Isus, pravo pashalno Janje, bio je zaklan za naše grijehe

“Dođe dan beskvasnih kruhova, kad je trebalo žrtvovati pashalno janje. Isus tada posla Petra i Ivana: ‘Idite — reče im — pripravite nam pashalnu večeru!’” (Luka 22,7.8)
Krist je izabrao Petra i Ivana da usko surađujući, pripreme sve što je potrebno za večeru. … “On ih uputi: ‘Čim uđete u grad, srest će vas čovjek koji nosi vodu u vrču. Idite za njim u kuću u koju on uđe te recite domaćinu: Učitelj te pita gdje je dvorana u kojoj bi mogao blagovati pashalnu večeru sa svojim učenicima?’” (Luka 22,10.11) … Krist se želio zaštititi od bilo kakvog preuranjenog poteza izdajica koji bi se mogli pojaviti tijekom večere da dovrše posao koji su ugovorili s Judom. Bilo je uobičajeno da stanovnici grada ugoste strance koji su željeli proslaviti Pashu, i tako je ova poruka poprimila oblik zapovijedi. Nama možda izgleda neprikladno što su ova dva Galilejca na taj način razgovarala s nepoznatim čovjekom, ali sve se odvijalo upravo onako kako je Krist predvidio. Učenici su sreli čovjeka koji je nosio vrč, pratili ga, ušli u kuću u koju je on ušao, prenijeli mu svoju poruku i ona je naišla na pristanak domaćina kuće. … Bila je to posljednja Pasha koju je Isus blagovao sa svojim učenicima. Bio je svjestan da je nastupio Njegov čas, da je On sam pravo pashalno Janje i da na dan kada se Pasha bude jela, On treba biti žrtvovan. Znao je da Njegovi učenici nikada neće zaboraviti okolnosti povezane s ovim događajem. Pošto su se okupili oko stola, Krist im se obratio riječima: “Vruće sam želio da blagujem s vama ovu pashalnu večeru prije svoje muke, jer je, kažem vam, sigurno više neću blagovati dok se ne ispuni u kraljevstvu Božjemu.” (Luka 22,15.16) … Te posljednje večeri koju je proveo sa svojim učenicima, Isus im je imao mnogo toga za reći. Da su bili spremni prihvatiti sve što je htio podijeliti s njima, bili bi pošteđeni razdiruće boli, razočaranja i nevjerice. Ali Isus je uvidio da oni nisu u stanju primiti sve što im je želio reći. Pošto je pogledao njihova lica, na Njegovim su se usnama zadržale riječi opomene i utjehe. Nekoliko trenutaka vladala je tišina. Izgledalo je da Isus nešto čeka. Učenici su bili napeti. U kratkim pogledima koje su razmjenjivali ogledala se ljubomora i natjecateljski duh. … Učenici su se još uvijek držali svoje omiljene zamisli da će Krist preuzeti vlast i sjesti na Davidovo prijestolje. A svaki od njih je u srcu čeznuo za najvišim položajem u kraljevstvu. (Manuscript 106, 1903.)