“Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao!” (Ivan 17,21)
Kao Kristovi predstavnici, apostoli su trebali ostaviti snažan dojam na svijet. Činjenica da su skromni ljudi neće umanjiti, već povećati njihov utjecaj jer će misli njihovih slušatelja biti usmjerene na Spasitelja koji je, premda nevidljiv, i dalje radio s njima. Predivno naučavanje apostola, njihove riječi ohrabrenja i pouzdanja, uvjerit će sve da oni ne rade svojom vlastitom snagom, već Kristovom. Onako ponizni objavit će da je onaj koga su Židovi razapeli bio Knez života, Sin živoga Boga, i da u Njegovo ime čine djela koja je On činio.
U oproštajnom razgovoru s učenicima večer uoči raspeća, Spasitelj nije spomenuo patnje koje je podnio i koje još mora podnijeti. Nije govorio o poniženju koje Ga očekuje, već je u njihove misli nastojao unijeti ono što će ojačati njihovu vjeru, navesti ih da gledaju radost koja čeka pobjednika u budućnosti. Radovao se spoznaji što će za svoje sljedbenike moći učiniti više nego što je obećao; da će iz Njega poteći ljubav i samilost, očišćenje hrama duše, i da će ih po karakteru učiniti sličnima sebi; da će istina, naoružana snagom Duha, pobijediti i dalje pobjeđivati.
“Ovo vam rekoh,” kazao je, “da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!” (Ivan 16,33) Krist nije doživio neuspjeh niti se obeshrabrio, a učenici su trebali pokazati istu ustrajnu vjeru. Trebali su raditi kao što je On radio oslanjajući se na Njega kao svoju snagu. Premda će im se na putu ispriječiti prividno nesavladive prepreke, oni su Njegovom milošću trebali ići naprijed ne očajavajući i svemu se nadajući. (Djela apostolska, str. 15,16)