“Tko nije sa mnom, taj je protiv mene.” (Matej 12,30)
Sotona stalno nastoji nadvladati Božji narod rušeći ograde koje ga odvajaju od svijeta. Drevni je Izrael naveden na grijeh kad je stupio u nedopuštene veze s neznabošcima. Na sličan je način zaveden i suvremeni Izrael. “Onima kojima je bog ovoga svijeta posve oslijepio nevjerničku pamet da jasno ne vide svjetlo sjajne Radosne vijesti Krista, koji je slika Božja.” (2. Korinćanima 4,4) Svi koji nisu odlučni Kristovi sljedbenici, Sotonini su sluge. U nepreporođenom je srcu ljubav prema grijehu i sklonost da ga se njeguje i opravdava. U obnovljenom srcu živi mržnja prema grijehu i odlučan otpor prema njemu. Kad kršćani izaberu društvo bezbožnih i nevjernih, sami se izlažu kušnji. Sotona se uklanja s vidika i neopaženo im stavlja svoj prijevarni povez preko očiju. Oni ne uviđaju da je svrha takvog društva da im naudi. I dok se svijetu stalno nastoje prilagoditi u karakteru, riječima i postupcima, njih sve više i više zahvaća sljepilo.
Prilagođavanje svjetovnim običajima obraća Crkvu svijetu; ono neće nikada obratiti svijet Kristu. Prisnost s grijehom nužno uzrokuje da se grijeh čini manje odbojnim. Onaj tko izabere prijateljstvo sa Sotoninim slugama uskoro će se prestati bojati njihovog gospodara. Kad pri obavljanju svojih dužnosti budemo izloženi kušnji, kao Daniel na kraljevom dvoru, možemo biti sigurni da će nas Bog zaštititi, ali ako se sami izložimo kušnji, tada ćemo prije ili kasnije pasti.
Kušač često najuspješnije djeluje preko onih koji su najmanje sumnjivi da su pod njegovim nadzorom. Oni koji posjeduju talente i obrazovanje, uživaju divljenje i poštovanje kao da ove osobine mogu zamijeniti Božji strah ili dati čovjeku pravo na Božju naklonost. Talenti i kultura sami po sebi su Božji darovi, ali kad oni postaju zamjenom za pobožnost, kad dušu namjesto da je približe Bogu još više udalje od Njega, tada postaju prokletstvom i zamkom. Kod mnogih prevladava mišljenje da sve što izgleda uljudno ili otmjeno mora, u određenoj mjeri, potjecati od Krista. Nikada nije bilo veće zablude. Ove osobine trebaju krasiti karakter svakog kršćanina, jer će snažno utjecati u korist istinske religije, ali one moraju biti posvećene Bogu; u protivnom su sila na zlo. (Veliki sukob, str. 402)