Iskorišteni od strane Sotone

“Ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo.” (Postanak 3,6)
“I sada, budući da je pogriješila, ona je postala Sotonino oruđe u djelu uništenja svojeg muža. U stanju čudesnog, neprirodnog uzbuđenja, s rukama punim zabranjena voća, ona ga je potražila i ispričala sve što se dogodilo. Izraz žalosti prekrio je Adamovo lice. Izgledao je zapanjen i oprezan. Na Evine riječi on je odgovorio da to mora biti neprijatelj na kojeg su bili upozoreni te da prema božanskoj presudi ona mora umrijeti. Ona ga je svejedno nagovarala da jede ponavljajući zmijine riječi da oni zasigurno neće umrijeti. Smatrala je to istinom jer nije primjećivala znakove Božjeg nezadovoljstva, već, naprotiv, iskusila je divan, osvježavajući utjecaj koji njezine sposobnosti prožima životom kakav, zamišljala je ona, nadahnjuje nebeske vjesnike. Adam je shvatio da je njegova družica prekršila Božju zapovijed, zanemarila jedinu zabranu koja im je dana da ispita njihovu vjernost i ljubav. U njegovom se umu odvijala strašna borba. Žalio je što je dopustio da Eva odluta od njega. Ali djelo je bilo učinjeno, on će morati biti odvojen od osobe čije mu je društvo donosilo radost. Kako se pomiriti s tim? Adam je uživao u druženju s Bogom i svetim anđelima. Promatrao je Stvoriteljevu slavu. Razumio je sudbinu koja je stajala pred ljudskim rodom ako ostane vjeran Bogu. Ipak, izgubio je iz vida sve ove blagoslove u strahu da će izgubiti jedan dar koji je u njegovim očima bio vredniji od drugih. Ljubav prema Evi je nadjačala sve — ljubav, zahvalnost i odanost Stvoritelju. Ona je bila dio njega i on nije mogao izdržati pomisao da se rastavi od nje. … Odlučio je dijeliti njezinu sudbinu, umrijet će s njom. Možda su, razmišljao je on, riječi mudre zmije istinite? Eva je bila pred njim, lijepa i očito nevina kao i prije čina neposlušnosti. Izrazila je veću ljubav prema njemu nego prije. Na njoj se nije vidio znak smrti i on je odlučio snositi posljedice. Uzeo je plod i brzo ga pojeo.” (Patrijarsi i proroci, str. 36)