Biblija

Isus: strogo čuvana tajna?

Što je to toliko važno u kršćanskom vjerovanju?

Tko poznaje put?” — pita pjevač Dirk Busch u pripjevu svoje balade “Samo kratak san”. Kršćani najčešće na to pitanje odmah odgovaraju: “Isus je put, istina i život.” U svakom slučaju, u to vjeruju. Ali, jesu li samim time i u pravu? Kad je o tome riječ, mnogi ljudi dvoje. Povjesničari i teolozi su u međuvremenu ustvrdili i “dokazali” da je sve to što kršćani tvrde — besmislica. Ili možda nije tako?

Ne prođe niti godina, a da se na tržištu ne pojave nove knjige, dokumentarni filmovi ili časopisi o teoriji zavjere u kršćanstvu. Jedni su senzacionalistički, a drugi znanstveno potkovani. I svi oni obećavaju nove spoznaje o Isusu i Bibliji. Žele da se ponovno promišlja o zastarjelim gledištima.

Mnogi ljudi im naivno vjeruju. Misle: Konačno nešto što opovrgava kršćanstvo!

Prodavanje magle

Međutim, svatko tko na kritičan način čita ovu literaturu, čak i ako nije kršćanin, ubrzo će primijetiti da je sve to prodavanje magle. Pretpostavke, nedokazane tvrdnje i netočni navodi… Pritom se ne radi ni o čemu novom! Još od osamnaestog stoljeća o Isusu se tvrdi sve moguće: On bi trebao biti samo izmišljeni lik kojemu su prvi kršćani pripisali čuda i koji je propovijedao. On je bio rabin ili revolucionar, putujući propovjednik kojega se na krivi način pretvorilo u Boga. Ili je bio esen, član židovske sljedbe koja je živjela uz Mrtvo more. Pribijanje na križ je navodno preživio zbog esenskog ljekarništva. Navodno se kasnije preselio u Indiju, oženio se te umro i bio pokopan u grobnicu koja se i danas može posjetiti. Postoje još mnoge druge teorije o Isusu.

Jedno gledište svi napadaju: Isus je bio Bog, bio je Čovjek, umro je za naše grijehe, uskrsnuo je od mrtvih i doći će opet kako bi sudio svijetu. 

Tako se čini da sve te pretpostavke o Isusu priželjkuju samo jedno: od Biblije učiniti knjigu bajki kako nitko više ne bi vjerovao u Isusa, Spasitelja od grijeha i smrti. I to je, samim time, sumnjivo. Mnogi se trude razuvjeriti nas od Boga i vječnog života. Trebali bismo vjerovati da nam nikakav Isus ne može pomoći. Trebali bismo vjerovati da moramo umrijeti i da nakon toga više ništa ne dolazi. Trebali bismo u to vjerovati. 

Zašto se ulaže toliko snage u to da nam se u glavu ulije vjerovanje o besmislu života? I što pojedinci imaju od toga ako drugima oduzmu nadu u vječni život? 

Je li Isus doista samo izmišljeni lik i legenda, ili je bio stvaran? Je li bio esen koji je kasnije umro u Indiji? Je li bio samo čovjek, ili pravi Božji Sin? Je li uskrsnuo od mrtvih, ili grob ipak nije ostao prazan?

Što bi bilo kad bi bilo

Kad bi Isus bio samo neka legenda ili samo neki čovjek koji je umro za svoje ideale, i ako potom nije uskrsnuo, tada nema oprosta za našu krivnju. Tada su više od pet stotina svjedoka Njegovog uskrsnuća lašci i glupani. Glupani su zato što su zbog takve laži izgubili glavu. Tko bi učinio nešto takvo zbog laži? Tada svećenici mogu objesiti svoj posao o klin i zatvoriti svoje crkve. Njihove propovijedi, misli i knjige su čiste besmislice. Njihove molitve su prazne riječi, njihovi crkveni obredi su isprazne ludorije. Tada trebamo jesti i piti, jer ćemo sutra biti mrtvi. Nema života nakon toga. Tako govori i Pavao, ispočetka ogorčeni neprijatelj kršćana, a potom oduševljeni pristaša kršćanske vjere (vidi 1. Korinćanima 15,1-34). 

No, kao i kod pitanja postojanja Boga ili istinitosti Biblije, ti ljudi ne mogu dokazati ono što tvrde. Nema povijesnih niti znanstvenih dokaza. Sve što se dosad navelo kako bi se dokazalo da Isus nije živio, u međuvremenu se pokazalo neznanstvenim.

Pisma, spisi i izvještaji

Danas su događaji iz Isusovog života bez sumnje dokumentirani do posljednje pojedinosti. Izvjestitelji časopisa Bild napisali su senzacionalističke izvještaje pod naslovom “Čudesni iscjelitelj s Genezaretskog jezera”, Izvjestitelji časopisa Spiegel bi najradije rastrgali Isusa, a Pro7 je pokušao napraviti iscjeliteljsku televizijsku emisiju pod nazivom “Sljedeći Mesija”. 

Ali koje značenje je ovaj putujući propovjednik imao za grčke i rimske povjesničare u Palestini? Zašto bi netko trebao izvijestiti o smrti jednog Židova, kad su Rimljani raspeli njih na tisuće?

Svega nekoliko godina kasnije i povjesničari su spomenuli događaje iz Isusova života zato što su se kršćani proširili i moralo ih se uzeti u obzir.

“Poncije Pilat je Krista dao smaknuti u vrijeme Tiberija” — napisao je rimski povjesničar Kornelije Tacit (rođen 52. ili 54. nakon Krista) u vremenu kad su još mnogi apostoli bili na životu (Cornelius Tacitus, Anali, Phaidon Verlag, Beč 1935., str. 740; XV. 44). 

Židovski vojskovođa i povjesničar Josip Flavije (rođen 37. godine nakon Krista) ustanovio je da je Poncije Pilat osudio Isusa na smrt pribijanjem na križ (Josip Flavije, Židovske starine, Fourier-Verlag, Wiesbaden 1985., 1. svezak, str. 515,516; XVIII. 3.3.). Kao Židov i povjesničar, Flavije nije imao razloga širiti neku kršćansku bajku kao da je istinita. 

U Britanskom muzeju nalazi se rukopis pisma koje je oko 73. godine nakon Krista napisao Sirijac imena Mara Bar-Serapion. Spomenuo je smaknuće Sokrata, Pitagore i Krista, i zaključio da progon mudrih ljudi donosi samo nesreću (F. F. Bruce, Vjerodostojnost Novog zavjeta, Verlag der Liebenzeller Mission, 1976., str. 122).

Oko stotinu i pedeset godina nakon Krista, Justin Mučenik je poslao caru Antoniju Piju spise obrane kršćanstva. U tim ga je spisima uputio na izvještaj Poncija Pilata sačuvan u carskim arhivima: “Da je tome tako, možete vidjeti iz spisa Poncija Pilata” (Justin Mučenik, Apologije, Kösel Verlag, München 1913., str. 48,48,61; I. 35). Doista je u carskim arhivima postojao izvještaj Poncija Pilata o smaknuću Isusa. Da je sve bila bajka, zbog čega bi rimski prokurator izvješćivao cara o nečemu takvom?

O Isusovom životu postoje i dokazi grčkih i rimskih povjesničara. Ovdje nismo naveli sve izvore.

I židovski spisi mnogo puta spominju Isusa. Tako u Babilonskom Talmudu čitamo da je Isus obješen u predvečerje Pashe (Babilonski Talmud, Sanhedrin 43; Goldmann-Verlag, München 1981.). Da Isus nije postojao i da je Njegova smrt na križu bila samo kršćanska bajka, tada bi židovski spisi to sigurno točno tako opisali, umjesto da potvrđuju Isusovo smaknuće. 

Onaj tko opovrgava da je Isus nekada doista živio, treba pomesti sve te činjenice pod tepih. Dakle, mi ne trebamo samo vjerovati da je Isus živio. Povjesničari su to odavno dokazali i danas to dobro znamo.

Bajka o esenu

No, što je s tvrdnjom da je Isus bio esen i da je s Mrtvog mora širio učenja te židovske sljedbe? Koji dokazi postoje u prilog toj tvrdnji? Moram vas razočarati: uopće ne postoje dokazi o tome.

Ovu su teoriji postavili katolički teolozi u vrijeme reformacije. Tvrdnja kako je Katolička crkva pokušala zataškati pretpostavku da je Isus bio esen je potpuna besmislica, o kojoj pišu mnogi autori.

U vrijeme prosvjetiteljstva ova se zamisao ponovno proširila. Župnik Ventorini (1768.—1849.) napisao je prema toj tvrdnji roman Prirodna povijest velikog proroka iz Nazareta. U tom je romanu opisao Isusa kao redovnika esena. Ezoteričari i slobodni zidari su se nadovezali na njegove tvrdnje i širili ih dalje. Gotovo sve ezoterične “prosvjetiteljske” knjige o Isusu, koje su pisane u novije doba, navode upravo tu knjigu. Dakle, njihovi navodno povijesni dokazi temelje se na — romanu!

Ima nekih ljudi koji tvrde da je Katolička crkva krivotvorila Bibliju. Crkva je navodno tako izbrisala učenja o reinkarnaciji i o Isusovom boravku u Indiji. Pritom upućuju na zaključane arhive Vatikanske knjižnice i spise Akasha. Ali, najstarije rukopise Biblije uopće ne nalazimo u Vatikanu, niti oni potvrđuju da je u Bibliji bilo što krivotvoreno. 

Nasuprot tome, svaki put kad se otkrije neki drevni biblijski rukopis, istraživači ustvrde kako je Biblija najtočnije prenesena knjiga u svjetskoj povijesti. 

Osim toga, Katolička crkva često otvoreno priznaje da je preuzela mnogobrojne poganske običaje, učenja i tradicije (primjerice, krunicu iz Indije). Zašto bi onda trebala biti tajnovita kad je riječ upravo o reinkarnaciji? 

Zanimljivo je da se tvrdnja o krivotvorenju Biblije nikako ne temelji na povijesnim izvorima. Takozvani Akasha zapisi, koji se uvijek iznova spominju kao dokaz, nisu povijesno djelo. Ti zapisi nisu čak niti knjiga koju bi se negdje moglo kupiti ili posuditi! Akasha zapisi su samo zamisao jednog teozofa iz devetnaestog stoljeća. 

Akasha zapisi bi trebali biti duhovni arhiv izvan ovog svijeta, iz kojeg se može čitati samo u viziji ili tijekom meditacije. Nitko, osim nekoliko “upućenih”, kao primjerice Rudolf Steiner, navodno nisu vidjeli njihov sadržaj. Dakle, trebalo bi prvo povjerovati u to da ti zapisi postoje. 

Čak i malo tih primjera pokazuju da su takvi “povijesni” dokazi o Isusu u stvarnosti neznanstveni. Čak i sami zagovornici tih tvrdnji trebaju povjerovati u njih.

Isus — samo čovjek?

Neki kažu: U redu, Isus je živio. Ali On je bio samo čovjek, a ne Božji Sin. Rimljani su Ga smaknuli i sada je mrtav. To je sve! Zapis o Isusu može se zaključiti.

I ovdje se radi o pitanju: Komu treba vjerovati? Jer takvi ljudi ne mogu dokazati svoje tvrdnje. Povijesni dokazi ne postoje. Isto tako se ne može znanstveno istražiti je li Isus bio bilo što nadnaravno. 

I opet smo u pat-poziciji. Neki vjeruju da je Isus bio Bog. Drugi vjeruju da je bio samo čovjek. 

Postoje li možda nekakve naznake koje bi govorile u prilog nekoj od tih mogućnosti? Što je istina? Ili, drugim riječima, zašto milijuni vjeruju da je Bog utjelovljen u Isusu? 

Sada bismo mogli odgovoriti: Biblija tako kaže. Tko je pročitao knjigu Bajke, mitovi i legende, zna da mnogo toga govori u prilog tome da je Biblija Božja objava. Ako nam ona govori istinu o našem životu i našoj budućnosti, zašto ne bi govorila istinu i o Isusu?

Ono o čemu vjeroučitelji jedva govore

Prije nego se dalje pozabavimo ovim pitanjima, najprije jedno kratko objašnjenje zašto kršćani polažu toliko veliku važnost činjenici da je Isus Bog: grijeh je odvojio čovjeka od Boga. Riječ “die Sünde” (grijeh) u njemačkom jeziku znači “odvajanje” (“der Sund” je morski rukavac). Zato što je Bog život, dobro i ljubav, čovjek je odvajanjem od Boga zapao u smrt, zlo i mržnju. 

Čovjek se sâm po sebi ne može vratiti Bogu. Meditacije, običaj molitve, spoznaje, dobra djela i žrtve ne pomažu nam prebroditi ovaj ponor grijeha ili smrti. Bog živi u dimenziji u koju više nemamo pristup (vidi 1. Timoteju 6,16). Sami po sebi mi smo beznadno izgubljeni. 

Zato se jedan dio Božanstva odlučio doći k nama i postati Čovjekom. Bog je postao Čovjekom u Isusu Kristu i upoznao je posljedice grijeha na svojoj koži. Zbog toga Bogu nitko ne može predbaciti da nas ne razumije. Prošao je i brige, i patnju, i smrt. 

On zna što osjeća dijete ili kako se mladić osjeća pri odrastanju. On zna što znači mukotrpan posao. Zna kako nam je kad smo umorni te kako se osjećamo kad su svi protiv nas, ili kad nas prijatelji prevare i ostave na cjedilu. On zna što su boli i neizdržive muke. Zna što mislimo ili osjećamo kad nam se približava smrt. On to zna. On je sve to prošao. Zbog toga može suosjećati s nama. 

Zato što je Bog pravedan, čovjekov grijeh se ne može jednostavno izgladiti i Bog ne može čovjeku jednostavno ponuditi vječni život. To bi učinilo upitnim Njegovu vlast. Niti jedno biće u cijelom svemiru ne bi se trebalo brinuti oko Stvoriteljeve volje. Tako čovjek mora sâm odgovarati za posljedice svojega ponašanja. Odvojio se od Boga, od samog Izvora života, i zbog toga mora umrijeti. Baš kao što se svjetiljka gasi kad je se odvoji od izvora struje. Čovjek umire smrću koju je sâm skrivio; on svoju krivnju plaća životom. 

Zato što nas voli, za Boga to nije bilo prihvatljivo rješenje. On želi da mi živimo. Zbog toga je Isus došao kao naš Zastupnik i umro umjesto nas. Zbog toga i ima pravo da nas podigne iz mrtvih. 

Kad bi Bog dopustio da neko drugo biće bez grijeha umre za nas, druga bi mu stvorenja u svemiru mogla predbaciti da prepušta drugima da obavljaju Njegov “prljavi posao”. On se u tom slučaju ne bi osobno zauzeo, iako kao Stvoritelj svih ljudi snosi posljednju odgovornost.

Upravo zbog toga je Bog sâm umro u Isusu za grijehe ljudi. Isus je bio bezgrešan. Čak Mu niti Njegovi neprijatelji nisu mogli dokazati nijedan grijeh, nijednu opačinu. Njegova čuda, između ostalog, dokazuju i Njegovo Božanstvo. Kojem čovjeku se još može dokazati da je bezgrešan i bez pogreške? 

Kad bi neko drugo biće bez grijeha umrlo za grijehe čovječanstva, ne bi moglo ponovno uskrsnuti. Ali, budući da je Isus i Bog, On ima život u sebi (vidi Ivan 5,26; 10,17.18). Tako je mogao na sebe uzeti grijehe cijeloga svijeta i, usprkos tome, ponovno uskrsnuti. I to je jedan pokazatelj Njegovog božanstva.

Možda je sada ponešto jasnije zašto je toliko važno što Isus nije bio samo čovjek. Mrtvi Mesija ne bi mogao nikome pomoći.

Doživjeti Isusa

Moramo vjerovati u sve biblijske izvještaje o Isusu; u to nema sumnje. Čak se i izvještaji o Isusu onih koji nisu naklonjeni Bibliji moraju uzeti u obzir. Pitanje je samo: Kome više vjerovati? U koga se možemo pouzdati?

Jesu li ti isti kritičari rekli ponešto što bi nas nagnalo da pomislimo kako su spoznali istinu? Jesu li nam svojim uvidom omogućili bolji život?

Jedno je jasno: bez Boga i bez Isusa nema nade za nas ljude. Nema oslobođenja od krivnje, a samim time nema niti budućnosti. Znanstvenici i teolozi gurnuli su nas naposljetku tamo kamo nas šalju i znanstvenici ateisti: u kratko postojanje puno patnje, a bez budućnosti. U beznađe.

Ipak, ljudi uvijek iznova doživljavaju Isusa Krista osobno. Tu je, primjerice, Pavao. Mrzio je kršćane, neizmjerno ih je mrzio! Stalno im je otežavao život. No, svi njegovi dokazi su pali u vodu kad je osobno sreo Krista. 

Tu je i profesorica Eta Linnemann. Desetljećima je na sveučilištu poučavala da Biblija sadrži samo legende, da su Isusova čuda i propovijedi samo književnost. Ali sve njezine pametne teorije su se srušile poput kule od karata. Ona je ipak morala spoznati da se Bibliju treba shvatiti točno onako kako je napisana. Ono što je prije poučavala, danas je za nju obično smeće.

Tko je upoznao Isusa u svojem životu, može se samo nasmijati svim ljudskim tumačenjima, jer zna bolje; zna da Isus živi, zato što Ga je doživio.

Slijedi iskustvo nekadašnjeg DJ-a. Sav svoj novac ulagao je u kupnju ploča ili u igre na sreću. Redovito je uzimao droge. Ali Isus je toliko jasno prodro u njegov život, da Ga on više nije mogao izbjegavati. Obećao je slijediti Krista ako mu On pomogne osloboditi se od njegove ovisnosti. “Doista,” kaže on danas, “moja ovisnost o nikotinu, alkoholu, kao i neumjerena dugogodišnja ovisnost o kockanju su nakon moje predaje Kristu jednostavno nestali. Oslobodio sam se.”

Tko onda ima bolje argumente: ljudi koji šire neke teorije, ili ljudi koji su doživjeli da Biblija potječe od Boga, da Isus doista postoji i da je uključen u njihov život? 

Više od pretpostavki

Dosad smo ustvrdili da je i kod jednih i kod drugih riječ o izjavama koje zahtijevaju vjeru, te da nema znanstvenih dokaza. Ali kad je riječ o osobnim iskustvima, potrebno je naglasiti jednu činjenicu: iskustva s Isusom su poput pokusa. Možemo ih ponavljati. 

Milijuni ljudi su doživjeli Isusa; doživjeli su mala, gotovo nezamjetljiva ali zadivljujuća čuda koja se ne mogu objasniti razumom. Ta su čuda promijenila njihove živote iz temelja, oslobodila ih negativnih raspoloženja i misli i dala im nadu. 

Da ponovimo: Koje pozitivne utjecaje bi kritičari kršćanstva mogli imati na druge ljude? Isus je jednom rekao da se ljudi prepoznaju po plodovima. Plodovi tih kritičara nisu mi nimalo uvjerljivi! Tjeraju ljude u očaj i beznađe. 

Zašto onda ne bismo promijenili način razmišljanja? Pronađimo u Isusu Kristu novi život, pun nade i radosti!

Helmut Haubeil

Podijeli