Ivanovo utamničenje i smrt

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 11,1-11; 14,1-11; Marku 6,17-28; Luki 7,19-28

Ivan Krstitelj je prvi objavljivao Kristovo kraljevstvo i bio prvi u stradanju. Sa slobode koju je imao u pustinji i iz mnoštva koje se oslanjalo na njegove riječi, našao se okružen zidovima tamničke samice. Postao je zarobljenik u Herodovoj tvrđavi. Veći dio svoje službe Ivan je proveo u području istočno od Jordana, koja je bila pod Herodovom upravom. I sam je Herod slušao Krstiteljevo propovijedanje. Raspusni je kralj drhtao slušajući poziv na pokajanje. “A Herod se bojao Ivana. Znao je da je pravedan i Bogu posvećen čovjek. … Kad bi ga slušao, odmah bi se zbunio, ali bi ga ipak rado slušao.” Ivan je s njim postupao dosljedno, optužujući njegovu grešnu vezu s Herodijadom, ženom njegovog brata. Herod je nemoćno pokušavao raskinuti lanac strasti koji ga je sputavao, ali ga je Herodijada još čvršće uhvatila u svoje zamke, a Krstitelju se osvetila tako što je navela Heroda da ga baci u tamnicu.

Ivanov je život bio ispunjen marljivim radom i stoga su ga sumornost zatvoreničkog života i nerad teško pritiskali. Kako je tjedan za tjednom prolazio ne donoseći nikakve promjene, u njega se polako uvlačila potištenost i sumnja. Njegovi ga učenici nisu zaboravili. Njima je bio dopušten pristup u zatvor, tako da su mu mogli donositi vijesti o Isusovim djelima i reći kako se narod stječe k Njemu. Ali, postavljali su pitanje zašto ovaj novi Učitelj, ako je Mesija, ne čini ništa što bi utjecalo na Ivanovo oslobođenje. Kako može dopustiti da Njegov vjerni vjesnik bude lišen slobode, a možda i života?

Ova pitanja nisu bila beznačajna. Navodila su Ivana na sumnje koje se inače nikada ne bi pojavile. Sotona se radovao slušajući riječi ovih učenika i videći kako one ranjavaju dušu Gospodnjeg vjesnika. O, kako često oni koji sebe smatraju prijateljima dobrog čovjeka i koji čeznu za tim da mu pokažu svoju vjernost, postaju njegovi najopasniji neprijatelji! Kako ga često njihove riječi obeshrabruju i rastužuju, umjesto da jačaju njegovu vjeru!

Kao i Spasiteljevi učenici, Ivan Krstitelj nije shvatio narav Kristovog kraljevstva. Očekivao je da će Isus zauzeti Davidovo prijestolje i, kako je vrijeme prolazilo, a Spasitelj nije zahtijevao nikakvu kraljevsku vlast, Ivan je postao zbunjen i uznemiren. On je objavljivao narodu da se Izaijino proročanstvo mora ispuniti da bi se pripremio put pred Gospodinom; gore se i bregovi moraju slegnuti, krivo ispraviti i neravna mjesta poravnati. Tražio je da se sruše visoka mjesta ljudske oholosti i moći. Upućivao je na Mesiju kao na Onoga kome je lopata u ruci i koji će temeljito očistiti svoje gumno, koji će skupiti žito u svoje žitnice i spaliti pljevu neugasivim ognjem. Kao i prorok Ilija, u čijem duhu i sili je došao Izraelu, očekivao je da se Gospodin otkrije kao Bog koji odgovara vatrom.

U svojoj zadaći Krstitelj je postojano i neustrašivo korio nepravdu, kako u visokim tako i u donjim slojevima naroda. Usudio se jasno ukoriti kralja Heroda zbog grijeha. Svoj život nije smatrao toliko dragocjenim da ne bi mogao ispuniti određenu zadaću. I sad je iz svoje tamnice očekivao da Lav iz Judina plemena zbaci oholost ugnjetača, oslobodi siromašne i njega koji je vapio. Isus se, činilo se, ograničavao na okupljanje učenika, liječenje i poučavanje naroda. Jeo je za stolovima carinika. Dok je rimski jaram svakim danom sve teže pritiskivao Izraela, kralj Herod i njegova zla ljubavnica provodili su svoju volju, a vika siromašnih i ojađenih uzdizala se do Neba.

Proroku iz pustinje sve se to činilo kao tajna koja nadilazi njegovu moć razumijevanja. Bilo je trenutaka kad su njegov duh mučila šaputanja demona, a sjenka strahovite bojazni nadvijala se nad njim. Je li moguće da se dugoočekivani Osloboditelj još nije pojavio? Što je tada značila vijest koju je osjećao da treba objaviti? Ivan je bio gorko razočaran ishodom svoje zadaće. Očekivao je da će poruka od Boga imati isti utjecaj kao čitanje Zakona u doba Jošije i Ezre (vidi 2. Ljetopisa 34; Nehemija 8,9); da će uslijediti djelo dubokog pokajanja i vraćanja Gospodinu. Za uspjeh te zadaće žrtvovao je sav svoj život. Je li to bilo uzalud?

Ivan se uznemirio kad je vidio da su njegovi učenici iz ljubavi prema njemu gajili nevjeru prema Isusu. Je li njegov rad za njih bio besplodan? Je li bio nevjeran svojoj zadaći pa je sada udaljen od posla? Ako se obećani Osloboditelj pojavio, a Ivan pronađen vjernim u svojem pozivu, zar Isus neće zbaciti moć ugnjetača i osloboditi svojeg vjesnika?

Pa ipak, Ivan se nije odrekao svoje vjere u Krista. Sjećanje na glas s Neba i silazak goluba na neumrljanu Isusovu čistoću, silu Svetoga Duha koja je počinula na njemu kad se približio Spasitelju i svjedočanstvo proročkih spisa — sve je svjedočilo da je Isus iz Nazareta Obećani.

Ivan nije želio razgovarati s prijateljima o svojim brigama i sumnjama. Odlučio je poslati poruku izravno Isusu i o tom Ga upitati. To je povjerio dvojici svojih učenika, nadajući se da će razgovor sa Spasiteljem utvrditi njihovu vjeru i donijeti čvrsto pouzdanje njihovoj braći. A i on je čeznuo za nekom Kristovom riječju koja će biti upućena izravno njemu.

Učenici su došli k Isusu sa svojom porukom: “Jesi li ti onaj koji ima doći, ili da drugoga čekamo?”

Malo je vremena prošlo otkako je Krstitelj uputio na Isusa i izjavio: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta! … On je onaj koji dolazi poslije mene.” (Ivan 1,29.27) A sad postavlja pitanje: “Jesi li ti onaj koji ima doći?” To je bilo neobično gorko i obeshrabrujuće za ljudsku narav. Ako Ivan, vjerni preteča, nije uspio prepoznati Kristovo poslanje, što se moglo očekivati od sebičnog mnoštva?

Spasitelj nije odmah odgovorio na pitanja učenika. Dok su stajali čudeći se Njegovoj šutnji, bolesnici i jadnici dolazili su k Njemu da ih izliječi. Slijepi su pipajući išli putom kroz mnoštvo, bolesni iz svih društvenih slojeva — neki su sami krčili put, neke su nosili prijatelji — živo su se komešali oko Isusa. Glas moćnog Iscjelitelja prodirao je u gluho uho. Riječ i dodir Njegove ruke otvarali su slijepe oči da vide svjetlost dana, prizore u prirodi, lica prijatelja i lice Izbavitelja. Isus je ukoravao bolest i izgonio groznicu. Njegov glas dopirao je do uha umirućih i oni su ustajali u zdravlju i snazi. Oduzeti koje su opsjeli zli duhovi poslušali su Njegovu riječ, njihova ih je maloumnost napuštala i oni su Ga obožavali. Dok je liječio njihove bolesti, učio je narod. Siromašni seljaci i težaci, koje su rabini izbjegavali kao nečiste, skupljali su se oko Njega i On im je izgovarao riječi vječnog života.

Tako je protekao dan i Ivanovi su učenici sve vidjeli i čuli. Na kraju ih je Isus pozvao k sebi i rekao im da idu i kažu Ivanu što su vidjeli, dodajući: “Blago onomu koji se zbog mene ne pokoleba.” (Luka 7,23) Dokaz o Njegovom božanstvu vidio se u prilagođavanju potrebama čovječanstva koje je patilo. Njegova slava pokazala se u Njegovom sagibanju do našeg poniženog položaja.

Učenici su odnijeli vijest, i to je bilo dovoljno. Ivan se sjetio proročanstva o Mesiji: “Jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine.” (Izaija 61,1.2) Kristova djela nisu samo objavljivala da je On Mesija, već su pokazivala na koji će se način uspostaviti Njegovo kraljevstvo. Ivanu je otkrivena jednaka istina koja je dana Iliji u pustinji kad je došao “silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju”, a poslije ognja Bog je proroku progovorio “šapatom laganog i blagog lahora”. (1. o Kraljevima 19,11.12) Tako je Isus trebao izvršiti svoje djelo ne zveckanjem oružja i rušenjem prijestolja i kraljevstava, već govoreći ljudskim srcima životom milosrđa i samopožrtvovnosti.

Načelo Krstiteljevog života samoodricanja bilo je načelo Mesijinog kraljevstva. Ivan je dobro znao koliko je sve to bilo strano načelima i nadama izraelskih vođa. Ono što je za njega bio uvjerljiv dokaz Kristovog božanstva, neće biti nikakav dokaz za njih. Očekivali su Mesiju koji nije obećan. Ivan je vidio da Spasiteljevo poslanje kod njih može izazvati samo mržnju i osudu. On, preteča, morao je piti čašu koju će sâm Krist morati ispiti do dna.

Spasiteljeve riječi: “Blago onomu koji se zbog mene ne pokoleba,” bile su blagi ukor upućen Ivanu. To za njega nije bilo uzalud. Razumijevajući jasnije narav Kristovog poslanja, podčinio se Bogu za život ili smrt, onako kako će to najbolje poslužiti dobru djela što ga je volio.

Kad su se vjesnici udaljili, Isus je narodu govorio o Ivanu. Suosjećajno Spasiteljevo srce okrenulo se vjernom svjedoku, sada zatočenom u Herodovoj tamnici. On nije želio da narod zaključi kako je Bog Ivana napustio ili da je njegova vjera klonula u trenutku kušnje. “Što ste izišli gledati u pustinji?” rekao je On. “Trsku koju vjetar njiše?”

Visoke trske koje su rasle pokraj Jordana, povijajući se na svakom povjetarcu, bile su vjerne slike rabina koji su stajali kao kritičari i suci Krstiteljeve zadaće. Njih su i u jednom i u drugom smjeru ljuljali vjetrovi omiljenog narodnog mišljenja. Nisu se željeli poniziti i prihvatiti Krstiteljevu vijest koja ispituje srca, a ipak iz bojazni od naroda nisu se usudili otvoreno usprotiviti Njegovom djelovanju. Ali Božji vjesnik nije bio tako strašljivog duha. Mnoštvo koje se okupljalo oko Krista bilo je svjedok Ivanovog rada. Čuli su njegovo neustrašivo ukoravanje grijeha. Samopravednim farizejima, saducejima, kralju Herodu i njegovom dvoru, knezovima i vojnicima, carinicima i seljacima Ivan je govorio s podjednakom otvorenošću. Nije bio trska koja se ljulja, povijajući se na vjetrovima ljudskog veličanja i predrasuda. U tamnici je bio isti u svojoj vjernosti Bogu i u revnosti za pravdom kao kad je propovijedao Božju vijest u pustinji. U svojoj vjernosti načelu bio je čvrst kao stijena.

Isus je nastavio: “Ili što ste izišli gledati? Čovjeka u meke haljine obučena? Ali ljudi što se oblače u sjajno odijelo i žive u raskoši borave u kraljevskim dvorima.” Ivan je bio pozvan da ukori grijehe i neumjerenost svojeg vremena, i njegova jednostavna odjeća i život pun samoodricanja bili su u skladu s karakterom njegove zadaće. Bogata odjeća i raskoš ovoga života nisu dio Božjih slugu, već onih koji žive u “kraljevskim dvorima”; vladara ovoga svijeta, kojima pripadaju moć i bogatstvo. Isus je želio usmjeriti pozornost na suprotnost između Ivanove odjeće i one koju su nosili svećenici i poglavari. Ti su se dužnosnici oblačili u bogatu odjeću sa skupocjenim ukrasima. Voljeli su razmetanje i nadali se da će zasjeniti narod i tako pridobiti veće uvažavanje. Oni su se više brinuli da izazovu divljenje ljudi nego da postignu čistoću srca koja će zadobiti Božje odobravanje. Na taj način pokazali su da njihova vjernost nije pripadala Bogu, već kraljevstvu ovoga svijeta.

“Pa što ste izišli gledati?” pitao je Isus. “Proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka! On je onaj o kome je pisano:

‘Eto glasnika svoga pred licem ti šaljem

da pripravi put pred tobom.’”

“Velim vam, nije nitko između rođenih od žene veći od Ivana; ali najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega.” U objavljivanju Ivanovog rođenja Zahariji, anđeo je izjavio: “Dakako, bit će velik pred Gospodinom.” (Luka 1,15) Po ocjeni Neba, što to čini veličinu? Ne ono što svijet smatra veličinom; ne bogatstvo, ili položaj, ili plemenito podrijetlo, ili intelektualni darovi sami po sebi. Ako je sama umna veličina, bez viših vrijednosti, dostojna poštovanja, tada naše priznanje treba pripasti i Sotoni, čiju snagu uma nikada nije dosegao nijedan čovjek. Međutim, kad se zloupotrijebi za udovoljavanje sebi, što je dar veći, to on postaje veće prokletstvo. Moralna vrijednost je ono što Bog cijeni. Ljubav i čistoća su osobine koje On najviše vrednuje. U Gospodnjim očima Ivan je bio velik kad se pred poslanicima Velikog vijeća, pred narodom i svojim učenicima uzdržao od traženja počasti za sebe i uputio na Isusa kao na Obećanoga. Njegova nesebična radost u Kristovoj službi predstavlja najuzvišeniju plemenitost koja je ikada otkrivena u nekom čovjeku.

Oni koji su čuli njegovo propovijedanje o Isusu, posvjedočili su o njemu nakon njegove smrti: “Ivan nije učinio ni jednoga čuda, ali sve što je rekao za ovoga čovjeka, bilo je istinito.” (Ivan 10,41) Ivanu nije bilo dano da prizove oganj s neba ili da podiže mrtve, kao što je Ilija činio, niti da vješto rukuje Mojsijevim moćnim štapom u Božje ime. Bio je poslan da oglasi Spasiteljevu pojavu i pozove narod da se pripremi za Njegov dolazak. Tako je vjerno ispunio svoju zadaću da je narod, sjećajući se što ih je učio o Isusu, mogao reći: “Sve što je rekao za ovoga čovjeka, bilo je istinito.” Takvo svjedočanstvo o Kristu trebao je dati svaki Učiteljev učenik.

Kao Mesijin vjesnik, Ivan je bio “više nego prorok”. Jer dok su proroci vidjeli Kristov dolazak izdaleka, Ivanu je dano da Ga vidi, da čuje svjedočanstvo s Neba o Njegovom mesijanstvu i da Ga predstavi Izraelu kao Poslanoga od Boga. Ipak, Isus je rekao: “A najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega.”

Prorok Ivan bio je veza između dvaju razdoblja. Kao Božji predstavnik ustao je kako bi pokazao da se Zakon i Proroci odnose na kršćansko razdoblje. Bio je manja svjetlost koju je trebala slijediti veća. Ivanov je um bio rasvijetljen Svetim Duhom da bi mogao rasvijetliti svoj narod, ali nijedna druga svjetlost koja je ikada svijetlila, ili će ikada zasjati nad palim čovjekom, nije bila tako jasna kao ona koja je potekla iz Isusovog nuka i primjera. Krist i Njegova misija bili su nejasno shvaćeni pomoću žrtava koje su bile samo sjena. Čak ni Ivan nije potpuno shvatio budućnost i besmrtni život kroz Spasitelja.

Osim radosti koju je Ivan nalazio u svojoj zadaći, njegov je život bio život boli. Njegov se glas rijetko čuo, osim u pustinji. Dijelio je sudbinu osamljenih. Nije mu bilo dopušteno da vidi ishod vlastitog truda. Nije imao tu prednost da boravi s Kristom i bude svjedok javnog očitovanja božanske sile praćene još većom svjetlošću. On nije mogao vidjeti kako se slijepima vraća vid, kako bolesni ozdravljaju i mrtvi ustaju u život. Nije vidio svjetlost koja je svijetlila iz svake Kristove riječi, obasjavajući slavom obećanja proroštva. Najmanji učenik koji je vidio Kristova silna djela i slušao Njegove riječi bio je u ovom smislu mnogo povlašteniji od Ivana Krstitelja, i stoga je rečeno da je veći od njega.

Mnoštvo koje je slušalo Ivanovo propovijedanje pronijelo je glas o njemu po cijeloj zemlji. Za ishod njegovog utamničenja osjećalo se veliko zanimanje. Ipak, njegov besprijekoran život i jaka javna naklonost u njegovu korist navodili su na vjerovanje da se protiv njega neće poduzeti nikakve nasilne mjere.

Herod je vjerovao da je Ivan Božji prorok i namjeravao ga je osloboditi. Ali oklijevao je s tom namjerom bojeći se Herodijade.

Herodijada je znala da izravnim djelovanjem nikada neće dobiti Herodovu suglasnost za Ivanovu smrt i stoga je odlučila postići svoj cilj lukavstvom. Na kraljev rođendan trebalo je napraviti zabavu državnim dužnosnicima i dvorskim plemićima. Bit će pirovanja i pijanstva. Herod će tako postati neoprezan i ona će po svojoj volji moći utjecati na njega.

Kad je stigao veliki dan, i kad se kralj sa svojom vlastelom odao jelu i piću, Herodijada je poslala svoju kćer u svečanu dvoranu da plesom zabavlja goste. Saloma je bila u prvom cvijetu svoje ženstvenosti i njezina je tjelesna ljepota zanijela vlastelu koja je pirovala. Nije bilo uobičajeno da se na takvim svečanostima pojavljuju dvorske dame, pa su Herodu upućene laskave pohvale kad je ova kći izraelskih svećenika i knezova plesala da bi zabavila njegove goste.

Kralj je bio omamljen vinom. Strast je zavladala, a razum je bio razvlašten. Vidio je samo dvoranu za zabavu s gostima koji su pirovali, svečanu trpezu, iskričavo vino, blještavu svjetlost i mladu djevojku kako pleše pred njim. U trenutku lakomislenosti, želio je učiniti nešto što bi ga uzdiglo pred uglednim ljudima njegovog kraljevstva. Pod prisegom je obećao da će Herodijadinoj kćeri dati što god bude zatražila, čak ako bi to bila i polovica njegovog kraljevstva.

Saloma je požurila svojoj majci kako bi saznala što treba tražiti. Odgovor je bio spreman: glavu Ivana Krstitelja. Saloma nije znala za žeđ osvete u srcu svoje majke i ustuknula je pred iznošenjem ovog zahtjeva, ali prevladala je Herodijadina odlučnost. Djevojka se vratila sa strašnom molbom: “Hoću da mi sad odmah daš na pladnju glavu Ivana Krstitelja.” (Marko 6,25)

Herod je bio zapanjen i preneražen. Razuzdano je veselje prestalo i zloslutna je tišina zavladala u dvorani pirovanja. Kralj je bio obuzet užasom na misao da oduzme život Ivanu. Ipak, dao je svoju riječ i nije želio biti nepouzdan ili brzoplet. Čvrsto obećanje dano je u čast njegovih gostiju i da je samo jedan od njih rekao ijednu riječ protiv ispunjenja ovog obećanja, rado bi poštedio život proroku. Pružio im je priliku da govore u korist ovog sužnja. Prevaljivali su velike razdaljine da slušaju Ivanovo propovijedanje, znali su da je čovjek bez krivnje i Božji sluga. Međutim, iako pogođeni djevojčinim zahtjevom, bili su previše omamljeni pićem da bi mogli uložiti neki prigovor. Nijedan se glas nije podigao da spasi život nebeskog vjesnika. Ti su ljudi zauzimali visoke, povjerljive položaje u narodu i na njima su počivale velike odgovornosti, pa ipak, predali su se pirovanju i pijanstvu sve dok im osjetila nisu otupjela. Njihove su glave bile pomućene vrtoglavim prizorom glazbe i plesa, a savjest uspavana. Svojom su šutnjom izrekli smrtnu presudu Božjem proroku da bi udovoljili osvetoljubivosti jedne razvratne žene.

Herod je uzaludno čekao da bude oslobođen prisege, a tada je preko svoje volje naredio da se izvrši pogubljenje proroka. Uskoro je Ivanova glava donesena pred kralja i njegove goste. Zauvijek su bile zatvorene usne koje su vjerno opominjale Heroda da se odvrati od grešnog života. Nikada se više neće čuti taj glas koji je pozivao ljude na pokajanje. Pirovanje te jedne noći stajalo je života jednog od najvećih proroka.

O, koliko često je život nevinih žrtvovan zbog neumjerenosti onih koji bi trebali biti čuvari pravde! Onaj tko prinosi usnama čašu žestokog pića, čini sebe odgovornim za svu nepravdu koju može učiniti pod njezinom omamljujućom silom. Kad osjetila postanu umrtvljena, čovjek ne može trijezno rasuđivati ili jasno zamijetiti što je pravilno a što pogrešno. On otvara vrata Sotoni da kroz njega ugnjetava i uništava nevine. “Vino je podsmjevač, žestoko piće bukač, i tko se njima odaje, neće steći mudrosti.” (Izreke 20,1) Zbog toga “posrnu istina, … a tko izbjegava zlo, bude opljačkan”. (Izaija 59,14.15) Oni koji imaju pravo suđenja nad životima svojih bližnjih trebaju se smatrati krivim za zločin kad podlegnu neumjerenosti. Svi koji sprovode zakon trebaju i sami držati zakon. Trebaju biti ljudi koji vladaju sobom. Trebaju potpuno gospodariti svojim tjelesnim, umnim i moralnim snagama kako bi mogli posjedovati snagu uma i visoki osjećaj za pravdu.

Glava Ivana Krstitelja odnesena je Herodijadi, koja ju je primila sa svirepim zadovoljstvom. Likovala je u svojoj odmazdi i umišljala da se Herodova savjest više neće uznemiravati. Ali iz njezinog grijeha za nju nije proistekla nikakva sreća. Njezino ime postalo je ozloglašeno i omraženo, a Heroda je više mučila grižnja savjesti nego onda kad ga je prorok opominjao. Utjecaj Ivanovog učenja nije bio ušutkan; on će se protezati na sve naraštaje do kraja svijeta.

Herodu je stalno bio pred očima grijeh što ga je počinio. Neprekidno je tražio oslobođenje od optužbi nemirne savjesti. Njegovo povjerenje u Ivana se nije pokolebalo. Kad se sjećao njegovog života samoodricanja, njegovih svečanih, ozbiljnih poziva, njegovih zdravih prosudbi u savjetima — i načina na koji je umro — Herod nije mogao naći mira. Zauzet državničkim poslovima, primajući počasti od ljudi, pokazivao je nasmijano lice i dostojanstveno držanje, dok je prikrivao nespokojno srce, stalno opterećeno strahom da je na njemu prokletstvo.

Ivanove riječi da se od Boga ne može ništa skriti ostavile su dubok dojam na Heroda. Bio je uvjeren da je Bog prisutan na svakom mjestu, da je bio svjedok pirovanja u dvorani za priredbe, da je čuo naredbu da se Ivanu odsiječe glava, da je vidio Herodijadino likovanje i vrijeđanje odrubljene glave onoga koji ju je korio. I mnogo onoga što je Herod čuo s prorokovih usana sad je govorilo njegovoj savjesti mnogo razgovijetnije no što su to činile propovijedi u pustinji.

Kad je Herod čuo o Kristovim djelima, vrlo se uznemirio. Mislio je da je Bog podignuo Ivana iz mrtvih i poslao ga da s još većom silom osudi grijeh. Nalazio se u neprestanom strahu da će Ivan osvetiti svoju smrt osuđujući njega i njegov dom. Herod je sada požeo ono što je Bog rekao da će biti posljedica grijeha — grešnog života — “srce uznemireno, oči utonule, dušu tjeskobnu. Život tvoj visit će o niti; bojat ćeš se i danju i noću, i nećeš biti siguran za život svoj. U strahu koji će ti stezati srce, i od prizora što će ga oči tvoje gledati, jutrom ćeš govoriti: ‘Oh, da je već večer!’ a navečer ćeš govoriti: ‘Oh, da je već jutro!’ od straha kojim će se strašiti srce tvoje, i od onoga što ćeš gledati očima svojima.” (Ponovljeni zakon 28,65-67) Grešnikove su misli njegovi tužitelji, a ne postoji veće mučenje od žalca nemirne savjesti koje grešniku ne daju mira ni danju ni noću.

Za mnoge umove sudbina Ivana Krstitelja obavijena je dubokom tajnom. Oni postavljaju pitanje zašto je morao propadati i umrijeti u zatvoru. Naš ljudski pogled ne može prodrijeti u tajnu te mračne providnosti, ali to ne može nikada poljuljati naše povjerenje u Boga kad se sjetimo da je Ivan bio samo sudionik u Kristovim stradanjima. Svi koji slijede Krista nosit će krunu žrtve. Oni će sigurno naići na nerazumijevanje sebičnih ljudi i postat će meta žestokih Sotoninih napada. Sotonino je carstvo osnovano da uništi ovo načelo samopožrtvovnosti i Sotona će se boriti protiv njega gdje god se ono pokaže.

Ivanovo djetinjstvo, mladost i muževno doba bilo je obilježeno postojanošću i moralnom silom. Kad se čuo njegov glas u pustinji kako govori: “Pripravite put Gospodnji, poravnajte mu staze” (Matej 3,3), Sotona se uplašio za sigurnost svojeg carstva. Grešnost grijeha otkrivena je na takav način da su ljudi drhtali. Sotonina sila nad mnogima koji su bili pod njegovom vlašću bila je slomljena. Bio je neumoran u svojim nastojanjima da odvuče Krstitelja od života bezuvjetnog pokoravanja Bogu, ali u tome nije uspio. On nije svladao niti Krista. Prilikom kušanja u pustinji Sotona je bio pobijeđen i njegov bijes bio je velik. Sad je odlučio da Krista ožalosti time što će ubiti Ivana. Želio je nanijeti bol Onome koga nije mogao navesti na grijeh.

Isus nije posredovao da oslobodi svojega slugu. Znao je da će Ivan izdržati kušnju. Spasitelj bi rado došao Ivanu da sumornost tamnice osvijetli svojom nazočnošću. Ali On se nije namjeravao staviti u ruke neprijateljima i dovesti u opasnost vlastito poslanje. Rado bi oslobodio svojeg vjernog slugu. Ali, zbog tisuća koje će u budućim godinama morati poći iz tamnice u smrt, Ivan je trebao ispiti čašu mučeničke smrti. Kad Kristovi sljedbenici budu čamili u samicama ili ginuli od mača, sprava za mučenje ili lomača, naizgled napušteni od Boga i ljudi, kakva će potpora njihovim srcima biti pomisao da je Ivan Krstitelj, o čijoj vjernosti je dao svjedočanstvo i sâm Krist, prošao kroz slično iskustvo!

Sotoni je dopušteno da oduzme zemaljski život Božjem vjesniku; ali onaj život koji je “sakriven s Kristom u Bogu” uništavatelj nije mogao dosegnuti (Kološanima 3,3). Likovao je što je Kristu nanio bol, ali nije uspio pobijediti Ivana. Smrt ga je samo zauvijek postavila izvan domašaja sile kušnje. U toj borbi Sotona je pokazao svoj karakter. Pred svemirom kao svjedokom otkrio je svoje neprijateljstvo prema Bogu i čovjeku.

Premda Ivanu nije podareno nikakvo čudesno izbavljenje, on nije bio zaboravljen. Uvijek je imao društvo nebeskih anđela koji su mu otvarali proročanstva o Kristu i dragocjena obećanja Pisma. To mu je bila potpora, kao što će to biti potpora Božjem narodu tijekom stoljeća koja će doći. Ivanu Krstitelju, kao i onima koji će doći nakon njega, pruženo je uvjeravanje: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Matej 28,20)

Bog nikada ne vodi svoju djecu drukčije nego što bi ona sama izabrala da budu vođena kad bi mogla sagledati kraj od početka i razabrati slavu namjere koju ispunjavaju kao Njegovi suradnici. Ni Henok koji je odveden na Nebo, ni Ilija koji se uznio ognjenim kolima, nisu bili veći i više poštovani od Ivana Krstitelja koji je umro sâm u zatvoru. “Jer vam je s obzirom na Krista dano kao milost ne samo da vjerujete u njega nego i da trpite za nj.” (Filipljanima 1,29) Od svih darova što ih Nebo može dati ljudima, zajednica s Kristom u Njegovim mukama najveće je povjerenje i najviša počast.

“Blizu je kraljevstvo Božje”

“Dođe Isus u Galileju. Tu je propovijedao Radosnu vijest Božju. Govorio je: ‘Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!’” (Marko 1,14.15)

Mesijin dolazak objavljen je najprije u Judeji. U jeruzalemskom Hramu prorečeno je Zahariji, dok je služio pred žrtvenikom, rođenje Preteče. Na betlehemskim brežuljcima anđeli su objavili Kristovo rođenje. Mudraci su došli u Jeruzalem da Ga potraže. U Hramu su Šimun i Ana svjedočili o Njegovu božanstvu. “Jeruzalem i sva Judeja” slušali su propovijedanje Ivana Krstitelja, a poslanstvo iz Velikog vijeća, zajedno s mnoštvom, čulo je njegovo svjedočanstvo o Isusu. U Judeji je Krist primio svoje prve učenike. Tamo je proveo veliki dio svoje rane službe. Bljesak Njegovog božanstva prigodom čišćenja Hrama, Njegova čuda iscjeljenja i pouke božanske istine s Njegovih usana, sve je to objavljivalo ono što je nakon izlječenja u Bethesdi izjavio pred Velikim vijećem — da je On Sin Vječnoga.

Da su poglavari u Izraelu primili Krista, On bi im ukazao počast time da postanu Njegovi vjesnici koji će odnijeti Radosnu vijest svijetu. Njima je prvima pružena prilika da postanu vjesnici kraljevstva Božje milosti. Međutim, Izrael nije znao vrijeme svojega pohođenja. Ljubomora i nepovjerenje židovskih vođa sazrijevali su u otvorenu mržnju i srce se naroda odvraćalo od Isusa.

Veliko vijeće je odbacilo Kristovu vijest pripremajući se da Ga ubije; stoga se Isus udaljio iz Jeruzalema — od svećenika, Hrama, vjerskih vođa, naroda koji je bio poučen Zakonu, i okrenuo se drugoj skupini ljudi da objavi svoju poruku i okupi one koji će Radosnu vijest odnijeti svim narodima.

Kao što je u Kristovo doba Svjetlost i Život ljudi bio odbačen od duhovne vlasti, tako je On bio odbačen od svakog sljedećeg naraštaja. Povijest o Kristovom povlačenju iz Judeje uvijek se iznova ponavljala. Kad su reformatori propovijedali Božju riječ, nisu se namjeravali odvojiti od već postojeće Crkve; ali vjerski vođe ne bi trpjeli svjetlost, pa su oni koji su je nosili bili prisiljeni potražiti druge skupine ljudi, one koji su čeznuli za istinom. U našim danima malo je sljedbenika reformatora pokrenutih njihovim duhom. Malo je onih koji slušaju Božji glas i koji su spremni prihvatiti istinu bez obzira u kakvom se obliku iznosi. Oni koji slijede stope reformatora, često se su prisiljeni okrenuti od crkava koje vole, da bi objavljivali jasni nauk Božje riječi. Oni koji traže svjetlost mnogo su puta zbog toga prisiljeni napustiti Crkvu svojih otaca, da bi mogli biti poslušni svjetlosti.

Rabini iz Jeruzalema prezirali su ljude iz Galileje kao grube i neobrazovane, a ipak su oni bili mnogo pogodnije polje za Spasiteljev rad. Bili su iskreniji i pošteniji, manje pod vlašću fanatizma; njihov je um bio otvoreniji za prihvaćanje istine. Odlazeći u Galileju, Isus nije želio izdvajanje ili povlačenje. Pokrajina je u to doba bila gusto naseljena, višenacionalna, brojila je znatno veći broj stanovnika nego Judeja.

Dok je Isus putovao Galilejom učeći i liječeći, mnoštvo iz gradova i sela stjecalo se k Njemu. Mnogi su dolazili čak iz Judeje i susjednih pokrajina. Često se morao skrivati od naroda. Oduševljenje je toliko raslo da je trebalo poduzeti mjere opreza da se kod rimskih vlasti ne pojavi strah od bune. Nikada ranije u svijetu nije postojalo takvo doba. Nebo se približilo ljudima. Gladne i žedne duše, koje su dugo očekivale izbavljenje Izraela, sad su uživale u milosti blagog Spasitelja.

Bît Kristovog propovijedanja bila je: “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!” Tako je vijest Evanđelja, koju je iznosio sâm Spasitelj, bila zasnovana na proročanstvima. “Vrijeme” za koje je On objavio da je isteklo bilo je razdoblje obznanjeno Danielu preko anđela Gabriela. “Sedamdeset je sedmica”, rekao je anđeo, “određeno tvom narodu i tvom svetom gradu, da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat viđenju i prorocima, da se pomaže Sveti nad svetima.” (Daniel 9,24) Jedan dan u proročanstvu predstavlja jednu godinu. (vidi Brojevi 14,34; Ezekiel 4,6) Sedamdeset tjedana ili četiri stotine i devedeset dana predstavljaju četiri stotine i devedeset godina. Polazna točka za ovo razdoblje je dana: “Znaj i razumij: Od časa kad izađe riječ ‘Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem’ pa do Kneza Pomazanika: sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice”. Šezdeset i devet sedmica su četiri stotine osamdeset i tri godine (Daniel 9,25). Zapovijed da se obnovi i sagradi Jeruzalem, kako ju je objavio Artakserks Longiman (vidi Ezra 6,14; 7,1.9) stupila je na snagu u jesen 457. godine prije Krista. Od tog trenutka četiri stotine osamdeset i tri godine protežu se do jeseni 27. godine poslije Krista. Prema proročanstvu, ovo razdoblje trebalo je stići do Mesije, do Pomazanika. Godine 27. Isus je prigodom svojega krštenja primio pomazanje Svetoga Duha i uskoro nakon toga otpočeo svoju službu. Tada se objavljivala vijest: “Ispunilo se vrijeme.”

Zatim je anđeo rekao: “I utvrdit će zavjet s mnogima za sedmicu dana”, to jest sedam godina. Sedam godina nakon što je Spasitelj otpočeo svoj rad, Evanđelje je trebao propovijedati sâm Krist, posebno Židovima, u trajanju od tri i pol godine, a nakon Njega apostoli. “… A u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos.” (Daniel 9,27) U proljeće 31. godine je Krist, istinska Žrtva, prinesen na Golgoti. Tada je zavjesa u Hramu bila rascijepljena nadvoje pokazujući kako je prošla svetost i značenje prinošenja žrtava. Došlo je vrijeme da prestane zemaljska žrtva i prinos.

Jedan tjedan — sedam godina — završio se 34. godine poslije Krista. Tada su kamenovanjem Stjepana Židovi konačno zapečatili svoje odbacivanje Evanđelja. Učenici su se zbog progonstva rasijali po drugim zemljama “propovijedajući Evanđelje Riječi” (Djela 8,4), a ubrzo nakon toga progonitelj Savao obratio se i postao Pavao, apostol neznabožaca.

Vrijeme Kristovog dolaska, Njegovo pomazanje Svetim Duhom, Njegova smrt i iznošenje Radosne vijesti neznabošcima bili su točno istaknuti. Razumijevanje ovih proročanstava i prepoznavanje njihovog ispunjenja u Isusovom poslanju bila je prednost židovskog naroda. Krist je svojim učenicima predočio važnost proučavanja proročanstava. Pozivajući se na proročanstvo dano Danielu o njihovom vremenu, On je rekao: “… Tko čita, neka shvati!” (Matej 24,15) Nakon svojeg uskrsnuća Isus je objasnio učenicima “slijedeći sve proroke, … što se na njega odnosilo u svim Pismima” (Luka 24,27). Spasitelj je govorio preko svih proroka. “Duh Kristov — koji bijaše u njima — kad je unaprijed navješćivao Kristu određene patnje i proslavljenje što će doći poslije njih.” (1. Petrova 1,11)

Gabriel, anđeo koji je po položaju bio odmah do Božjeg Sina, došao je s božanskom viješću Danielu. To je bio Gabriel, Njegov anđeo, kojega je Krist poslao da otkrije budućnost voljenom Ivanu, i da izreče blagoslov onima koji čitaju i slušaju riječi proročanstva i drže ono što je u njima zapisano (Otkrivenje 1,3).

“Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.” Dok “što je sakriveno, pripada Jahvi, Bogu našemu”, dotle “objava nama i sinovima našim zauvijek” (Amos 3,7; Ponovljeni zakon 29,28). Bog nam ih je dao, a Njegov blagoslov pohodit će ponizno proučavanje proročkih spisa praćeno molitvom.

Kao što je vijest o prvom Kristovom dolasku objavljivala kraljevstvo Njegove milosti, tako će i vijest o Njegovom drugom dolasku objavljivati kraljevstvo Njegove slave. A druga vijest, kao i prva, počiva na proročanstvima. Riječi anđela upućene Danielu o posljednjim danima trebaju se razumjeti u vrijeme posljetka. U to vrijeme “mnogi će tumarati, i bezakonja će rasti”. “A bezbožnici će i dalje biti bezbožni; bezbožnici se neće urazumjeti, a umnici će razumjeti.” (Daniel 12,4.10) Sâm je Spasitelj opisao znakove svojega dolaska i rekao: “Tako i vi, kad vidite da to biva, znajte da je blizu kraljevstvo Božje! … Pazite sami na se da vam srca ne otvrdnu od razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život, da vas ne uhvati iznenada onaj dan. … Bdijte i molite svaki čas, da biste mogli umaći svemu onomu što se ima dogoditi i održati se pred Sinom Čovječjim.” (Luka 21,31.34.36)

Stigli smo do vremenskog razdoblja pretkazanog u ovim redcima Svetog pisma. Nastupilo je vrijeme kraja, proročka su viđenja otpečaćena i njihove nas svečane opomene upozoravaju da je blizu dolazak našega Gospodina u slavi.

Židovi su pogrešno tumačili i primjenjivali Božju riječ i nisu prepoznali vrijeme pohođenja. Godine službe Krista i Njegovih apostola — dragocjene posljednje godine milosti izabranom narodu — proveli su u kovanju zavjera za uništenje Gospodnjih vjesnika. Zemaljska žudnja za slavom toliko ih je zaokupila da je uzalud do njih dopirala ponuda duhovnog kraljevstva. Tako i danas kraljevstvo ovoga svijeta zaokuplja ljudske misli, pa oni ne primjećuju brzo ispunjavanje proročanstava i dokaze o skorom dolasku Božjega kraljevstva.

“Ali vi, braćo, niste u tami da bi vas onaj dan mogao iznenaditi kao lopov. Vi ste svi sinovi svjetla i sinovi dana. Ne pripadamo noći niti tami.” Premda nismo u mogućnosti da znamo čas Gospodnjeg povratka, mi možemo znati njegovu blizinu. “Prema tome, ne spavajmo kao ostali, već bdijmo i budimo trijezni!” (1. Solunjanima 5,4-6)