„Ali sedmoga puta reče momak: ‘Eno se oblak, malen kao dlan čovječji, diže od mora.’ Tada reče Ilija: ‘Idi, kaži Ahabu: Upregni i silazi da te kiša ne uhvati.’“ (1. o kraljevima 18,44)
U Ilijinom iskustvu iznesene su nam važne pouke. Kada je na brdu Karmelu uputio molitvu da padne kiša, njegova je vjera bila stavljena na ispit, ali je ostao uporan u slanju svojih zahtjeva Bogu. Šest puta se usrdno molio i nije bilo nikakvog znaka da su njegove molitve uslišane, ali u jakoj vjeri on je i dalje slao molbe prijestolju milosti. Da je odustao šesti put obeshrabrivši se, njegova molitva ne bi bila uslišana. … Mi imamo Boga čije uši nisu zatvorene za naše molitve i ako stavimo na kušnju Njegovu riječ, On će nagraditi našu vjeru. On želi da sve svoje namjere povežemo s Njegovim namjerama i tada će nas sigurno moći blagosloviti; jer kada dobijemo blagoslov nećemo slavu pripisati sebi, već ćemo svu hvalu uputiti Bogu. Bog ne uslišava uvijek našu molitvu kad Mu je prvi put uputimo; jer kad bi to činio, mogli bismo smatrati da imamo neko pravo na sve blagoslove i prednosti koje nam je dao. (Review and Herald, 27. ožujka 1913.)
Sluga je promatrao dok se Ilija molio. … Dok je ispitivao svoje srce, činilo mu se da postaje sve manji i manji, i u svojim i u Božjim očima. Počelo mu se činiti da sam nije ništa, a da je Bog sve; a kada se odrekao sebe i prionuo uz Spasitelja kao svoju jedinu snagu i pravednost, odgovor je došao. (Review and Herald, 26. svibnja 1891.)
Koliko god hrabar i uspješan čovjek bio u obavljanju svojeg posla, ako ne bude stalno gledao na Boga, izgubit će hrabrost u trenutku kad okolnosti stave na kušnju njegovu vjeru. Čak i kada mu Bog bude dao posebno očitovanje svoje sile, kad bude posebno ojačan za Božje djelo, promašit će ako se ne pouzda jedino u Svemogućega. (Review and Herald, 16. listopada 1913.)
Preporučujemo:
