Služba

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 17,9-21; Marku 9,9-29; Luki 9,37-45

Isus i Njegovi ucenici proveli su cijelu noc na brdu, a kad se sunce rodilo, sišli su u dolinu. Duboko zamišljeni i šutljivi, ucenici su bili ispunjeni strahopoštovanjem. Cak ni Petar nije imao što reci. Rado bi ostali na tom svetom mjestu taknutom nebeskom svjetlošcu na kojemu je Božji Sin otkrio svoju slavu, ali su trebali izvršiti zadacu za narod koji je na sve strane vec tražio Isusa.

U podnožju brda okupilo se veliko mnoštvo predvodeno ostalim ucenicima, koji su znali kamo je Isus otišao. Dolazeci, Spasitelj je zapovjedio trojici koji su Ga pratili da ništa ne govore o onome cemu su bili svjedoci: “Nikom ne govorite o ovom videnju dok Sin Covjecji ne uskrsne od mrtvih!” O objavi koju su dobili ucenici su trebali razmišljati u svojim srcima, ne objavljujuci je javno. Prenoseci je mnoštvu izazvali bi samo podsmijeh ili praznu znatiželju. Cak i devetorica apostola nece razumjeti prizor sve do Kristovog uskrsnuca iz mrtvih. Kako su sporo shvacala cak i ova trojica omiljenih ucenika, vidi se iz cinjenice što su se, bez obzira na ono o cemu je Krist govorio da Ga ocekuje, medusobno pitali što bi trebalo znaciti uskrsnuce iz mrtvih. Ipak, nisu tražili nikakvo objašnjenje od Isusa. Njegove rijeci o buducnosti ispunjavale su ih žalošcu; nisu tražili nikakvu daljnju objavu o onome što su smatrali da se možda nikada nece dogoditi.

Kad su ljudi u ravnici ugledali Isusa, potrcali su Mu u susret, pozdravljajuci Ga s poštovanjem i radošcu. Ipak, Njegovo pronicavo oko zamijetilo je da su vrlo zbunjeni. Ucenici su izgledali smeteni. Upravo se dogodilo nešto što im je nanijelo poniženje i gorko razocaranje.

Dok su cekali u podnožju brda, jedan im je otac doveo svojeg sina da ga oslobode nijemog duha koji ga je mucio. Kad je Isus poslao Dvanaestoricu da propovijedaju po Galileji, apostoli su dobili vlast nad necistim duhovima da ih izgone. Dok su išli jaki u vjeri, zli su se duhovi pokoravali njihovoj rijeci. Sada su u Kristovo ime naredili duhu koji je mucio svoju žrtvu da je napusti; ali zli im se duh samo podsmjehivao, razmecuci se iznova svojom moci. Nespremni da objasne svoj neuspjeh, ucenici su osjetili da nanose sramotu sebi i svojem Ucitelju. U mnoštvu je bilo književnika koji su dobro iskoristili ovu priliku da ih ponize. Gurajuci se oko ucenika, obasipali su ih pitanjima, želeci dokazati kako su oni i njihov Ucitelj varalice. Rabini su pobjedonosno objavili da je ovdje zao duh koga ni ucenici, a ni sâm Krist, ne mogu svladati. Narod je bio sklon pristati uz književnike, i mnoštvom je ovladao osjecaj prijezira i poruge.

Ali optužbe su iznenada prestale. Videci da se Isus i tri ucenika približavaju, narod je brzo promijenio raspoloženje i okrenuo se da ih sretne. Noc zajednice s nebeskom slavom ostavila je traga na Spasitelju i Njegovoj pratnji. Na njihovoj je pojavi pocivala svjetlost koja je one koji su ih gledali ispunjavala strahopoštovanjem. Književnici su u strahu uzmaknuli, dok je narod dobrodošlicom pozdravio Isusa.

Kao da je bio ocevidac svega što se dogodilo, Spasitelj je došao do mjesta sukoba i, upravljajuci svoj pogled na književnike, upitao: “O cemu se prepirete s njima?”

Glasovi koji su prije toga bili tako samopouzdani i izazovni, sad su utihnuli. Cijelim je mnoštvom zavladao muk. Sad je ojadeni otac prokrcio put kroz mnoštvo i, bacivši se pred Isusove noge, izlio svoju nevolju i razocaranje.

“Ucitelju,” rekao je, “dovedoh k tebi sina koga je opsjeo nijemi duh. Gdje ga god uhvati, omlacuje njime. … Rekoh tvojim ucenicima da ga istjeraju, ali nisu mogli.”

Isus je pogledao oko sebe na zanijemjelo mnoštvo, svadljive književnike, zbunjene ucenike. Citao je nevjerstvo u svakom srcu i uzviknuo je glasom punim žalosti: “O nevjerni naraštaju, … dokle cu još morati ostati kod vas? Dokle li vas podnositi?” Tada je naložio nesretnom ocu: “Dovedite ga k meni!”

Doveli su djecaka, i kad se Spasiteljev pogled spustio na njega, zao ga je duh bacio na zemlju u grcevima agonije. Ležao je valjajuci se i bacajuci pjenu, parajuci zrak svojim neljudskim kricima.

Ponovno su se Knez života i knez sila tame sreli na bojnom polju — Krist u ispunjavanju svojega poslanja — “oslobodenje zarobljenicima, … da oslobodim potlacene” (Luka 4,18), a Sotona u želji da svoju žrtvu zadrži pod svojom vlašcu. Andeli svjetlosti i cete zlih andela, nevidljivi za ljudske oci, došli su blizu promatrati sukob. Isus je za trenutak dopustio zlom duhu da pokaže svoju silu, da bi oni koji su to gledali mogli razumjeti oslobodenje koje ce se ostvariti.

Mnoštvo je promatralo bez daha, a otac u borbi izmedu nade i straha. Isus je zapitao: “Koliko ima vremena da mu se ovo dogada?” Otac je opisao duge godine patnji, i tada je povikao kao da više ne može izdržati: “Ako što možeš, pomozi nam — smiluj nam se!” “Ako što možeš…!” Cak i sada otac je sumnjao u Kristovu moc.

Isus je odgovorio: “Ako možeš… Sve je moguce onomu koji vjeruje!” Kristu nije nedostajala sila; ozdravljenje sina ovisilo je o ocevoj vjeri. Sa suzama koje su nahrupile, razumijevajuci vlastitu slabost, otac se prepustio Kristovoj milosti, uzviknuvši: “Vjerujem! — pomozi moju nevjeru!”

Isus se okrenuo djecaku koji je patio i rekao: “Nijemi i gluhi duše, ja ti zapovijedam, izidi iz njega i više se ne vracaj u nj.” Zacuo se krik i nastala je samrtna borba. Zli duh kao da je izlazeci odnosio i život svoje žrtve. Djecak je ostao ležeci nepomicno i ocito bez života. Mnoštvo je šaputalo: “Umro je.” Medutim, Isus ga je uzeo za ruku, podigao ga, i predao u savršenom zdravlju uma i tijela njegovom ocu. Otac i sin slavili su ime svojega Izbavitelja. Mnogi “ostanu zaprepašteni pred velicanstvenošcu Božjom”, dok su se književnici, pobijedeni i pognute glave zlovoljno udaljili.

“… Ako što možeš, pomozi nam — smiluj nam se.” Koliko je mnogo grijehom opterecenih duša izgovaralo ovu molitvu. Odgovor Spasitelja punog sažaljenja glasi svima: “Ako možeš… Sve je moguce onomu koji vjeruje!” Vjera nas povezuje s Nebom i daje nam snagu da se uspješno borimo sa silama tame. Bog nam je u Kristu dao sredstvo za pobjedivanje svake grešne osobine i odupiranje svakoj kušnji, bez obzira na njezinu jacinu. Medutim, mnogi osjecaju da im nedostaje vjera i stoga ostaju odvojeni od Krista. Neka se ove duše u svojoj bespomocnoj nedostojnosti oslone na milost svojega suosjecajnog Spasitelja. Ne gledaj na sebe, vec na Krista! On, koji je lijecio bolesne i izgonio zle duhove dok je hodao medu ljudima, i danas je isti mocni Otkupitelj. Vjera dolazi iz Božje rijeci. Tada se uhvati za Njegovo obecanje: “A tko dode k meni, sigurno ga necu izbaciti van.” (Ivan 6,37) Baci se pred njegove noge s uzvikom: “Vjerujem! — pomozi moju nevjeru.” Ne možeš nikada propasti dokle god to ciniš — nikada.

U kratkom vremenskom razmaku omiljeni su ucenici promatrali vrhunac slave i poniženja. Vidjeli su ljudsku narav preobraženu u Božje oblicje i, s druge strane, uniženu do slicnosti Sotoni. S brda na kojem je razgovarao s nebeskim vjesnicima, i gdje Ga je glas iz sjajne slave proglasio Božjim Sinom, vidjeli su Isusa kako silazi da se sretne s najpotresnijim i najneprihvatljivijim prizorom, s umobolnim djecakom iskrivljena lica koji je škrgutao zubima u grcevima boli koju nijedna ljudska sila nije mogla otkloniti. Ovaj mocni Otkupitelj, koji je samo prije nekoliko sati stajao ovjencan slavom pred svojim zadivljenim ucenicima, spustio se da podigne Sotoninu žrtvu sa zemlje po kojoj se valjala te je obnovljenog uma i zdravog tijela vrati ocu i njezinom domu.

To je bila zorna pouka o otkupljenju — Božanstvo iz Oceve slave spušta se da spasi izgubljene. To je predstavljalo i misiju ucenika. Život Kristovih slugu ne treba prolaziti samo na vrhu brda s Isusom u trenucima duhovnog prosvjetljenja. Njihov djelokrug je dolje u ravnici. Duše koje je Sotona ucinio robovima ocekuju rijec vjere i molitve da ih oslobodi.

Devet ucenika sad je duboko razmišljalo o gorkoj cinjenici svojeg neuspjeha, pa kad je Isus opet ostao nasamo s njima, postavili su Mu pitanje: “Zašto ga mi ne mogosmo istjerati?” Isus im je odgovorio: “Zbog vaše nevjere. … Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko gorušicno zrno te reknete ovom brdu: ‘Prijedi odavde onamo’, prijeci ce; i ništa vam nece biti nemoguce. Ova se vrsta može istjerati samo molitvom.” Njihovo nevjerstvo, koje ih je odvojilo od dublje sucuti s Kristom, i nemar kojim su promatrali povjereno im sveto djelo, prouzrocili su njihov neuspjeh u sukobu sa silama tame.

Kristove rijeci koje su upucivale na Njegovu smrt donijele su im žalost i sumnju. Izbor trojice ucenika da prate Isusa na brdo izazvao je ljubomoru devetorice. Umjesto da jacaju svoju vjeru molitvom i razmišljanjem o Kristovim rijecima, bavili su se svojim obeshrabrenjima i osobnim uvredama. U takvom mracnom stanju otpoceli su sukob sa Sotonom.

Da bi uspjeli u takvom sukobu, morali su pristupiti radu u drukcijem duhu. Njihova se vjera morala osnažiti usrdnom molitvom, postom i poniznošcu srca. Morali su biti oslobodeni sebicnosti i ispunjeni Duhom i Božjom silom. Ozbiljna ustrajna moljenja Bogu u vjeri — vjeri koja vodi do potpune ovisnosti o Bogu i posvecenja Njegovom djelu bez ustezanja — mogu jedino pomoci ljudima da dobiju potporu Svetoga Duha u borbi s poglavarima i vlastima, s upraviteljima tame ovoga svijeta, s duhovima pakosti ispod neba.

“Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko gorušicno zrno”, rekao je Isus, “te reknete ovom brdu: ‘Prijedi odavde onamo’, prijeci ce.” Premda je gorušicno sjeme tako malo, ono sadrži isto tajanstveno nacelo života koje pokrece rast i najveceg drveta. Kad se zrno gorušicno baci u zemlju, mala klica koristi svaki sastojak koji je Bog predvidio za njezinu prehranu i brzo uspostavlja stalan rast. Ako imate takvu vjeru, držat cete se Božje rijeci i svih korisnih pomagala koja je On odredio. Tako ce jacati vaša vjera i privesti vam u pomoc silu s Neba. Prepreke što ih je Sotona postavio na vašoj stazi, premda izgledaju nepremostive kao vjecni bregovi, nestat ce pred zahtjevom vjere. “Ništa vam nece biti nemoguce.”

Tko je najveći?

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 17,22-27; 18,1-20; Marku 9,30-50; Luki 9,46-48

Vrativši se u Kafarnaum, Isus nije otišao na dobro poznata mjesta na kojima je ucio narod, vec je sa svojim ucenicima tiho potražio kucu koja je trebala biti Njegov privremeni dom. Za svojeg preostalog boravka u Galileji Njegova je namjera bila poucavati ucenike, a ne mnoštvo.

Na putu kroz Galileju Krist je opet pokušao pripremiti misli svojih ucenika za prizore koji su Ga ocekivali. Rekao im je kako treba ici u Jeruzalem, biti ubijen i uskrsnuti. Dodao je neobicnu i svecanu izjavu da ce biti predan u ruke svojih neprijatelja. Cak ni sada ucenici nisu shvatili Njegove rijeci. Premda je sjenka velike boli pala na njih, duh suparništva našao je mjesta u njihovim srcima. Raspravljali su medusobno koga bi trebalo držati najvecim u kraljevstvu. Namjeravali su sakriti ovu prepirku od Isusa i stoga se nisu kao obicno primicali Njemu, vec su zaostajali, tako da je On bio ispred njih kad su ušli u Kafarnaum. Isus je citao njihove misli. On je ceznuo da ih posavjetuje i pouci. Ali cekao je miran trenutak kad ce njihova srca biti otvorena za Njegove rijeci.

Uskoro, kad su stigli u grad, skupljac crkvenih prihoda prišao je Petru s pitanjem: “Zar vaš ucitelj ne placa hramskoga poreza?” Ovaj porez nije bila gradanska obveza, vec vjerski prinos što ga je godišnje svaki Židov morao platiti za potpomaganje Hrama. Neplacanje ovog poreza smatralo se nevjernošcu Hramu i — po mišljenju rabina — najtežim grijehom. Spasiteljev stav prema rabinskim zakonima i Njegovi jasni ukori braniteljima predaja, pružali su izgovor za optužbu da On želi srušiti službu u Hramu. Sad su Njegovi neprijatelji vidjeli priliku da unište Njegov ugled. U skupljacu poreza našli su prikladnog saveznika.

U skupljacevu pitanju Petar je vidio nagovještaj koji je napadao Kristovu odanost Hramu. Revan za cast svojega Ucitelja, žurno je odgovorio, ne savjetujuci se s Njim, da ce Isus platiti porez.

Medutim, Petar je samo djelomicno razumio namjeru ovog covjeka koji mu je postavio pitanje. Postojali su neki slojevi za koje se smatralo da su oslobodeni placanja poreza. U Mojsijevo vrijeme leviti, kad su bili izdvojeni za službu u Svetištu, nisu dobili nikakvo nasljedstvo medu narodom. Gospodin je rekao: “Stoga Levi nema udjela ni baštine sa svojom bracom: Jahve je njegova baština.” (Ponovljeni zakon 10,9) U Kristovo su se vrijeme svecenici i leviti još uvijek smatrali posebno posvecenima Hramu i od njih se nije zahtijevalo da daju godišnji prinos za njegovo održavanje. Proroci su takoder bili oslobodeni ovog placanja. Zahtijevajuci porez od Isusa, rabini su odbacili Njegovu tvrdnju da je prorok ili ucitelj, postupajuci prema Njemu kao prema bilo kojoj obicnoj osobi. Njegovo odbijanje placanja poreza znacilo bi nepoštovanje Hrama, dok bi se, s druge strane, placanje uzelo kao opravdanje za to što su Ga odbacili kao proroka.

Samo malo prije toga Petar je priznao Isusa kao Božjeg Sina, ali sad je propustio priliku da otkrije narav svojega Ucitelja. Svojim odgovorom skupljacu da ce Isus platiti porez on je, zapravo, potvrdio pogrešnu predodžbu o Njemu, koju su svecenici i poglavari pokušali razglasiti.

Kad je Petar ušao u kucu, Spasitelj se nije pozvao na ono što se dogodilo, vec je upitao: “Što ti se cini, Šimune, od koga zemaljski kraljevi pobiraju carine ili porez? Od svojih sinova ili od tudih?” Petar je odgovorio: “Od tudih!” Onda je Isus rekao: “Dakle su sinovi oslobodeni.” Dok se narod neke zemlje oporezuje za izdržavanje svojega kralja, vladarova djeca su toga oslobodena. Tako je i Izrael, po vlastitoj izjavi Božji narod, bio pozvan da održava Njegovu službu; ali Isus, Božji Sin, nije imao takvu obvezu. Ako su leviti bili oslobodeni zbog svoje povezanosti s Hramom, koliko je to više trebao biti On kojemu je Hram bio dom Njegovog Oca!

Da je Isus platio porez bez protivljenja, On bi zapravo podržao opravdanost zahtjeva i tako se odrekao svoje božanske naravi. Ali dok je smatrao za dobro ispuniti zahtjev, porekao je tvrdnju na kojoj je zahtjev bio zasnovan. U nacinu kako je osigurao placanje poreza pružio je dokaz o svojoj božanskoj naravi. Jasno je pokazao da je On jedno s Bogom i zbog toga nije podložan porezu kao obican podanik kraljevstva.

“Hajde na more,” naložio je Petru, “baci udicu i prvu ribu koju uhvatiš uzmi te joj otvori usta pa ceš naci stater. Uzmi ga i podaj im ga za me i za se!”

Premda je svoju božansku narav zaodjenuo u ljudsku, ovim je cudom otkrio svoju slavu. Bilo je ocito da je to Onaj koji je preko Davida objavio: “Ta moje su sve životinje šumske, tisuce zvjeradi u gorama mojim. Znam sve ptice nebeske, moje je sve što se mice u poljima. Kad bih ogladnio, ne bih ti rekao, jer moja je zemlja i sve što je ispunja.” (Psalam 50,10-12)

Premda je razjasnio da ne podliježe nikakvoj obvezi placanja poreza, Isus nije stupio ni u kakvu raspravu sa Židovima o ovom predmetu, jer bi oni pogrešno protumacili Njegove rijeci i okrenuli ih protiv Njega. Da ih ne bi sablaznio odbijanjem davanja poreza, On je ucinio ono što se s pravom od Njega nije moglo zahtijevati. Ova pouka imat ce veliku vrijednost za Njegove ucenike. Uskoro su se trebale dogoditi znacajne promjene u njihovom odnosu prema službi u Hramu i Krist ih je poucio da se nepotrebno ne suprotstavljaju uspostavljenom poretku. Koliko je god moguce, trebaju izbjeci pružanje povoda za pogrešno tumacenje svoje vjere. Kršcani ne smiju žrtvovati nijedno nacelo istine, no kad god je to moguce oni trebaju izbjeci rasprave.

Dok su Krist i ucenici bili sami u kuci, a Petar otišao na more, Isus je pozvao druge k sebi i upitao: “O cemu ste putem raspravljali?” Isusova nazocnost i Njegovo pitanje cijeli su predmet postavili pod sasvim drukcije svjetlo od onoga u kojem im se pojavljivao dok su se usput prepirali. Nisu progovorili zbog sramote i samoosudivanja. Isus im je rekao da ce umrijeti za njih, pa se njihovo sebicno vlastoljublje našlo u bolnoj suprotnosti s Njegovom nesebicnom ljubavlju.

Kad im je rekao da ce biti ubijen i da ce ponovno ustati, Isus ih je pokušao uvesti u razgovor o velikoj kušnji njihove vjere. Da su bili spremni prihvatiti ono što im je On želio objaviti, bili bi poštedeni gorkih patnji i ocajanja. Njegove rijeci donijele bi utjehu u trenutku žalosti i razocaranja. Ali iako je tako otvoreno govorio o onome što Ga ocekuje, Njegovo spominjanje cinjenice da uskoro treba ici u Jeruzalem ponovno je rasplamsalo njihovu nadu da ce kraljevstvo uskoro biti uspostavljeno. Ovo je potaklo pitanja o tome tko ce zauzeti najviša mjesta. Nakon Petrova povratka s mora ucenici su mu prenijeli Spasiteljevo pitanje, i na kraju se jedan ohrabrio upitati Isusa: “Tko je najveci u kraljevstvu nebeskom?”

Spasitelj je okupio svoje ucenike oko sebe i rekao im: “Tko želi biti prvi, neka bude zadnji od sviju i sluga svima!” U ovim rijecima bilo je ozbiljnosti i utjecajnosti koje ucenici uopce nisu mogli razumjeti. Ono što je Krist raspoznavao, oni nisu mogli vidjeti. Nisu razumjeli narav Kristovog kraljevstva i ovo nepoznavanje bilo je ocit uzrok njihove prepirke. Medutim, stvarni je uzrok ležao mnogo dublje. Objašnjavajuci narav svojega kraljevstva, Krist je mogao privremeno ugušiti njihovu raspravu, ali to ne bi dotaklo uzrok koji se nalazio mnogo dublje. Cak i kad su dobili najcjelovitiju spoznaju, svako je pitanje prvenstva moglo obnoviti nevolju. Na taj nacin na Crkvu bi se navuklo zlo nakon Kristovog odlaska. Rasprava oko najvišeg mjesta predstavljala je djelovanje istog duha koji se javio u pocetku velike borbe u gornjim svjetovima i koja je dovela Krista s Neba da umre. Pred njim se podiglo videnje o Luciferu, sinu zore, koji je slavom nadmašivao sve andele oko prijestolja i koji je bio povezan s Božjim Sinom najcvršcim vezama. Lucifer je rekao: “… Bit cu jednak Višnjemu” (Izaija 14,12.14), pa je želja za samouzdizanjem unijela svadu u nebeske prostore i protjerala mnoštvo Božjih andela. Da je Lucifer stvarno želio biti slican Svevišnjem, nikada ne bi napustio svoje odredeno mjesto na Nebu; jer se duh Svevišnjega jasno pokazuje u nesebicnoj službi. Lucifer je želio Božju moc, ali ne Njegov karakter. Želio je za sebe najviše mjesto, i svako stvorenje pokretano njegovim duhom ucinit ce to isto. Na taj nacin neizbježno nastaju otudenost, svade i nesloga. Vlast postaje nagrada najjacih. Sotonino carstvo je carstvo prinude; svaki pojedinac smatra drugoga preprekom na svojem putu napretka ili pak stubama po kojima ce se popeti na više mjesto.

Dok je Lucifer smatrao da je ono što treba dostici — jednakost s Bogom; Krist, Uzvišeni, “ponizi sâm sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu”. (Filipljanima 2,7.8) Sad se križ nalazio upravo pred Njim, a Njegovi su ucenici bili toliko ispunjeni sebicnošcu — pravim nacelom Sotoninog carstva — da nisu mogli suosjecati sa svojim Gospodinom niti Ga cak razumjeti dok je govorio o svojem poniženju za njih.

Vrlo nježno, ali sa svecanim naglaskom, Isus je pokušao ispraviti zlo. On je pokazao koje nacelo vlada u nebeskom kraljevstvu i u cemu se sastoji prava velicina ocijenjena mjerilima nebeskih dvorova. Oni koje su pokretali ponos i ljubav prema isticanju, mislili su o sebi i nagradi koju ce dobiti, a ne o tome kako ce vratiti Bogu darove koje su primili. Oni nece imati nikakvog mjesta u nebeskom kraljevstvu, jer su se uvrstili u Sotonine redove.

Prije casti ide poniznost. Da popuni visoko mjesto pred ljudima, Nebo bira djelatnika koji, kao Ivan Krstitelj, pred Bogom zauzima nisko mjesto. Ucenik koji najviše slici djetetu najuspješniji je u radu za Boga. Nebeska bica mogu suradivati s onim tko ne želi uzvisiti sebe, vec spasiti ljude. Onaj tko najdublje osjeca svoju potrebu za božanskom pomoci, molit ce se za nju, pa ce mu Sveti Duh darovati dio Isusove svjetlosti, što ce ojacati i uzdici dušu. Nakon susreta s Kristom poci ce raditi za one koji umiru u svojim grijesima. On je pomazan za svoju službu i imat ce uspjeha tamo gdje bi mnogi uceni i umni pretrpjeli neuspjeh.

Ali, kad se ljudi uzvise, smatrajuci da su nezamjenjivi za uspjeh Božjeg velikog plana, Gospodin ce uciniti da ostanu po strani. Tako ce se jasno pokazati da Gospodin ne ovisi o njima. Rad nece stati zato što su uklonjeni iz njega, nego ce ici naprijed s vecom silom.

Isusovim ucenicima nije bilo dovoljno da samo budu pouceni o naravi Njegovog kraljevstva. Bila im je potrebna promjena srca koja bi ih dovela u sklad s Njegovim nacelima. Pozvavši dijete k sebi, Isus ga je doveo medu njih, uzeo nježno u svoje narucje i rekao: “… Ako ponovo ne postanete kao mala djeca, sigurno necete uci u kraljevstvo nebesko.” Jednostavnost, zaboravljanje na sebe i djecja ljubav ispunjena povjerenjem osobine su koje Nebo cijeni. To su osobine prave velicine.

Isus je ponovno objasnio ucenicima da se Njegovo kraljevstvo ne odlikuje zemaljskim dostojanstvom i razmetljivošcu. Kod Isusovih nogu zaboravljaju se sva ova posebna obilježja. Bogati i siromašni, uceni i neobrazovani susrecu se ne pomišljajuci na društveni sloj ili svjetovno prvenstvo. Svi se susrecu kao duše otkupljene Kristovom krvlju, podjednako ovisni o Onome tko ih je otkupio Bogu.

Iskrena, skrušena duša dragocjena je u Božjim ocima. On stavlja svoj pecat na ljude ne prema društvenom sloju, ne prema njihovu bogatstvu, ne prema njihovoj umnoj velicini, vec prema njihovom jedinstvu s Kristom. Gospodin slave zadovoljan je onima koji su krotka i ponizna srca. “Daješ mi”, rekao je David, “štit svoj koji spasava, … tvoja me brižljivost” — kao bitni sastojak ljudskog karaktera — “uzvisi.” (Psalam 18,36)

“Tko primi radi mene jedno malo dijete kao što je ovo,” rekao je Isus, “mene prima. A tko mene primi, ne prima toliko mene, nego više onoga koji je mene poslao.” “Ovako govori Jahve: Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama! Ali na koga svoj pogled svracam? Na siromaha i covjeka duha ponizna, koji od moje rijeci dršce.” (Izaija 66,1.2)

Spasiteljeve su rijeci probudile u ucenicima osjecaj nepovjerenja prema sebi. Odgovor nije bio ni na koga posebno upucen, ali Ivan je bio potaknut da upita je li u jednom slucaju njegov postupak bio pravilan. U djetinjem duhu izložio je taj predmet Isusu. “Ucitelju,” rekao je on, “vidjesmo jednoga koji izgoni zle duhove u tvoje ime, i htjedosmo mu zabraniti jer te ne slijedi s nama.”

Sprecavajuci ovog covjeka, Jakov i Ivan smatrali su da brane cast svojega Gospodina, ali su poceli uvidati da su bili ljubomorni zbog sebe samih. Priznali su svoju pogrešku i prihvatili Kristov ukor: “Nemojte mu braniti! — Jer nema nikoga tko bi cinio cudo u moje ime i onda ubrzo mogao o meni zlo govoriti.” Nije se smjelo odbaciti nikoga tko je na bilo koji nacin pokazao prijateljstvo prema Kristu. Bilo je mnogo onih koji su, duboko pokrenuti Kristovim karakterom i djelima, otvarali u vjeri svoja srca Njemu, pa su ucenici, koji nisu mogli citati pobude, morali biti pažljivi da ne obeshrabre te duše. Kad Isus ne bude više u tijelu medu njima, i djelo bude prepušteno njihovim rukama, ne smiju se odati sebicnom i iskljucivom duhu, vec otkriti istu dalekosežnu sucut koju su vidjeli kod svojega Ucitelja.

Cinjenica da se netko u svemu ne uskladuje s našim osobnim zamislima i shvacanjima nije opravdanje za to što mu zabranjujemo raditi za Boga. Krist je veliki Ucitelj; mi ne trebamo suditi niti zapovijedati, vec svi u poniznosti sjediti kraj Isusovih nogu i uciti od Njega. Svaka duša koju je Bog ucinio revnom predstavlja protocnik preko kojega ce Krist otkriti svoju ljubav koja prašta. Kako bismo trebali biti pažljivi da ne obeshrabrimo nekog od nositelja Božje svjetlosti i tako presijecemo zrake kojima bi On obasjao svijet!

Grubost ili hladnoca što ih neki od ucenika pokazuju prema osobi koju Krist privlaci — takav cin kao onaj Ivanov, kad je zabranio covjeku da cini cuda u Kristovo ime — može skrenuti stope na neprijateljsku stazu i prouzrociti gubitak jedne duše. Za takvoga koji to cini Isus je rekao: “Bilo bi mu bolje da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okrece magare i da ga bace u more.” Zatim je dodao: “Ako te na grijeh navodi ruka tvoja, odsijeci je! Bolje ti je kljastu uci u život nego s dvjema rukama otici u pakao — u neugasivi oganj. Ako te na grijeh navodi noga tvoja, odsijeci je! Bolje ti je hromu uci u život nego da budeš s dvjema nogama bacen u pakao.” (Marko 9,43-45)

Cemu ovaj ozbiljan govor, od koga nijedan drugi ne može biti stroži? Zato što je “Sin Covjecji došao … da traži i spasi što je izgubljeno”. Zar ce onda Njegovi ucenici pokazivati manje obzira prema dušama svojih bližnjih od obzira što ga je pokazivalo Velicanstvo Neba? Za svaku dušu placena je beskrajna cijena i stoga je strašan grijeh odvratiti jednu dušu od Krista tako da su za nju uzaludni Spasiteljeva ljubav, poniženje i samrtne muke.

“Jao svijetu zbog sablazni! Istina, sablazni moraju doci.” (Matej 18,7) Svijet, potaknut od Sotone, sigurno ce se suprotstavljati Kristovim sljedbenicima i pokušavati uništiti njihovu vjeru, ali teško onome koji je uzeo Kristovo ime a nade se da obavlja ovaj posao. Našeg Spasitelja ponižavaju oni koji tvrde da Mu služe, ali koji pogrešno predstavljaju Njegov karakter, a time su mnogi prevareni i povedeni na pogrešne staze.

Svaku naviku ili obicaj koji bi vodio u grijeh nanijevši sramotu Kristu, bez obzira na žrtve, bolje je odbaciti. Ono što obešcašcuje Boga ne može koristiti duši. Nebeski blagoslov ne može pratiti nijednog covjeka koji krši vjecna nacela pravde. Samo jedan grijeh kojemu se ugada dovoljan je da unizi karakter i zavede druge. Kad bismo odsjekli nogu ili ruku, ili kad bismo cak i oko izvadili da bismo spasili tijelo od smrti, koliko bismo trebali biti odlucniji odbaciti grijeh koji donosi smrt duši!

U odredenoj se službi svakoj žrtvi dodavala sol. Ovo, kao i žrtvovanje tamjana, oznacavalo je da jedino Kristova pravda može tu službu uciniti prihvatljivom Bogu. Pozivajuci se na ovaj postupak, Isus je rekao: “Svatko ce, naime, biti vatrom zasoljen.” “Imajte u sebi sol i tako cete imati mir medu sobom.” Svi koji žele prinijeti sebe “kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu” (Rimljanima 12,1) moraju primiti spasonosnu sol, pravdu našeg Spasitelja. Tada oni postaju “sol zemlji”, i kao što sol cuva od raspadanja, tako oni sprecavaju zlo medu ljudima. (Matej 5,13) Ali ako je sol izgubila svoj okus, ako pobožnost postoji samo po imenu bez Kristove ljubavi, tada tu nema nikakve sile za dobro. Taj život ne može izvršiti nikakav spasonosni utjecaj na svijet. Vaša snaga i djelotvornost u izgradivanju mojega kraljevstva, kaže Isus, ovisi o vašem primanju mojega Duha. Morate postati dionici u mojoj milosti, da biste postali miris života na život. Tada nece biti nikakvog suparništva, nikakve sebicnosti, nikakve želje za najvišim položajem. Imat cete takvu ljubav koja ne traži svoje, vec dobro drugih.

Neka grješnik koji se kaje upravi svoje oci na “Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) i gledanjem doživi promjenu. Njegovo ce se strahovanje pretvoriti u radost, njegove sumnje u nadu. Izniknut ce zahvalnost. Kameno je srce razbijeno! Bujica ljubavi izlijeva se u srce. Krist je u njemu izvor vode koja tece u vjecni život. Kad gledamo Isusa, Covjeka boli upoznatog s tugom, kako radi na spašavanju izgubljenih, kako Ga ponižavaju, preziru, ismjehuju, gone iz grada u grad, dok nije ispunio svoju misiju; kad Ga gledamo u Getsemaniju, s krupnim kapima krvavog znoja i kako na križu umire u samrtnim mukama — kad ovo vidimo, naše “ja” nece više bucno zahtijevati da bude cijenjeno. Gledajuci na Isusa postidjet cemo se svoje hladnoce, svoje neosjetljivosti, svoje sebicnosti. Bit cemo spremni biti nešto ili ništa, tako da od srca možemo služiti Ucitelju. Radovat cemo se ako nosimo križ za Isusom, trpimo kušnju, sramotu ili progonstvo za Onoga koga volimo.

“Mi jaki moramo podnositi slabosti slabih, a ne sebi ugadati.” (Rimljanima 15,1) Nijedna duša koja vjeruje u Krista, premda joj vjera može biti slaba a koraci nesigurni kao u maloga djeteta, ne smije se prezirati. Svim onim što smo kao prednost dobili nad drugima — bilo to obrazovanje ili ugladenost, plemenitost karaktera, kršcanski odgoj, vjersko iskustvo — dužni smo onima koji imaju manje mogucnosti. I koliko god to leži u našoj moci, trebamo im služiti. Ako smo jaki, moramo poduprijeti ruke slabijih. Andeli slave koji stalno gledaju lice nebeskog Oca raduju se službi ovim najmanjima. Oni se posebno brinu za duše koje su prestrašene, koje imaju mnoge neugodne crte karaktera. Andeli su uvijek prisutni tamo gdje su najpotrebniji, kraj onih koji imaju najžešce borbe sa sobom i cije su okolnosti vrlo obeshrabrujuce. U ovoj ce službi suradivati Kristovi pravi sljedbenici.

Ako bi tko od ovih malih bio pobijeden i ucinio neko zlo protiv vas, tada je vaša zadaca da ga pokušate vratiti dobru. Nemojte ocekivati od njega da prvi ucini napor za pomirenje. “Što mislite?”, rekao je Isus, “Zar nece covjek koji ima stotinu ovaca, kad mu jedna od njih zaluta, ostaviti devedeset i devet u gori te poci tražiti zalutalu? I uspije li mu da je nade, zaista, kažem vam, više se raduje zbog nje nego zbog devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako nece ni Otac vaš nebeski da se izgubi ni jedan od ovih malenih.”

U duhu blagosti “pazi na samoga sebe da i ti ne budeš iskušan” (Galacanima 6,1), idi onome koji griješi “te ga ukori nasamo”. Nemoj ga osramotiti, iznoseci njegovu krivnju drugima, niti nanositi sramotu Kristu objavljujuci grijeh ili pogrešku onoga koji nosi Njegovo ime. Cesto se onome koji griješi mora jasno iznijeti istina; on se mora dovesti dotle da uvidi svoju pogrešku, da bi se mogao popraviti. Medutim, ti ne trebaš suditi ili osudivati. Nemoj uciniti nikakav pokušaj da bi opravdao samoga sebe. Neka sav tvoj trud bude za njegovu obnovu. U postupanju s ranama duše potreban je najnježniji dodir, najtankocutnija osjetljivost. Jedino ljubav koja istjece iz Covjeka s Golgote ovdje može biti od koristi. Sa sažaljivom nježnošcu neka brat postupa s bratom, pa ako uspije, on ce “spasiti njegovu dušu od smrti” i “postici oproštenje mnogih grijeha” (Jakov 5,20).

Ali cak i ovaj napor može biti nedovoljan. Tada, rekao je Isus: “Dovedi još jednoga ili dvojicu sa sobom.” Moguce je da ce njihov združeni utjecaj prevladati tamo gdje je utjecaj prvoga ostao neuspješan. Buduci da nisu bili sudionici u toj poteškoci, oni ce najvjerojatnije djelovati nepristrano, pa ce ta cinjenica njihovom savjetu dati vece znacenje kod onoga tko griješi.

Ako ih ni tada ne posluša, onda, a nikako prije toga, to pitanje treba iznijeti pred cijeli skup vjernika. Neka se vjernici, kao Kristovi predstavnici, ujedine u molitvi i usrdnoj molbi s ljubavlju da bi se prijestupnik popravio. Sveti Duh ce govoriti preko svojih slugu, moleci zabludjelog da se vrati Bogu. Apostol Pavao nadahnut kaže: “Kao da Bog opominje po nama. U ime Krista molimo: Pomirite se s Bogom!” (2. Korincanima 5,20) Onaj tko odbaci ovaj zajednicki prijedlog prekinuo je vezu koja ga spaja s Kristom, i tako se sâm odvojio od zajednice vjernih. Nakon toga, kaže Isus, “smatraj ga poganinom ili carinikom”. Ipak, on se ne smije smatrati odvojenim od Božje milosti. Neka ne bude prezren ili zanemaren od svoje ranije brace, vec njegovan s nježnošcu i suosjecanjem, kao jedna od izgubljenih ovaca koju Krist još uvijek želi dovesti u svoj tor.

Kristova uputa o postupku prema zabludjelom ponavlja u znatno odredenijem obliku ucenje dano Izraelu preko Mojsija: “Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako neceš pasti u grijeh zbog njega.” (Levitski zakonik 19,17) To znaci da onaj tko zanemari dužnost koju je Krist odredio, da pokuša vratiti one koji su u zabludi i grijehu, postaje sudionikom u grijehu. Za zla koja smo mogli zaustaviti isto smo toliko odgovorni kao da smo sami krivi za ta djela.

Ali onom tko cini zlo trebamo usmjeriti pozornost na zlo. To ne smijemo naciniti predmetom svojih medusobnih primjedaba i kritiziranja; cak ni nakon kazivanja crkvi nemamo pravo to ponoviti drugima. Spoznaja o pogreškama kršcana bit ce samo uzrok spoticanja za svijet koji ne vjeruje; a razmišljanjem o ovome možemo imati samo štetu, jer se promatranjem mijenjamo. U težnji da ispravimo pogreške nekog brata, Kristov Duh ce nas voditi da ga štitimo koliko je god to moguce od kritiziranja cak i njegove brace i još mnogo više od prijekora nevjernog svijeta. I sami griješimo i trebaju nam Kristova milost i praštanje; pa upravo onako kako želimo da On postupa s nama, On nam nalaže da i mi postupamo jedan prema drugome.

“Što god svežete na zemlji, bit ce svezano i na nebesima, a što god razriješite na zemlji, bit ce razriješeno i na nebesima.” Vi djelujete kao poslanici Neba i vaše je djelo za vjecnost.

Ipak, sami ne moramo nositi ovu veliku odgovornost. Gdje god se iskrenim srcem sluša Njegova Rijec, tu prebiva i Krist. On nije prisutan samo na skupovima u crkvi, vec ce biti i tamo gdje god se ucenici, ma koliko ih malo bilo, sastaju u Njegovo ime. Tako On kaže: “Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zamole što mu drago, dat ce im Otac moj nebeski.”

Izjavom “Otac moj nebeski” Isus kao da podsjeca svoje ucenike da On, dok je svojom ljudskom naravi povezan s njima, sudjeluje u njihovim kušnjama i suosjeca s njima u njihovim patnjama. On je svojom božanskom naravi povezan s prijestoljem Beskonacnoga. Kakve li sigurnosti! Nebeska se sveta bica sjedinjuju s ljudima suosjecajuci i radeci na spašavanju izgubljenih. Sva sila Neba sjedinjuje se s ljudskom sposobnošcu da duše privuce Kristu.