Hod do pobjede

“Ali hvala Bogu koji nam dade pobjedu po našem Gospodinu Isusu Kristu!” (1. Korinćanima 15,57)
Ništa ne može biti bespomoćnije, ništa ne može biti ovisnije od duše koja osjeća svoju ništavnost i potpuno se oslanja na zasluge krvi razapetog i uskrslog Spasitelja. Kršćanski život je život ratovanja, neprekidne borbe. To je bitka i napredovanje. Ali svako djelo poslušnosti Kristu, svako samopožrtvovno djelo radi Njega, svaka nadvladana kušnja, svaka izvojevana pobjeda korak je u tom napredovanju do slave konačne pobjede. Ako Krist bude naš vodič, On će nas sigurno voditi na uskom putu. Put može biti težak i trnovit; uspon može biti strm i opasan; mogu postojati provalije s lijeve i s desne strane; možda ćemo morati izdržati težak rad na našem putu; kada smo umorni, kada žudimo za odmorom, možda ćemo morati raditi; kada klonemo, možda ćemo se morati boriti, kada smo obeshrabreni, možda ćemo biti pozvani da se nadamo; ali s Kristom kao našim vodičem mi nećemo izgubiti put u vječni život, već ćemo na kraju stići do željenog Neba. Sam Krist probijao se teškim putem prije nas i utro je stazu za naša stopala. Uzak put svetosti, put uspostavljen da bi Gospodnji otkupljenici njime hodali, osvijetlio je Onaj koji je Svjetlo svijeta. Dok slijedimo Njegove korake, obasjava nas Njegovo svjetlo, i dok širimo svjetlo koje smo primili od Kristove slave, put će postajati sve svjetliji do savršenog dana. Mi možda mislimo u početku da je zadovoljstvo slijediti ponositost i zemaljske želje, ali kraj je bol i tuga. Sebični planovi možda mogu ponuditi laskava obećanja i istaknuti želju za užicima, ali mi ćemo shvatiti da je naša sreća otrovana i naš život zagorčen nadama koje se vrte oko sebe. Slijedeći Krista mi smo sigurni, jer On neće dopustiti silama tame da padne nijedna vlas s naše glave. On će sačuvati ono što mu je povjereno i mi ćemo biti više od pobjednika u Onome koji nas je volio. (Review and Herald, 5. veljače 1895.)