Jutarnji stih

Ispod radara

“Poznam tvoja djela. Gle, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko ne može zatvoriti jer si unatoč svojoj maloj snazi i sačuvao moju riječ i nisi se odrekao moga imena.” (Otkrivenje 3,8)

Moja najveća radost je što radim kao literarna evanđelistica. Dok sam jednog dana radila u Moskvi sa skupinom literarnih evanđelista, jedna od nas morala je otići ranije pa mi je dala svoje popise kontakata i kupaca u velikom arhitektonskom i dizajnerskom uredu. Uzela sam tu njezinu listu i naprtnjaču punu knjiga u slučaju da bi i netko drugi možda bio zainteresiran.
Stigla sam na određenu adresu i zadivljena stala pred zgradu od sedam katova. Ušla sam zatim u veliko predvorje i telefonirala osobi koja je tu bila kupac. Ona je došla i odvela me u svoj ured provevši me kroz sigurnosne provjere. Budući da su s njom radili i drugi zaposlenici u istome uredu, ona mi je dala dopuštenje da ponudim knjige i njima. Mnogi su željeli kupiti knjige, pa sam krenula od ureda do ureda. U jednom uredu žena iz naše crkve pretvarala se kao da me ne poznaje i počela govoriti drugima pohvalno o našim knjigama. Zahvaljujući njezinim divnim preporukama, ubrzo sam prodala sve knjige.
Osoba koja je prije kupovala knjige predložila mi je da ponovno dođem i upotrijebim njezin ured kao svoju bazu. Skoro svakoga dana sam donosila knjige i išla od ureda do ureda kucajući čak i na vrata najviših službenika. Mnogi od njih su kupili knjige o zdravlju i obitelji; neki su čak kupili i Veliku borbu.
Konačno, nakon što sam obišla sve urede na svih sedam katova, naišao je šef osiguranja koji je zahtijevao da odmah napustim zgradu. Čak mi nije dopustio ni da pokupim svoje osobne stvari. Bila je kasna jesen i bilo je hladno. Stajala sam ispred zgrade samo u tankoj jakni, bez dokumenata, bez novca i molila se: “Gospodine, pomozi mi!”
Tek što sam završila molitvu, otvorila su se velika automatska vrata zbog nekih automobila koji su izlazili. Imala sam snažan dojam da moram brzo ući unutra. Požurila sam kroz vrata i otrčala u ured po svoje stvari. Rekla sam prijateljici što se dogodilo i pozdravila se pri odlasku.
Dok sam izlazila iz zgrade, ugledao me je šef osiguranja. “Kako ste ponovno ušli?” pitao je. Bez riječi sam tiho napustila zgradu zahvaljujući Bogu za Njegovu milost. Ulazila sam i izlazila iz zgrade više od mjesec dana, a on me nije primijetio sve do toga dana. Kad imamo povjerenje u Boga, On otvara i zatvara vrata kako bi Njegova Riječ mogla doprijeti do onih koji trebaju čuti Radosnu vijest.
Anna Alekseeva, Rusija


Komentiraj