„Mojsije pristane da ostane kod tog čovjeka. On oženi Mojsija svojom kćeri Siporom.“ (Izlazak 2,21)
Kod svih koji su izabrani da obave neko djelo za Gospodina vide se ljudske odlike. … Povezani s Bogom, Izvorom svake mudrosti, ti pojedinci mogu dostići svaku visinu moralnog savršenstva. …
Mojsije se morao mnogo toga odučiti. Utjecaji koji su ga okruživali u Egiptu – ljubav njegove pomajke, položaj faraonovog unuka, očaranost širinom umjetnosti, rasipnost, zadivljujuća raskošnost idolopokloničkog bogoštovlja, neprestano svećeničko ponavljanje bezbrojnih priča o moći njihovih bogova – sve je to ostavljalo duboke dojmove na um u razvoju i u određenoj mjeri oblikovalo njegove navike i karakter. Te su dojmove mogli promijeniti vrijeme, promjena okoline i bliska veza s Bogom. Ipak, bio je potreban ozbiljan, ustrajan napor, borba sa samim sobom kao da se radi o samom životu, da bi se iskorijenilo sjeme zablude i da bi se na njegovo mjesto čvrsto usadila istina. U svakom trenutku Sotona je bio prisutan i spreman produbiti zabludu i iščupati istinu, ali je Gospodin, premda je Mojsije morao sam učiti uz pomoć stroge discipline, bio uvijek njegov spremni Pomoćnik u borbi protiv Sotone kada bi sukob postao preoštar za ljudsku snagu. …
Svjetlo prirode i svjetlo otkrivenja potječu iz istog izvora, objavljuju velike istine i uvijek je u skladu jedno s drugim. Kada je Mojsije uvidio da su sva Božja stvorena djela uvijek u dostojanstvenom skladu s Njegovim zakonima, shvatio je kako je nerazuman postupak ljudskih bića kada se svrstavaju protiv Božjeg zakona. Sukob je bio vrlo težak i napor vrlo dug da bi se srce i um u svemu uskladili s istinom i Nebom, ali je Mojsije konačno postao pobjednik. …
I dok je prolazila godina za godinom i ostavljala Božjeg slugu u istom skromnom položaju, nekome slabije vjere nego što je bila Mojsijeva, moglo bi se učiniti da ga je Gospodin zaboravio i da će njegove sposobnosti i iskustvo biti izgubljeni za svijet. Međutim, dok je lutao sa svojim tihim stadom po samotnim mjestima, položaj njegovog naroda uvijek mu je bio pred očima. Razmišljao je o svim Božjim djelima prema vjernim ljudima u prošlim vremenima, o Njegovim obećanjima o budućim blagoslovima, a njegova duša izlijevala se pred Bogom za njegovu braću u okovima ropstva, njegove vatrene molitve odjekivale su danju i noću planinskim udolinama. Stalno je ponavljao pred Bogom obećanja upućena Njegovom narodu i zato je tražio od Njega da ga oslobodi. (Signs of the Times, 19. veljače 1880.)