Želimo li se od Boga distancirati, ili Ga — ako je moguće — makar izbjeći? Mora li nas On u svemu pratiti kao sjena? Prijeti li nam opasnost od takozvanog bezbožnog kršćanstva?
Sveopće prihvaćena podvojenost
Preispitamo li svoju kršćansku praksu, zamijetit ćemo velik utjecaj poganskog dualističkog svjetonazora. Možda to u prvi mah zvuči kao preoštra tvrdnja, ali pogledajmo samo neka ustaljena iskustva: kad smo u crkvi, moramo biti dobri, a kad iziđemo van, možemo si priuštiti svašta! Zatim: tu je pastor — pazi što pričaš; kad on ode, možeš nastaviti! Ili: sada je bogoslužje — vrijeme odvojeno za Boga; nakon deset minuta uključi “video nastranosti” ili “uhvati ritam” s walkmanom na ušima do ponoći! Danas je subota — vrijeme za Boga to jest za posvećenje; kad subota prođe — vrijeme je za život bez Boga, to jest posvjetovljavanje! Takva iskustva možda su popratna posljedica dihotomije pojmova s kojima smo se kao kršćani nesretno pomirili, a ta se dihotomija očituje kao: sada—tada (u vječnosti); naravno—protunaravno; razum—vjera; zakon—milost; tjelesno—duhovno; svjetovno—sveto i tako dalje.
Pojam bezbožnosti
“Bezumnik reče u srcu: Nema Boga!” (Psalam 14,1) Bezbožnost! O čemu je riječ? Upravo nas spomenuta dihotomija mora izazvati na razmišljanje. Je li ta dihotomija koja je izvršila silan utjecaj na našu vjersku praksu u suglasju sa slikom Boga i svijeta koju daje božanska objava? Zar ćemo tom utjecaju dopustiti da unese neosnovano podvajanje između Stvoritelja i stvorenog? Nužnost nam je da kao kršćani prepoznamo neosnovanost sveopće prihvaćene dihotomije dualizma.
Ništa na zemlji ili u svemiru nije neovisno ili odvojeno od Boga. Sve je “vjersko” u najširem smislu riječi! “Gospodnja je zemlja i sve što je na njoj.” (Psalam 24,1) Sve ima svoje krajnje ishodište u Bogu, budući da je Bog Stvoritelj i ujedno Održavatelj svega. U tom smislu sve je Njegovo i pod Njegovom vlašću. Bog je Gospodar Crkve, kao i tvornice, farme, kuhinje ili škole. Način na koji kršćanin obavlja svoj posao isto je tako važan i ozbiljan za Boga kao i način na koji Ga štuje. Kršćanstvo ne poznaje nijedno područje na čijim bi vratima pisalo: “Bože, i na Tebe se odnosi: Nezaposlenima ulaz zabranjen!”
Vjera prožima sva životna područja
Kao kršćani često zaboravljamo činjenicu da život postaje besmislen ako nema cilja uzvišenijeg od samog čovjeka. Zaboravljamo da čovjek sa svim svojim dostignućima nije autohtono biće, premda tome teži. Teško nam je, nažalost, kao kršćanima priznati da je naš osobni smisao zasnovan na stalnoj ovisnosti o Bogu. Upravo zbog toga su mnogi samo formalno kršćani, dok su u stvarnosti sasvim bezbožno ili svjetovno usmjereni. Ali mi možemo namjerno izbrisati status svjetovnosti i time izraziti svjetonazor koji ostavlja Boga po strani i na Njega niti ne računa. Ipak, iz kršćanske perspektive, sasvim je jasno da je svjetovnost još uvijek jedan oblik vjerskog izbora. U pitanju je vjerska odluka protiv Boga, prije negoli odluka koja nema nikakve veze s Bogom. Obje odluke, za ili protiv Boga, po svojoj su naravi vjerske! Prepoznajmo zato da svjetovnost, toliko aktualizirana u društvu, u stvarnosti “glumi” kao da nema Boga. Čovjeku nije moguće izmicati Stvoritelju i Održavatelju čak i kad zamišlja da živi u svijetu bez Boga, što je Jonin sindrom (vidi Jona 1,3).
Vjerska stvarnost obuhvaća sva područja našeg života, od svakidašnjih dužnosti preko odgoja i obrazovanja do uključivanja u vjerske aktivnosti. “Život na Zemlji je početak života na Nebu. Odgoj na Zemlji je upoznavanje s načelima Neba. Životni poziv ovdje priprema nas za životni poziv tamo. Kakvi smo sada u karakteru i svetoj službi, unaprijed nam jasno otkriva što ćemo biti.” (Ellen G. White, Odgoj, str. 272)
Bog u odgojno-obrazovnom procesu
Budući da smo kao kršćani i eshatološki usmjereni (1. Solunjanima 5,22-24), mi ne možemo izbjeći vjerski aspekt odgoja i obrazovanja. Zanemarivanje Boga u odgojnom procesu ili nastavnom programu pretpostavlja procjenu da Bog ne postoji ili da On nije bitan, budući da je navodno područje Božje aktivnosti tamo u crkvi, a ne u svijetu svakidašnjih dužnosti. Svaki odgoj i obrazovanje, htjeli mi to ili ne, vjerski je po svojoj naravi. Krist je Stvoritelj svih zakonitosti u znanosti — i to ne samo onih koje su ljudi odlučili nazvati vjerskima. Svaka istina, ako je prava, Božja je istina, bez obzira na to gdje se s njom susretali. Iz Božje, to jest kršćanske perspektive, ne postoje “svjetovni” programi, “svjetovna” znanost, “svjetovni” pojmovi, “svjetovne” zakonitosti kao suprotnost vjeri to jest kršćanstvu, budući da je cjelokupna stvarnost — božanska stvarnost!
“Svaka iskra misli, svaki bljesak intelekta, potječu od Svjetla svijeta. … Svako pravo znanje i pravi razvitak ima svoj izvor u poznavanju Boga.” (Isto, str. 12) Upravo zato, govoreći o kršćanskom odgoju i svjetonazoru, Duh proroštva ističe nužnost nijekanja već udomaćenog dihotomijskog sagledavanja stvarnosti: “Osnovno je načelo cjelokupnog odgoja … da mladež treba naučiti da su prirodni zakoni isto tako božanski kao i propisi Dekaloga.” (Isto, str. 176)
Pritom ne smijemo zaboraviti ulogu božanske objave. Sveto pismo kao božanska objava povlači u stranu zavjesu koja razdvaja naš svakidašnji svijet od onog izvan dohvata naših osjetila i razumijevanja, omogućujući nam da vidimo istinsko značenje života, povijesnih događaja te svu dinamiku Božjih aktivnosti u inače nerazjašnjenom i kontradiktornom svijetu. Božja objava pomaže ljudima da razumiju problem zla, nevolja i varljivosti u svijetu, koji istodobno pruža i dokaze da je stvoren s plemenitijim i uzvišenijim namjerama.
Nema kršćanske akcije bez kršćanske misli
Kako se suživjeti i postati spontano sudionicima sklada bezgrešnog svemira već sada i ovdje, premda sve nas kršćane naša narav sučeljava s nesretnom stvarnošću koja je, vjerujemo, privremena? Gdje da kao kršćani potražimo oslobođenje od ropstva dihotomijskog razumijevanja i pojava? Budući da su naše misli i volja ostali slobodni (što ne znači da ne mogu biti iskušani) u kontekstu našega grešnog ali otkupljenog svijeta, ne mogu a da kao rješenje ne istaknem misao kršćanskog pisca Johna Stotta koji tvrdi da je kršćanska akcija nemoguća bez kršćanske misli. Smatram da je ova teza najsnažnije polazište za sigurno i uspješno ostvarivanje cilja. Uostalom, bitka za um najznačajnija je bitka ljudskog postojanja!
Razrađujući ovu tezu, drugi poznati kršćanski pisac, Harry Blamires, u svojoj knjizi Kršćanski um želi oživiti upravo najvažniji potencijal svakog kršćanina. Stanje uma kršćanina određuje kvalitetu cjelokupnog njegovog života. Analizirajući suvremene kršćane, Harry Blamires naglašava činjenicu da oni uspijevaju zadržati kršćansku etiku, zahtjevnu kršćansku duhovnost pa čak i kršćansku praksu, ali da više ne posjeduju kršćanski um!
Drugim riječima, mnogi kršćani smatraju vjeru značajnom u moralnom, bogoštovnom i osobnom duhovnom aspektu, dok se istodobno kao misaona bića, izravno ili neizravno, podređuju svjetovnosti. Blamires zaključuje da su mnogi kršćani odbacili “svjetonazor koji smješta sve zemaljske aktivnosti u kontekst vječnosti; svjetonazor koji upućuje sve ljudske probleme — socijalne, političke, kulturne — na doktrinarne temelje kršćanske vjere, svjetonazor koji proniče sve predmete tu pred sobom u svjetlu Božje nadmoćnosti te zemaljske privremenosti i prolaznosti” (Christian Mind, str. 4). Blamires smatra da većina kršćana razmišlja u okvirima nekršćanskog uma te da većina kršćana rabi klišej intelektualnih kriterija koji odražava nekršćansko vrednovanje.
Kršćanski um ili Kristov um?
Pođemo li još jedan korak dalje u analizi kršćanskog uma, uviđamo da mnogi kršćani ne prepoznaju onu bitnu razliku između kršćanskog (načina) razmišljanja i razmišljanja o kršćanskim predmetima i pojmovima. Velika je istina da čovjek može kršćanski razmišljati o kršćanskim kao i o nekršćanskim pojavama i stvarima, kao što može i nekršćanski (svjetovno) razmišljati o kršćanskim i nekršćanskim pojavama i stvarima. Kršćanski pristup i način razmišljanja osnova je koja sve iz temelja mijenja i uspostavlja sasvim nove odnose. Izazov koji je upućen kršćanima te kršćanskom odgojno-obrazovnom sustavu jest razvijanje kršćanskog uma kako bi kršćani razmišljali kršćanski o svakom području svojeg života. Apostol Pavao je jasan: “Nemojte se prilagođavati ovom svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja: što je dobro, ugodno i savršeno!” (Rimljanima 12,2)
Jedan od prirodnih rezultata pozivanja ljudi da misle kršćanski bit će uklanjanje razlike između vjerskog i svjetovnog u korist novog i kvalitetnijeg odnosa između Stvoritelja i svega stvorenog. Oni će tada sve promatrati u svjetlu božanske perspektive. Tako će tvrdnja apostola Pavla “Ali mi posjedujemo Kristov um!” (1. Korinćanima 2,16) biti ostvarenje njegove želje za sve istinske i novorođene kršćane da sve razmatraju i vrednuju prema Kristovom svjetonazoru.
Je li to već sada naša stvarnost? Ako nije, može li to postati cilj za što skorije razdoblje pred nama?
Mr. Tihomir Sabo