Iskustvo Izraela podsjeća nas na važnost subote

“Pogledajte! Zato što vam je Jahve dao subotu, daje vam hrane šestoga dana za dva dana. Neka svatko stoji gdje jest; neka nitko u sedmi dan ne izlazi iz svoga stana. Tako se sedmoga dana narod odmarao.” (Izlazak 16,29.30)
Prije nego što je dan Zakon na Sinaju, Bog je svakog tjedna činio čudo kako bi narodu usadio svijest o svetosti subote. On im je slao manu s neba i to im je trebalo biti za hranu, a oni su je svakodnevno skupljali, ali su šestoga dana, prema Mojsijevim uputama, skupljali dvostruko više nego obično. … “Izraelci su se hranili manom četrdeset godina, sve dok nisu došli u naseljenu zemlju: jeli su manu do dolaska na granicu zemlje kanaanske.” (Izlazak 16,35) Tako je svakog tjedna tijekom četrdeset godina Bog činio čudo pred svojim narodom kako bi mu pokazao da je Njegova subota sveti dan. Osim toga, Bog je vodio gradnju Svetišta u kojem će Mu Izraelci moći služiti za vrijeme putovanja kroz pustinju. S Neba je dana naredba da se Svetište sagradi bez odgađanja. Zbog svetosti posla i potrebe da se s tim završi što prije, neki su smatrali da rad na gradnji Svetišta treba nastaviti i u subotu kao i u svaki drugi dan u tjednu. Krist je čuo te prijedloge i uvidio da postoji opasnost da narod izvede pogrešan zaključak kako bi rad na gradnji Svetišta u subotu bio opravdan zbog potrebe da se ono završi u što kraćem roku. Izraelcima je došla riječ: “Subote moje morate održavati.” (Izlazak 31,13) Iako je posao na gradnji Svetišta trebao biti obavljen brzo, subota se nije smjela koristiti kao radni dan. Čak i rad na gradnji Božjeg doma mora ustupiti mjesto svetkovanju Gospodnjeg dana odmora. Toliko ljubomorno Bog čuva uspomenu na svoje stvaranje. Subota je znak između Boga i Njegovog naroda. To je poseban dan koji nam je Stvoritelj dao kao dan za odmor i razmišljanje o onome što je sveto. Božja je namjera da se on svetkuje kroz sve vjekove kao vječni Savez. … Suzdržavajući se od rada u sedmi dan, mi svjedočimo svijetu da smo na Božjoj strani i da želimo živjeti u savršenoj suglasnosti s Njegovim zapovijedima. Na taj način mi za svojeg vrhovnog Vladara priznajemo Boga koji je za šest dana stvorio svijet i počinuo u sedmi dan. … Pravoj suboti treba biti vraćen njezin zakoniti status Božjeg dana odmora. (Manuscript 77, 1900.; The Review and Herald, 28. listopada 1902.)