Jednog je dana nastavnica tražila da njezini učenici sastave popis svih ostalih učenika u učionici, ostavljajući prazan red ispod svakog imena. Zatim je tražila da razmisle o tome što bi najljepše mogli reći za svakog od njih i to zapišu. Razredu je trebalo preostalo vrijeme sata da dovrše zadano. Po završetku sata, dok su izlazili iz učionice, svatko je predao svoje papire. Kod kuće je učiteljica napisala imena svih učenika, svako ime na posebnom listu papira i dodala sve što je tko rekao o toj osobi.
U ponedjeljak je svakom učeniku predala njegov list. Nije trebalo dugo i cijeli se razred smiješio. “Stvarno?” čula je kako šapuću. “Nisam znao da itko mari za mene!” i “Nisam znala da me drugi toliko vole.” To su bili najčešći komentari.
Nitko u razredu nikada više nije spomenuo ove listove papira. Učiteljica nije znala da li su o njima razgovarali u razredu ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo važno. Vježba je ispunila svrhu. Učenici su bili zadovoljni sobom i jedan s drugim.
Prolazile su godine. A onda je jedan od tih učenika poginuo u Vijetnamu i nastavnica je pozvana na njegov pogreb. Nikada ranije nije vidjela vojnika u vojničkom mrtvačkom kovčegu. Izgledao je simpatičan, sazreo mladi čovjek. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja. Jedan po jedan prolazili su pored kovčega. Nastavnica je bila posljednja. Dok je stajala pred kovčegom, prišao joj je jedan od vojnika koji je trebao ponijeti kovčeg.
“Vi ste Markova nastavnica matematike?” upitao je. Kimnula je glavom: “Da.” “Marko je o vama puno govorio.”
Nakon pogreba većina Markovih prijatelja iz škole okupila se na domjenku. Tu su bili i majka i otac pokojnika, očito čekajući da porazgovaraju s nastavnicom.
“Želimo vam nešto pokazati”, rekao je otac izvlačeći lisnicu iz džepa. “To su našli kod Marka kad je ubijen. Mislimo da biste to mogli prepoznati.” Otvorio je lisnicu i pažljivo izvadio dva požutjela lista papira; vidjelo se da su bili često savijani i otvarani. Nastavnica je i bez gledanja znala da je to papir na koji je napisala sve dobro što su Markovi prijatelji u razredu napisali o njemu.
“Hvala vam što ste to učinili”, rekla je Markova majka. “Kao što vidite, Marku je ovaj papir mnogo značio.”
Svi su se Markovi školski prijatelji počeli okupljati oko njih. Charlie se stidljivo nasmiješio i rekao: “Ja još uvijek imam svoj popis. Čuvam ga u gornjoj ladici radnog stola kod kuće.” Chuckova supruga je rekla: “Muž me molio da ga stavimo u album s fotografijama s našeg vjenčanja.” “I ja čuvam svoj,” rekla je Marylin, “držim ga u dnevniku.”
A onda je Vicki, još jedna školska prijateljica, posegnula u džep, izvadila lisnicu i pokazala svim prisutnima požutjeli i iskrzani list. “Nosim ga uvijek sa sobom”, rekla je i dodala ne trepnuvši očima: “Mislim da smo svi sačuvali svoj popis.” Nakon svega što je čula, nastavnica je sjela i zaplakala. Plakala je zbog Marka i svih njegovih prijatelja koji ga nikada više neće vidjeti.
U našoj sredini ima toliko ljudi željnih ljubavi za koje nemamo vremena, a zaboravljamo kako će jednog dana životu doći kraj. Ne znamo kad će taj dan doći. Kažite ljudima oko sebe da ih volite, da vam je stalo do njih, da su nešto posebno i da su vam važni. Recite im, prije no što bude kasno.
(Znaci vremena 1/2003, Zagreb)