Noć na jezeru
Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 14,22-33; Marku 6,45-52; Ivanu 6,14-21
Sjedeći u ravnici obrasloj travom u sumraku proljetne večeri, ljudi su jeli hranu za koju se Krist pobrinuo. Riječi koje su tog dana slušali dolazile su im kao Božji glas. Djela izlječenja kojima su bili svjedoci mogla je učiniti samo božanska sila. Međutim, čudo s kruhovima ostavilo je dojam na svakoga u tom silnome mnoštvu. Svi su imali koristi od tog čuda. U Mojsijevo doba Bog je hranio Izrael manom u pustinji; tko je Ovaj koji ih je nahranio ovog dana ako ne Onaj o kome je prorokovao Mojsije? Nikakva ljudska sila ne može od pet ječmenih kruhova i dvije male ribe stvoriti dovoljno hrane za tisuće gladnih ljudi. Oni su govorili jedni drugima: “Ovo je uistinu prorok koji ima doći na svijet.”
Ovo uvjerenje jačalo je tijekom cijelog tog dana. Ovo krunsko djelo je jamstvo da je dugoočekivani Osloboditelj među njima. Nade naroda sve su se više podizale. To je Onaj koji će od Judeje načiniti zemaljski raj, zemlju u kojoj teče mlijeko i med. On može ispuniti svaku želju. On može slomiti silu omrznutih Rimljana. On može osloboditi Judu i Jeruzalem. On može iscijeliti vojnike ranjene u borbi. On može opskrbiti cijele vojske hranom. On može osvojiti narode i dati Izraelu dugo željenu nadmoć.
U svojem oduševljenju narod Ga je bio spreman odmah okruniti za kralja. Uviđali su da On nije činio nikakav napor da privuče pozornost na sebe ili da sebi pribavi čast. U ovom se On bitno razlikovao od svećenika i poglavara pa su se bojali da nikada neće zahtijevati svoje pravo na Davidovo prijestolje. Pošto su se zajednički savjetovali, složili su se da Ga silom uzmu i proglase kraljem Izraela. Učenici su se udružili s mnoštvom u izjavi da je Davidovo prijestolje zakonito naslijeđe njihovog Učitelja. Skromnost, govorili su oni, pokreće Krista da odbije takvu počast. Neka narod uzdigne svojega Osloboditelja. Neka oholi svećenici i poglavari budu primorani štovati Onoga koji dolazi zaodjenut vlašću od Boga.
Revnosno su se pripremali provesti svoju namjeru; ali Isus je sagledao kakav je postupak pokrenut i razumio je ono što oni nisu mogli razumjeti — kakav će biti ishod takvog pokreta. Čak i sad svećenici i poglavari traže Njegov život. Oni Ga optužuju da odvaja narod od njih. Nasilje i pobuna pratit će napore da Ga postave na prijestolje i djelovanje će duhovnog kraljevstva biti ometeno. Pokret se mora zaustaviti bez odlaganja. Pozvavši svoje učenike, Isus im je zapovjedio da uzmu čamac i da se odmah vrate u Kafarnaum, prepuštajući Njemu da raspusti narod.
Nikada ranije nije im izgledalo tako teško ispuniti Kristov nalog. Učenici su se dugo nadali nekom narodnom pokretu koji će postaviti Isusa na prijestolje; oni nisu mogli podnijeti pomisao da će biti uzaludno sve to oduševljenje. Mnoštvo koje se okupljalo da proslavi Pashu bilo je željno vidjeti novog proroka. Njegovim sljedbenicima to se učinilo zlatnom prilikom da svojeg voljenog Učitelja postave na Izraelovo prijestolje. U žaru ovog novog stremljenja k slavi, teško im je bilo da odu sami i ostave Isusa osamljenog na toj pustoj obali. Oni su se bunili protiv takvog dogovora; ali Isus je sada govorio s takvom vlašću kakvu nikada ranije nije pokazivao prema njima. Znali su da bi dalje opiranje s njihove strane bilo beskorisno pa su se u tišini okrenuli prema moru.
Isus je tada naredio mnoštvu da se raziđe; Njegov način postupanja bio je tako odlučan da se nisu usuđivali ne poslušati Ga. Riječi hvale i ushita zamrle su na njihovim usnama. Njihovi su koraci bili zaustavljeni u samom pokušaju da Ga uhvate, a radostan i revnostan pogled iščezao je s njihovih lica. U tom mnoštvu bilo je ljudi snažna uma i čvrste odlučnosti; ali Isusovo kraljevsko držanje i nekoliko Njegovih mirnih riječi naredbe umirili su metež i spriječile njihove planove. U Njemu su prepoznali silu koja je iznad svih zemaljskih vlasti i bez ikakvog su se pitanja pokorili.
Ostavši sâm, Isus “ode… na goru da moli”. Satima je nastavio usrdno razgovarati s Bogom. Te molitve nisu bile za Njega osobno, već za ljude. Molio se za silu da ljudima otkrije božansku narav svoje misije, da Sotona ne bi pomračio njihovu moć razumijevanja i izopačio njihovo rasuđivanje. Spasitelj je znao da su Njegovi dani osobne službe na Zemlji bili gotovo na izmaku i da je malo onih koji će Ga prihvatiti kao svojega Spasitelja. U duševnoj patnji i borbi molio se za svoje učenike. Na njih su trebale doći strahovite kušnje. Njihove dugo njegovane nade, zasnovane na široko proširenim zabludama, bit će iznevjerene na vrlo bolan i ponižavajući način. Umjesto uzdizanja na Davidovo prijestolje, oni će biti svjedoci Njegovog raspeća. To je doista trebalo biti Njegovo pravo krunjenje. Ali, oni to nisu razumijevali, pa kad na njih dođu velike kušnje, teško će ih razaznati kao kušnje. Bez Svetoga Duha, koji će im prosvijetliti razum i proširiti razumijevanje, vjera učenika bi pala. Isusa je boljelo to što su njihova shvaćanja o Njegovom kraljevstvu bila u velikoj mjeri ograničena na svjetovno veličanje i čast. Na Njegovom je srcu ležao težak teret zbog njih i On je s teškim duševnim patnjama i suzama izlijevao svoje molitve.
Učenici nisu odmah krenuli s kopna, kako im je Isus zapovjedio. Čekali su neko vrijeme, u nadi da će im se približiti. Ali kad su vidjeli da se mrak brzo spušta, “… uđoše u lađicu. I bili su na putu prema Kafarnaumu”. Napustili su Isusa s nezadovoljstvom u srcima, ljutiti na Njega više nego ikada otkako su Ga priznali za svojega Gospodina. Gunđali su zato što im nije bilo dopušteno da Ga proglase kraljem. Okrivljavali su sebe što su se tako lako pokorili Njegovoj zapovijedi. Smatrali su da su većom upornošću mogli postići svoj cilj.
Nevjerstvo je obuzelo njihove umove i srca. Častohleplje ih je zaslijepilo. Znali su da farizeji mrze Isusa, i žarko su Ga željeli vidjeti na visokom položaju koji je po njihovom mišljenju zasluživao. Biti sjedinjen s Učiteljem koji može činiti veličanstvena čuda, a ipak biti optužen kao varalica, bila je kušnja koju su oni teško podnosili. Jesu li se uvijek trebali smatrati sljedbenicima lažnog proroka? Zar Krist nikada neće preuzeti kraljevsku vlast? Zašto se On koji je posjedovao takvu silu nije otkrio u svojoj pravoj naravi i učinio njihov put manje bolnim? Zašto nije spasio Ivana Krstitelja od nasilne smrti? Učenici su tako razmišljali, sve dok na sebe nisu navukli veliku duhovnu tamu. Pitali su se je li Isus možda neki varalica, kako su to farizeji tvrdili?
Učenici su tog dana bili svjedoci Kristovih veličanstvenih djela. Činilo se kao da je Nebo sišlo na zemlju. Sjećanje na taj veličanstveni, slavni dan trebalo ih je nadahnuti vjerom i nadom. Da su, bez opterećenja u svojim srcima, razgovarali o ovom danu, ne bi došli u kušnju. Međutim, njihovo razočaranje zaokupilo je njihove misli. Kristove riječi: “Skupite pretekle ulomke… da ništa ne propadne!” bile su prepune značenja. To su bili trenuci velikih blagoslova za učenike, ali su ih oni sve zaboravili. Nalazili su se usred uzburkanih voda. Njihove su misli bile uznemirene i nerazborite, a Gospodin im je dao nešto drugo što će potresti njihove duše i zaposliti njihove umove. Bog to često čini kad ljudi sami sebi stvaraju terete i nevolje. Učenici nisu imali potrebe stvarati nevolje; opasnost se brzo približavala.
Neprimjetno im se približavala velika bura, a oni za nju nisu bili spremni. To je bila iznenadna suprotnost vrlo lijepom danu, i stoga kad ih je oluja zahvatila, oni su se prestrašili. Zaboravili su svoje nezadovoljstvo, svoje nevjerstvo i svoju nestrpljivost. Svi su radili kako bi sačuvali lađu od potonuća. Bethesda nije bila morem daleko od mjesta na kojem su očekivali da će sresti Isusa. Po običnom vremenu putovanje je zahtijevalo samo nekoliko sati, ali sada su plovili sve dalje i dalje od mjesta kojemu su težili. Mučili su se veslajući do četvrte noćne straže. Tada su umorni shvatili da su izgubljeni. Čeznuli su za prisutnošću svojeg Učitelja, jer im je more u buri i mraku pružalo pouku o njihovoj bespomoćnosti.
Isus ih nije zaboravio. Onaj koji je s obale bdio vidio je ove prestrašene ljude kako se bore s olujom. Nijednog trenutka nije izgubio iz vida svoje učenike. S dubokom su zabrinutošću Njegove oči pratile čamac s dragocjenim teretom koji je bura bacala tamo-amo, jer su ti ljudi trebali postati svjetlost svijetu. Kao što majka u svojoj nježnoj ljubavi bdi nad svojim djetetom, tako je i milostivi Učitelj bdio nad svojim učenicima. Kad su se njihova srca pokorila, kad je njihovo nesveto slavoljublje utihnulo, a oni se u poniznosti molili za pomoć, pomoć im je stigla.
U trenutku kad su mislili da su izgubljeni, zračak svjetlosti otkrio je tajanstvenu priliku koja im se približavala po vodi. Ali oni nisu shvatili da je to Isus. Onoga koji im je došao u pomoć, smatrali su neprijateljem. Obuzeo ih je užas. Ruke koje su mišićima kao od željeza čvrsto držale vesla, sada su ih ispustile. Čamac je prepušten ćudima valova; sve oči usmjerene su na ovu ljudsku priliku koja hoda po velikim zapjenušanim valovima razbješnjelog mora.
Misleći da je to priviđenje predznak njihovog uništenja, povikali su u strahu. Isus je išao kao da će ih mimoići; ali prepoznali su Ga i povikali preklinjući za Njegovu pomoć. Njihov se voljeni Učitelj okrenuo, a Njegov glas utišao je njihov strah: “Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se!”
Čim su shvatili ovu čudesnu činjenicu, Petar je bio gotovo izvan sebe od radosti. Kao da je jedva mogao povjerovati, povikao je: “‘Gospodine, ako si ti, naredi mi da dođem k tebi po vodi!’ ‘Dođi!’ reče mu.”
Gledajući u Isusa, Petar je sigurno hodao; ali kad se u samozadovoljstvu okrenuo prema svojim sudrugovima u čamcu, njegove su se oči odvojile od Spasitelja. Vjetar je bio žestok. Valovi su se visoko podizali i prolazili upravo između njega i Učitelja; i on se uplašio. Za trenutak Krist je bio sakriven od njegovog pogleda i njegova je vjera klonula. Počeo je tonuti. Međutim, dok su siloviti valovi prijetili smrću, Petar je podignuo svoje oči s bijesnih valova i, upravljajući ih na Isusa, uzviknuo: “Spasavaj, Gospodine!” Isus je odmah dohvatio ispruženu ruku rekavši: “Malovjerni, zašto si posumnjao?”
Idući jedan kraj drugoga, dok je Petrova ruka počivala u Učiteljevoj ruci, zajedno su ušli u čamac. Ali Petar je sada bio tih i miran. Nije imao razloga da se pred svojom braćom hvali; gotovo je izgubio život zbog nevjerstva i samouzvišenja. Kad je skrenuo svoj pogled s Isusa, izgubio je uporište pod nogama i potonuo je usred valova.
Kako smo često, kad naiđu nevolje na nas, i mi slični Petru! Gledamo valove, umjesto da svoje oči netremice držimo upravljene na Spasitelja. Naši koraci počinju klizati i nabujale vode prelaze preko naših duša. Isus nije pozvao Petra da dođe k Njemu da bi poginuo; On nas ne poziva da Ga slijedimo da bi nas zatim napustio. “Ne boj se,” kaže On, “jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj.” (Izaija 43,1-3)
Isus je čitao karakter svojih učenika. Znao je kako će se žestoko kušati njihova vjera. U ovom slučaju na moru želio je otkriti Petru njegove vlastite slabosti i pokazati mu da je njegova sigurnost u stalnoj ovisnosti o božanskoj sili. Usred bura kušnji moći će sigurno hoditi samo ako se u potpunom nepouzdanju u sebe osloni na Spasitelja. U onoj točki u kojoj je mislio da je jak, Petar je bio slab; i sve dok nije shvatio svoju slabost, nije mogao razumjeti svoju potrebu ovisnosti o Kristu. Da je naučio pouku koju mu je Isus želio pružiti tim iskustvom na moru, ne bi pretrpio neuspjeh kad ga je sustigla velika kušnja.
Bog iz dana u dan poučava svoju djecu. Prilikama iz svakodnevnog života priprema ih da odigraju svoju ulogu na širokoj pozornici koju im je Njegova promisao odredila. Rezultat svakodnevnih proba odredit će njihovu pobjedu ili poraz u velikoj životnoj krizi.
Oni koji ne uspiju razumjeti svoju stalnu ovisnost o Bogu, podleći će kušnji. Mi možemo pretpostavljati da nam noge sada čvrsto stoje i da nikad nećemo biti pomaknuti. Možemo s povjerenjem reći: Znam kome sam vjerovao; ništa ne može pokolebati moju vjeru u Boga i Njegovu Riječ. Međutim, Sotona pokušava iskoristiti naše naslijeđene i stečene karakterne crte i zaslijepiti nam oči da ne vide naše potrebe i mane. Mi možemo sigurno hodati jedino ako smo svjesni svoje slabosti i ako stalno gledamo na Isusa.
Kad je Isus zauzeo svoje mjesto u čamcu, vjetar je prestao “i lađica se odmah nađe na obali kamo su išli”. Nakon noći užasa nastupila je svjetlost svitanja. Učenici i ostali koji su bili u čamcu pali su pred Isusove noge sa zahvalnim srcima govoreći: “Ti si uistinu Sin Božji.”
Prekretnica u Galileji
Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 6,22-71
Kad je spriječio narod da Ga proglasi kraljem, Krist je znao da je u Njegovu životu nastupila prekretnica. Mnoštvo koje Ga je danas željelo uzdignuti na prijestolje, sutra će se od Njega okrenuti. Razočaranje zbog njihovog sebičnog slavoljublja preobratit će njihovu ljubav u mržnju i njihovo slavljenje u kletve. Premda je to znao, Isus nije poduzeo ništa da spriječi krizu. Od samog početka nije pružao svojim sljedbenicima nikakvu nadu u zemaljske nagrade. Jednome koji je došao postati Njegovim učenikom rekao je: “Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda; a Sin Čovječji nema gdje da nasloni glavu.” (Matej 8,20) Da su ljudi mogli imati zajedno svijet i Krista, mnoštvo bi Mu ponudilo svoju odanost; ali takvu službu On nije mogao prihvatiti. Mnogi od onih koji su bili povezani s Njim bili su privučeni nadom u svjetovno kraljevstvo. Ti ljudi ne smiju ostati u svojoj obmani. Duboka duhovna pouka iz čuda donijet će sobom još neposredniju kušnju.
Čudo s kruhom pročulo se i blizu i daleko i sljedećeg se jutra vrlo rano narod okupljao u Betsaidi da vidi Isusa. Dolazili su u velikom broju kopnom i morem. Oni koji su Ga napustili protekle noći vratili su se, očekujući da će Ga još uvijek tu naći; jer nije bilo lađe kojom bi mogao prijeći na drugu stranu. Ali njihovo je traganje bilo besplodno i mnogi su se, tražeći Ga, uputili u Kafarnaum.
U međuvremenu stigao je u Genezaret nakon izbivanja od samo jednog dana. Čim se doznalo da se iskrcao, ljudi “… oblete cio onaj kraj i počnu donositi bolesnike na posteljama tamo gdje su čuli da se nalazi” (Marko 6,55).
Nakon nekog vremena otišao je u sinagogu i tu su Ga našli oni koji su došli iz Betsaide. Od Njegovih učenika doznali su i kako je prešao preko mora. Jačina oluje i mnogi sati uzaludnog veslanja nasuprot nepovoljnim vjetrovima, Kristova pojava koja je hodala po vodi, strah koji se tada pojavio, Njegove umirujuće riječi, Petrov doživljaj i njegov ishod s iznenadnim utišavanjem bure i iskrcavanjem iz lađe, sve je vjerno ispričano zadivljenom mnoštvu. Još uvijek nezadovoljni, mnogi su se okupljali oko Isusa pitajući: “Učitelju, kad si ovamo došao?” Nadali su se da će s Njegovih usana čuti daljnji opis ovog čuda.
Isus nije potkrijepio njihovu radoznalost. Sa žalošću je rekao: “Ne tražite me jer ste vidjeli znakove, nego jer ste jeli one kruhove i nasitili se.” Nisu Ga tražili s nekim uzvišenijim pobudama; već su se — zato što su bili nahranjeni kruhom — nadali da će primiti i druge zemaljske koristi time što su se povezali s Njim. Spasitelj im je zapovjedio: “Nastojte sebi pribaviti ne propadljivu hranu, već hranu koja ima trajnost za život vječni.” Nemojte tražiti samo materijalne koristi. Neka glavni napor ne bude staranje za sadašnji život, već tražite duhovnu hranu, upravo onu mudrost koja će ostati za vječni život. To može dati samo Božji Sin, “jer njega za to ovlasti Bog Otac”.
Za tren se zanimanje slušatelja probudilo. Uzviknuli su: “Što da činimo … da radimo djela koja Bog hoće?” Oni su izvršili mnoge naporne pothvate da bi se preporučili Bogu, i bili su spremni čuti neko novo pravilo uz pomoć kojeg bi mogli pribaviti veću zaslugu. Njihovo pitanje je značilo: Što trebamo činiti da zaslužimo Nebo? Koja cijena se traži da dobijemo život koji će doći?
“Ovo djelo Bog hoće — odgovori im Isus — da vjerujete u onoga koga je on poslao.” Cijena Neba je Isus. Put u Nebo ide kroz vjeru u “Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta” (Ivan 1,29).
Međutim, narod nije odlučio usvojiti ovo izlaganje božanske istine. Isus je obavljao baš ono poslanje koje je proročanstvo navijestilo da će Mesija izvršiti; ali oni nisu vidjeli ništa od onoga što su njihove sebične nade naznačile kao Njegovu zadaću. Krist je doista jednom nahranio mnoštvo ječmenim kruhovima; ali u Mojsijevo doba Izrael je bio hranjen manom četrdeset godina, te su stoga puno veće blagoslove očekivali od Mesije. Njihova nezadovoljna srca pitala su se: Zar Isus ne može, ako već može učiniti toliko čudesnih djela kojima su bili svjedoci, dati zdravlje, snagu i bogatstvo cjelokupnom svojem narodu, osloboditi ga od njegovih ugnjetača i uzvisiti do moći i časti? Činjenica da je On tvrdio kako je Poslani od Boga, a ipak nije prihvaćao da bude Izraelov kralj, bila je tajna koju nisu mogli dokučiti. Njegovo odbijanje protumačeno je pogrešno. Mnogi su zaključili da se On nije usuđivao zahtijevati svoje pravo zato što je i sâm sumnjao u božansku narav svojega poslanja. Na taj su način otvorili svoja srca nevjerstvu, i sjeme što ga je Sotona posijao donijelo je rod svoje vrste, u pogrešnom razumijevanju i otpadu.
Sad je jedan rabin podsmješljivo upitao: “Koji znak, dakle, činiš … da ti povjerujemo kad ga vidimo? Koje je tvoje djelo? Naši su očevi jeli manu u pustinji, kao što stoji pisano: ‘Dade im kruh s neba za jelo.’”
Hebreji su poštovali Mojsija kao onoga koji je dao manu, pripisujući slavu oruđu, a gubeći iz vida Onoga koji je izvršio to djelo. Njihovi očevi gunđali su protiv Mojsija, odricali i sumnjičili njegovu božansku zadaću. Sad su u istom duhu potomci odbacivali Onoga koji im je donio vijest od Boga. “Zaista, zaista, kažem vam — odvrati im Isus — nije vam Mojsije dao kruh s neba.” Darovatelj mane stajao je među njima. Sâm Krist je vodio Hebreje kroz pustinju i svakodnevno ih hranio kruhom s Neba. Ta je hrana bila uzor pravog Kruha s Neba. Životodavni Duh, proistječući iz beskonačne Božje punine, prava je mana. Isus je rekao: “Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.” (Ivan 6,33)
Još uvijek misleći da Isus govori o zemaljskoj hrani, neki od Njegovih slušatelja su uzviknuli: “Gospodine … daj nam uvijek taj kruh.” Isus je otvoreno rekao: “Ja sam kruh života.”
Slikoviti izraz koji je Krist upotrijebio bio je poznat Židovima. Mojsije je, nadahnut Svetim Duhom, rekao: “… Čovjek ne živi samo o kruhu, nego … o svemu što izlazi iz usta Jahvinih.” A prorok Jeremija je napisao: “Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje.” (Ponovljeni zakon 8,3; Jeremija 15,16) Sami rabini imali su jednu poslovicu o tome da jedenje kruha, u svojem duhovnom smislu, znači proučavanje zakona i izvršavanje dobrih djela; često se govorilo da će prilikom Mesijinog dolaska sav Izrael biti nahranjen. Učenje proroka razjasnilo je duboku duhovnu pouku u čudu s kruhovima. Ovu pouku Krist je pokušao objasniti svojim slušateljima u sinagogi. Da su razumjeli sveta Pisma, razumjeli bi Njegove riječi kad je rekao: “Ja sam kruh života.” Samo dan ranije onemoćalo i gladno mnoštvo bilo je nahranjeno kruhom koji je On dao. Kao što su od tog kruha primili tjelesnu snagu i osvježenje, tako su od Krista mogli primiti duhovnu snagu za vječni život. “Tko dolazi k meni,” rekao je On, “sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, sigurno neće nikada ožednjeti.” Ali, dodao je: “Gledali ste me, i ne vjerujete.”
Oni su vidjeli Krista svjedočenjem Svetoga Duha u objavi Boga njihovim dušama. Živi dokazi Njegove sile iz dana u dan stajali su pred njima, pa ipak su tražili još neki znak. Da im je i on dan, ostali bi isto tako nevjerni kao što su i ranije bili. Ako nisu bili uvjereni onim što su vidjeli i čuli, bilo bi beskorisno pokazivati im još čudesnija djela. Nevjerstvo će uvijek naći opravdanje za sumnju, i razlozima pobiti i najjači dokaz.
Krist je opet uputio poziv tim tvrdokornim srcima. “A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van.” Svi koji Ga vjerom primaju, kazao je On, imat će vječni život. Nitko ne može biti izgubljen. Ne postoji nikakva potreba da farizeji i saduceji raspravljaju o budućem životu. Ljudi više ne moraju tugovati u beznadnoj boli za svojim mrtvima. “A volja onoga koji me posla jest da nikoga od onih koje mi dade ne izgubim, već da ga uskrisim u posljednji dan.”
Međutim, narodni su vođe bili uvrijeđeni: “Zar nije ovo — pitali su — Josipov sin komu poznajemo oca i majku? Kako sad može reći: ‘Ja sam sišao s neba’?” Pokušali su stvoriti predrasudu time što su podsmješljivo spomenuli Isusovo skromno podrijetlo. Pokazivali su s omalovažavanjem na Njegov život kao galilejskog obrtnika i Njegovu siromašnu i skromnu obitelj. Tvrdnje tog neobrazovanog drvodjelje, govorili su, nisu vrijedne njihove pozornosti. Na račun Njegovog tajanstvenog rođenja podmetali su misao da je sumnjiva podrijetla, prikazujući ljudske okolnosti Njegovog rođenja kao mrlju u Njegovom životu.
Isus nije pokušao objasniti tajnu svojega rođenja. On nije dao nikakav odgovor na pitanje o svojem dolasku s Neba, kao što nije dao nikakav odgovor na pitanje u vezi sa svojim prijelazom preko mora. Nije skretao pozornost na čuda koja su obilježavala Njegov život. Dobrovoljno je sebe načinio čovjekom bez ugleda uzevši na sebe obličje sluge. Međutim, Njegove su riječi i djela otkrivali Njegov karakter. Svi čija su srca bila otvorena za božansko prosvjetljenje, u Njemu su prepoznali “Jedinorođenca od Oca” punog “milosti i istine” (Ivan 1,14).
Predrasuda farizeja bila je puno dublja nego što su to otkrivala njihova pitanja: ona je imala svoj korijen u izopačenosti njihovog srca. Svaka Isusova riječ i djelo poticali su u njima neprijateljstvo, jer duh koji su gajili nije u Njemu mogao naći nikakav odjek.
“Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. U Prorocima stoji pisano: ‘Svi će biti učenici Božji.’ Tko god sluša Oca i prima njegovu nauku, dolazi k meni.” Kristu neće doći nitko do onih koji odgovore na Očevu ljubav koja privlači. Međutim, Bog privlači sva srca k sebi, te stoga Kristu neće doći jedino oni koji se hoće oduprijeti toj Njegovoj privlačnoj sili.
U riječima “Svi će biti učenici Božji” Isus se poziva na Izaijino proročanstvo: “Svi će ti sinovi Jahvini biti učenici, i velika će biti sreća djece tvoje.” (Izaija 54,13) Ovaj dio svetih Pisama Hebreji su prisvajali sebi. Hvalisali su se da je Bog njihov učitelj. Međutim, Isus je pokazao kako je beskorisna ova tvrdnja, jer je rekao: “Tko god sluša Oca i prima njegovu nauku, dolazi k meni.” Jedino preko Krista moguće je upoznati Oca. Ljudska narav ne može izdržati prizor Njegove slave. Oni koji su saznali o Bogu, slušali su glas Njegovog Sina, i u Isusu iz Nazareta prepoznat će Onoga koji je objavio Oca preko prirode i objave.
“Zaista, zaista, kažem vam, onaj koji vjeruje ima vječni život.” Preko ljubljenog Ivana koji je slušao ove riječi, Sveti Duh je objavio crkvama: “A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život.” (1. Ivanova 5,11.12) A Isus je rekao: “I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” Krist je postao jedno tijelo s nama, da bismo mi mogli postati jedan duh s Njim. Posredovanjem ovog jedinstva ustat ćemo iz groba — ne samo kao izraz Kristove sile, nego zato što je Njegov život vjerom postao našim životom. Oni koji promatraju Krista u Njegovom pravom karakteru i primaju Ga u srce, imaju vječni život. Krist prebiva u nama Duhom, a Božji Duh, primljen vjerom u srca, začetak je vječnog života.
Narod je usmjeravao Krista na manu koju su njihovi očevi jeli u pustinji, kao da je davanje te hrane bilo veće čudo od onoga koje je Isus učinio, no On je pokazao kako je neznatan bio taj dar kad se usporedi s blagoslovima što ih je došao podariti. Mana je mogla održati samo ovozemaljski život; ona nije priječila približavanje smrti niti je osigurala besmrtnost; ali Kruh s Neba hranit će dušu za vječni život. Spasitelj je rekao: “Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše manu u pustinji i pomriješe. Ovo je onaj kruh što s neba silazi da onaj tko od njega jede ne umre. Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek.” Ovom slikovitom prikazu Krist sada dodaje drugi. On jedino smrću može pokloniti život ljudima i riječima koje slijede pokazuje na svoju smrt kao sredstvo spasenja. On kaže. “Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje — za život svijeta.”
Židovi su bili zauzeti pripremom za svetkovanje Pashe u Jeruzalemu u znak sjećanja na noć oslobođenja Izraela, kad je anđeo zatirač teško pogodio egipatske domove. Bog je želio da oni u pashalnom janjetu vide Janje Božje i kroz ovo znamenje prihvate Njega koji je dao sebe za život svijeta. Međutim, Židovi su otišli tako daleko da su znamenje smatrali najvažnijim, dok je njegovo značenje ostalo neprimijećeno. Oni nisu raspoznali Gospodnje tijelo. Ista ona istina koja je slikovito prikazana u pashalnoj službi, bila je iskazana riječima Kristove pouke. Ali ni nju nisu prepoznali.
Sad su rabini ljutito povikali: “Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?” Pretvarali su se da Njegove riječi razumiju u istom doslovnom smislu, kao i Nikodem kad je upitao: “Kako se može čovjek, kad je već star, roditi?” (Ivan 3,4) U određenoj su mjeri oni shvatili značenje Isusovih riječi, ali to nisu željeli priznati. Pogrešno tumačeći Njegove riječi, nadali su se da će u narodu pokrenuti predrasude protiv Njega.
Krist nije ublažio svoje slikovito prikazivanje. On je ponovio istinu još snažnijim riječima: “Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu.”
Jesti Kristovo tijelo i piti Kristovu krv znači primiti Ga kao osobnog Spasitelja, vjerujući da nam On prašta grijehe i da smo u Njemu savršeni. Mi ćemo postati sudionici u Njegovoj naravi ako promatramo Njegovu ljubav, ako prebivamo u njoj, ako pijemo od nje. Ono što je hrana za tijelo, to Krist mora biti za dušu. Hrana nam ne može koristiti ako je ne jedemo, ako ne postane dio našeg bića. Tako i Krist nema nikakvu vrijednost za nas ako Ga ne upoznamo kao osobnog Spasitelja. Teorijsko znanje neće nam učiniti nikakvo dobro. Moramo se hraniti Njime, moramo Ga primiti u srce tako da Njegov život postane naš. Mi moramo crpsti Njegovu ljubav i Njegovu milost.
Međutim, čak i ovi slikoviti prikazi nisu mogli iskazati prednost povezanosti vjernika i Krista. Isus je rekao: “Kao što je mene poslao živi Otac, i kao što ja živim zbog Oca, tako će i onaj koji mene jede živjeti zbog mene.” Kao što je Božji Sin živio vjerom u Oca, tako i mi trebamo živjeti vjerom u Krista. On se tako potpuno podčinio Božjoj volji, da se sâm Otac otkrio u Njegovom životu. Iako je bio kušan u svemu kao i mi, stajao je pred svijetom neokaljan zlom koje ga je okružavalo. I mi trebamo pobijediti tako kao što je Krist pobijedio.
Jesi li ti Kristov sljedbenik? Tada je sve što je napisano u vezi s duhovnim životom napisano za tebe i može se postići tvojim sjedinjenjem s Isusom. Je li tvoja revnost posustala? Je li se tvoja prva ljubav ohladila? Prihvati ponovno ponuđenu Kristovu ljubav! Jedi Njegovo tijelo i pij Njegovu krv, i postat ćeš jedno s Ocem i Sinom.
Nevjerni Židovi nisu htjeli vidjeti bilo što drugo osim najdoslovnijeg značenja Spasiteljevih riječi. Obrednim zakonom njima je bilo zabranjeno okusiti krv i sad su Kristove riječi protumačili kao svetogrđe i međusobno su raspravljali o njima. Mnogi su čak i među učenicima govorili: “Tvrd je ovo govor! Tko ga može slušati?”
Spasitelj im je odgovorio: “Zar vas ovo sablažnjava? A da još vidite Sina Čovječjega kako ulazi gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.”
Kristov život koji daje život svijetu nalazi se u Njegovoj riječi. Svojom je riječju Isus liječio bolesti i istjerivao zle duhove; svojom je riječju utišao more i podizao mrtve; i narod je svjedočio da je Njegova riječ imala silu. On je govorio Božju riječ, kao što je govorio preko svih proroka i učitelja u Starom zavjetu. Cjelokupna Biblija jest objava Krista, i Spasitelj je želio usmjeriti vjeru svojih sljedbenika na ovu Riječ. Kad se Njegova vidljiva nazočnost bude povukla, Riječ mora biti njihov izvor sile. Kao i njihov Učitelj, oni će morati živjeti “o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih” (Matej 4,4).
Kao što se naš tjelesni život održava hranom, tako se i naš duhovni život održava Božjom riječju. Svaka duša za sebe treba primiti život iz Božje riječi. Kao što sami za sebe moramo jesti da bismo primili hranjive sastojke, tako moramo primiti Riječ sami za sebe. Mi je ne bismo smjeli primiti samo posredovanjem tuđeg uma. Moramo pozorno proučavati Bibliju, tražeći od Boga pomoć Svetoga Duha, da bismo mogli razumjeti Njegovu Riječ. Trebali bismo uzeti jedan biblijski redak i usmjeriti um na zadaću otkrivanja misli koju je Bog postavio za nas u njemu. Trebamo razmišljati o toj misli sve dok ona ne postane naše vlasništvo i ne spoznamo što “govori Jahve Gospod”.
U svojim obećanjima i opomenama Isus misli na mene. Bog je toliko volio svijet da je dao svojeg jedinorođenoga Sina da ja, vjerujući u Njega, ne poginem, nego da imam život vječni. Iskustva vezana za Božju riječ moraju biti moja iskustva. Molitva i obećanja, pravila i opomene jesu moji. “S Kristom sam razapet na križ; živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za menepredao.” (Galaćanima 2,20) Kad vjera tako primi i usvoji načela istine, ona će postati dio bića i pokretačka sila života. Božja riječ, prihvaćena u duši, oblikuje misli i sudjeluje u razvitku karaktera.
Gledajući stalno očima vjere na Isusa, postat ćemo osnaženi. Bog će dati najdragocjenija otkrivenja svojem gladnom i žednom narodu. Oni će pronaći da je Krist osobni Spasitelj. Dok se hrane Njegovom Riječju, oni će otkriti da je ona duh i život. Riječ razara ono što je naslijeđeno, zemaljsku narav, i daruje novi život u Kristu Isusu. Sveti Duh dolazi duši kao Utješitelj. Preobražavajućom silom Njegove milosti u učeniku se ponovno stvara Božji lik; i on postaje novo stvorenje. Ljubav preuzima mjesto mržnje i srce poprima sličnost s Bogom. To, zapravo, znači živjeti “o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”. To znači jesti Kruh koji silazi s Neba.
Krist je izgovorio jednu svetu, vječnu istinu o odnosu između sebe i svojih sljedbenika. On je poznavao karakter onih koji su tvrdili da su Njegovi učenici, i Njegove su riječi okušale njihovu vjeru. Izjavio je da moraju vjerovati i djelovati prema Njegovom nauku. Svi koji su Ga primili bit će dionici u Njegovoj naravi i u skladu s Njegovim karakterom. To je obuhvaćalo odricanje od njihovih omiljenih ambicija. To je zahtijevalo potpuno podčinjavanje Isusu. Pozvani su da postanu samopožrtvovni, krotki i ponizni u srcu. Oni moraju hoditi uskom stazom kojom je išao i čovjek s Golgote, ako žele imati udjela u daru života i slavi Neba.
Kušnja je bila prevelika. Oduševljenje onih koji su Ga željeli silom načiniti kraljem ohladilo se. Ovaj im je govor u sinagogi, izjavili su, otvorio oči. Sad su izvedeni iz zablude. U njihovim su umovima Njegove riječi bile neposredno priznanje da On nije Mesija i da neće uslijediti nikakva zemaljska nagrada iz povezanosti s Njim. Njegova sila da čini čuda bila je za njih dobrodošla, željeli su se osloboditi bolesti i patnje, ali nisu voljeli Njegov samopožrtvovni život. Nisu marili za tajanstveno, duhovno kraljevstvo o kojemu je govorio. Oni neiskreni i sebični koji su Ga tražili, nisu Ga više željeli. Ako ne uloži svoju silu i utjecaj da bi postigli oslobođenje od Rimljana, oni ne žele imati ništa s Njim.
Isus im je otvoreno rekao: “Ali ima među vama nekih koji ne vjeruju”, i dodao: “Zato sam vam rekao … da nitko ne može doći k meni ako mu Otac nije dao dara.” Želio je da shvate kako će, ako ne budu privučeni k Njemu, to biti stoga što njihova srca nisu bila otvorena Svetom Duhu. “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.” (1. Korinćanima 2,14) Vjerom duša može promatrati Isusovu slavu. Ova je slava skrivena sve dok se Svetim Duhom vjera ne rasplamsa u duši.
Javnim ukorom njihovog nevjerstva ti su se učenici još više udaljili od Isusa. Bili su vrlo nezadovoljni i, želeći zadati bol Spasitelju i zadovoljiti osvetoljubivost farizeja, okrenuli su Mu leđa i napustili Ga s prijezirom. Oni su načinili izbor — uzeli su obličje bez duha, ljusku bez jezgre. Njihova odluka nakon toga nikada nije promijenjena, jer više nisu išli za Isusom.
“On drži u ruci lopatu i očistit će svoje gumno; skupit će svoju pšenicu u žitnicu.” (Matej 3,12) To je bilo jedno od takvih vremena čišćenja. Riječima istine pljeva je bila odvojena od žita. Stoga što su bili previše tašti i uvjereni u svoju pravdu da bi primili ukor, previše su voljeli svijet da bi prihvatili život poniznosti, mnogi su se okrenuli od Isusa. Mnogi još to isto čine. Duše se danas kušaju kao što su se kušali učenici u sinagogi u Kafarnaumu. Kad se istina uvjerljivo razjasni srcu, ljudi uviđaju da njihovi životi nisu u skladu s Božjom voljom. Oni vide potrebu za cjelovitom promjenom u sebi, ali ne bi htjeli prihvatiti rad pun samoodricanja. Stoga se ljute kad se otkriju njihovi grijesi. Odlaze uvrijeđeni, kao što su i učenici napustili Isusa, mrmljajući: “Tvrd je ovo govor! Tko ga može slušati?”
Hvala i laskanje bili bi ugodni njihovim ušima, ali istina nije dobrodošla; oni je ne mogu slušati. Kad su Ga gomile slijedile, kad je nahranio mnoštvo i kad su se čuli pobjedonosni poklici, njihovi glasovi podizali su se u veličanju; ali kad je ispitivanje Božjeg Duha otkrilo njihov grijeh i naložilo im da ga ostave, okrenuli su leđa istini i više nisu išli s Isusom.
Kad su se ovi nevjerni učenici okrenuli od Isusa, njima je ovladao drugi duh. Nisu mogli vidjeti nikakvu privlačnost na Onome koji im se ranije činio tako zanimljivim. Potražili su Njegove neprijatelje, jer su bili u skladu s njihovim duhom i radom. Pogrešno su tumačili Njegove riječi, krivotvorili Njegove izjave i pogrešno prikazivali Njegove pobude. Branili su svoje ponašanje sakupljanjem svake pojedinosti koja bi se mogla okrenuti protiv Njega; ovim je lažnim glasinama pokrenut takav gnjev da Mu je život bio u opasnosti.
Vijesti da po svojem vlastitom priznanju Isus iz Nazareta nije Mesija, brzo su se proširile. Na taj se način osjećajna struja naroda u Galileji okrenula protiv Njega, kao što se to godinu dana ranije dogodilo u Judeji. O, Izraele! Odbacili su Spasitelja zato što su čeznuli za osvajačem koji bi im dao zemaljsku silu. Željeli su jelo koje prolazi, a ne ono koje traje vječno.
Sa žalosnim srcem Isus je gledao one koji su bili Njegovi učenici kako odlaze od Njega, Života i Svjetlosti ljudi. Svijest da je Njegovo smilovanje podcijenjeno, da je Njegova ljubav neuzvraćena, Njegova milost omalovažena, Njegovo spasenje odbačeno, ispunjavala Ga je neizrecivom tugom. Takav razvitak događaja načinio Ga je Čovjekom boli koji poznaje tugu. Ne pokušavajući spriječiti one koji su Ga napuštali, Isus se okrenuo Dvanaestorici i rekao: “Zar ćete i vi otići?”
Petar je odgovorio pitanjem: “Gospodine, komu ćemo otići? Ti imaš riječi vječnoga života.” Zatim je dodao: “I mi vjerovasmo i poznasmo da si ti Krist, Sin Boga živoga.”
“Komu ćemo otići?” Učitelji u Izraelu bili su robovi formalizma. Farizeji i saduceji vodili su stalne rasprave. Napustiti Isusa značilo bi zapasti među pobornike obreda i među slavoljubive ljude koji su težili za vlastitom slavom. Učenici su našli više mira i radosti otkako su prihvatili Krista, nego što su imali tijekom cijelog ranijeg života. Kako se mogu vratiti onima koji su prezirali i proganjali Prijatelja grešnika? Dugo su očekivali Mesiju; sad je došao i oni se ne mogu okrenuti od Njegove nazočnosti onima koji su tražili Njegov život, a njih proganjali zato što su postali Njegovi sljedbenici.
“Komu ćemo otići?” Ne od Kristovog učenja, Njegovih pouka o ljubavi i milosrđu, u tamu nevjerstva, u poročnost svijeta. Dok su Spasitelja napustili mnogi koji su bili svjedoci Njegovih čudesnih djela, Petar je izrazio vjeru učenika: “Ti si Krist.” Sama pomisao da izgube ovo sidro svojih duša ispunjavala ih je strahom i boli. Ostati bez Spasitelja značilo je biti odnesen strujom na mračno i burno more.
Mnoge Isusove riječi i djela izgledali su tajnovito ograničenim umovima, ali svaka riječ i djelo imali su određeni cilj u radu na našem otkupljenju; sve je bilo isplanirano kako bi ostvarilo svoj cilj. Kad bismo bili sposobni razumjeti Njegove ciljeve, sve bi nam izgledalo važno, potpuno i u skladu s Njegovim poslanjem.
Premda sad ne možemo razumjeti Božja djela i putove, možemo raspoznati Njegovu veliku ljubav koja počiva u osnovi svih Njegovih postupaka prema ljudima. Onaj tko živi blizu Isusa imat će razvijeno razumijevanje o tajni pobožnosti. On će prepoznati milost koja upravlja ukorom, koja ispituje karakter i iznosi na vidjelo namjere srca.
Iznoseći probnu istinu, koja je učinila da se tako znatan broj Njegovih učenika vrati natrag, Isus je znao kakav će biti rezultat Njegovih riječi; ali morao je ispuniti cilj milosti. Unaprijed je vidio da će u trenutku kušnje svaki od Njegovih ljubljenih učenika biti žestoko kušan. Njegove samrtne muke u Getsemaniju, izdaja i raspeće bit će za njih najteža kušnja. Da nije došlo do prethodne kušnje, mnogi pokrenuti samo sebičnim pobudama bili bi povezani s njima. Kad njihov Gospodin bude osuđen u sudnici, kad mnoštvo koje Ga je pozdravljalo kao svojega kralja bude vikalo na Njega i ružilo Ga, kad gomila koja se ruga bude vikala: “Raspni ga!”, kad njihova svjetovna htijenja budu iznevjerena, ovi bi sebični ljudi odricanjem svoje vjernosti Isusu nanijeli učenicima gorku i tešku bol, udružujući se s njihovom žalosti i razočaranjem zbog rušenja najdražih nada. U tom trenutku tame primjer onih koji su otišli od Njega mogao bi odvući i druge. Međutim, Isus je dopustio ovu krizu da bi svojom osobnom nazočnošću mogao još jačati vjeru svojih pravih sljedbenika.
Otkupitelj pun sažaljenja, znajući u cijelosti sudbinu koja Ga je očekivala, nježno je poravnao stazu učenicima, pripremao ih za njihovu najveću kušnju i ojačao za završnu probu.