Poziv

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 11,28-30

“Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” Ove riječi utjehe Isus je izgovorio mnoštvu koje Ga je pratilo. Spasitelj je rekao da jedino kroz Njega ljudi mogu primiti spoznaju o Bogu. O svojim učenicima govorio je kao o onima koji su primili znanje nebeskih veličina. Nikoga nije ostavljao da se osjeća izdvojenim od Njegovog staranja i ljubavi. Svi koji su umorni i natovareni mogu doći k Njemu.

Književnici i rabini, sa svojim iscrpljujućim poštovanjem vjerskih formi, imali su potrebe koju obredi pokajanja nikada nisu mogli ispuniti. Carinici i grešnici mogli su se pretvarati kako su zadovoljni osjetilnim i zemaljskim, ali u njihovim srcima živjelo je nepovjerenje i strah. Isus je promatrao žalosne i one čije je srce bilo opterećeno, one koji su izgubili nadu i koji su pokušali zemaljskim radostima umiriti dušu ispunjenu čežnjom, pozivajući sve da u Njemu nađu odmor.

Nježno je pozvao ljude koji su naporno radili: “Uzmite jaram moj na se, i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama.”

Tim riječima Krist govori svakom ljudskom biću. Znali to ili ne, svi su umorni i natovareni. Svi su pritisnuti teretima koje samo Krist može ukloniti. Najteži teret koji nosimo jest teret grijeha. Kad bismo bili ostavljeni da sami nosimo ovaj teret, on bi nas uništio. Međutim, Bezgrešni je zauzeo naše mjesto. “A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.” (Izaija 53,6) On je ponio teret naše kazne. On će uzeti teret s naših umornih pleća. On će nam dati odmor. On će ponijeti i teret briga i žalosti. On nas poziva da bacimo sve svoje brige na Njega; jer nas nosi na srcu.

Stariji Brat našeg ljudskog roda je kraj vječnog prijestolja. On promatra svaku dušu koja svoje lice okreće prema Njemu kao Spasitelju. On iskustveno poznaje slabosti ljudskog roda, koje su naše potrebe i gdje počiva težina naših kušnji; jer On je bio iskušan u svemu kao i mi, osim grijeha. On bdi nad tobom, Božje dijete, koje strepiš. Jesi li u kušnji? On će te osloboditi. Jesi li slab? On će te ojačati. Jesi li u neznanju? On će te prosvijetliti. Jesi li ranjen? On će te izliječiti. Gospodin “određuje broj zvijezda”, pa ipak “liječi one koji su srca skršena, i povija rane njihove” (Psalam 147,4.3). “Dođite k meni” jest Njegov poziv. Kakva god bila tvoja strahovanja i kušnje, iznesi svoj slučaj pred Gospodina. Tvoj duh bit će ojačan da izdrži. Put će biti otvoren pred tobom da se oslobodiš poniženja i poteškoća. Što si svjesniji svoje slabosti i bespomoćnosti, to ćeš jači postati u Njegovoj sili. Što je teži tvoj teret, toliko će blaženiji biti odmor kad ga povjeriš Nositelju bremena! Odmor koji Krist nudi ovisi o jasno određenim uvjetima. Te uvjete može ispuniti svatko. On nam jasno govori kako se može pronaći Njegov odmor.

“Uzmite jaram moj na se”, kaže Isus. Jaram je oruđe službe. Stoka se upreže u jaram da bi radila, a jaram je potreban da bi mogla uspješno raditi. Ovim slikovitim prikazom Krist nas uči da smo pozvani u službu dokle god traje naš život. Moramo uzeti na sebe Njegov jaram da bismo mogli postati Njegovim suradnicima.

Jaram koji nas veže za službu jest Božji zakon. Veliki Zakon ljubavi otkriven u Edenu, objavljen na Sinaju, a u Novom zavjetu napisan na srcu, jest ono što vezuje čovjeka koji radi po Božjoj volji. Kad bismo bili ostavljeni da idemo za svojim sklonostima, upravo tamo kamo bi nas vodila naša volja, mi bismo stali u Sotonine redove i usvojili njegove osobine. Stoga nas Bog veže za svoju volju koja je uzvišena, plemenita i koja uzdiže. On želi da strpljivo i mudro preuzmemo dužnosti službe. U ljudskoj je naravi i sâm Krist ponio jaram službe. On je rekao: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalam 40,8) “Jer ne siđoh s neba da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.” (Ivan 6,38) Ljubav prema Bogu, revnost za Njegovu slavu i ljubav prema palom ljudskom rodu doveli su Isusa na Zemlju da strada i umre. To je bila sila koja je vladala Njegovim životom. On nam nalaže da usvojimo to načelo.

Ima mnogo onih čije srce pati od boli pod teretom briga jer žele dostići svjetovni ideal. Oni su odabrali službu svijetu, prihvatili njegove poteškoće, usvojili njegove običaje. Na taj je način njihov karakter narušen, a njihov život malaksao. Da bi udovoljili slavoljublju i svjetovnim željama, povređuju savjest i stavljaju na sebe dodatni teret grizodušja. Neprestana briga iscrpljuje životne sile. Naš Gospodin želi da odbace ovaj ropski jaram. On ih poziva da prihvate Njegov jaram i kaže: “Jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.” On im nalaže da najprije traže Božje kraljevstvo i Njegovu pravednost, i obećava da će im se dodati sve što im je potrebno za ovaj život. Briga je slijepa i ne može raspoznati budućnost; ali Isus od početka vidi kraj. U svakoj poteškoći On ima pripremljen svoj put da nam donese olakšanje. Naš nebeski Otac ima tisuće načina da se skrbi za nas, o kojima mi ništa ne znamo. Oni koji prihvate načelo da službu i proslavljanje Boga stave na prvo mjesto, shvatit će kako poteškoće iščezavaju i kako im je pred nogama staza poravnjena.

“Učite od mene”, kaže Isus, “jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama.” Trebamo ući u Kristovu školu, da bismo se od Njega naučili poniznosti i krotkosti. Otkupljenje je postupak u kojem se duša obučava za Nebo. Ovo obučavanje znači poznavanje Krista. To podrazumijeva oslobođenje od zamisli, navika i postupaka koji su stečeni u školi kneza tame. Duša se mora osloboditi od svega što se suproti vjernosti Bogu.

U Kristovom srcu u kojem je vladao savršeni sklad s Bogom, bio je savršen mir. Nikada se nije uzdizao zbog pohvala, niti se obeshrabrio zbog prijekora ili razočaranja. Usred najvećeg suprotstavljanja i najokrutnijih postupaka uvijek je bio hrabar. Međutim, mnogi koji izjavljuju da su Njegovi sljedbenici imaju zabrinuto i uznemireno srce, zato što se boje sebe povjeriti Bogu. Oni se ne predaju potpuno Njemu; jer se boje posljedica koje takva predaja može donijeti. Dok se ne podčine Bogu, ne mogu naći mir.

Ljubav prema sebi donosi nemir. Kad budemo rođeni odozgo, u nama će počivati isti duh koji je počivao u Isusu, duh koji Ga je doveo dotle da se ponizio kako bismo mi mogli biti spašeni. Tada nećemo tražiti najviša mjesta. Mi ćemo čeznuti da sjedimo kraj Isusovih nogu i učimo od Njega. Razumjet ćemo da se vrijednost našeg rada ne sastoji od vanjskog sjaja i buke u svijetu, niti od toga što smo vrijedni i revni u vlastitoj sili. Vrijednost našeg rada može se mjeriti vrijednošću Svetoga Duha koga smo primili. Povjerenje u Boga donosi svetije osobine umu, tako da u strpljenju možemo sačuvati svoju dušu.

Jaram se stavlja volovima da bi im pomogao u vuči i olakšao teret. Tako je i s Kristovim jarmom. Kad je naša volja nestala u Božjoj volji i mi upotrebljavamo Njegove darove na blagoslov drugima, uvidjet ćemo da nam je životni teret lak. Onaj tko hodi putom Božjih zapovijedi, hodi u društvu s Isusom, i srce nalazi odmor u Njegovoj ljubavi. Kad se Mojsije molio: “Objavi mi svoje putove, da te shvatim”, Gospodin mu je odgovorio: “Ja ću osobno s tobom poći… i počinak ti priuštiti.” I preko proroka primili smo vijest: “Ovako govori Jahve: Stanite na negdašnje putove, raspitajte se za iskonske staze: Koji put vodi k dobru? Njime pođite i naći ćete spokoj dušama svojim!” (Izlazak 33,13.14; Jeremija 6,16) I opet govori: “O, da si pazio na zapovijedi moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila, a pravda tvoja kao morski valovi.” (Izaija 48,18)

Oni koji drže Krista za Njegovu riječ, predaju svoje duše Njegovoj zaštiti i svoje živote Njegovom vodstvu, naći će mir i spokoj. Ništa na svijetu ne može ih ožalostiti kad ih Isus obraduje svojom prisutnošću. U savršenom pomirenju nalazi se savršen odmor. Gospodin kaže: “Tko se tebe drži, čuvaš ga jednako u miru, jer se u tebe uzda.” (Izaija 26,3 — DK) Naši životi mogu izgledati zamršeni, ali ako se povjerimo mudrom Velikom Graditelju, On će izgraditi uzorak života i karaktera koji će biti na Njegovu slavu. Taj karakter koji izražava slavu — Kristov karakter — bit će primljen u Božji raj. Obnovljeno čovječanstvo hodit će s Njim u bijelim haljinama, jer je dostojno. Budući da kroz Krista ulazimo u odmor, Nebo počinje ovdje. Mi odgovaramo na Njegov poziv: “Dođite … i učite od mene” i u tom dolaženju započinjemo vječni život. Nebo je neprekidno približavanje Bogu kroz Krista. Što smo dulje u blaženstvu Neba, to će nam se sve više i više otvarati slava; i što više poznajemo Boga, utoliko će silnija biti naša sreća. Dok hodimo s Isusom u ovom životu, možemo biti ispunjeni Njegovom ljubavlju, zadovoljni Njegovom prisutnošću. Sve što ljudska narav može podnijeti, možemo ovdje primiti. Ali što je to kad se usporedi s onim što će nastati poslije? “Zato stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u njegovu hramu. A onaj koji sjedi na prijestolju spustit će se na njih da boravi s njima. I više nigda ‘neće ni ogladnjeti ni ožednjeti’; više ih nigda neće moriti ni ‘sunce’ ni ikakva ‘žega’, jer ‘će ih’ Janje, koje stoji nasred prijestolja, ‘pasti i voditi na izvore žive vode’. ‘I Bog će otrti svaku suzu’ s njihovih očiju.” (Otkrivenje 7,15-17)

“Utišaj se, umukni”

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 8,23-34; Marku 4,35-41; 5,1-20; Luki 8,22-39

Taj dan u Isusovom životu bio je prepun događaja. Kraj Galilejskog mora izgovorio je svoje prve usporedbe, poznatim slikovitim prikazima ponovno objašnjavajući narodu narav svojega kraljevstva i način na koji ono treba biti zasnovano. Svoj rad povezao je s radom sijača, razvoj svojega kraljevstva s razvojem gorušičnog sjemena i djelovanjem kvasca u tri mjere brašna. Veliko završno odvajanje pravednih od zlih prikazao je usporedbama o pšenici i kukolju i o ribarskoj mreži. Neusporediva dragocjenost istinâ što ih je učio prikazana je skrivenim blagom i skupocjenim biserom, dok je usporedbom o domaćinu poučio svoje učenike kako trebaju raditi kao Njegovi predstavnici.

Cijeli dan učio je i liječio, a kad se spustila večer, mnoštvo je još uvijek bilo oko Njega. Služio im je dan za danom, jedva zastajući da bi uzeo hranu ili se odmorio. Zlobno kritiziranje i pogrešno predočavanje kojim su Ga farizeji stalno proganjali, učinili su Njegov rad znatno težim i mučnijim; sad je na kraju dana bio tako premoren da je odlučio potražiti odmor na nekom osamljenom mjestu preko jezera.

Istočna obala Genezareta bila je nenastanjena, jer su se tu i tamo kraj jezera nalazili gradovi; ipak bilo je to pusto područje u usporedbi sa zapadnom stranom. Stanovništvo je bilo više neznabožačko nego židovsko i održavalo je slabe veze s Galilejom. Tako je ovaj kraj nudio Isusu samoću koju je tražio, pa je sada naložio svojim učenicima da Ga tamo prate.

Kad je otpustio mnoštvo, uzeli su Ga “onako kako tu bijaše” u lađu i brzo otplovili. Ali nisu uspjeli otploviti sami. Tu, nedaleko od obale, bili su i drugi ribarski čamci, i oni su se ubrzo napunili ljudima koji su pratili Isusa, željni da Ga gledaju i slušaju.

Spasitelj se napokon oslobodio pritiska mnoštva i, svladan umorom i glađu, legao na krmu i ubrzo zaspao. Večer je bila blaga i ugodna i mir je počivao nad jezerom; ali se iznenada preko neba navukla tama, vjetar je divlje zapuhao niz planinske klance duljinom istočne obale i jezero je zahvatila strašna bura.

Sunce je zašlo i noćna se tmina spustila na uzburkano more. Bijesno šibani vjetrovima koji su urlali, valovi su žestoko pljuštali po lađi s učenicima i prijetili da je potope. Ovi očvrsnuli ribari proveli su svoj život na tom jezeru i sigurno vodili svoje barke kroz mnoge oluje, ali sad su se njihova snaga i umijeće pokazali bezvrijednima. Bili su nemoćni u zagrljaju te divlje oluje i nada ih je napuštala kad su vidjeli da se njihova lađa puni.

Obuzeti naporom da spase sebe, zaboravili su da je u lađi Isus. Sada, videći da je njihov trud uzaludan, a smrt neizbježna, sjetili su se Onoga po čijoj su zapovijedi krenuli preko jezera. U Isusu je bila njihova jedina nada. U svojoj bespomoćnosti i očajanju povikali su: “Učitelju, učitelju!” Međutim, gusti mrak skrivao Ga je od njihovih pogleda. Glasovi su im nestajali u urliku oluje i odgovora nije bilo. Obuzeli su ih sumnja i strah. Je li ih Isus zaboravio? Je li On koji je pobijedio bolest i demone, pa čak i smrt, sada nemoćan da pomogne svojim učenicima? Zar ih je zanemarivao u njihovoj nevolji?

Ponovno su zvali, ali odgovora nije bilo, osim zavijanja bijesne oluje. Njihova je lađa već tonula. Trenutak samo i strašni će ih valovi progutati.

Iznenada je bljesak munje probio tamu i oni su vidjeli Isusa kako spava, neuznemiren bukom oluje. Začuđeni i očajni povikali su: “Učitelju! tebe se ništa ne tiče što mi ginemo?” Kako se može tako mirno odmarati dok se oni u opasnosti bore sa smrću?

Njihova vika probudila je Isusa. Dok Ga je bljesak munje osvijetlio, vidjeli su nebeski mir na Njegovom licu. U Njegovom pogledu čitali su nježnu ljubav koja zaboravlja na sebe; i okrećući svoja srca Njemu, uzviknuli su: “Učitelju, izgibosmo!”

Nikada duša nije izustila taj uzvik, a da je on ostao bez odgovora. Kad su dograbili svoja vesla da učine i posljednji napor, Isus je ustao. Stajao je usred svojih učenika, dok je bura bjesnjela, valovi se razbijali nad njima i munje osvjetljavale Njegovo lice. Podigao je svoju ruku, kojom je tako često činio djela milosrđa, i progovorio razbješnjelom moru: “Utišaj se! Umukni!”

Bura je stala. Silni valovi su se smirili. Oblaci se razišli i nestali, a zvijezde su zasjale. Lađa se smirila na tihome moru. Tada je, okrenuvši se svojim učenicima, Isus žalosno upitao: “Zašto se toliko strašite? Kako nemate vjere?” (Marko 4,40)

Učenici su umuknuli. Čak ni Petar nije pokušao izraziti strahopoštovanje koje je ispunjavalo njegovo srce. Čamci koji su krenuli da prate Isusa bili su u istoj opasnosti kao i apostoli. Strah i beznađe obuzeli su i ljude u čamcima; ali Isusova zapovijed unijela je mir u ovaj prizor pometnje. Žestina oluje približila je čamce jedne drugima i svi u njima vidjeli su čudo. U miru koji je nastao zaboravljen je strah. Ljudi su šaputali jedan drugome: “Tko je, dakle, ovaj, da mu se i vjetar i more pokoravaju?”

Kad su Ga probudili da se sretne s olujom, Isus je bio savršeno miran. Nije bilo nikakvog straha ni u riječima niti u pogledu, jer nije bilo straha u Njegovom srcu. Ali On nije počivao posjedujući svemoćnu silu. Nije počivao u miru kao “Gospodar zemlje i mora i neba”. Tu je silu odložio, jer kaže: “Ja sâm od sebe ne mogu ništa činiti.” (Ivan 5,30) On se uzdao u Očevu moć. Isus je počivao u vjeri — vjeri u Božju ljubav i staranje — a sila riječi koja je utišala buru bila je Božja sila.

Kao što je Isus počinuo vjerom u Očevoj brizi, tako i mi trebamo počinuti u brizi našega Spasitelja. Da su učenici imali povjerenja u Njega, sačuvali bi mir. Njihov strah u vrijeme opasnosti otkrio je njihovo nevjerstvo. U svojim naporima da se spase, zaboravili su Isusa, i tek kad su se razočarani u svoje oslanjanje na sebe okrenuli k Njemu, On im je mogao pružiti pomoć.

Kako je iskustvo učenika često i naše iskustvo! Kad se navuku oluje kušnje i žestoko sijevaju munje, a valovi nadiru preko nas, sami se borimo s olujom, zaboravljajući da postoji Onaj tko nam može pomoći. Uzdamo se u vlastitu snagu sve dok ne izgubimo nadu i gotovo ne izginemo. Tada se sjetimo Isusa, i ako Njega prizovemo da nas spasi, naš uzvik neće biti uzaludan. Premda sa žalošću kori naše nevjerstvo i samopouzdanje, On nam nikada ne propušta pružiti pomoć koja nam je potrebna. Bilo na kopnu ili na moru, ako imamo Spasitelja u srcu, mi nemamo zašto strahovati. Živa vjera u Otkupitelja utišat će more života i izbavit će nas od opasnosti na način koji On smatra najboljim.

Postoji još jedna duhovna pouka iz ovog čuda smirivanja bure. Iskustvo svakog čovjeka svjedoči o istinitosti Pisma: “Ali opaki su poput mora uzburkanog, koje se ne može smiriti. … Nema mira grešnicima! govori Bog moj.” (Izaija 57,20.21) Grijeh je razorio naš mir. Dok se “ja” ne pokori, ne možemo naći mir. Nikakva ljudska sila ne može obuzdati strasti koje gospodare srcem. Mi smo ovdje bespomoćni kao i učenici u utišavanju razbješnjele bure. Međutim, Onaj tko je naredio da se umire divovski valovi u Galileji, izgovorio je riječ mira svakoj duši. Ma koliko žestoka bila bura, oni koji se obrate Isusu s uzvikom: “Gospodine, spasi!” dobit će oslobođenje. Njegova milost koja miri dušu s Bogom utišava borbu ljudskih strasti i u Njegovoj ljubavi srce ima mir. “Smiri oluju u tih povjetarac, valovi morski umukoše. Obradovaše se tišini, u željenu luku on ih povede.” (Psalam 107,29.30) “Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu.” “Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti — trajan pokoj i uzdanje.” (Rimljanima 5,1; Izaija 32,17)

U rano jutro Spasitelj i Njegova pratnja došli su na obalu i svjetlost sunca koje se rađalo kao da blagoslivlja mirom, dodirivala je more i zemlju. Ali tek što su kročili na obalu, njihove oči zamijetile su prizor užasniji od strašne bure. Iz nekog skrovišta među grobovima dva poremećena čovjeka ustremila su se na njih da ih rastrgnu. Na ovim ljudima visjeli su dijelovi lanaca koje su raskinuli bježeći s mjesta zatočenja. Tijelo im je bilo u ranama, a posjekotine od oštra kamenja krvarile su. Njihove su oči sijevale ispod duge, neuredne kose. Čini se da su demoni koji su vladali nad njima potpuno izbrisali svaku sličnost s ljudskim bićem, pa su više sličili na zvijeri nego na ljude.

Učenici i njihova pratnja pobjegli su užasnuti. Odmah su primijetili da Isus nije bio s njima, pa su se okrenuli da Ga potraže. Stajao je tamo gdje su Ga ostavili. On koji je stišao buru, koji je ranije sreo Sotonu i pobijedio ga, nije pobjegao pred ovim demonima. Kad su se ovi ljudi, škrgućući zubima i bacajući pjenu iz usta, približili Njemu, Isus je podigao istu ruku koja je smirila valove, i ljudi nisu mogli prići bliže. Stajali su pred Njim bijesni, ali bespomoćni.

S autoritetom je naredio nečistim duhovima da iziđu iz njih. Njegove su riječi prodrle do pomračenih umova ovih nesretnih ljudi. Nejasno su shvatili da je blizu Onaj koji ih može spasiti od demona koji su ih mučili. Pali su pred Spasiteljeve noge da Mu se poklone; ali kad su se usne otvorile da zamole za Njegovu milost, demoni su divlje vičući progovorili kroz njih: “Što hoćeš od mene, Isuse, Sine najuzvišenijeg Boga? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!”

Isus je zapitao: “Kako se zoveš?” Odgovor je glasio: “Ime mi je legija… jer nas je mnogo.” Koristeći nesretne ljude kao posrednike za prenošenje poruke, zamolili su Isusa da ih ne pošalje izvan tog predjela. Nedaleko na padini brijega paslo je veliko krdo svinja. Demoni su molili da im dopusti ući u njih, i Isus im je dopustio. Odjednom je bezrazložan strah zahvatio krdo. Ono je bjesomučno pojurilo niz litice i u nemogućnosti da se zaustavi na obali, stropoštalo se u jezero i utopilo.

U međuvremenu kod opsjednutih od demona nastupila je čudesna promjena. Svjetlost je prosvijetlila njihove umove. Njihove su oči zasjale razboritošću. Pojave tako dugo izobličene u sotonski lik postale su iznenada blage, ruke umrljane krvlju postale su mirne i radosnim glasovima slavili su Boga za svoje oslobođenje.

Čuvari svinja vidjeli su s litice sve što se zbilo i požurili su odnijeti vijest svojim poslodavcima i svemu narodu. U strahu i uznemirenosti cjelokupno stanovništvo skupilo se da sretne Isusa. Ova dva čovjeka opsjednuta demonima bili su strah i trepet za cijelu okolicu. Nitko nije sigurno prolazio kraj mjesta na kojem su se oni nalazili, jer bi se s demonskom jarošću ustremili na svakog putnika. Sada su ti ljudi odjeveni i zdravog razuma sjedili kraj Kristovih nogu, slušali Njegove riječi i slavili ime Onoga koji ih je izliječio. Međutim, narod koji je promatrao ovaj veličanstveni prizor nije se radovao. Gubitak svinja bio im je važniji nego oslobođenje ova dva Sotonina roba.

Ovaj gubitak bio je dopušten u milosti prema vlasnicima svinja. Obuzeti svjetovnim dobrima nisu marili za neusporedive vrijednosti duhovnog života. Isus je želio raskinuti utjecaj sebične ravnodušnosti, da bi mogli primiti Njegovu milost. Međutim, žalost i srdžba zbog zemaljskog gubitka zaslijepili su njihove oči za Spasiteljevu milost.

Pojava nadnaravne sile probudila je praznovjerje u narodu i potaknula njihova strahovanja. Iz boravka ovog Stranca među njima mogu slijediti daljnje nesreće. Naslućivali su novčanu propast i odlučili se osloboditi Njegove nazočnosti. Oni koji su s Isusom prešli jezero pričali su o svemu što se dogodilo prethodne noći, o svojem stradanju u oluji i kako su vjetar i more bili umireni. Međutim, njihove riječi nisu ostavile nikakav dojam. Narod se u strahu okupljao oko Isusa, preklinjući Ga da ih napusti, i On je pristao, ukrcavši se odmah za suprotnu obalu.

Ljudi iz Gadare imali su pred sobom živi dokaz o Kristovoj moći i milosti. Vidjeli su ljude kojima je vraćen razum, ali su toliko strepili za svoja zemaljska dobra da su Onoga koji je pobijedio kneza tame pred njihovim očima smatrali nezvanim gostom, i Dar Neba bio je udaljen s njihovih vrata. Mi se nemamo priliku okrenuti od Kristove Osobe kao što su to učinili Gerašani, ali još uvijek postoje mnogi koji ne žele poslušati Njegove riječi zato što bi poslušnost obuhvatila i žrtvovanje nekog od svjetovnih dobara. Iz straha da Njegova nazočnost ne izazove novčane gubitke, mnogi odbacuju Njegovu milost i udaljuju od sebe Njegovog Duha.

Međutim, osjećaj oslobođenih od demona bio je sasvim drukčiji. Oni su željeli nazočnost svojega Osloboditelja. U Njegovoj su se blizini osjećali zaštićeni od demona koji su mučili njihove živote i upropastili njihovo najbolje životno doba. Kad se Isus spremao da uđe u lađu, prišli su Mu, kleknuli do Njegovih nogu i molili Ga da ostanu kraj Njega kako bi mogli stalno slušati Njegove riječi. Ali Isus im je naložio da idu kući i kažu kakvo im je veliko dobro učinio Gospodin.

To je bila njihova zadaća — otići u neznabožački dom i govoriti o blagoslovu što su ga primili od Isusa. Bilo im je teško biti odvojenima od Spasitelja. Sigurno su ih očekivale velike poteškoće u druženju sa svojim neznabožačkim sugrađanima. Njihova odvojenost od društva kao da ih je onesposobljavala za rad koji je On naznačio. Međutim, čim ih je Isus usmjerio na njihovu dužnost, bili su spremni poslušati. Ne samo što su govorili svojim ukućanima i susjedima o Isusu, već su išli kroz cijeli Dekapolis, objavljujući posvuda Njegovu moć spašavanja i opisujući kako ih je oslobodio od demona. U ovom radu mogli su primiti veći blagoslov nego da su, samo zbog osobne koristi, ostali u Njegovoj nazočnosti. Spasitelju se približavamo radom na širenju dobrih vijesti o spasenju.

Dva čovjeka izliječena od demona bili su prvi misionari koje je Isus poslao da propovijedaju Radosnu vijest u području Dekapolisa. Ovi su ljudi imali prednost slušati Isusovo učenje samo nekoliko trenutaka. Do njihovih ušiju nije nikada doprla nijedna propovijed s Njegovih usana. Nisu mogli poučavati narod kao što su to mogli učenici koji su svakodnevno bili s Isusom. Međutim, u svojoj su osobnosti nosili dokaze da je Isus Mesija. Mogli su reći ono što su znali; ono što su sami vidjeli, čuli i osjetili od Kristove sile. To je ono što može učiniti svatko čije je srce taknula Božja milost. Ivan, ljubljeni apostol, napisao je: “Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo promatrali i što su naše ruke opipale o Riječi života… što smo vidjeli i čuli, to navješćujemo i vama.” (1. Ivanova 1,1-3) Kao Kristovi svjedoci trebamo govoriti ono što znamo, ono što smo sami vidjeli, čuli i osjetili. Ako smo korak za korakom slijedili Isusa, imat ćemo što određeno reći o načinu na koji nas je vodio. Možemo reći kako smo provjerili Njegovo obećanje i utvrdili da je istinito. Možemo posvjedočiti ono što znamo o Kristovoj milosti. To je svjedočanstvo na koje nas Gospodin poziva, a zbog njegovog nedostatka svijet gine.

Premda narod iz Gadare nije primio Isusa, On ih nije prepustio tami koju su izabrali. Kad su Ga zaklinjali da ode od njih, oni nisu čuli Njegove riječi. Oni nisu znali što su odbacili. Stoga je On ponovno poslao svjetlost, i to preko onih koje neće odbiti da slušaju.

Sotonina namjera bila je da uništenjem svinja odvrati narod od Spasitelja i spriječi propovijedanje Evanđelja u tom području. Međutim, upravo ovaj događaj uznemirio je cijelo područje kao ništa drugo, i usmjerio pozornost na Krista. Premda se Spasitelj osobno udaljio, ljudi koje je izliječio ostali su kao svjedoci Njegove sile. Oni koji su bili posrednici kneza tame postali su donosioci svjetlosti, vjesnici Božjega Sina. Ljudi su se divili dok su slušali čudesne novosti. U cijelom tom području vrata su se otvarala Evanđelju. Kad se Isus vratio u Dekapolis, narod se stjecao oko Njega, i tri dana su, ne samo stanovnici jednog grada već tisuće iz cijele okolice, slušali vijest o spasenju. Čak i sila zlih duhova stavljena je pod vlast našeg Spasitelja i djelovanje zla okrenulo se na dobro.

Susret s opsjednutima iz Gadare nosio je pouku za učenike. On je pokazivao svu dubinu poniženja u koju Sotona želi uvući sav ljudski rod i Kristovu misiju oslobađanja ljudi od njegove sile. Ova unesrećena bića, nastanjena u grobovima, kojima su vladali demoni, u ropstvu neobuzdanih strasti i gnusnih požuda, pokazuju što bi ljudski rod postao da je prepušten Sotoninoj vlasti. Sotona vrši stalan utjecaj na ljude da umrtvi osjetila, da zavlada umom na zlo i potakne nasilje i zločin. On oslabljuje tijelo, pomračuje um i ponižava dušu. Kad god ljudi odbijaju Spasiteljev poziv, podčinjavaju se Sotoni. Danas to mnogi čine u svakom području života: u domu, u radu, pa čak i u crkvi. To je razlog što su se nasilje i zločin raširili po Zemlji i moralna tama, kao koprena smrti, pokriva ljudska naselja. Svojim posebnim kušnjama Sotona vodi ljude u sve veće zlo, dok krajnji rezultat ne bude poročnost i propast. Jedina sigurna zaštita protiv njegove sile nalazi se u Isusovoj prisutnosti. Pred ljudima i anđelima Sotona se otkrio kao čovjekov neprijatelj i uništavatelj. Krist se pak otkrio kao čovjekov prijatelj i osloboditelj. Njegov Duh razvit će u čovjeku sve ono što će oplemeniti karakter i uzvisiti prirodu. On će u tijelu, duši i duhu izgraditi čovjeka za slavu Bogu. “Bog nam nije dao duh bojažljivosti, već duh snage, ljubavi i trijeznosti.” (2. Timoteju 1,7) On nas je pozvao “da postignete slavu” — karakter “Gospodina našega Isusa Krista”; pozvao nas je da budemo “jednaki slici njegova Sina” (2. Solunjanima 2,14; Rimljanima 8,29).

A duše koje su tako nisko pale da su postale Sotonina oruđa, Kristovom silom opet su preobražene u vjesnike pravde koje Božji Sin šalje da kažu “što ti je sve učinio Gospodin u svome milosrđu”.