Nikodem

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 3,1-17

Nikodem je zauzimao visok i povjerljiv položaj u židovskom narodu. Bio je visokoobrazovan, izrazito obdaren i uvažen član narodnog Vijeća. Kao i drugi, i on je bio pokrenut Isusovim učenjem. Premda bogat, obrazovan i cijenjen, njega je neobično privlačio skromni Nazarećanin. Pouke koje su dolazile sa Spasiteljevih usana ostavljale su na njega dubok dojam te je zaželio saznati više o ovim veličanstvenim istinama.

Kristov autoritet izražen u čišćenju Hrama izazvao je veliku mržnju svećenika i poglavara. Bojali su se sile ovoga stranca. Takvu hrabrost nepoznatog Galilejca nisu željeli podnositi. Odlučili su učiniti kraj Njegovom djelovanju. Ali nisu se svi slagali s ovom namjerom. Bilo je nekih koji su se bojali stati nasuprot Onome koga je tako očito pokretao Božji Duh. Sjećali su se kako su proroci bili ubijani jer su osuđivali grijehe izraelskih vođa. Znali su da je Židove do robovanja neznabožačkom narodu dovela njihova upornost u odbacivanju Božjih ukora. Bojali su se da će svećenici i poglavari, kujući zavjeru protiv Isusa, slijediti stope svojih otaca i navući nove nesreće na narod. Nikodem je dijelio ove osjećaje. Na jednom savjetovanju Velikog vijeća, kad se razmatralo kakav stav treba zauzeti prema Isusu, Nikodem se zalagao za obazrivost i umjerenost. Uporno je isticao da bi bilo opasno odbaciti Njegove opomene, ako Isus doista ima vlast od Boga. Svećenici se nisu usuđivali oglušiti o ovaj savjet i za neko vrijeme nisu ništa poduzimali protiv Spasitelja.

Otkako je čuo Isusa, Nikodem je pozorno proučavao proročanstva o Mesiji, i što je više istraživao, toliko je jače bilo njegovo uvjerenje da je On Ontaj koji treba doći. Zajedno s mnogima u Izraelu, bio je duboko ožalošćen oskvrnućem Hrama. Bio je svjedok prizora kad je Isus istjerao kupce i prodavače. Vidio je veličanstveno otkrivenje božanske sile; vidio je Spasitelja kako prihvaća siromašne i liječi bolesne; vidio je njihove radosne poglede i čuo njihove riječi hvale; nije sumnjao da je Isus iz Nazareta poslan od Boga.

Žarko je želio razgovarati s Isusom, ali Ga iz straha nije htio javno potražiti. Za židovskog poglavara bilo bi preveliko poniženje da javno prizna svoju naklonost jednom zasad tako malo poznatom učitelju. Ako Veliko vijeće dozna za ovaj posjet, navući će na sebe njihov prijezir i prijekor. Odlučio se za tajni razgovor, opravdavajući se time što bi, kad bi javno otišao, drugi možda slijedili njegov primjer. Pošto se podrobno raspitao o Spasiteljevom mjestu počinka na Maslinskoj gori, pričekao je dok grad utone u san, pa Ga je onda potražio.

U Kristovoj je nazočnosti Nikodem osjećao neku čudnu bojažljivost, koju je pokušao prikriti plaštem staloženog i dostojanstvenog držanja. “Rabbi,” rekao je, “znamo da si od Boga došao kao učitelj, jer nitko ne može činiti čudesa koja ti činiš ako Bog nije s njim.” Govoreći o osobitim darovima što ih je Krist imao kao Učitelj, i o Njegovoj neobičnoj sili kojom je činio čuda, nadao se da će pripremiti put za ovaj razgovor. Ovim riječima želio je smišljeno izraziti i izazvati povjerenje, ali su one, zapravo, pokazivale nevjeru. On nije priznavao Isusa za Mesiju, već samo za učitelja poslanog od Boga.

Umjesto da prihvati ovakav pozdrav, Isus je upravio svoj pogled na govornika kao da proniče u dubinu njegove duše. U svojoj beskonačnoj mudrosti On je gledao čovjeka koji traži istinu. Znao je njegov cilj i, želeći probuditi uvjerenje što je već postojalo u umu Njegovog slušatelja, neposredno, ali svečano i ljubazno, istaknuo je najvažnije: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega.” (Ivan 3,3)

Nikodem je došao Gospodinu u želji da s Njim razmijeni gledišta, ali Isus mu je otkrio temeljna načela istine. Rekao je Nikodemu: Ono što ti je potrebno nije teorijsko znanje, već duhovna obnova. Nije ti potrebno da zadovoljiš svoju radoznalost, već da imaš novo srce. Moraš primiti novi život odozgo, prije no što postaneš spreman da cijeniš nebeske vrijednosti. Dok ne nastupi ova promjena koja sve obnavlja, razgovor o mojem autoritetu i mojem poslanju neće za tebe imati spasonosno značenje.

Nikodem je slušao propovijedi Ivana Krstitelja, o pokajanju i krštenju, kojima je Ivan upućivao narod na Onoga koji će krštavati Svetim Duhom. On je i sâm smatrao da Židovima nedostaje duhovnosti i da njima u velikoj mjeri upravljaju licemjerje i žudnja za svjetovnom slavom. Nadao se da će prigodom Mesijinog dolaska nastati bolje stanje. Ipak, poruka Ivana Krstitelja koja je pokretala ljude da ispituju svoje srce nije ga uspjela osvjedočiti o vlastitom grijehu. On je bio strogi farizej i ponosio se svojim dobrim djelima. Bio je nadaleko poštovan zbog svoje darežljivosti i velikodušnosti u podupiranju službe u Hramu, osjećajući sigurnost u vjerovanju da je zadobio Božju naklonost. Uznemirila ga je misao o kraljevstvu koje je tako čisto da ga on u svojem sadašnjem stanju ne može naslijediti.

Isusov slikoviti prikaz novorođenja nije bio sasvim nepoznat Nikodemu. Obraćenici iz neznaboštva koji su prihvatili izralesku vjeru često su uspoređivani s tek rođenom djecom. Morao je shvatiti da Kristove riječi nije trebalo doslovno tumačiti. Ipak, na osnovi svojeg židovskog podrijetla smatrao je da mu je zajamčeno jedno mjesto u Božjem kraljevstvu. Smatrao je da mu nije potrebna nikakva promjena i stoga su ga iznenadile Spasiteljeve riječi. Bio je pogođen njihovom neposrednom primjenom na njega. Farizejska gordost borila se protiv iskrene želje čovjeka koji je tražio istinu. Čudio se što Krist razgovara s njim ne poštujući njegov položaj poglavara u Izraelu.

Iznenađen i ne vladajući sobom, odgovorio je Kristu riječima punim ironije: “Kako se može čovjek, kad je već star, roditi?” Kao i mnogi drugi, kad britka istina dopre do savjesti, i on je otkrio činjenicu da tjelesan čovjek ne prima ono što je od Božjega Duha. U njemu ne postoji ništa što odgovara duhovnim stvarima, jer se duhovne stvari duhovno razgledaju.

Ali Spasitelj nije na dokaz odgovarao dokazom. Podižući svoju ruku u svečanom i tihom dostojanstvu, s još većom sigurnošću istaknuo je istinu: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko.” Nikodem je znao da Krist govori o krštenju vodom i o obnovi srca Božjim Duhom. Bio je uvjeren da se nalazi u prisutnosti Onoga koga je Ivan Krstitelj prorekao.

Isus je nastavio: “Što je rođeno od tijela, tijelo je; a što je rođeno od Duha, duh je.” Po prirodi srce je zlo, i “Tko će čisto izvuć iz nečista? Nitko!” (Job 14,4)

Nikakav ljudski izum ne može pronaći lijek za grešnu dušu. “Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Božjem zakonu niti to može.” (Rimljanima 8,7) “Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke.” (Matej 15,19) Izvor u srcu mora biti očišćen, da bi i potok postao čist. Onaj tko pokušava dosegnuti Nebo svojim vlastitim djelima, držanjem Zakona, pokušava nemoguće. Nema sigurnosti za onoga tko posjeduje samo legalističku religiju i obličje pobožnosti. Kršćanski život nije preinačivanje ili poboljšavanje staroga, već preobražaj naravi. To znači umiranje svome “ja” i grijehu i potpuno novi život. Ova se promjena može provesti samo uspješnim djelovanjem Svetoga Duha.

Nikodem je još bio zbunjen, pa je Isus upotrijebio sliku vjetra da bi prikazao svoju misao: “Vjetar puše gdje god hoće. Čuješ mu šum, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.”

Vjetar se čuje u granama drveća, izazivajući šuštanje lišća i cvjetova; ali je ipak nevidljiv i nitko ne zna odakle dolazi i kamo ide. Tako je i s radom Svetoga Duha u srcu. Novorođenje se ne može bolje objasniti nego kretanjem vjetra. Netko možda ne može točno odrediti vrijeme i mjesto, ili utvrditi sve okolnosti svojega obraćenja, ali to nije dokaz da je on neobraćen. Silom koja je isto tako nevidljiva kao i vjetar, Krist neprekidno radi na srcu. Malo-pomalo, možda nesvjesno za onoga tko ih prima, nastaju dojmovi koji privlače dušu Kristu. Oni se mogu primiti razmišljanjem o Njemu, čitanjem Svetog pisma ili slušanjem riječi živog propovjednika. A onda odjednom, kada Duh uputi izravan poziv, duša se radosno predaje Isusu. Mnogi ovo nazivaju iznenadnim obraćenjem, ali to je ishod poziva Božjeg Duha — strpljivog, dugotrajnog postupka.

Premda nevidljivo, djelovanje vjetra se vidi i osjeća. Tako će se rad Duha na duši pokazati u svakom djelu onoga tko je osjetio Njegovu spasonosnu silu. Kad Božji Duh osvoji srce, On preobražava i život. Grešne misli se odbacuju, zla djela se napuštaju; ljubav, poniznost i mir zauzimaju mjesto srdžbe, zavisti i svađe. Radost zauzima mjesto žalosti i lice odsjajuje nebeskom svjetlošću. Nitko ne vidi ruku koja podiže teret ili zamjećuje svjetlost koja silazi iz nebeskih dvorova. Blagoslov dolazi onda kad se duša vjerom pokorava Bogu. Tada sila, nevidljiva za ljudsko oko, stvara novo stvorenje na Božju sliku.

Ograničenim umovima nemoguće je shvatiti djelo otkupljenja. Njegova tajna nadmašuje ljudsku spoznaju. Ipak onaj tko prelazi iz smrti u život razumije da je to božanska stvarnost. Početak otkupljenja ovdje možemo spoznati osobnim iskustvom. Njegov ishod doseže do vječnih vremena.

Dok je Isus govorio, zrake istine djelomično su obasjale um ovog poglavara. Utjecaj Svetoga Duha koji omekšava i pokorava djelovao je na njegovo srce. Ipak, nije u cijelosti razumio Spasiteljeve riječi. On nije bio toliko obuzet potrebom za novim rođenjem koliko načinom kako se ono postiže. S čuđenjem je rekao: “Kako to može biti?”

“Ti si istaknut učitelj u Izraelu, i to li ne razumiješ?” upitao je Isus. Svakako, čovjeku kojem je povjereno vjersko poučavanje naroda ne bi smjele biti nepoznate tako važne istine. Tim riječima Isus je Nikodemu uputio pouku da bi, umjesto osjećaja povrijeđenosti jednostavnim riječima istine, trebao imati skromno mišljenje o sebi, zbog svojeg duhovnog neznanja. Ipak, Krist je govorio tako svečanim dostojanstvom, a pogled i boja glasa izražavali su tako ozbiljnu ljubav, da se Nikodem nije uvrijedio kad je shvatio svoje ponižavajuće stanje.

Ali kad je Isus objasnio da je Njegova zadaća na Zemlji uspostava duhovnog, a ne privremenog kraljevstva, Njegov se slušatelj uznemirio. Videći to, Isus je dodao: “Ako mi ne vjerujete kad vam rekoh zemaljske stvari, kako ćete mi vjerovati ako vam budem govorio nebeske?” Ako Nikodem nije mogao prihvatiti Kristovo učenje koje prikazuje djelo milosti na srcu, kako će shvatiti narav Njegovog slavnog nebeskog kraljevstva? Bez razumijevanja naravi Kristovog djela na Zemlji, on neće moći razumjeti Njegovo djelo na Nebu.

Židovi koje je Isus istjerao iz Hrama smatrali su se Abrahamovom djecom, ali su pobjegli od Spasiteljeve nazočnosti jer nisu mogli podnijeti Božju slavu koja se pokazivala u Njemu. Tako su dokazali da nisu bili spremni Božjom milošću sudjelovati u svetim službama u Hramu. Revno su održavali izgled svetosti, ali su zanemarili svetost srca. Dok su se zalagali za slovo Zakona, neprekidno su kršili njegov duh. Njihova velika potreba bila je ta ista promjena koju je Krist objasnio Nikodemu: novorođenje, očišćenje od grijeha i obnova znanja i svetosti.

Nije postojalo nikakvo opravdanje za sljepoću Izraela u pogledu obnove. Nadahnut Svetim Duhom, Izaija je napisao: “Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane.” David se molio: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!” A preko Ezekiela dano je obećanje: “Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima…” (Izaija 64,5; Psalam 51,12; Ezekiel 36,26.27)

Nikodem je sa zamagljenim umom čitao ove dijelove Pisma, ali sad je počeo razumijevati njihovo značenje. Uvidio je da najstroža poslušnost samo slovu Zakona, primjenjivanom u izvanjskom životu, nijednom čovjeku ne daje pravo na ulazak u nebesko kraljevstvo. Po ljudskoj procjeni njegov je život bio pravedan i častan, ali u Kristovoj je nazočnosti osjećao da je njegovo srce nečisto, a njegov život nesvet.

Krist je privukao Nikodema. Dok mu je Spasitelj objašnjavao novorođenje, čeznuo je da se ova promjena izvrši i u njemu. Kojim bi se sredstvima to moglo postići? Isus je odgovorio na neizgovoreno pitanje: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.”

To je bilo područje koje je Nikodem poznavao. Znamen podignute zmije objasnio mu je Spasiteljevo poslanje. Kad je izraelski narod umirao od ugriza otrovnih zmija, Bog je naredio Mojsiju da načini zmiju od mjedi i da je postavi visoko usred zbora. Tada je po cijelom taboru oglašeno da će svi koji pogledaju zmiju živjeti. Narod je dobro znao da zmija u sebi nema nikakve sile da im pomogne. Ona je bila slika Krista. Kao što je kip načinjen u obliku smrtonosne zmije podignut zbog njihovog izlječenja, tako je i Onaj “u obličju grešnog tijela” trebao biti njihov Otkupitelj. (Rimljanima 8,3) Mnogi su Izraelci smatrali da ih žrtvena služba može osloboditi grijeha. Bog ih je želio poučiti da ona nema veću vrijednost od mjedene zmije. Ona je trebala njihove misli usmjeriti k Spasitelju. Oni nisu mogli učiniti ništa za sebe, ni za izlječenje svojih rana, ni za oprost grijeha, već samo pokazati svoju vjeru u Božji Dar. Njihovo je bilo da gledaju i žive.

Oni koje su zmije ugrizle, mogli su odgoditi svoj pogled na mjedeni simbol. Mogli su zapitati: Kakva djelotvornost postoji u tom simbolu? Možda su mogli potražiti znanstveno objašnjenje. Ali nije bilo vremena ni za kakvo objašnjenje. Morali su prihvatiti Božju riječ upućenu preko Mojsija. Ne pogledati — značilo je poginuti.

Raspravljanjem i razgovorima um se ne prosvjetljuje. Mi moramo gledati i živjeti. Nikodem je primio pouku i prihvatio je. Istraživao je Sveto pismo na nov način, ne zbog teorijskih rasprava, već da bi primio život za svoju dušu. Kad se pokorio vodstvu Svetoga Duha, počeo je gledati nebesko kraljevstvo.

Danas postoje tisuće ljudi koji trebaju upoznati istu istinu koju je Nikodem naučio iz događaja s podignutom zmijom. Oni se oslanjaju na svoju poslušnost Božjem zakonu, da bi ih ona preporučila Njegovoj naklonosti. Kad su pozvani gledati na Isusa i povjerovati da ih On svojom milošću spašava, uzvikuju: “Kako to može biti?”

Kao i Nikodem, i mi moramo biti spremni ući u život na isti način kao i najveći grešnici. Osim Isusa, “Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.” (Djela 4,12) Vjerom primamo Božju milost, ali vjera nije naš Spasitelj, njom se ne stječe ništa. Ona je ruka kojom se hvatamo za Krista i prisvajamo Njegove zasluge — lijek za grijeh. Bez pomoći Božjega Duha mi se ne možemo čak niti pokajati. Sveto pismo kaže o Kristu: “Njega je Bog desnicom svojom uzvisio za Vođu i Spasitelja da dadne Izraelu obraćenje i oproštenje grijeha.” (Djela 5,31) Pokajanje dolazi od Krista isto tako stvarno kao i oprost.

Kako ćemo se onda spasiti? “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji”, tako će se podignuti Sin Čovječji, da svatko tko je prevaren ili ugrizen od zmije može pogledati i živjeti. “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) Svjetlost koja svijetli s križa otkriva Božju ljubav. Njegova nas ljubav privlači k Njemu. Ako se ne odupremo ovom privlačenju, bit ćemo dovedeni do podnožja križa u pokajanju za grijehe koji su raspeli Spasitelja. Tada Božji Duh, kroz vjeru, stvara novi život u duši. Misli i želje postaju poslušne Kristovoj volji. Srce i um obnavljaju se prema obličju Onoga koji djeluje u nama da bi sve pokorio sebi. Tada je Božji zakon napisan u umu i srcu i mi s Kristom možemo reći: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju.” (Psalam 40,8)

U razgovoru s Nikodemom Isus je otkrio plan spasenja i svoju misiju za svijet. Ni u jednom razgovoru On više nije tako cjelovito objasnio, korak po korak, djelo koje se mora ostvariti u srcima svih koji će naslijediti nebesko kraljevstvo. Na samom početku svoje službe otkrio je istinu jednom članu Velikog vijeća, umu koji je bio najprijemčiviji, istaknutom narodnom učitelju. Ali izraelski vođe nisu rado primili ovu svjetlost. Nikodem je sakrio istinu u svojem srcu i sljedeće tri godine bilo je malo vidljivog roda.

Isus je dobro poznavao tlo na koje je bacio sjeme. Riječi izgovorene noću na osamljenom brdu jednom slušatelju nisu bile izgubljene. Određeno vrijeme Nikodem nije javno priznavao Krista, već je promatrao Njegov život i razmišljao o Njegovim učenjima. Na savjetima Velikog vijeća u više navrata spriječio je planove svećenika da Ga unište. Kad je Isus na kraju bio podignut na križ, Nikodem se sjetio učenja s Maslinske gore: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” Svjetlost tog tajnog razgovora obasjala je križ na Golgoti i Nikodem je u Isusu prepoznao Otkupitelja svijeta.

Nakon Gospodnjeg uzašašća, kad su se učenici rasijali zbog progonstva, Nikodem je odvažno istupio naprijed. Upotrijebio je svoje bogatstvo, podupirući mladu Crkvu za koju su Židovi očekivali da će biti uništena Kristovom smrću. U vrijeme opasnosti on, koji je bio tako obazriv i sumnjičav, bio je čvrst kao stijena, hrabreći vjeru učenika i dajući novčana sredstva za napredak djela Evanđelja. Oni koji su ga ranije poštovali, sad su mu se rugali i progonili ga. Postao je siromašan u zemaljskim dobrima, ali se nije pokolebao u vjeri koja se u njemu rodila za noćnog razgovora s Isusom.

Nikodem je izvještaj o ovom razgovoru prenio Ivanu, i njegovim je perom on zabilježen za pouku milijunima. Istine koje su tada iznijete i danas su isto tako važne kao što su bile one svečane noći na tamnom brdu, kad se židovski glavar došao raspitati o putu života kod skromnog Učitelja iz Galileje.

“On mora rasti”

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 3,22-36

Neko je vrijeme Krstiteljev utjecaj na narod bio veći od utjecaja poglavara, svećenika i knezova. Da je sebe proglasio Mesijom i da je podignuo bunu protiv Rima, svećenici i narod sjatili bi se pod njegov stijeg. Sotona je bio spreman nametnuti Ivanu Krstitelju misli koje potiču častohleplje svjetovnih osvajača. Ali imajući pred sobom dokaz o svojoj moći, on je odlučno odbio ovo privlačno potkupljivanje. Pozornost koja je bila usmjerena na njega on je preusmjerio na Isusa.

Sad je vidio kako se val omiljenosti u narodu okreće od njega k Spasitelju. Iz dana u dan mnoštvo se oko njega smanjivalo. Kad je Isus došao iz Jeruzalema u predio oko Jordana, mnoštvo naroda skupilo se da Ga čuje. Broj Njegovih učenika svakodnevno se povećavao. Mnogi su dolazili zbog krštenja, iako Krist nije krštavao, On je svojim učenicima odobrio vršenje ovog obreda. Na taj je način stavio pečat na misiju svojega preteče. Ipak, Ivanovi su učenici s ljubomorom promatrali kako Isusova popularnost raste. Bili su spremni kritizirati Njegov rad i nije dugo potrajalo kad su za to našli i priliku. Među njima i Židovima pokrenulo se pitanje može li krštenje očistiti dušu od grijeha; tvrdili su da se Isusovo krštenje bitno razlikuje od Ivanovog. Uskoro su počeli raspravljati s Kristovim učenicima o riječima koje treba izgovarati prigodom krštenja, i na kraju o pravu ovih potonjih da krštavaju.

Ivanovi su učenici došli k njemu sa svojim tužbama govoreći: “Rabbi, eno onaj koji je bio s tobom s onu stranu Jordana, i komu si ti u prilog svjedočio, krsti, i svi idu k njemu.” Tim je riječima Sotona kušao Ivana. Premda je Ivanova zadaća očito bila pri kraju, on bi još mogao ometati Kristov rad. Da je pokazao samosažaljenje i izrazio žalost ili razočaranje zbog toga što je potisnut, sijao bi sjeme razdora, poticao zavist i ljubomoru i ozbiljno usporavao napredak Evanđelja.

Po ljdskoj naravi Ivan je imao mane i slabosti uobičajene za ljudski rod, ali dodirom božanske ljubavi i on se preobrazio. On je prebivao u sredini neuprljanoj sebičnošću i častohlepljem, visoko iznad kužnog ozračja ljubomore. Nije se nimalo slagao s nezadovoljstvom svojih učenika, već je pokazao kako je jasno razumio svoj odnos prema Mesiji i kako je rado pozdravio dobrodošlicom Onoga kojemu je pripremio put.

Rekao je: “Nitko ne može ništa prisvojiti što mu nije dano s neba. I sami ste mi svjedoci da sam rekao: ‘Ja nisam Mesija, već sam poslan pred njim.’ Tko ima zaručnicu, taj je zaručnik. Ali zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša ga, od srca se veseli zaručnikovu glasu.” Ivan je sebe predstavio kao prijatelja koji je bio vjesnik između zaručnika i zaručnice, pripremajući put za vjenčanje. Kad je zaručnik primio svoju zaručnicu, zadaća je prijatelja bila ispunjena. On se raduje sreći onih čije je sjedinjenje potpomogao. Tako je Ivan bio pozvan da usmjeri narod k Isusu, i svjedočenje o uspjehu Spasiteljevog djela bilo mu je radost. Rekao je: “Ovo je moje veselje sad doseglo vrhunac. On mora rasti, a ja se umanjivati!”

Gledajući u vjeri na Otkupitelja, Ivan se uzdignuo do visine samoodricanja. Nije težio da privuče ljude k sebi, već da uzdigne njihove misli sve više i više, sve dok one ne budu počinule na Božjem Janjetu. On je bio samo glas, uzvik u pustinji. Sad je radosno prihvatio tišinu i povučenost, da bi se oči svih mogle okrenuti k Svjetlosti života.

Oni koji su vjerni svojemu pozivu kao Božji vjesnici, neće tražiti počasti za sebe. Ljubav prema sebi nestat će u ljubavi prema Kristu. Nikakvo suparništvo neće oštetiti dragocjeni cilj Evanđelja. Oni će prepoznati svoju zadaću da kao Ivan Krstitelj objavljuju: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) Uzdignut će Isusa, a s Njim će se uzdići i ljudski rod. “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime mu je Sveti: U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.” (Izaija 57,15)

Prorokova duša, oslobođena svojeg “ja”, bila je ispunjena božanskom svjetlošću. Dok je bio svjedok Spasiteljeve slave, njegove su riječi bile usklađene s riječima što ih je Krist izgovorio u svojem razgovoru s Nikodemom. Ivan je rekao: “Tko dolazi odozgo, on je iznad sviju; tko je sa zemlje, on je zemaljski i zemaljski govori. … Koga Bog posla, taj govori Božje riječi, jer On daje Duha bez mjere.” Krist je mogao reći: “Jer ne tražim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao.” (Ivan 5,30) O Njemu je rečeno: “Ljubio si pravednost, a mrzio bezakonje, zato te Bog, tvoj Bog, pomazao uljem radosti mimo tvoje drugove.” (Hebrejima 1,9) Otac Mu “daje Duha bez mjere”.

Tako je i s Kristovim sljedbenicima. Mi možemo primiti nebesku svjetlost jedino ako smo se spremni osloboditi svojeg “ja”. Ne možemo raspoznati Božji karakter ili primiti Krista vjerom sve dok ne pristanemo pokoriti svaku svoju misao na poslušnost Kristu. Svima koji to čine daje se Sveti Duh bez mjere. U Kristu “stanuje stvarno sva punina božanstva, po njemu ste i vi ispunjeni”. (Kološanima 2,9.10)

Ivanovi učenici su izjavili da svi ljudi idu ka Kristu, ali Ivan je s jasnijim pogledom rekao: “Tko je primio njegovo svjedočanstvo…”, a tako ih je malo bilo spremno prihvatiti Ga kao Spasitelja od grijeha. Ali “Tko je primio njegovo svjedočanstvo, potvrđuje da je Bog istinit.” (Ivan 3,33) “Tko vjeruje u Sina, ima život vječni.” Nema potrebe za raspravom čisti li od grijeha Kristovo ili Ivanovo krštenje. Kristova milost daje život duši. Bez Krista je i krštenje, kao i svaka druga služba, beživotna forma. “A tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života.”

O uspjehu Kristovog djela, koji je Krstitelj primio s takvom radošću, bile su obaviještene i vlasti u Jeruzalemu. Svećenici i rabini ljubomorno su pratili Ivanov utjecaj, kad su vidjeli narod kako napušta sinagoge i odlazi u pustinju; ali tu je sad bio Jedan koji je imao još veću silu da privuče mnoštvo. Ovi vođe u Izraelu nisu bili spremni da s Ivanom kažu: “On mora rasti, a ja se umanjivati!” Podignuli su se s novom odlukom da učine kraj djelu koje je od njih udaljavalo ljude.

Isus je znao da oni neće štedjeti napora da bi prouzročili razdor između Njegovih i Ivanovih učenika. On je znao da se priprema bura koja će odnijeti jednog od najvećih proroka koji je ikada darovan svijetu. Želeći da izbjegne svaku priliku za pogrešno razumijevanje ili razmirice, tiho je prestao sa svojim radom i povukao se u Galileju. Mi također, ostajući vjerni istini, moramo nastojati izbjeći sve ono što može dovesti do nesloge i nesporazuma. Jer gdje god se ovo pojavi, rezultat je gubitak duša. Kad god se pojave okolnosti koje prijete da prouzroče razdor, trebamo slijediti primjer Isusa i Ivana Krstitelja.

Ivan je bio pozvan da bude vođa reforme. Zbog toga su njegovi učenici bili u opasnosti da svoju pozornost usmjere na njega, smatrajući da uspjeh rada ovisi o njegovu trudu, gubeći iz vida činjenicu da je on bio samo oruđe preko koga je Bog djelovao. Ivanov rad ipak nije bio dostatan da postavi temelj kršćanskoj crkvi. Kad je ispunio svoju zadaću, trebao je izvršiti drugu koju njegovo svjedočanstvo nije moglo postići. Njegovi učenici to nisu razumjeli. Kad su vidjeli Krista kako dolazi preuzeti rad, bili su ljubomorni i nezadovoljni.

Još postoje iste opasnosti. Bog poziva nekog čovjeka da izvrši određeni rad; i kad ga je izvršio prema svojim sposobnostima, Gospodin dovodi druge da ga nastave i unaprijede. Međutim, kao i Ivanovi učenici, mnogi smatraju da uspjeh rada ovisi o prvom djelatniku. Pozornost je usmjerena na ljudsko umjesto na božansko, nastupa ljubomora, i Božjem se djelu nanosi šteta. Tako nezasluženo poštovan čovjek dolazi u kušnju da gaji samopouzdanje. On ne shvaća svoju ovisnost o Bogu. Ljudi su naučeni da se oslone na čovjekovo vodstvo i na taj način padaju u pogrešku te bivaju odvedeni od Boga.

Božje djelo ne treba nositi ljudski lik i natpis. S vremena na vrijeme Gospodin će uvesti razna oruđa preko kojih se najbolje može izvršiti Njegova namjera. Sretni su oni koji se žele poniziti izgovarajući zajedno s Ivanom Krstiteljem: “On mora rasti, a ja se umanjivati.”