Isus se otkriva učenicima

“Dok je sjedio s njima za stolom, uze kruh, zahvali, razlomi ga pa im ga dade. Njima se otvoriše oči i prepoznadoše ga. … Ali njega nestade ispred njihovih očiju!” (Luka 24,30.31)
Pripremljen je jednostavan večernji obrok od kruha. Iznesen je pred Gosta i On je ispružio ruke da blagoslovi hranu. Zašto su učenici tada zapanjeno ustuknuli? Njihov suputnik je raširio ruke na potpuno isti način kao što je to činio njihov Učitelj. Pogledali su ponovno i, gle, na Njegovim rukama zapazili su tragove klinova. Obojica su uglas povikala: “To je Gospodin Isus! Ustao je iz mrtvih!” Žurno su se bacili pred Njegove noge klanjajući se, ali On je nestao iz njihovog vidokruga. Pogledali su na mjesto gdje se nalazio Onaj čije je tijelo nedavno bilo položeno u grob govoreći jedan drugom: “Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma!” (Luka 24,32) S tom sjajnom viješću koju je trebalo prenijeti drugima, nisu mogli mirno sjediti i razgovarati. Njihovog umora i gladi je nestalo. Ispunjeni radošću, odmah su krenuli natrag istim putem kojim su i došli, požurivši se da vijest odnesu Njegovim učenicima u gradu. Mjesec je zašao, ali obasjavalo ih je Sunce Pravednosti. Srce im je poskakivalo od radosti. Izgledalo im je da se nalaze u nekom novom svijetu. Krist je živi Spasitelj! Više ne žale za Njim kao za mrtvim, već se raduju živom Otkupitelju. … Put na nekim dijelovima nije bio siguran, ali oni su žurno prelazili preko strmih mjesta skližući se preko glatkog stijenja. Nisu vidjeli niti su znali da ih štiti Onaj koji je upravo prošao tim putem s njima. S putničkim štapom u rukama nastavljali su dalje, želeći ići brže nego što su mogli. Gubili su stazu, ali su je ponovno pronalazili. Dijelom trčeći, dijelom se spotičući, žurili su naprijed dok ih je njihov nevidljivi Suputnik pratio iz neposredne blizine. Ušavši u Jeruzalem, otišli su u gornju sobu u kojoj je Krist posljednje sate prije svoje smrti proveo poučavajući učenike. Bilo je kasno, ali su znali da učenici neće zaspati dok sa sigurnošću ne saznaju što se dogodilo s tijelom njihova Gospodina. Naišli su na čvrsto zaključana vrata sobe. Pokucali su, ali nije bilo odgovora. Sve je bilo mirno. Tada su rekli svoja imena. Vrata su se pažljivo odškrinula, ali čim su ušli, ponovno su zaključana da ne bi ušli uhode. (Manuscript 113, 1897.)