Na Blagdan sjenica

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 7,1-15.37-39

Triput godišnje zahtijevalo se od Hebreja da se iz vjerskih razloga okupe u Jeruzalemu. Skriven u stupu od oblaka, Izraelov nevidljivi Vođa dao je upute o tim skupovima. Za ropstva Hebreja ona se nisu mogla poštovati, ali kad se narod vratio u svoju zemlju, svetkovanje tih spomen-običaja još je jednom započelo. Prema Božjoj zamisli, ove su obljetnice trebale podsjećati narod na Njega. Ali, s malo iznimaka, svećenici i narodni vođe izgubili su iz vida ovaj cilj. Onaj tko je osnovao ove narodne skupove i koji je shvaćao njihovo značenje gledao je njihove izopačenosti.

Blagdan sjenica bio je posljednji godišnji skup. Bog je želio da u to vrijeme narod razmišlja o Njegovoj dobroti i milosti. Cijela je zemlja bila pod Njegovim vodstvom, primajući Njegov blagoslov. Danju i noću Njegovo staranje nije prestajalo. Sunce i kiša učinili su da zemlja daje svoj rod. Ljetina je sakupljena u palestinskim dolinama i ravnicama. Masline su bile obrane, a dragocjeno ulje uskladišteno. Palma je donijela svoje obilje. Rumeni grozdovi bili su izmuljani u vinarskim prešama.

Blagdan je trajao sedam dana i za njegovu svetkovinu stanovnici Palestine, zajedno s mnogima iz drugih zemalja, ostavljali su svoje domove i dolazili u Jeruzalem. Narod je dolazio iz bliza i daleka noseći u rukama znakove svoje radosti. Stari i mladi, bogati i siromašni, svi su nosili neki dar kao prilog zahvalnosti Onome koji je okrunio godinu svojom dobrotom i učinio da plodnost niče za Njegovim stopama. Sve što je moglo zadovoljiti oko i uveličati svenarodnu radost doneseno je iz gora, pa je grad izgledao kao krasna šuma.

Taj blagdan nije bio samo izraz zahvalnosti za žetvu, već i sjećanje na Božju zaštitničku brigu o Izraelu u pustinji. Postavljajući uspomenu na život pod šatorima, Izraelci su tijekom tog blagdana stanovali u kolibama ili sjenicama od zelenog granja. Njih su podizali na ulicama, u predvorju Hrama ili na krovovima kuća. Brežuljci i doline oko Jeruzalema bili su također prošarani ovim prebivalištima od lišća, oživjevši od naroda.

Vjernici su proslavljali ovu posebnu prigodu svetim pjesmama i zahvalnošću. Tom je blagdanu prethodio Dan očišćenja, kad je nakon ispovijedanja svojih grijeha narod bio proglašen pomirenim s Nebom. Na taj način pripremljen je put za radost ove svetkovine. “Hvalite Jahvu, jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!” (Psalam 106,1) Ove su se riječi pobjedonosno uzdizale, dok je raznovrsna glazba izmiješana s povicima “Hosana!” pratila zajedničko pjevanje. Hram je bio središte sveopće radosti. Tu se vidio sjaj žrtvenih obreda. Tu je, stojeći s obje strane bijelih mramornih stuba svete građevine, zbor levita predvodio službu pjevanja. Mnoštvo vjernika, mašući palminim i mirtinim grančicama, prihvaćalo je pjevanje, i pripjev bi odjekivao, da bi zatim pjesmu prihvaćali i pronosili glasovi koji su bili blizu i daleko, sve dok okolni brežuljci nisu uzvratili jekom hvalospjeva.

Hram i njegova predvorja bili su noću osvijetljeni umjetnom svjetlošću. Glazba, mahanje palminim granama, radosni uzvici “Hosana!”, veliko mnoštvo naroda, nad kojim se rasipala svjetlost obješenih svjetiljaka, svećeničke odore i veličanstvenost obreda, spojili su se u prizor koji je ostavljao dubok dojam na promatrače. Ali najdojmljiviji obred svetkovine, onaj koji je izazvao najveću radost, bio je obred koji je obnavljao uspomenu na jedan događaj iz pustinje.

U osvit dana svećenici su dugim i prodornim zvukom zatrubili svojim srebrnim trubama, a trube koje su odgovarale i radosni uzvici naroda iz njihovih sjenica odjekivali su brdima i dolinama, pozdravljajući blagdanski dan. Zatim je svećenik iz tekuće vode Kidrona zahvaćao krčag vode i, podižući ga visoko, penjao se uz zvuk truba širokim stubama Hrama, laganim i odmjerenim korakom prateći takt glazbe i pjevajući: “Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.” (Psalam 122,2)

Donosio je krčag do žrtvenika koji je bio smješten usred predvorja za svećenike. Tu su se nalazile dvije srebrne posude, a kraj svake je stajao po jedan svećenik. Krčag vode ispražnjen je u jednu posudu, a krčag vina u drugu; sadržaj obiju posuda otjecao je u jednu cijev koja je bila povezana s Kidronom i tako odvođen do Mrtvog mora. Ovo otjecanje posvećene vode predstavljalo je izvor koji je na Božju zapovijed potekao iz stijene da bi ugasio žeđ Izraelovoj djeci. Tada bi se zaorila radosna pjesma: “Jer je Jahve snaga moja i pjesma, on je moje spasenje. I s radošću ćete crpsti vodu iz izvorâ spasenja.” (Izaija 12,2.3)

Dok su se Josipovi sinovi pripremali za Blagdan sjenica, primijetili su da Krist ne čini nijedan pokret koji bi označavao Njegovu namjeru da na njemu sudjeluje. Promatrali su Ga sa zabrinutošću. Od izlječenja u Betsaidi, On nije pohađao narodne skupove. Da bi izbjegao beskorisne sukobe s vođama u Jeruzalemu, ograničio je svoj rad na Galileju. Njegovo očito zanemarivanje velikih vjerskih skupova i neprijateljstvo koje su svećenici i rabini pokazivali prema Njemu, zbunjivalo je narod oko Njega, čak i Njegove učenike i Njegovu rodbinu. U svojim poukama isticao je blagoslove iz poslušnosti Božjem zakonu, a sâm je izgledao ravnodušan prema službi koju je Bog uspostavio. Njegovo druženje s carinicima i drugima koji su bili na lošem glasu, Njegovo nepoštovanje rabinskih propisa i sloboda kojom je odbacio običajne zahtjeve u vezi sa subotom, sve kao da Ga je postavljalo nasuprot vjerskim službenicima, uzrokujući mnogobrojna pitanja. Njegova su braća smatrala da griješi što se otuđuje od velikih i učenih ljudi iz naroda. Osjećali su da su ti ljudi u pravu i da Isus griješi što se stavlja nasuprot njima. Međutim, bili su svjedoci Njegovog besprijekornog života, pa premda se nisu ubrajali u Njegove učenike, bili su duboko dirnuti Njegovim djelima. Njegova omiljenost u Galileji godila je njihovom slavoljublju. Još su se nadali da će dati očit dokaz svoje moći, što bi farizeje navelo da uvide kako On jest ono što je tvrdio da jest. Što ako bi On bio Mesija, kralj Izraelov! Gajili su ovu misao s gordim zadovoljstvom.

Oni su toliko to željeli da su poticali Krista da ide u Jeruzalem. “Otiđi odavde”, govorili su, “te idi u Judeju, da i tvoji učenici ondje vide tvoja djela što ih činiš, jer nitko tko želi javno biti poznat ne djeluje sakriveno. Ako već činiš takva djela, pokaži se svijetu!” Riječ ako izražavala je sumnju i nevjerstvo. Oni su Mu pripisivali kukavištvo i slabost. Ako zna da je Mesija, čemu onda ta čudna uzdržljivost i nedjelotvornost? Ako stvarno posjeduje takvu silu, zašto onda hrabro ne pođe u Jeruzalem i ne obrani svoje pravo? Zašto da u Jeruzalemu ne izvrši ona veličanstvena djela o kojima se govori da ih je činio u Galileji? Nemoj se skrivati po zabačenim krajevima, govorili su oni, i činiti ta silna djela u korist neukih seljaka i ribara. Pojavi se u glavnom gradu, pridobij potporu svećenika i poglavara i ujedini narod u uspostavi novoga kraljevstva.

Ova Isusova braća prosuđivala su iz sebičnih pobuda, koje se tako često nalaze u srcima onih koji su željni isticanja. Ovaj duh vladao je svijetom. Bili su uvrijeđeni zato što je Krist proglasio sebe Kruhom života, umjesto da traži zemaljsko prijestolje. Bili su duboko razočarani kad Ga je napustilo toliko puno Njegovih učenika. Okrenuli su se od Njega da bi izbjegli križ priznanja onoga što su otkrivala Njegova djela — da je On Poslani od Boga.

“Tada im reče Isus: ‘Moje vrijeme još nije došlo. Za vas je uvijek zgodno vrijeme. Vas svijet ne može mrziti, a mene mrzi, jer ja svjedočim o njemu da su mu djela zla. Vi uziđite na ovaj blagdan. Ja ne uzlazim na ovaj blagdan, jer se još nije ispunilo moje vrijeme.’ To reče i ostade u Galileji.” Njegova braća su Mu govorila zapovjedničkim glasom, određujući Mu put kojim treba ići. Vratio im je njihov prijekor, svrstavajući ih ne sa svojim učenicima punim samoodricanja, već sa svijetom. “Vas svijet ne može mrziti”, rekao je On, “a mene mrzi, jer ja svjedočim o njemu da su mu djela zla.” Svijet ne mrzi one koji su mu slični po duhu; on ih voli kao svoje.

Svijet za Krista nije bio mjesto spokojstva i samouzdizanja. Krist nije čekao priliku da prigrli njegovu moć i slavu. Svijet za Njega nije imao takvu nagradu. Bio je mjesto na koje Ga je poslao Otac. On je bio darovan za život svijeta kako bi ostvario veliki plan otkupljenja palog ljudskog roda. Ali nije smio biti nepromišljen, niti žuriti u opasnost, niti ubrzavati krizu. Svaki događaj u Njegovu radu imao je svoj određeni trenutak. On je morao strpljivo čekati. Znao je da treba primiti mržnju svijeta, znao je da će Njegov rad okruniti smrt; ali prerano se izložiti ovome ne bi bila volja Njegovog Oca.

Iz Jeruzalema se glas o Kristovim čudima raširio posvuda gdje su Židovji bili rasijani, pa premda mnogo mjeseci nije pohađao svetkovine, zanimanje za Njega nije se smanjilo. Mnogi su došli iz raznih dijelova svijeta na Blagdan sjenica u nadi da će Ga vidjeti. Na početku svetkovine mnogi su se raspitivali za Njega. Farizeji i poglavari očekivali su Ga da dođe, u nadi da će Ga moći osuditi. Oni su se zabrinuto raspitivali gdje je On, ali nitko nije znao. U svim je umovima najvažnija misao bila misao o Njemu. Iz bojazni od svećenika i poglavara nitko se nije usuđivao priznati Ga za Mesiju, ali posvuda su se vodili tihi ozbiljni razgovori o Njemu. Mnogi su Ga branili kao Onoga koga je Bog poslao, dok su Ga drugi proglasili za varalicu puka.

U međuvremenu Isus je tiho stigao u Jeruzalem. Izabrao je jednu osamljenu stazu kojom će ići, da bi izbjegao putnike koji su se sa svih strana uputili prema gradu. Da se pridružio bilo kojoj povorci koja je putovala na svetkovinu, pozornost svih za ulaska u grad bila bi usmjerena na Njega, i narodno bi iskazivanje raspoloženja prema Njemu pokrenulo vlasti protiv Njega. To je trebalo izbjeći, te je stoga odlučio putovati sâm.

Usred svetkovine, kad je uznemirenost zbog Njega dostigla svoj vrhunac, On je u nazočnosti mnoštva ušao u predvorje Hrama. Zbog Njegove odsutnosti s blagdana postojale su tvrdnje da se ne usuđuje doći pod vlast svećenika i poglavara. Svi su bili iznenađeni Njegovim dolaskom. Umuknuo je svaki glas. Svi su se divili dostojanstvu i hrabrosti Njegovog držanja usred moćnih neprijatelja koji su jedva čekali da Mu oduzmu život.

Stojeći tako, u središtu pozornosti silnoga mnoštva, Isus im se obratio kao što to čovjek nikada nije učinio. Njegove riječi otkrivale su poznavanje Zakona i Izraelovih ustanova, žrtvene službe i učenja proroka, uvelike premašujući znanje svećenika i rabina. On je prokrčio put kroz prepreke formalizma i predaja. Prizori budućeg života kao da su se razvili pred Njim. Kao Onaj koji vidi Nevidljivog, govorio je o zemaljskom i nebeskom, o ljudskom i božanskom s potpunom sigurnošću. Njegove riječi bile su jasne i uvjerljive, i opet — kao u Kafarnaumu — narod je bio zadivljen Njegovim učenjem, “… jer mu riječ bijaše puna moći.” (Luka 4,32) Raznolikim opisima upozorio je svoje slušatelje na nesreću koja će stići sve, jer svjesno odbijaju blagoslove koje im je On došao donijeti. On im je pružio svaki mogući dokaz da je došao od Boga, i učinio svaki napor koji ih je mogao privesti do pokajanja. On ne bi bio odbačen i ubijen u svojemu narodu da ga je mogao spasiti od krivnje za takvo djelo.

Svi su se divili Njegovom poznavanju Zakona i Proroka, a pitanje je išlo od jednog do drugog: “Kako ovaj poznaje Pisma kad ih nije učio?” Tko god nije učio u rabinskim školama, smatralo se da nije spreman biti vjerski učitelj, te su i Isusa, kao i Ivana Krstitelja, proglasili neukim jer nije dobio takvo obrazovanje. Oni koji su slušali Krstitelja i Isusa bili su iznenađeni njihovim poznavanjem Pisma, jer nijedan od njih “nije učio”. Istina, svoje poznavanje Pisma nisu stekli od ljudi, ali Bog na Nebu bio je njihov Učitelj i od Njega su primili najuzvišeniju vrstu mudrosti.

Dok je Isus govorio u predvorju Hrama, ljudi su slušali gotovo bez daha. Oni isti ljudi koji su bili Njegovi najžešći protivnici osjećali su se nemoćnima da Mu učine neko zlo. Za trenutak su zaboravili na sve drugo.

Dan za danom On je učio narod sve do “u posljednji dan, glavni dan blagdana”. Jutro ovog dana zateklo je ljude izmorene od dugog praznovanja. Iznenada je Isus podigao svoj glas, koji je zvonko odjekivao kroz predvorje Hrama:

“Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me. Kako veli Pismo: ‘Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode.’” Stanje naroda učinilo je ovaj poziv vrlo snažnim. Oni su bili zauzeti stalnim prizorima raskoši i svetkovine, njihove su oči bile zaslijepljene svjetlošću i bojama, a njihove uši očarane najraskošnijom glazbom, ali u cjelokupnom nizu obreda nije bilo ničega što bi ispunilo potrebe duha, ništa što bi ugasilo žeđ duše za onim što ne propada. Isus ih je pozvao da dođu i piju s Izvora života, koji će u njima biti izvor vode koja teče u vječni život.

Svećenik je tog jutra obavljao obred koji je obnavljao uspomenu na udaranje stijene u pustinji. Ta je stijena bila znamen Njega, koji će svojom smrću učiniti da poteku žive rijeke spasenja svima žednima. Kristove riječi bile su voda života. Tamo u nazočnosti okupljenog mnoštva, On je posvetio sebe da bude udaren, da bi voda života mogla poteći svijetu. Udaranjem Krista Sotona je namjeravao uništiti Kneza života; ali iz udarene Stijene potekla je živa voda. Dok je Isus tako govorio narodu, njihova su srca ustreptala nekim neobičnim strahopoštovanjem, i mnogi su bili spremni uzviknuti, zajedno sa ženom Samarijankom: “Gospodine, daj mi te vode da više ne žednim!” (Ivan 4,15)

Isus je poznavao potrebe duše. Sjaj, bogatstvo i časti ne mogu ispuniti srce. “Ako je tko žedan, neka dođe k meni.” Bogati i siromašni, uzvišeni i poniženi podjednako su dobrodošli. On obećava da će rasteretiti dušu, utješiti žalosne i podariti nadu klonulima duhom. Mnogi od onih koji su slušali Isusa bili su žalosni zbog neispunjenih nada, mnogi su tajno trpjeli, mnogi su čeznuli da zadovolje svoje neumorne želje za stvarima ovoga svijeta i hvalom ljudi; ali kad su sve zadobili, utvrdili su da su se trudili samo da bi stigli do provaljena zdenca na kojemu nisu mogli ugasiti svoju žeđ. Usred blistavih, radosnih prizora stajali su nezadovoljni i žalosni. Tada ih je iznenadni uzvik “ako je tko žedan” trgnuo iz njihovog žalosnog razmišljanja i, slušajući riječi koje su uslijedile, u njihovim se dušama zapalila nova nada. Sveti Duh iznosio je pred njih ovo znamenje sve dok u Njemu nisu vidjeli ponudu neprocjenjivog dara spasenja.

Kristov poziv žednoj duši još se i danas razliježe, dopirući do nas s još većom silom od one u kojoj se čuo u Hramu posljednjeg dana blagdana. Izvor je otvoren za sve. Umornim i iscrpljenim dušama nudi se osvježavajuća voda vječnog života. Isus još uvijek poziva: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni i neka pije.” “Tko je žedan, neka dođe; tko želi, neka badava uzme vode života!” “A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Otkrivenje 22,17; Ivan 4,14)

Među zamkama

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 7,16-36,40-53; 8,1-11

Sve vrijeme dok je bio u Jeruzalemu tijekom blagdana, Isusa su pratile uhode. Iz dana u dan pokušavali su Ga ušutkati. Svećenici i poglavari motrili su da Ga uhvate u zamku. Namjeravali su Ga spriječiti silom. Ali to nije bilo sve. Željeli su poniziti ovog galilejskog Učitelja pred narodom.

Prvog dana Njegove nazočnosti na svetkovini poglavari su došli k Njemu pitajući Ga kojom vlasti uči. Željeli su odvratiti pozornost s Njega na pitanje o Njegovom pravu da uči, a time i na svoju vlastitu važnost i vlast.

“Moja nauka nije od mene,” rekao je Isus, “nego od onoga koji me je poslao. Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga ili ja govorim sam od sebe.” (Ivan 7,16.17) Na pitanje ovih sitničara Krist nije odgovorio sitničarenjem, već otkrivanjem istine koja ima životno značenje za spasenje duše. Razumijevanje i uvažavanje istine, rekao je On, ovisi manje o umu nego o srcu. Istina se mora primiti u dušu, ona zahtijeva podčinjavanje volje. Kad bi se istina mogla podvrgnuti samo razumu, gordost ne bi činila prepreku na putu za njezino primanje. Ali ona se mora prihvatiti djelovanjem milosti na srce, pa njezino primanje ovisi o odbacivanju svakog grijeha što ga otkriva Božji Duh. Čovjekove prednosti za stjecanje znanja o istini, ma kako bile velike, neće mu biti ni od kakve koristi sve dok srce ne bude otvoreno za primanje istine i dok svjesno ne bude svladana svaka navika i običaj koji se suprote njezinim načelima. Onima koji se tako pokoravaju Bogu, s poštenom željom da upoznaju Njegovu volju i izvršavaju je, istina se otkriva kao Božja sila za njihovo spasenje. Oni će moći načiniti razliku između onoga tko govori za Boga i onoga tko govori sâm od sebe. Farizeji nisu stavili svoju volju na stranu Božje volje. Nisu težili saznati istinu, već naći neki izgovor da je izbjegnu, a Krist je pokazao da je upravo to razlog zbog kojega nisu razumijevali Njegovo učenje.

On je sad otkrio ispit uz pomoć kojega se pravi učitelj može razlikovati od varalice: “Tko govori sam od sebe, taj traži svoju vlastitu slavu. A tko traži slavu onoga koji ga je poslao, taj je istinit; u njemu nema nepravednosti.” (Ivan 7,18) Onaj tko traži svoju osobnu slavu govori sam od sebe. Duh sebičnosti odaje svoje podrijetlo. Ali Krist je tražio Božju slavu. On je govorio Božje riječi. To je bio dokaz da je bio ovlašten za učitelja istine.

Isus je rabinima pružio dokaz o svojem Božanstvu time što je pokazao da im čita srca. Od izlječenja u Betsaidi stalno su kovali zavjere za Njegovu smrt. Na taj su način sami kršili Zakon za koji su se izdavali da ga brane. “Nije li vam Mojsije dao Zakon?”, rekao je On. “I nitko od vas ne vrši toga Zakona. Zašto hoćete da me ubijete?”

Kao bljesak munje te su riječi otkrile rabinima provaliju propasti u koju će se strovaliti. Za trenutak su bili ispunjeni strahom. Uvidjeli su da su u sukobu s beskonačnom Snagom. Ali nisu željeli primiti opomenu. Da bi sačuvali svoj utjecaj u narodu, morali su prikriti svoje zločinačke namjere. Izbjegavajući Isusovo pitanje, uzviknuli su: “Zli duh opsjeo te. … Tko hoće da te ubije?” Vješto su navodili na misao da su Isusova veličanstvena djela bila potaknuta zlim duhom.

Isus nije obraćao pozornost na ovo podmetanje. On je nastavio u želji da pokaže kako je Njegovo djelo iscjeljenja u Betsaidi bilo u skladu sa zakonom o suboti i da je ono opravdano tumačenjem koje su sami Židovi dali tom zakonu. Rekao je: “Vama Mojsije dade obrezanje … i vi u subotu obrezujete čovjeka.” Po zakonu svako dijete moralo je biti obrezano osmog dana. Ako ovo određeno vrijeme pada u subotu, obred se morao tada izvršiti. Koliko više mora biti u skladu s duhom Zakona “što sam u subotu ozdravio svega čovjeka”. Isus ih je upozorio: “Prestanite suditi po vanjštini, već izrecite pravedan sud!”

Poglavari su morali zašutjeti i mnogi su u narodu uzviknuli: “Zar nije ovo onaj koga hoće da ubiju? A evo, on posve slobodno govori i ništa mu ne vele! Da nisu članovi Velikog vijeća zbilja upoznali da je on Mesija?”

Mnogi između Kristovih slušatelja koji su bili stanovnici Jeruzalema i kojima nisu bile nepoznate zavjere poglavara protiv Njega, osjećali su se privučeni k Njemu neodoljivom silom. Pratilo ih je snažno osvjedočenje da je On Božji Sin. Međutim, Sotona ih je bio spreman navesti na sumnju, za to već pripremljenim putem njihovih pogrešnih pojmova o Mesiji i Njegovom dolasku. Bilo je široko rašireno vjerovanje da će se Krist roditi u Betlehemu, ali da će nakon određenog vremena iščeznuti, a prilikom druge pojave nitko neće znati odakle je došao. Nije ih bilo malo koji su smatrali da Mesija neće imati nikakve prirodne veze s ljudskim rodom. Pa kako se narodno razumijevanje o Mesijinoj slavi nije poklapalo s Isusom iz Nazareta, mnogi su bili spremni prihvatiti misao: “Ali, za ovoga znamo odakle je, a Mesija kada dođe, nitko neće znati odakle je!”

Dok su se kolebali između sumnje i vjere, Isus je razumio njihove misli i odgovorio im: “Mene poznajete i znate odakle sam: nisam došao sam od sebe, nego postoji Istiniti koji me posla, a vi ga ipak ne poznajete.” Oni su tvrdili da posjeduju znanje o Kristovom podrijetlu, ali Ga uopće nisu poznavali. Da su živjeli u suglasju s Božjom voljom, prepoznali bi Njegovog Sina kad im se otkrio.

Slušatelji nisu mogli pogrešno razumjeti Kristove riječi. One su jasno ponavljale onu tvrdnju koju je iskazao pred Velikim vijećem mjesecima prije toga, kad je sebe proglasio Sinom Božjim. Kao što su Ga poglavari tada pokušali ubiti, tako su sada tražili da Ga uhvate, ali su bili spriječeni nevidljivom silom koja je postavila međe njihovom bijesu govoreći im — dovde ćeš dolaziti, a dalje nećeš.

Između naroda mnogi su Mu povjerovali govoreći: “Kad dođe Mesija, hoće li činiti više čudesa nego ih je ovaj učinio?” Vođe farizeja, koji su puni zebnje pratili tijek događaja, zamijetili su izraze naklonosti mnoštva. Požurili su svećeničkim poglavarima i izložili svoje planove da Ga uhite. Pripremali su se da Ga uhvate kad bude sâm; jer se nisu usuđivali to učiniti u nazočnosti naroda. Isus je opet pokazao da čita njihove namjere: “Još sam malo vremena s vama”, rekao je, “pa odlazim k onomu koji me posla. Tražit ćete me, a nećete me naći. Gdje budem ja, vi ne možete doći.” Uskoro će naći utočište izvan domašaja njihovog ruganja i mržnje; On će se uznijeti Ocu da bi opet bio Obožavani od anđela i tamo Njegovi ubojice neće moći nikada doći.

Rabini su rugajući se rekli: “Budući da ga nećemo naći, kamo ovaj kani ići? Zar kani poći k (Židovima) razasutim među Grcima i učiti Grke?” Ovi sitničari nisu ni sanjali da je njihovim podrugljivim riječima opisana Kristova misija! Cijeli dan pružao je svoje ruke k narodu koji nije dopuštao da mu se kaže i koji je odgovarao nasuprot; ipak, naći će Ga oni koji Ga nisu tražili i pokazat će se onima koji za Njega ne pitaju. (Rimljanima 10,20.21)

Mnogi koji su bili osvjedočeni da je Isus Božji Sin zavedeni su pogrešnim rasuđivanjem svećenika i rabina. Ti su učitelji vrlo utjecajno ponavljali proročanstva koja se odnose na Mesiju, da će “kraljevati Jahve nad Vojskama na gori Sionu i u Jeruzalemu, i Slava će mu sjati pred starješinama”, i da će vladati “od mora do mora, i od Rijeke do granica svijeta”. (Izaija 24,23; Psalam 72,8) Zatim su povlačili omalovažavajuće usporedbe između slave koja je ovdje opisana i skromnog Isusovog izgleda. Same riječi proročanstva tako su bile iskrivljene da potkrijepe zabludu. Da je narod u iskrenosti sâm proučavao Riječ, ne bi bio zaveden. Šezdeset prvo poglavlje Izaije svjedoči da je Krist trebao raditi baš taj rad koji je radio. Pedeset treće poglavlje iznosi Njegovo odbacivanje i patnje u svijetu, a pedeset deveto opisuje narav svećenika i rabina.

Bog ne prisiljava ljude da se odreknu svojega nevjerstva. Pred njima se nalazi svjetlost i tama, istina i zabluda. Njihovo je da odluče što će prihvatiti. Ljudski je um obdaren snagom da razlikuje između dobra i zla. Bog je odredio da ljudi ne odlučuju prema trenutačnom osjećaju, već na osnovi valjanosti dokaza, na osnovi brižljivo međusobno uspoređenih dijelova Pisma. Da su Židovi odbacili svoje predrasude i da su uspoređivali pisano proročanstvo s činjenicama koje su obilježavale Isusov život, primijetili bi divan sklad između proročanstava i njihovog ispunjenja u životu i službi poniznog Galilejca.

I danas su mnogi prevareni na isti način na koji su bili prevareni i Židovi. Vjerski učitelji čitaju Bibliju u svjetlosti vlastitog razumijevanja i predaja, narod ne istražuje Pisma za sebe i ne prosuđuje sâm za sebe što je istina, već se prepušta njihovim sudovima i povjerava svoje duše svojim vođama. Propovijedanje i učenje Njegove Riječi jedno je od sredstava što ih je Bog posvetio za pronošenje svjetlosti; ali učenje svakog čovjeka moramo provjeriti uz pomoć Svetoga pisma. Tko god s molitvom proučava Bibliju, s čežnjom da spozna istinu da bi je mogao poslušati, primit će božansko prosvjetljenje. On će razumjeti Pisma. “Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će…” (Ivan 7,17)

Posljednjeg dana blagdana, sluge koje su poslali svećenici i poglavari da uhite Isusa, vratile su se bez Njega. Ljutito su ih upitali: “Zašto ga niste doveli?” Svečanim izrazom lica odgovorili su: “Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek!”

Njegove riječi omekšale su njihova tvrda srca. Dok je govorio u predvorju Hrama, oni su boravili u blizini, da bi uhvatili nešto što bi se moglo okrenuti protiv Njega. Međutim, dok su slušali, zaboravili su cilj zbog kojega su bili poslani. Stajali su kao zaneseni. Krist je otkrio sebe njihovoj duši. Vidjeli su ono što svećenici i poglavari nisu željeli vidjeti — ljudsku narav preplavljenu slavom božanske naravi. Oni su se vratili tako ispunjeni tom mišlju, tako ganuti Njegovim riječima, da su na pitanje: “Zašto ga niste doveli?” mogli samo odgovoriti: “Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek!”

Svećenici i poglavari ostali su u istom uvjerenju nakon svojeg prvog dodira s Kristom. Njihova su srca bila duboko pokrenuta i nametala im se misao: “Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek!” Međutim, ugušili su osvjedočenje Svetoga Duha. Sada su, ljutiti što su čak i oruđa zakona pala pod utjecaj omrznutog Galilejca, povikali: “Zar ste i vi zavedeni? Ima li tko od članova Velikog vijeća ili od farizeja da je vjerovao u njega? A ova svjetina koja ne pozna Zakona, ona je prokleta.”

Oni kojima se iznosi vijest istine rijetko pitaju: “Je li to istina?”, već pitaju: “Tko ustaje u njezinu obranu?” Mnoštvo je cijeni brojem onih koji je prihvaćaju, pa se još uvijek postavlja pitanje: “Je li tko od učenih ljudi ili vjerskih vođa povjerovao?” Danas ljudi nisu naklonjeniji pravoj pobožnosti nego što su bili u Kristovo doba. Oni toliko teže zemaljskim dobrima da zanemaruju vječna blaga, pa nije nikakav dokaz protiv istine to što je veliki broj ljudi nije spreman prihvatiti ili što je ne prihvaćaju veliki ljudi u svijetu pa čak niti vjerski vođe.

Ponovno su svećenici i poglavari nastavili smišljati način kako da uhvate Isusa. Isticalo se da će, ako bude i dalje ostavljen na slobodi, odvući narod od postavljenih vođa i da je jedini siguran smjer ušutkati Ga bez odlaganja. U punom jeku raspravljanja, iznenada su bili zaustavljeni. Nikodem je upitao: “Osuđuje li naš Zakon nekoga ako se prije ne sasluša i ne dozna što je učinio?” Tišina je prekrila skup. Nikodemove su riječi doprle do njihove savjesti. Nisu mogli osuditi čovjeka bez saslušanja. Međutim, oholi poglavari nisu ušutjeli samo zbog ovog razloga, netremice gledajući onoga koji se usudio govoriti u korist pravde. Bili su začuđeni i razočarani što je jedan iz njihova broja bio toliko pod dojmom Isusovog karaktera da je prozborio u Njegovu obranu. Povrativši se od iznenađenja, s oštrom su se zajedljivošću obratili Nikodemu: “Zar si i ti iz Galileje? Ispitaj pa ćeš vidjeti da iz Galileje ne ustaje nikakav prorok!”

Ipak je prosvjed obustavio postupak Vijeća. Poglavari nisu mogli provesti svoju namjeru i osuditi Isusa bez saslušanja. Poraženi za neko vrijeme, “tada se vratiše svaki svojoj kući. Isus ode na Maslinsku goru.”

Od uzbuđenja i gradskog meteža, od hirovitog mnoštva, od podmuklih rabina, Isus se okrenuo tišini maslinjaka, gdje je mogao biti sâm s Bogom. Ali u rano jutro vratio se u Hram, i kad se narod okupio oko Njega, sjeo je i poučavao ga.

Ubrzo je bio prekinut. Skupina farizeja i književnika približavala Mu se vukući sa sobom jednu prestrašenu ženu koju su grubim, srditim glasom optuživali da je prekršila sedmu zapovijed. Gurnuvši je pred Isusa, rekli su Mu s licemjernim poštovanjem: “Mojsije nam je u Zakonu naredio da takve žene kamenujemo. A ti što veliš?”

Njihovo prijetvorno uvažavanje skrivalo je brižljivo skovanu zavjeru za Njegovo uništenje. Ugrabili su ovu priliku da osiguraju optužbu protiv Njega, smatrajući da će, bez obzira na odluku koju bude donio, pronaći povod da Ga optuže. Ako oslobodi ženu, mogli bi Ga okriviti da prezire Mojsijev zakon. Ako izjavi da je zaslužila smrt, mogli bi Ga optužiti Rimljanima da prisvaja vlast koja pripada samo njima.

Isus je za trenutak promatrao ovaj prizor — žrtvu koja je postiđena drhtala, dostojanstvene prilike surovog lica, lišene čak i ljudskog sažaljenja. Njegov duh besprijekorne čistoće zgrozio se od ovog prizora. Dobro je znao s kojim Mu se ciljem iznosi ovaj slučaj. Čitao je srce, poznavao karakter i tijek života svakoga tko se nalazio pred Njim. Ovi lažni čuvari pravde sami su naveli svoju žrtvu na grijeh da bi mogli postaviti zamku Isusu. Ne pokazujući nijednim znakom da je čuo njihovo pitanje, sagnuo se i, gledajući u zemlju, počeo pisati po prašini.

Nestrpljivi zbog Njegovog odlaganja i očite ravnodušnosti, tužitelji su prišli bliže, skrećući Njegovu pozornost na ovaj predmet. Ali kad su njihove oči, slijedeći Isusove, pogledale na pločnik kraj Njegovih nogu, lica su im se promijenila. Tu, ispisani pred njima, bili su svi tajni grijesi njihovog života. Ljudi koji su to promatrali vidjeli su iznenadnu promjenu izraza lica i gurali se naprijed da otkriju što oni promatraju s takvom zapanjenošću i stidom.

Sa svim svojim neiskrenim izjavama o poštovanju Zakona, ovi su se rabini, iznoseći optužbu protiv žene, oglušili o njegove odredbe. Da poduzme postupak protiv nje bila je dužnost njezinog muža, a i krivca je trebalo podjednako kazniti. Postupak tužitelja bio je potpuno nezakonit. Isus ih je sreo na njihovom tlu. Zakon je nalagao da u slučaju kažnjavanja kamenovanjem svjedoci prvi bace kamen. Dižući se i upravljajući svoj pogled na starješine koji su skovali ovu zavjeru, Isus je rekao: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!” I sagnuvši se, nastavio je pisati po zemlji.

Nije odbacio Zakon koji je dan preko Mojsija, niti je pogazio vlast Rima. Tužitelji su bili pobijeđeni. Sada, s razderanim haljinama lažne pobožnosti, stajali su krivi i osuđeni u nazočnosti Beskrajne Čistoće. Strepili su da se skrivena nepravda njihovog života ne otkrije mnoštvu, pa su se jedan po jedan iskrali, sagnutih glava i oborenih očiju, ostavljajući svoju žrtvu s milostivim Spasiteljem.

Isus je ustao i pogledavši ženu rekao: “‘Ženo, gdje su? Nitko te ne osudi?’ ‘Nitko, Gospodine’, odgovori ona. ‘Ni ja te — reče Isus — ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više.’”

Žena je stajala pred Isusom dršćući od straha. Njegove riječi: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!” doprle su do nje kao smrtna presuda. Nije se usuđivala pogledati u Spasiteljevo lice, već je tiho čekala svoju sudbinu. Zapanjena, vidjela je kako njezini tužitelji bez riječi odlaze postiđeni, a onda su u njezinim ušima zazvonile riječi nade: “Ni ja te … ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više.” Njezino je srce bilo ganuto i ona se bacila pred Isusove noge, iskazujući jecajima svoju zahvalnost i ispovijedajući u gorkim suzama svoje grijehe.

To je za nju bio početak novoga života, života čistoće i mira posvećenog službi Bogu. Podizanjem ove posrnule duše Isus je učinio veće čudo nego izlječenjem najteže tjelesne bolesti; On je izliječio duhovnu bolest koja vodi u vječnu smrt. Ova žena koja se pokajala postala je jedna od Njegovih nepokolebljivih sljedbenica. Samopožrtvovnom ljubavlju i odanošću uzvratila je Njegovoj milosti koja prašta.

U činu opraštanja ovoj ženi i ohrabrenju da živi boljim životom, Isusov karakter odsjajuje ljepotom savršene pravde. Premda ne prikriva grijeh, niti smanjuje osjećaj krivnje, On ipak ne želi osuditi, već spasiti. Svijet je za ovu zabludjelu ženu imao samo podsmijeh i prijezir, ali Isus je izgovorio riječi utjehe i nade. Bezgrešni je imao sućuti prema slabostima ove grešnice, pa joj je pružio ruku pomoćnicu. Dok su je licemjerni farizeji optuživali, Isus joj je zapovjedio: “Idi i odsada ne griješi više.”

Kristov sljedbenik nije onaj koji odvraća svoje oči okrećući se od zabludjelih, ostavljajući ih da nesmetano idu putom koji ih vodi sve niže. Oni koji prednjače u osuđivanju drugih i koji revnuju da ih dovedu pred sud, često su u svojem životu mnogo grešniji od njih. Ljudi mrze grešnika, ali vole grijeh. Krist mrzi grijeh, ali voli grešnika. To će biti duh svih koji Ga slijede. Kršćanska ljubav je spora da osudi i brza da primijeti pokajanje; spremna je oprostiti, ohrabriti, postaviti onoga tko luta na stazu svetosti i održati njegove stope na njoj.