Duhovnost

Isus i ljudi slomljena srca

“Poslije toga ode Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i veliko mnoštvo naroda. Kad se približi gradskim vratima, iznosili su na ukop mrtvaca, jedinca sina u majke koja bijaše udovica. Pratio ju je mnogi narod iz grada. Kad je Gospodin opazi, sažali se nad njom te joj reče: ‘Nemoj plakati!’ Zatim pristupi k lijesu, dotače ga se — nosioci stadoše — te reče: ‘Mladiću, tebi govorim, ustani!’ Mrtvac se podiže i poče govoriti; a Isus ga dade njegovoj majci. Sve prisutne obuze strah te su slavili Boga: ‘Velik se prorok — govorili su — pojavi među nama. Bog pohodi narod svoj.’” (Luka 7, 11-16)

Nain je bio udaljen četrdesetak kilometara od Kafarnauma koji se nalazio na obali Galilejskog jezera. Mjesto Nain bilo je udaljeno oko osam kilometara od Nazareta. U to vrijeme umrli se nisu polagali u lijes. Mrtvaca bi umotali u laneno platno i položili na ispletena nosila.

U obitelji koja je bila siromašna, ožalošćeni bi unajmili najmanje dvojicu flautista. Ako je obitelj bila imućnija, ožalošćeni bi unajmili mnogo flautista. Ova udovica bila je cijenjena od strane svojih mještana i skoro svi stanovnici mjesta bili su u povorci.

Kada su napustili mjesto, sreli su drugu veliku povorku; bilo je to mnoštvo koje je slijedilo Isusa. Dakle, promatramo sada ove dvije skupine ljudi koje se sreću na uskom putu izvan mjesta Naina.

Ono što najprije primjećujemo u Isusovom odnosu prema ljudima slomljena srca jesu Njegove riječi kojima se obraća udovici. Rekao joj je: “Nemoj plakati!” Nije li čudno što je rekao takvo što? Od ljudi se očekuje da plaču na pogrebu. Je li to pogrešno ako se plače na pogrebu? Nije. I sam Isus je plakao na Lazarovu grobu. Što On ovdje zapravo kaže? Kaže kako Mu je žao nje. Njegovo je srce bilo dirnuto njezinom boli. “Nemoj plakati!” Znao je da ne treba plakati jer je znao što će učiniti.

Tada je Isus učinio nešto neuobičajeno. Dotaknuo je nosila na kojima je bio mrtvac. Nijedan Židov takvo što ne bi učinio. Ljudi koji su nosili nosila stali su i naricanje ožalošćenih je prestalo. Možete li osjetiti tu napetost u zraku? Mnoštvo ljudi okupilo se oko nosila nadajući se nemogućem. Pokoravala li se i smrt Njegovoj moći?

Jasni autoritativni glas izgovorio je riječi: “Mladiću, tebi govorim, ustani!” (redak 14) Taj glas dopro je do ušiju mrtvaca. Mladić je otvorio oči. Isus ga je uzeo za ruku i podigao. Njegov se pogled sreo s majčinim i oni su se ujedinili u dugom radosnom zagrljaju.

Potreseno mnoštvo sve je promatralo u tišini. U tišini i s poštovanjem stajalo je kratko vrijeme u samoj Božjoj prisutnosti, a tako je i bilo. Biste li željeli biti tamo? To je bio lijep pogreb!

Sljedeće iskustvo nalazimo u petom poglavlju Evanđelja po Marku, a ovoga puta radi se o djevojčici. Kada umre jedna dvanaestogodišnja djevojčica, sasvim je nešto drugo nego kada umre neka starija osoba koja je već proživjela triput po dvadeset plus deset godina.

Pročitajmo o ovom događaju u Evanđelju po Marku 5,22-24. “Tada dođe jedan od nadstojnika sinagoge imenom Jair te mu se, kad ga opazi, baci pred noge. Usrdno ga je molio: ‘Kćerkica mi je — reče mu — na umoru. Dođi i stavi na nju ruke da ozdravi i živi!’ Tada pođe s njim. Silan je narod išao za njim i tiskao se oko njega.”

Dok je Isus išao s ovim nadstojnikom prema njegovoj kući, došlo je do malog zastoja — tu se zatekla žena koja je dotaknula rub Njegove haljine i bila izliječena i pohvaljena zbog svoje velike vjere.

Opis događaja nastavlja se u 35. retku: “Dok je još govorio, dođoše ukućani nadstojnika sinagoge i rekoše mu: ‘Kćerka ti je već umrla. Čemu još mučiš Učitelja!?’”

Nemojmo propustiti značenje ovih riječi. Mislite li da je Isus imao problema u podizanju mrtvih? Mislite li da Darovatelju života to bilo teško — Onome koji nas je stvorio, Onome koji čini da naše srce upravo sada kuca — zar mislite da je Njemu bilo teško ići Jairovoj kući?

No glasnik je rekao: “Čemu još mučiš Učitelja!?”

Pokušajmo se staviti na Isusovo mjesto. Dolazite iz prisutnosti Svevišnjega. Dobili ste potvrdu svojeg Oca da će On djelovati preko vas i da su vam sve nebeske i zemaljske sile na raspolaganju. Možete samo reći riječ i djevojčicu ćete ponovno vratiti u život. Bi li vam bilo teško otići i probuditi djevojčicu? Svakako ne bi. Umjesto toga, bilo bi vam teško kad to ne biste učinili!

Sjećam se pogreba jednog dječaka iz razreda. Cijeli njegov razred znao je da će on umrijeti. Pitanje je samo bilo kad će se to dogoditi. A onda je Hank umro i bili smo na njegovom pogrebu. Dječaci i djevojčice iz njegovog razreda, jedan po jedan, dolazili su do lijesa u crkvi i opraštali se od Hanka.

Dok sam tamo stajao i promatrao prizor, prisjetio sam se kako bi to bilo u Isusovo vrijeme. O, kako sam Ga želio vidjeti kako dolazi kroz sredinu crkve, uzima Hanka za ruku i podiže ga.

Isus je mogao pozornost skrenuti na sebe. Toliko je bio usmjeren na davanje slave svojem Ocu da je bio spreman sići u grob, pozvati nekoga ponovno u život, a onda nestati. Čak je znao zaprijetiti: “Nemoj nikome reći.” (vidi redak 43)
Da smo mi bili u stanju učiniti takvo što, sigurno bismo se svim silama trudili da to napuni novinske naslove. Upravo to je razlog zašto takvo što ne možemo činiti. Većini nas ne može biti povjerena Božja sila jer bi nas uništila.

Ali glasnik je rekao: “Čemu još mučiš Učitelja?” Čim je to Isus čuo, rekao je Jairu: “Ne boj se! Samo vjeruj!” (vidi redak 36) Evo, na ovakav se način Isus odnosio prema ljudima slomljena srca. Upućivao im je riječi utjehe i ohrabrenja.

“Nije dopustio nikomu da ga prati osim Petru, Jakovu i Ivanu, Jakovljevu bratu. Kada dođu kući nadstojnika sinagoge, Isus opazi kako u buci plaču i nariču u sav glas. Uđe i reče im: ‘Zašto bučite i plačete? Dijete nije umrlo, već spava.’” (redci 37-39)

Nemojmo nikad zaboraviti kako ono što mi nazivamo smrću Isus naziva snom. “Oni ga ismijavahu.” (redak 40) Svirači, unajmljene narikače, susjedi i prijatelji ismjehivali su Isusa. Vidjeli su je kako leži na svojem odru, tiha i nepomična. Rekli su: “Ne pokušavaj nas uvjeriti da nije umrla.”

“Ali ih on izbaci sve van, uze samo djetetova oca, njegovu majku i svoje pratioce te uđe tamo gdje bijaše dijete. Uhvati je za ruku te joj reče: … ‘Djevojčice, ja ti govorim, ustani!’” (redci 40.41)

Odjednom, drhtaj prolazi kroz beživotno tijelo. Puls života ponovno se javlja. Usne oblikuju osmijeh. Oči se širom otvaraju, kao iz sna, i ova djevojčica s čuđenjem promatra sve te ljude ispred sebe.

Ona ustaje, a njezini roditelji primaju je u zagrljaj plačući od radosti. Možete li zamisliti taj prizor?

Onaj koji se tako odnosio prema ljudima slomljena srca obećao je da će se ponovno vratiti. On još uvijek ima istu moć nad ovim neprijateljem i njegovim zatočeništvom. On još uvijek ima istu silu da probudi one koji spavaju i utješi one koji tuguju.

Treći Isusov susret sa smrću nalazimo u događaju o Mariji, Marti i Lazaru, zabilježenom u Ivanu 11. Isus je rado posjećivao dom ovih prijatelja. Kad god je bio u Betaniji, pronašao bi vremena za njih.

Ali kada se Lazar razbolio, Isus nije bio tamo. Bila je to strašna bolest. Liječnik je bio od početka zabrinut. Stanje nije bilo dobro. Stoga su Marija i Marta poslale glasnika da pronađe Isusa. Bila je to zahtjevna misija, no na kraju su Ga uspjele naći. A kada su Ga pronašle i izvijestile o Lazarovu stanju, On im je odgovorio: “Ova bolest nije smrtonosna.” (redak 4)

Glasnik se vratio u Betaniju i rekao: “Nosim dobre vijesti. Isus poručuje da Lazarova bolest nije smrtonosna.” Sestre su odjurile u Lazarovu sobu i rekle: “Ne moraš se brinuti, Lazare. Primili smo vijest od Isusa. Nećeš umrijeti.”

“Stvarno?”

“Da, to nam je poručio po glasniku. Nećeš umrijeti.”

“Ma ne osjećam se baš tako.”

Iako se nastavio nadati, stanje mu se pogoršavalo. Naposljetku je pao u komu i umro. To je Mariji i Marti bilo vrlo teško prihvatiti. Kakvog li ispita njihove vjere u Isusa!

A tamo gdje se Isus nalazio, rekao je svojim učenicima: “Vrijeme je da se vratimo jer je Lazar zaspao.” (vidi redak 11)

Oni su upitali: “Zaspao?”

“Da, on spava.”

Učenici su bili zabrinuti jer su čuli da neki ljudi u okolici Jeruzalema namjeravaju Isusu oduzeti život. Skovali su urotu, stoga su se učenici bojali da će i sami nastradati ako se vrate s Njim u Betaniju. Bojeći se za svoju vlastitu sigurnost, pokušali su Ga odgovoriti: “Nemojmo se vraćati u Betaniju. Ako Lazar spava nakon takve teške bolesti, to je dobro. Pusti ga neka spava. San mu je potreban. Ostanimo ovdje.” (vidi retke 8-12)

Isus im je rekao: “Ja se vraćam i idem ga probuditi.”

“O ne, nemoj to učiniti!”

Sada je Isus napokon nevoljko rekao ono što mi obično kažemo. Molim vas, nemojte ovo zaboraviti: Isus nije volio riječ “smrt”. On je nije tako nazivao. Zato je rekao: “Naš prijatelj Lazar je umro.” No više je volio smrt nazivati snom, a i meni se to više sviđa, jer kad spavamo, to i nije tako strašno. Kada spavamo, znači da ćemo se i probuditi (vidi redak 14).

Kada promatramo svoje voljene koji vjeruju u Isusa a ne preostaje im još mnogo života, možemo se pridruži Isusu i reći: “Ova bolest nije smrtonosna.”

Za onoga koji vjeruje, smrt nije tako strašna. Vrijeme žalovanja može zamijeniti vrijeme radovanja što je voljeni zaspao u Isusu. Mi ne tugujemo kao oni koji nemaju nadu stoga što znamo da će se onaj koji je zaspao u Isusu uskoro probuditi.

U današnje vrijeme možemo reći kako je vrijeme žalovanja izgubilo svoj žalac. Mi očekujemo Isusov dolazak kada će probuditi one koji spavaju. Upravo ovdje, usred događaja o Lazaru, nalazimo čuveni redak: “Ja sam uskrsnuće i život — reče joj Isus. — Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti. Vjeruješ li ovo?” (redci 25.26)

Mogu li vam danas postaviti ovo isto pitanje? Isus je rekao da će tko vjeruje u Njega, ako i umre, živjeti. Vjerujete li u ovo? Oni koji u to vjeruju mogu imati lijep pogreb, čak ako plaču. Mi često plačemo čak i kada se opraštamo s prijateljima koji odlaze na dugo putovanje. Plakati nije sramota. Ali mi ne plačemo kao oni koji nemaju nadu (vidi 1. Solunjanima 4,13).

I tako se Isus uputio na groblje s Marijom i Martom, a mnoštvo ih je slijedilo. Približio se ulazu isklesanog groba u kamenu i rekao: “Uklonite kamen. Odgurnite ga.”

Čak je i Marta ustuknula i rekla: “Ne, Isuse to je previše.”

Isus je rekao da Lazar spava. No do trenutka kad je kamen bio uklonjen, on je spavao već četiri dana. Nije bilo nikakve sumnje da je mrtav.

No oni su otkotrljali kamen i bez daha promatrali kako Isus izgovara jednostavnu molitvu. A onda je zapovjedio: “Lazare, iziđi!” (redak 43)

Neki kažu kako bi svi mrtvaci na tom groblju uskrsnuli da Isus nije oslovio Lazara po imenu! Možda je to istina. Međutim, Lazar je izišao i vratio se obitelji i prijateljima. Kakvog li događaja!

Radujmo se danas zbog ove radosne vijesti da smrt možemo nazvati snom — i da Krist još uvijek ima moć da nas probudi iz sna i da nam dade vječni život. Radujmo se što On još uvijek ima vlast nad smrću i grobom. Dok nas Isus tješi u naše vrijeme žalovanja, On nas poziva da se radujemo danu kada će ponovno doći i kada će pobjeda progutati smrt.

Morris L. Venden

(tekst je preuzet iz knjige Kako se Isus odnosio prema ljudima)