Dodir vjere

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 9,18-26; Marku 5,21-43; Luki 8,40-56

Vraćajući se iz Gerase na zapadnu obalu, Isus je zatekao mnoštvo okupljeno da Ga dočeka, i ono Ga je pozdravilo s radošću. Ostao je neko vrijeme na obali učeći i liječeći, a zatim je krenuo prema kući Levija — Mateja da bi se na gozbi sreo s carinicima. Tu Ga je pronašao Jair, starješina sinagoge.

Ovaj židovski starješina došao je k Isusu u velikoj boli, bacio se pred Njegove noge i uzviknuo: “Evo mi kći umrije. Dođi i stavi svoju ruku na nju pa će oživjeti!”

Isus je odmah krenuo s ovim poglavarom njegovom domu. Premda su učenici vidjeli toliko Njegovih djela milosrđa, bili su iznenađeni Njegovim odgovorom na molbu ovog oholog rabina; ipak pratili su svojega Učitelja, a narod ih je slijedio s nestrpljenjem i iščekivanjem.

Kuća starješine nije bila daleko, ali Isus i Njegova pratnja napredovali su sporo

, jer Ga je mnoštvo ometalo sa svih strana. Zabrinuti otac bio je nestrpljiv zbog odlaganja; ali Isus, sažalijevajući narod, zastajao je tu i tamo da pomogne nekom patniku ili utješi neko ojađeno srce.

Dok su išli putom, jedan je glasnik krčio sebi put kroz mnoštvo, noseći Jairu vijest da je njegova kći mrtva, i da ne zamara dalje Učitelja. Riječ je doprla do Isusovog uha. “Ne boj se,” rekao je On. “Samo vjeruj! Ozdravit će!”

Jair se pribio uz Spasitelja i zajedno su žurili prema domu ovog poglavara. Unajmljene narikače i svirači frulaši bili su već tu ispunjavajući zrak svojim naricanjem. Prisutnost mnoštva i jauk dirali su Isusov duh. Pokušao ih je umiriti govoreći: “Nemojte plakati, jer nije umrla, već spava!” Ljutile su ih ove strančeve riječi. Vidjeli su dijete u zagrljaju smrti i stoga Mu se podsmijehivali. Zahtijevajući da svi napuste kuću, Isus je poveo sa sobom oca i majku ove djevojčice i tri učenika — Petra, Jakova i Ivana — i svi su zajedno ušli u sobu umrle djevojčice.

Isus se približio postelji i uzevši svojom rukom dječju ruku, nježno, uobičajenim jezikom njezinog doma, izgovorio riječi: “Djevojčice, ja ti govorim, ustani!”

Drhtaj je odmah prošao kroz beživotno tijelo. Bilo života opet je kucalo. Usne su se razmaknule u osmijeh. Oči su se široko otvorile kao da se bude iz sna i djevojčica je u čudu promatrala skupinu kraj sebe. Ustala je, a njezini su je roditelji zagrlili plačući od radosti.

Na putu prema kući ovog poglavara Isus je u mnoštvu sreo jednu nesretnu ženu koju je dvanaest godina mučila bolest i učinila njezin život teretom. Sva svoja sredstva potrošila je na liječnike i lijekove, da bi na kraju samo bila proglašena neizlječivom. Međutim, njezine su nade oživjele kad je čula o iscjeljenjima što ih je Krist činio. Bila je uvjerena da bi, kad bi samo mogla doći do Njega, bila izliječena. U slabosti i patnjama došla je do obale na kojoj je On učio. Pokušala se progurati kroz mnoštvo, ali uzalud. Ponovno Ga je slijedila od kuće Levija — Mateja, ali Ga još uvijek nije mogla dostignuti. Počela je očajavati, kad joj se On, krčeći svoj put kroz mnoštvo, približio.

Zlatna prilika se pojavila. Bila je u prisutnosti Velikog Liječnika! Ali usred te zbrke nije mogla govoriti s Njim, niti uhvatiti više od trenutačnog prolaska Njegove pojave. U strahu da ne izgubi jedinu priliku za svoje iscjeljenje, progurala se naprijed, govoreći u sebi: “Dotaknem li se samo i Njegovih haljina, ozdravit ću!” Dok je prolazio, posegnula je naprijed i uspjela dirnuti samo rub Njegove odjeće. Tog trenutka znala je da je bila iscijeljena. U tom jednom dodiru bila je usredotočena vjera njezinog života i odmah su njezinu bol i slabost zamijenili snaga i savršeno zdravlje.

Sa zahvalnim srcem pokušala se izvući iz mnoštva, ali Isus je iznenada zastao, i narod zajedno s Njim. Okrenuo se i gledajući okolo upitao glasom koji se razgovijetno čuo iznad buke mnoštva: “Tko me se dotače?” Narod je odgovorio na ovo pitanje začuđenim pogledom. Pošto su Ga gurali sa svih strana i tu i tamo grubo pritiskivali, to je pitanje bilo čudno.

Petar, uvijek spreman da govori, rekao je: “Vidiš narod što se tiska oko tebe … i pitaš: ‘Tko me se dotače?’” Isus je odgovorio: “Netko me se dotače … jer sam osjetio da je iz mene izišla sila.” Spasitelj je mogao razlikovati dodir vjere od nemarnog dodira neopreznog mnoštva. Takvo povjerenje ne smije ostati nezamijećeno. Želio je ovoj poniznoj ženi uputiti riječi utjehe koje će za nju biti izvor radosti; riječi koje će biti blagoslov za Njegove sljedbenike sve do kraja vremena.

Gledajući prema ženi, Isus je nastojao saznati tko Ga je dodirnuo. Uviđajući da je zatajivanje uzaludno, ona je dršćući stupila naprijed i bacila se pred Njegove noge. Sa suzama zahvalnicama opisala je svoje patnje i kako je našla iscjeljenje. Isus joj je nježno rekao: “Kćeri, tvoja te vjera ozdravila, hajde u miru!” Nije pružio priliku za praznovjerje u kojem bi se iscjeljenje smatralo podarenim zbog samog čina dodira Njegove odjeće. Iscjeljenje je ostvareno ne samim dodirom s Njim, već vjerom koja se uhvatila za Njegovu božansku silu.

Začuđeno mnoštvo koje se tiskalo oko Isusa nije prepoznalo nikakvo strujanje životne snage. Međutim, kad je bolesna žena ispružila svoju ruku i dodirnula Ga, vjerujući da će ozdraviti, osjetila je silu ozdravljenja. Tako je i u duhovnom životu. Govoriti površno o vjeri, moliti se bez duševne gladi i žive vjere, nema nikakvu vrijednost. Formalna vjera u Krista koja Ga prihvaća samo kao Spasitelja svijeta ne može nikada donijeti izlječenje duši. Vjera koja spašava nije samo pristajanje razumom uz istinu. Onaj tko čeka da stekne cjelovito znanje prije nego što će pokazati vjeru, ne može primiti blagoslov od Boga. Nije dovoljno samo vjerovati o Kristu; mi moramo vjerovati u Njega. Jedina vjera koja će nam koristiti jest ona koja Ga prihvaća kao osobnog Spasitelja, koja usvaja Njegove zasluge. Mnogi drže da je vjera određeno mišljenje. Spasonosna vjera je sporazum po kojem se oni koji prime Krista sami pridružuju zavjetnom odnosu s Bogom. Prava vjera je život. Živa vjera znači povećanje životne snage, potpuno povjerenje uz pomoć kojega duša postaje pobjedonosna sila.

Nakon izlječenja žene, Isus je želio da ona objavi blagoslov koji je primila. Darovi koje nudi Radosna vijest ne smiju se primiti kriomice ili uživati u tajnosti. Tako nas Gospodin poziva da priznamo Njegovu dobrotu: “Vi ste mi svjedoci, riječ je Jahvina, a ja sam Bog.” (Izaija 43,12)

Naše priznanje Njegove vjernosti izabrano je nebesko sredstvo za otkrivanje Krista svijetu. Mi trebamo prepoznati Njegovu milost onako kako su je obznanili sveti ljudi iz davnina; ali ono što je najdjelotvornije jest svjedočanstvo našeg osobnog iskustva. Mi smo Božji svjedoci dok u sebi otkrivamo djelovanje božanske sile. Svaki pojedinac ima život koji se izdvaja od svih drugih i iskustvo koje se bitno razlikuje od njihovog. Bog želi da se naša hvala uzdiže Njemu obilježena našom osobitošću. Takva dragocjena objavljivanja na hvalu ljepote Njegove milosti, podržana kršćanskim životom, imaju neodoljivu snagu koja djeluje za spasenje duša.

Kad je deset gubavaca došlo k Isusu da ih izliječi, naložio im je da idu i pokažu se svećenicima. Usput su se očistili; ali samo jedan od njih se vratio da Mu oda slavu. Drugi su otišli svojim putom, zaboravivši Onoga tko ih je izliječio. Koliko je mnogo onih koji još uvijek čine to isto! Gospodin stalno djeluje za dobro ljudskog roda. On uvijek daje svoje darove. On podiže bolesne iz postelje iznemoglosti, oslobađa ljude od opasnosti koje se ne vide, šalje nebeske anđele da ih sačuvaju od nesreća, zaštite ih od “kuge što se šulja kroz tmine” i “pošasti što hara o podne” (Psalam 91,6); ali njihova srca ostaju nedirnuta. On je dao sva bogatstva Neba da ih otkupi, pa ipak su ravnodušni prema Njegovoj velikoj ljubavi. Svojom nezahvalnošću zatvaraju svoja srca pred Božjom milošću. Poput vrijesa u pustinji ne osjećaju kad dođe dobro i njihove duše nastanjuju suha mjesta u pustinji.

Za naše je osobno dobro da u svježem sjećanju sačuvamo svaki Božji dar. Tako se vjera snaži da traži i primi sve više i više. Za nas se veće ohrabrenje nalazi u najmanjem blagoslovu koji smo osobno primili od Boga, nego u svim izvještajima koje možemo čitati o vjeri i iskustvu drugih. Duša koja se odaziva Božjoj milosti bit će slična zalivenom vrtu. Njezino će zdravlje brzo procvasti; njezina će svjetlost zasjati u tami i Gospodnja će se slava vidjeti na njoj. Sjetimo se tada velike Gospodnje naklonosti, ljubavi i bogatstva Njegove nježne milosti. Kao i izraelski narod, postavimo naše kamenje za spomen i upišimo na njemu dragocjenu povijest o onome što nam je Bog učinio. Dok promatramo Njegovo postupanje prema nama u našem putovanju kroz ovaj svijet, izjavimo iz srca omekšanog zahvalnošću: “Što da uzvratim Jahvi za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Jahvino. Izvršit ću Jahvi zavjete svoje pred svim pukom njegovim.” (Psalam 116,12-14)

Prvi evanđelisti

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 10; Marku 6,7-11; Luki 9,1-6

Apostoli su bili članovi Isusove obitelji koja Ga je pratila dok je pješice putovao kroz Galileju. Dijelili su s Njim napor i poteškoće koje su Ga snalazile. Slušali su Njegova izlaganja, hodali su i razgovarali s Božjim Sinom i iz Njegovih svakodnevnih pouka naučili kako raditi na uzdizanju ljudskog roda. Dok je Isus služio nepreglednom mnoštvu okupljenom oko sebe, Njegovi su učenici bili prisutni, željni da izvrše Njegov nalog i olakšaju Njegov rad. Pomagali su u raspoređivanju naroda, u dovođenju bolesnika Spasitelju i stvaranju udobnosti za sve. Pažljivo su tražili zainteresirane slušatelje, objašnjavali im Pisma i na raznolike načine djelovali za njihovu duhovnu korist. Prenosili su ono što su naučili od Isusa i svakoga dana stjecali bogata iskustva. Međutim, bilo im je potrebno i iskustvo u samostalnom radu. Njima je još trebalo puno pouka, strpljenja i nježnosti. Sada, dok je bio osobno s njima da ih upozori na njihove pogreške i da ih savjetuje i ispravlja, Spasitelj ih je poslao kao svoje predstavnike.

Dok su bili s Njim, učenici su često bili zbunjeni učenjem svećenika i farizeja, ali bi s tim svojim dvojbama dolazili k Isusu. On im je, nasuprot predaji, iznosio istine iz Pisma. Na taj je način jačao njihovo povjerenje u Božju riječ i u velikoj ih mjeri oslobodio straha od rabina i njihovog robovanja običajima. U obučavanju učenika primjer Spasiteljevog života bio je djelotvorniji od bilo kojeg čistog doktrinarnog učenja. Kad su se odvojili od Njega, sjećali su se svakog pogleda, načina govora i svake riječi. Često bi oni, dolazeći u sukob s neprijateljima Evanđelja, ponavljali Njegove riječi i, zapažajući njihov utjecaj na narod, jako su se radovali.

Pozvavši Dvanaestoricu k sebi, Isus im je zapovjedio da dvojica po dvojica idu u gradove i sela. Nijedan nije poslan sâm, već se brat pridružio bratu, prijatelj prijatelju. Tako su mogli pomagati i bodriti jedan drugoga, savjetovati se i moliti zajedno, kako bi snaga jednoga dopunjavala slabosti drugoga. Na taj isti način Isus je kasnije poslao i sedamdesetoricu. Spasiteljeva namjera bila je da se vjesnici Evanđelja udruže na taj način. U naše bi vrijeme evanđeoski rad bio znatno uspješniji da se ovaj primjer dosljednije sprovodio.

Vijest učenika bila je ista kao i vijest Ivana Krstitelja i samoga Krista: “Blizu je kraljevstvo nebesko.” Oni nisu smjeli raspravljati s narodom oko toga je li Isus iz Nazareta Mesija; ali su u Njegovo ime trebali činiti ista djela milosti koja je On učinio. On im je zapovjedio: “Liječite bolesnike, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce, izgonite zle duhove! Badava ste primili, badava i dajte!”

Tijekom svojeg rada Isus je posvetio više vremena liječenju bolesnih nego propovijedanju. Njegova su čuda svjedočila o istinosti Njegovih riječi — da nije došao uništiti, nego spasiti. Njegova je pravda išla pred Njim, a slava Gospodnja bila je Njegova zalaznica. Kud god je išao, vijesti o Njegovoj milosti išle su ispred Njega. Tamo gdje je prošao, oni nad kojima je pokazao svoju sućut radovali su se u zdravlju i iskušavali svoju stečenu snagu. Mnoštvo se okupljalo oko njih da s njihovih usana sluša o djelima što ih je Gospodin učinio. Njegov glas bio je prvi zvuk koji su mnogi ikada čuli, Njegovo ime prva riječ koju su ikada izgovorili, Njegovo lice prvo koje su ikada ugledali. Zašto da ne vole Isusa i pjevaju Mu hvalospjev? Kad je prolazio kroz manja mjesta i gradove, Isus je bio kao životvorna struja, dijeleći život i šireći radost kud god je išao.

Kristovi sljedbenici trebaju raditi kao i On. Mi trebamo nahraniti gladne, obući neodjevene i utješiti nevoljne i ucviljene. Mi trebamo služiti očajnicima i nadahnuti nadom beznadne. Tada će se i na nama ispuniti obećanje: “Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom.” (Izaija 58,8) Kristova ljubav koja se pokazala u nesebičnoj službi bit će djelotvornija u promjeni grešnika nego mač ili sudska dvorana. Oni su nužni da zadaju strah prekršiteljima zakona, ali misionar pun ljubavi može biti djelotvorniji. Zbog prijekora srce često postaje tvrđe; ali omekšat će pod djelovanjem Kristove ljubavi. Misionar ne treba samo otklanjati bolesti tijela, on mora povesti grešnika Velikom Liječniku koji može očistiti dušu od gube grijeha. Bog je odredio da bolesni, nesretni i opsjednuti zlim duhovima trebaju čuti Njegov glas preko Njegovih slugu. Preko svojih ljudskih posrednika On želi biti Utješitelj kakvoga svijet ne poznaje.

Na svojem prvom misionarskom putovanju učenici su trebali poći samo k “izgubljenim ovcama doma Izraelova”. Da su sad propovijedali Evanđelje neznabošcima i Samarijancima, izgubili bi utjecaj među Židovima. Izazivanjem farizejskih predrasuda upleli bi se u sukobe koji bi ih obeshrabrili na početku rada. Čak su i apostoli sporo razumijevali da Evanđelje treba odnijeti svim narodima. Sve dok sami nisu mogli razumjeti ovu istinu, nisu bili spremni raditi za neznabošce. Da su Židovi htjeli primiti Radosnu vijest, Gospodin bi ih učinio svojim vjesnicima za neznabošce. Stoga su oni prvi trebali čuti vijest.

Na cijelom području Kristovog djelovanja postojale su duše koje su se probudile i shvatile svoju potrebu — koje su bile gladne i žedne istine. Došlo je vrijeme da se ovim srcima prožetim čežnjom pošalju vijesti o Njegovoj ljubavi. Učenici su trebali poći k svima takvima kao Njegovi predstavnici. Vjernici bi tako bili povedeni da gledaju na njih kao na učitelje imenovane od Boga. Tako, kad Spasitelj bude uzet od njih, ne bi ostali bez učitelja.

Na ovo prvo putovanje učenici trebaju poći samo tamo gdje je Isus bio prije njih, gdje je već stekao prijatelje. Njihova priprema za put treba biti najjednostavnija. Ništa ne smije skrenuti njihove umove od velikog djela, ili na bilo koji način izazvati protivljenje i zatvoriti vrata budućem radu. Ne trebaju prihvatiti odjeću vjerskih učitelja, niti upotrijebiti odjeću kojom bi se njihova pojava razlikovala od skromnih seljaka. Ne trebaju ulaziti u sinagoge i pozivati narod na javna bogoslužja; jer njihovi napori trebaju biti usmjereni radu od kuće do kuće! Ne trebaju gubiti vrijeme na nepotrebno pozdravljanje ili ići iz kuće u kuću zbog zabave. Ali u svakom mjestu trebaju prihvatiti gostoprimstvo onih koji su bili dostojni, koji će ih srdačno primati kao da prihvaćaju samoga Krista. U domove trebaju ulaziti s divnim pozdravom: “Mir ovoj kući!” (Luka 10,5) Taj dom bio bi blagoslovljen njihovim molitvama, njihovim pjesmama hvale i otvaranjem Svetih pisama u obiteljskom krugu.

Ovi učenici trebaju biti vjesnici istine kako bi pripremili put za dolazak njihovog Učitelja. Vijest koju je trebalo nositi bila je riječ vječnog života; a sudbina ljudi ovisila je o njihovom prihvaćanju ili odbacivanju te vijesti. Da bi njezinom svečanom ozbiljnošću ostavili dojam na ljude, Isus je zapovjedio svojim učenicima: “Ako vas gdje ne prime, ili ne poslušaju vaših riječi, iziđite iz te kuće ili grada i otresite prah sa svojih nogu. Zaista, kažem vam, na Sudnji dan lakše će biti Sodomi i Gomori nego onom gradu.”

Sada Spasiteljevo oko proniče u budućnost; On gleda šira područja na kojima će učenici, nakon Njegove smrti, morati svjedočiti za Njega. Njegov proročki pogled obuhvaća iskustvo Njegovih slugu kroz sve vjekove, sve dok ne bude po drugi put došao. On je upozoravao svoje sljedbenike na borbe koje će morati prihvatiti; otkrio im je narav i plan borbe. Otvoreno je iznio pred njih opasnosti s kojima će se sučeliti, samoodricanje koje će biti potrebno. Želio je da izračunaju cijenu kako ih neprijatelj ne bi iznenadio. Njihov rat nije trebalo voditi protiv tijela i krvi, već “protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima” (Efežanima 6,12). Oni će se morati boriti s nadnaravnim silama, ali će im na raspolaganju stajati i nadnaravna pomoć. Sva nebeska duhovna bića nalaze se u ovoj vojsci. Viši od anđela nalaze se u ovim redovima. Sveti Duh, zastupnik Zapovjednika Gospodnje vojske, silazi da bi upravljao borbom. Mi možemo imati puno slabosti, naši grijesi i pogreške mogu biti teški, ali Božja milost pripada svima koji je traže ponizna srca. Sila Svemogućega predviđena je za one koji imaju povjerenje u Boga.

“Evo,” kaže Isus, “šaljem vas kao ovce među vukove. Zato budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!” Sâm Krist nikada nije prikrivao nijednu riječ istine, već ju je uvijek s ljubavlju izgovarao. On je pokazivao istančano razumijevanje i brižljivu i ljubaznu pažnju u svojem odnosu s ljudima. Nikada nije bio grub, nikada nije bez potrebe izgovarao oštru riječ, nikada nije nanosio nepotrebnu bol osjetljivoj duši. On nije osuđivao ljudske slabosti. Neustrašivo je optuživao licemjerstvo, nevjerstvo i nepravdu, ali žalost je bila u Njegovom glasu dok je izgovarao svoje oštre ukore. Plakao je nad Jeruzalemom, gradom koji je volio, koji nije htio primiti Njega — Put, Istinu i Život. Oni su odbacili Njega, Spasitelja, ali On ih je promatrao s nježnim sažaljenjem i s tako dubokom žalošću da je slomila Njegovo srce. Svaka je duša bila dragocjena u Njegovim očima. Premda se uvijek božanski dostojanstveno ponašao, s najnježnijim obzirom spuštao se do svakog člana Božje obitelji. U svim ljudima vidio je pale duše koje je svojom službom trebao spasiti.

Kristovi sluge ne smiju raditi po nalozima tjelesnog srca. Njima je potrebna bliska zajednica s Bogom, kako se vlastito “ja” — opterećeno izazovima — ne bi podiglo, i oni prosuli bujicu neprikladnih riječi, koje nisu kao rosa ili blage kiše što osvježavaju uvenulo bilje. To je ono što Sotona želi da čine, jer su to njegove metode. Zmaj se rasrdio; sotonski se duh otkriva u srdžbi i optuživanju. Međutim, Božji sluge moraju biti Njegovi predstavnici. On želi da postupaju samo u skladu s nebeskim načinom, po istini koja nosi Njegov lik i Njegov potpis. Sila kojom trebaju nadvladati zlo je Kristova sila. Kristova slava je njihova sila. Oni svoj pogled trebaju usmjeriti na Njegovu ljubaznost. Tada mogu iznositi Radosnu vijest s božanskom obzirnošću i blagošću. A duh koji ostaje blag i kada je izazvan puno će djelotvornije govoriti u korist istini nego svaki dokaz, ma kako bio snažan.

Oni koji su došli u sukob s neprijateljima istine, trebaju se sresti ne samo s ljudima, već i sa Sotonom i njegovim predstavnicima. Neka se sjete Spasiteljevih riječi: “Evo, šaljem vas kao ovce među vukove.” (Luka 10,3) Neka počinu u Božjoj ljubavi pa će im duh ostati miran, čak i kad ih osobno ruže. Gospodin će ih opskrbiti cjelovitim božanskim oružjem. Njegov Sveti Duh utjecat će na razum i srce, tako da njihovi glasovi neće imati obilježje zavijanja vukova.

Nastavljajući svoje pouke učenicima, Isus je rekao: “Čuvajte se ljudi.” Nisu smjeli pokloniti potpuno povjerenje onima koji ne poznaju Boga a pružaju im svoje savjete; jer bi to Sotoninim predstavnicima donijelo prednost. Čovjekovi izumi često djeluju nasuprot Božjim planovima. Oni koji zidaju Gospodnji hram trebaju zidati prema uzoru pokazanom na brdu — prema božanskoj slici. Bog se obeščašćuje i Evanđelje izdaje kad se Njegovi sluge uzdaju u savjet ljudi koje ne vodi Sveti Duh. Svjetovna mudrost je ludost pred Bogom. Oni koji se oslanjaju na nju sigurno će pogriješiti.

“Jer će vas predavati sudovima. … Izvodit će vas zbog mene pred upravitelje i kraljeve da svjedočite pred njima i poganima.” (Matej 10,17,18) Progonstvo će raširiti svjetlost. Kristovi će sluge biti dovedeni pred velike ljude ovoga svijeta koji, da nije toga, nikada ne bi čuli za Evanđelje. Istina je pogrešno predočena ovim ljudima. Oni su slušali lažne optužbe protiv vjere Kristovih učenika. Često je jedino sredstvo za upoznavanje s njezinim pravim karakterom svjedočanstvo onih koji su dovedeni pred sud zbog svoje vjere. Za istrage od njih se traži da odgovaraju, a od njihovih sudaca da slušaju svjedočenje što ga oni iznose. Božja će se milost dodijeliti Njegovim slugama da odgovore ovoj iznenadnoj potrebi. “Jer će vam se”, kaže Isus, “onoga časa dati što treba da govorite. Jer nećete govoriti vi, nego će Duh Oca vašega govoriti preko vas.” Kad Božji Duh bude prosvijetlio umove Njegovih slugu, istina će biti iznesena u njezinoj božanskoj sili i dragocjenosti. Oni koji odbace istinu, ustat će da optuže i ugnjetavaju učenike. Međutim, u gubicima i patnjama, čak i u smrti, Gospodnja djeca moraju otkriti krotkost svojeg božanskog Uzora. Na taj način vidjet će se razlika između Sotoninih i Kristovih predstavnika. Spasitelj će biti uzvišen pred vladarima i narodom.

Učenici nisu bili obdareni hrabrošću i postojanošću mučenika, sve dok im takva milost nije bila potrebna. Tada se ispunilo Spasiteljevo obećanje. Kad su Petar i Ivan svjedočili pred okupljenim Velikim vijećem, ljudi “počnu se diviti. Prepoznali su u njima Isusove pratioce.” (Djela 4,13) O Stjepanu stoji napisano da “svi koji su sjedili u Velikom vijeću upru pogled u Stjepana i opaze da mu je lice poput lica anđeoskoga. … Ljudi ne mogoše odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.” (Djela 6,15.10) Pišući o svojem suđenju na cezarevom sudu, Pavao kaže: “Za prve moje obrane nitko mi nije pritekao u pomoć; štoviše, svi su me ostavili. … Ali mi je Gospodin pritekao u pomoć i jačao me da se mojim posredstvom propovijedanje potpuno izvrši i da ga čuju svi pogani. I izbavljen sam od lavljih usta.” (2. Timoteju 4,16.17)

Kristovi sluge nisu trebali pripremati posebno sastavljene govore koje će iznijeti kad ih dovedu na suđenje. Njihova priprema trebala se obavljati iz dana u dan prikupljanjem dragocjenih istina Božje riječi i jačanjem vjere molitvom. Kad budu izvedeni pred sud, Sveti Duh će ih podsjećati na svaku istinu koja će biti potrebna.

Svakodnevna, ozbiljna težnja da se upozna Bog i Isus Krist kojega je On poslao, dat će snagu i sposobnost duši. Znanje stečeno marljivim istraživanjem Pisma bljesnut će kroz sjećanje u pravo vrijeme. Međutim, ako je tko zanemario upoznati se s Kristovim riječima, ako nikada u nevolji nije iskusio silu Njegove milosti, takav ne može očekivati da će ga Sveti Duh podsjetiti na Njegove riječi. Trebali su služiti Bogu svakodnevno s nepodijeljenom ljubavi, i zatim se uzdati u Njega.

Neprijateljstvo prema Evanđelju bit će tako žestoko da će se zanemariti i najnježnije zemaljske veze. Kristove učenike izdat će na smrt pojedinci iz njihovog doma. “Svi će vas mrziti zbog mene”, dodao je On. “Tko ustraje do konca, taj će se spasiti.” (Marko 13,13) Međutim, rekao im je da se progonstvu ne izlažu nepotrebno. On je često ostavljao jedno područje rada i odlazio u drugo, da bi izbjegao one koji su tražili Njegov život. Kad su Ga odbacili u Nazaretu i kad su Ga Njegovi sugrađani pokušali ubiti, sišao je u Kafarnaum u kojem je narod bio zadivljen Njegovim učenjem “jer mu riječ bijaše puna moći” (Luka 4,32). Tako se Njegovi sluge nisu smjeli obeshrabriti progonstvom, nego potražiti mjesto u kojemu bi još uvijek mogli raditi za spasenje duša.

Nije sluga veći od svojega učitelja. Kad su kneza Neba nazvali Belzebubom, i Njegove će učenike također pogrešno predstavljati. Međutim, ma kakva bila opasnost, Kristovi sljedbenici moraju javno ispovijedati svoja načela. Oni moraju prezirati prikrivanje. Ne mogu ostati neopredijeljeni, dok se ne uvjere u sigurnost ispovijedanja istine. Oni su postavljeni kao stražari, da opominju ljude na opasnost koja im prijeti. Istina primljena od Krista mora se objaviti slobodno i otvoreno svima. Isus je rekao: “Što vam kažem u tami, recite na svjetlu, što čujete u skrovitosti, propovijedajte na krovovima!”

Sâm Isus nikada nije otkupljivao mir nagodbom. Njegovo srce prelijevalo se ljubavlju za sav ljudski rod, ali nikada nije bio popustljiv prema njegovim grijesima. On je bio preveliki Prijatelj da bi šutio kad su oni polazili putom koji će upropastiti njihove duše — duše koje je otkupio svojom krvlju. Nastojao je da čovjek postane vjeran sebi, i vjeran svojem višem i vječnom dobru. Kristovi su sluge pozvani na isti rad i trebaju se čuvati da ne žrtvuju istinu u težnji da spriječe neslogu. Oni trebaju “težiti za onim što promiče mir” (Rimljanima 14,19); ali se pravi mir ne može nikada osigurati kompromisom. Nijedan čovjek ne može biti vjeran načelu a da ne izazove protivljenje. Djeca nepokornosti protivit će se duhovnom kršćanstvu. Pa ipak, Isus je zapovjedio svojim učenicima: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti!” Oni koji su vjerni Bogu nemaju razloga da se boje ljudske sile niti Sotoninog neprijateljstva. U Kristu je sigurnost njihovog vječnog života. Oni se trebaju bojati samo toga da se ne odreknu istine i na taj način iznevjere povjerenje kojim ih je Bog počastio.

Ispunjavanje ljudskih srca sumnjom Sotonino je djelo. On ih navodi da gledaju na Boga kao na strogog suca. On ih navodi da zgriješe, a zatim da sebe smatraju previše zlima da se približe svojem nebeskom Ocu i pokrenu Njegovu sućut. Gospodin sve to zna. Isus uvjerava svoje učenike u Božju sućut prema njima u njihovim potrebama i slabostima. Nijedan se uzdah ne može oteti iz grudi, nijedna bol osjetiti, nijedna žalost probosti dušu, a da ne zadrhti i Očevo srce.

Biblija nam prikazuje Boga na Njegovom uzvišenom i svetom mjestu ne u stanju nerada, ili u tišini i samoći, već okruženog s deset tisuća puta deset tisuća i tisućama tisuća svetih bića, koja čekaju da izvrše Njegovu volju. Kroz tokove koje mi ne možemo prepoznati, On održava živu vezu sa svakim područjem svoje vladavine. Međutim, Božje zanimanje i zanimanje cijeloga Neba usmjereno je na naš sićušni svijet, na duše za čije je spasenje dao svojeg jedinorodnoga Sina. Bog se saginje sa svojega prijestolja da čuje zov potlačenih. Na svaku iskrenu molitvu On odgovara: “Evo me!” On podiže žalosne i prezrene. U svim našim tugama On je tužan. U svakoj kušnji i svakoj napasti anđeo iz Njegove neposredne blizine je tu da izbavi.

Čak ni vrabac ne pada na zemlju bez Očevog znanja. Sotonina mržnja prema Bogu navodi ga da mrzi sve što je predmet Spasiteljeva staranja. On teži da uništi Božje djelo i uživa čak i u uništavanju nijemih stvorenja. Jedino Božja zaštitnička briga čuva ptice da nas uveseljavaju svojim radosnim pjesmama. On ne zaboravlja čak ni vrapce. “Dakle: ne bojte se! Vi više vrijedite od mnoštva vrabaca.”

Isus je nastavio: Kao što vi mene priznajete pred ljudima, tako ću ja vas priznati pred svetim anđelima. Vi trebate biti moji svjedoci na Zemlji, korita kroz koja će moći teći moja milost za iscjeljenje svijeta. Na taj način bit ću vaš predstavnik na Nebu. Otac ne gleda vaš grešni karakter, nego vas vidi odjevene u moje savršenstvo. Ja sam Posrednik preko koga će nebeski blagoslovi doći k vama. Svatko tko me priznaje uzimajući udjela u mojoj žrtvi za izgubljene, bit će priznat kao dionik u slavi i radosti otkupljenih.

Da bi čovjek priznao Krista, Krist mora živjeti u njemu. On ne može prenijeti ono što nije primio. Učenici mogu tečno govoriti o nauku, mogu ponavljati riječi samoga Krista; ali ako ne posjeduju krotkost i ljubav sličnu Kristovoj, oni Ga ne priznaju. Duh suprotan Kristovom duhu odriče Ga se, bez obzira kako Ga riječima ispovijedao. Ljudi se mogu odreći Krista govoreći zlo, besmislenim razgovorima, neistinitim ili neljubaznim riječima. Oni Ga se mogu odreći izbjegavanjem životnih tereta, težnjom za grešnim zadovoljstvom. Oni Ga se mogu odreći prilagođavanjem svijetu, neljubaznim ponašanjem, ljubavlju prema vlastitim stavovima, samoopravdanjem, njegovanjem sumnje, izazivanjem nevolja i prebivanjem u tami. Na sve te načine govore da Krist nije u njima. “Tko se mene odriče pred ljudima,” kaže On, “i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim.”

Spasitelj je upozorio svoje učenike da se ne nadaju da će se neprijateljstvo svijeta prema Evanđelju nadvladati i da će nakon nekog vremena protivljenje prestati. On je rekao: “Nisam došao da donesem mir, nego mač.” Ovo stvaranje razdora nije posljedica Evanđelja, nego rezultat protivljenja njemu. Od svih progonstava najteže je podnositi neslogu u obitelji i otuđenje najdražih zemaljskih prijatelja. Ali Isus kaže: “Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer nego mene, nije me dostojan. Tko ne uzme križ svoj i ne ide za mnom, nije me dostojan.”

Zadaća Kristovih slugu je visoka počast i sveto povjerenje. “Tko vas prima”, kaže On, “mene prima; a tko mene prima, prima onoga koji me je poslao.” Nijedno djelo ljubaznosti učinjeno njima u Njegovo ime neće ostati nepriznato i nenagrađeno. Istim nježnim priznanjem On obuhvaća najslabije i najniže iz Božje obitelji: “Tko napoji jednog od ovih malenih” — one koji su kao djeca u svojoj vjeri i poznavanju Krista — “samo čašom hladne vode jer je moj učenik, zaista, kažem vam, sigurno mu neće propasti plaća.”

Tako je Spasitelj završio svoje proučavanje. U Kristovo ime izabrana Dvanaestorica otišla su kao što je i On otišao — “da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospodnje” (Luka 4,18.19).