Milostivi Samarijanac

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 10,25-37

U usporedbi o milostivom Samarijancu Krist je prikazao narav prave vjere. Pokazao je da se ona ne sastoji od sustava, vjerskih simbola ili obreda, već u vršenju djela ljubavi, u donošenju najvećeg dobra drugima, u pravoj dobroti.

Dok je Krist učio narod, “ustade neki učitelj Zakona te ga zapita, u nakani da ga kuša: ‘Učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni?’” S pozornošću od koje zastaje dah veliki je skup iščekivao odgovor. Svećenici i rabini mislili su uhvatiti Krista u zamku pitanjem koje će postaviti ovaj zakonik. Ali Spasitelj se nije upuštao u raspravu. Potražio je odgovor od onoga koji je postavio pitanje. “Što stoji … pisano u Zakonu?” pitao je On, “Što tamo čitaš?” Židovi su još optuživali Isusa da se olako odnosi prema Zakonu danom na Sinaju, ali On je pitanje spasenja usmjerio na držanje Božjih zapovijedi.

Zakonik je rekao: “Ljubi Gospodina Boga svoga … svim srcem svojim, svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svom pameću svojom, a svoga bližnjega kao samoga sebe!” Isus mu reče: “Pravo si odgovorio! To vrši pa ćeš živjeti!”

Zakonik nije bio zadovoljan gledištem i djelima farizeja. On je proučavao Pisma s čežnjom da spozna njihovo stvarno značenje. Bio je životno zainteresiran za to i iskreno je upitao: “Što moram činiti?” U svojem odgovoru u vezi sa zahtjevima Zakona, on je mimoišao čitavo mnoštvo obrednih propisa. Nije im pridavao nikakvu važnost, već je iznio dva velika načela na kojima su počivali sav Zakon i Proroci. Takav odgovor, budući da ga je Krist pohvalio, postavio je Spasitelja u povoljan položaj prema rabinima. Nisu Ga mogli osuditi, jer je odobrio ono što je isticao jedan tumač Zakona.

“To vrši pa ćeš živjeti!” rekao je Isus. Prikazao je Zakon kao božansku cjelinu i ovom poukom istaknuo da nije moguće držati jednu zapovijed, a kršiti drugu, jer ih sve prožima isto načelo. Čovjekova sudbina bit će određena njegovom poslušnošću prema cjelokupnom Zakonu. Vrhunska ljubav prema Bogu i nepristrana ljubav prema čovjeku načela su koja treba ostvariti u životu.

Zakonik je uvidio da je i sâm prijestupnik Zakona. Bio je osvjedočen Kristovim ispitivačkim riječima. Pravdu Zakona, za koju je tvrdio da je razumije, nije provodio u život. Nije izražavao ljubav prema svojim bližnjima. Od njega se tražilo pokajanje, no umjesto da se pokaje, on je pokušao sebe opravdati. Umjesto da prizna istinu, želio je pokazati kako je teško ispuniti zapovijed. Na taj se način nadao da će moći odbaciti osvjedočenje i da će se opravdati u očima naroda. Spasiteljeve riječi pokazale su da je njegovo pitanje bilo nepotrebno, budući da je i sâm mogao odgovoriti na njega. Ipak, zakonik je postavio još jedno pitanje rekavši: “Tko je onda moj bližnji?”

Ovo je pitanje izazivalo među Židovima beskrajne rasprave. Nije bilo sumnje što se tiče neznabožaca i Samarijanaca — oni su bili stranci i neprijatelji. Ali, gdje bi trebalo praviti razliku između ljudi iz vlastitog naroda i između različitih društvenih slojeva? Koga treba svećenik, rabin ili starješina smatrati bližnjim? Svoj su život provodili u cijelom nizu obreda da bi bili čisti. Držali su da bi ih dodir s neukim i nehajnim mnoštvom oskvrnuo, što bi zahtijevalo mučne napore da se nečistoća otkloni. Treba li “nečiste” smatrati bližnjima?

Isus ponovno nije dopustio da bude uvučen u raspravu. Nije osudio vjerski fanatizam onih koji su vrebali da Ga osude. Jednostavnom usporedbom uzdigao je pred svojim slušateljima takvu sliku izlijevanja ljubavi koja potječe s Neba, da su sva srca bila dirnuta, dok je zakonik priznao istinu.

Omogućiti da prodre svjetlost najbolji je put za uklanjanje tame. Najbolji način da se spriječi zabluda jest iznošenje istine. Pojava Božje ljubavi otkriva izopačenost i grijeh srca okrenutog sebi.

“Neki čovjek”, rekao je Isus, “silazeći iz Jeruzalema u Jerihon, zapade među razbojnike, koji ga svuku i još k tomu izrane, ostave napol mrtva pa odu. Slučajno je istim putem silazio neki svećenik pa kad opazi, zaobiđe ga i prođe. A tako i neki levit, kada dođe tu i kad ga opazi, zaobiđe ga i prođe.” (Luka 10,30-32) To nije bio neki izmišljeni prizor, već stvarni događaj, koji je bio vjerodostojno predočen. Svećenik i levit koji su prošli na drugu stranu nalazili su se u društvu onih koji su slušali Kristove riječi.

Putujući iz Jeruzalema u Jerihon, putnik je morao proći kroz jedan dio Judejske pustinje. Put je vodio niz divlju, stjenovitu uvalu kojom su harali razbojnici i koja je često bila poprište nasilja. Na tom mjestu putnik je bio napadnut, oteto mu je sve što je bilo vrijedno, pa je ranjen i pretučen ostavljen polumrtav kraj puta. Dok je tako ležao, tim je putom naišao svećenik, ali je samo pogledao prema ranjeniku. Tada se pojavio levit. Radoznao da vidi što se dogodilo, zastao je i pogledao patnika. Uvidio je što bi trebalo učiniti, ali to nije bila ugodna dužnost. Najviše bi volio da nije tim putem ni pošao, te tako ne bi morao vidjeti tog ranjenog čovjeka. Uvjeravao je sebe da ga se taj slučaj ne tiče.

Oba su čovjeka bila u svetoj službi, držeći sebe tumačima svetih spisa. Pripadali su onom posebno odabranom sloju da bude Božji predstavnik pred narodom. Morali su “biti blagi prema onima koji iz neznanja griješe” (Hebrejima 5,2) da bi mogli voditi ljude u razumijevanju Božje velike ljubavi prema ljudskom rodu. Djelo na koje su bili pozvani bilo je ono isto što ga je Isus opisao kao svoje kad je rekao: “Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospodnje.” (Luka 4,18)

Nebeski anđeli promatraju nevolje Božje obitelji na Zemlji i spremni su na suradnju s ljudima u otklanjanju tlačenja i patnji. Bog je u svojoj providnosti doveo svećenika i levita na put na kome je ranjeni patnik ležao, da bi mogli vidjeti kako mu je potrebna milost i pomoć. Cijelo Nebo pazilo je da vidi hoće li srca tih ljudi biti taknuta sažaljenjem za ljudsku nesreću. Spasitelj je bio Onaj koji je poučavao Hebreje u pustinji. Iz stupa od oblaka i ognja pružao im je pouku koja se vrlo razlikovala od ove koju je narod sada primao od svojih svećenika i učitelja. Milostive odredbe Zakona obuhvaćale su čak i životinje, koje svoje potrebe i patnje ne mogu izraziti riječima. Mojsiju su o ovome dane upute za djecu Izraelovu: “Kad nabasaš na zalutalo goveče ili magare svoga neprijatelja, moraš mu ga natrag dovesti. Ako opaziš magarca onoga koji te mrzi kako je pao pod svojim tovarom, nemoj ga ostaviti: zajedno s njegovim gospodarom moraš mu pomoći da se digne.” (Izlazak 23,4.5) Međutim, u čovjeku koga su ranili razbojnici, Isus je iznio slučaj jednog brata u nevolji. Koliko je više sažaljenjem trebalo biti pokrenuto njihovo srce prema njemu nego prema teglećoj životinji! Preko Mojsija su primili vijest da je njihov Gospodin Bog “Bog velik, jak i strašan” i da “daje pravdu siroti i udovici; ljubi pridošlicu.” U skladu s tim zapovjedio je: “Ljubite i vi pridošlicu.” “Ljubi ga kao sebe samoga.” (Ponovljeni zakon 10,17-19; Levitski zakonik 19,34)

Job je rekao: “Nikad nije stranac vani noćivao, putniku sam svoja otvarao vrata.” A kad su dva anđela u ljudskom obliku došla u Sodomu, Lot se poklonio licem do zemlje i rekao: “Molim, gospodo, svrnite u kuću svoga sluge da noć provedete.” (Job 31,32; Postanak 19,2) Svećeniku i levitu bile su bliske ove pouke, ali ih nisu sprovodili u svakodnevni život. Obrazovani u školi narodnog vjerskog fanatizma, postali su sebični, skučeni i isključivi. Kad su pogledali ranjenog čovjeka, nisu mogli reći pripada li njihovoj narodnosti. Pomislili su da bi on mogao biti Samarijanac i udaljili se.

U njihovom činu, kako ga je Isus opisao, zakonik nije vidio ništa što bi se suprotilo onome čemu je bio poučavan o zahtjevima Zakona. Međutim, sad je prikazan drugi prizor.

Neki Samarijanac naišao je na svojem putu na nevoljnika i, kad ga je vidio, sažalio se na njega. Nije pitao je li ovaj stranac Židov ili mnogobožac. Ako je Židov, Samarijanac je dobro znao da bi njemu u sličnoj prilici taj čovjek pljunuo u lice i s prijezirom prošao kraj njega. Ipak, nije zbog toga oklijevao. Nije se obazirao što je i sâm možda u opasnosti od nasilja jer se zadržava na tom mjestu. Bilo je dovoljno da se tu, pred njim, nalazilo ljudsko biće u nevolji i patnji. Skinuo je svoju odjeću da bi ga pokrio. Ulje i vino što ih je pripremio za svoje putovanje upotrijebio je za izlječenje i okrepu ranjenika. Podignuo ga je na svoje magare i krenuo lagano, ravnomjernim korakom, tako da se nevoljnik ne bi potresao i stoga podnosio veće bolove. Doveo ga je u jednu gostionicu i bdijući nježno se brinuo za njega tijekom noći. Ujutro, kad je bolesniku bilo bolje, Samarijanac se usudio nastaviti svoj put. Ali prije nego što je to učinio, predao ga je gostioničaru da se skrbi o njemu, platio troškove, ostavio novčani ulog u njegovu korist, a nezadovoljan čak i ovim, pobrinuo se za svaku daljnju potrebu, rekavši gostioničaru: “Brini se za nj … pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti.”

Završivši izlaganje, Isus je upravio svoj pogled na zakonika, i kao da čita njegovu dušu, rekao: “Koji se, po tvome mišljenju, od te trojice pokazao bližnjim onomu što je zapao među razbojnike?” (Luka 10,36)

Zakonik čak ni sada nije htio izgovoriti ime Samarijanac, nego je odgovorio: “Onaj koji mu iskaza milosrđe.” Isus je rekao: “Idi pa i ti čini tako!”

Tako je na pitanje “Tko je onda moj bližnji?” za sva vremena primljen odgovor. Krist je pokazao da naš bližnji nije samo onaj koji pripada našoj crkvi i vjeri. To nema nikakve veze s rasom, bojom ili društvenom razlikom. Naš je bližnji svaka osoba kojoj je potrebna naša pomoć. Naš je bližnji svaka duša koju je ranio i izmučio neprijatelj. Naš je bližnji svatko tko je Božja svojina.

U priči o milostivom Samarijancu Isus je prikazao sebe i svoje poslanje. Sotona je prevario, izmučio, opljačkao, upropastio čovjeka i ostavio ga da pogine, ali se Spasitelj sažalio na naše bespomoćno stanje. On je napustio svoju slavu da bi nas došao izbaviti. On nas je našao na umoru i prihvatio naš slučaj. Iscijelio je naše rane. Pokrio nas je svojom haljinom pravde. Otvorio nam je sigurno utočište i pobrinuo se za nas snoseći sve troškove. On je umro da bi nas spasio. Ukazujući na vlastiti primjer, rekao je svojim sljedbenicima: “Ovo vam zapovijedam da ljubite jedan drugoga! … Kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.” (Ivan 15,17; 13,34)

Zakonikovo pitanje Isusu je glasilo: “Što moram činiti?” A Isus, držeći ljubav prema Bogu i čovjeku najvišim izrazom pravde, rekao je: “To vrši pa ćeš živjeti.” Samarijanac je poslušao nalog srca koje je bilo milostivo i puno ljubavi, i time dokazao da je izvršitelj Zakona. Krist je naložio zakoniku: “Idi pa i ti čini tako!” Od Božje se djece očekuje da čine, a ne da samo govore. “Tko tvrdi da ostaje u njemu, taj mora tako živjeti kako je on živio.” (1. Ivanova 2,6)

Danas je ova pouka isto tako potrebna svijetu kao što je bila u vrijeme kad je potekla s Isusovih usana. Sebičnost i hladni formalizam gotovo su ugasili plamen ljubavi i izgnali vrline koje karakter trebaju učiniti miomirisom. Mnogi koji ispovijedaju Njegovo ime izgubili su iz vida činjenicu da kršćani trebaju predstavljati Krista. Ako ne postoji stvarno žrtvovanje za dobro drugih u obiteljskom krugu, u susjedstvu, u crkvi i gdje god se nalazimo, tada, bez obzira na to što tvrdili o sebi, nismo kršćani.

Krist je svoje dobro sjedinio s dobrom ljudskog roda i pozvao nas da se ujedinimo s Njim na spašavanju čovječanstva. “Badava ste primili, badava i dajte!” (Matej 10,8) Grijeh je najveće od svih zala, i naše je da imamo sažaljenja i pomognemo grešniku. Postoje mnogi koji griješe i koji osjećaju svoju sramotu i svoje bezumlje. Oni čeznu za riječima ohrabrenja. Promatraju svoje pogreške i zablude dok skoro ne zapadnu u očajanje. Ove duše ne treba zanemariti. Ako smo kršćani, nećemo proći kraj njih na drugu stranu, držeći se što je dalje moguće od onih kojima je naša pomoć najpotrebnija. Kad ugledamo ljudska bića u nevolji, bilo zbog ucviljenosti ili grijeha, nikada ne smijemo reći: “To me se ne tiče.”

“Takvog vi duhovni ispravljajte u duhu blagosti!” (Galaćanima 6,1) Vjerom i molitvom odagnajte silu neprijatelja. Govorite riječi vjere i ohrabrenja koje će biti kao ljekoviti melem pretučenom i ranjenom čovjeku. Mnogi, mnogi su klonuli i obeshrabrili se u velikoj borbi života, dok bi ih jedna riječ ljubaznog ohrabrenja ojačala da pobijede. Nikada ne bismo smjeli proći kraj neke duše koja pati ne pokušavajući joj pružiti od utjehe kojom je Bog utješio nas.

Sve je to samo ispunjenje načela Zakona — načela koje je prikazano u usporedbi o milostivom Samarijancu, a pokazalo se u Isusovom životu. Njegov karakter otkriva pravo određenje Zakona i pokazuje milosrđe, ljubaznost i ljubav prema svim ljudima koji svjedoče o karakteru nebeskih zakona. Oni svjedoče o činjenici: “Savršen je Zakon Jahvin — dušu krijepi.” (Psalam 19,8) I tko god propusti otkriti ovu ljubav, krši Zakon za koji tvrdi da ga poštuje, jer duh koji izražavamo prema svojoj braći otkriva kakav je naš duh prema Bogu. Božja ljubav u srcu jedini je izvor ljubavi prema našem bližnjem. “Ako netko tvrdi: Ljubim Boga, a mrzi svoga brata, lažac je; jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi.” Ljubljeni, “ako ljubimo jedan drugoga, Bog ostaje u nama, i njegova je ljubav u nama savršena”. (1. Ivanova 4,20.12)

Kraljevstvo Božje ne dolazi vidljivo

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 17,20-22

Neki su farizeji došli k Isusu s pitanjem: “Kad će doći kraljevstvo Božje?” Prošlo je više od tri godine kako je Ivan Krstitelj objavio vijest koja je kao trubni glas odjekivala cijelom zemljom: “Jer je blizu kraljevstvo nebesko!” (Matej 3,2) Ovi farizeji dotada nisu vidjeli nikakav znak o uspostavi kraljevstva. Mnogi od onih koji su odbacili Ivana i na svakom se koraku suprotstavljali Isusu nagovještavali su da je Njegova misija pretrpjela neuspjeh.

Isus je odgovorio: “Kraljevstvo Božje ne dolazi tako da se to može vidjeti; niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje’ ili ‘eno ga ondje’, jer kraljevstvo je Božje među vama.” Božje kraljevstvo počinje u srcu. Ne tražite ovdje ili ondje pojavljivanje zemaljske sile da obilježi Njegov dolazak.

“Doći će vrijeme”, rekao je obraćajući se svojim učenicima, “kad ćete čeznuti da vidite samo jedan dan od dana Sina Čovječjega, ali ga nećete vidjeti.” Budući da slavu moje misije ne prati svjetovna raskoš, nalazite se u opasnosti da je ne raspoznate. Vi ne razumijete koliko je velika vaša sadašnja prednost što među sobom imate, premda odjevenog u ljudsko obličje, Onoga koji je život i svjetlost ljudima. Doći će dani kad ćete se s čežnjom sjećati prilika koje sada uživate hodajući i razgovarajući s Božjim Sinom.

Zbog svoje sebičnosti i zemaljskih težnji čak ni Isusovi učenici nisu mogli razumjeti duhovnu slavu koju im je želio otkriti. Tek nakon Kristovog uzašašća Ocu i izlijevanja Svetoga Duha na vjernike, učenici su u potpunosti cijenili Spasiteljev karakter i misiju. Pošto su primili krštenje Duhom, počeli su shvaćati da su bili u neposrednoj nazočnosti Gospodina slave. Kad su se podsjećali na Kristova kazivanja, njihov se um otvorio za razumijevanje proročanstava, za shvaćanje čuda što ih je On činio. Čuda iz Njegova života prolazila su ispred njih i oni su bili kao ljudi probuđeni iz sna. Shvatili su da je “Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca.” (Ivan 1,14) Krist je, zapravo, došao od Boga na grešni svijet da spasi Adamove pale sinove i kćeri. Kad su ovo shvatili, učenici su sami sebi izgledali manje važni. Nikada im nije dosadilo ponavljanje Njegovih riječi i djela. Njegove pouke, koje su samo nejasno razumijevali, sada su dopirale do njih kao svježe otkrivenje. Sveto pismo postalo je za njih novom knjigom.

Kad god su istraživali proročanstva koja su svjedočila o Kristu, učenici su se sjedinjavali s Božanstvom, i učili od Onoga koji se uznio na Nebo da završi djelo što ga je započeo na Zemlji. Uvidjeli su činjenicu da u Njemu prebiva spoznaja koju nijedno ljudsko biće, ako nije potpomognuto božanskim posrednikom, ne može razumjeti. Njima je bila potrebna pomoć od Onoga koga su najavili kraljevi, proroci i pravedni ljudi. S dubokim su divljenjem čitali i ponovno čitali proročke opise o Njegovom karakteru i radu. Kako su nejasno razumijevali proročke spise! Kako su sporo prihvaćali velike istine koje su svjedočile o Kristu! Promatrajući Ga u Njegovom poniženju, dok je išao kao čovjek među ljudima, nisu shvaćali tajnu Njegovog utjelovljenja, dvojaki karakter Njegove naravi. Njihove su oči bile zatvorene, tako da nisu shvatili božansku narav u ljudskoj. Ali, budući da su bili prosvijetljeni Svetim Duhom, kako li su samo čeznuli da Ga opet vide i zauzmu mjesto kraj Njegovih nogu! Koliko su željeli da mogu doći k Njemu kako bi im On objasnio sveta Pisma koja nisu mogli razumjeti! Kako bi sada pozorno slušali Njegove riječi! Što je Krist držao na umu kad je rekao: “Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete nositi”? (Ivan 16,12) Koliko su željeli sve to znati! Bili su žalosni što je njihova vjera bila tako slaba, što su njihove zamisli bile toliko udaljene od željenog cilja, što su tako pogrešno razumijevali stvarnost.

Bog je poslao glasnika da objavi Kristov dolazak i usmjeri pozornost židovskog naroda i svijeta na Njegovu misiju, kako bi se ljudi mogli pripremiti da Ga prime. Izuzetna Osoba koju je Ivan najavio bila je među njima više od trideset godina, ali oni Ga nisu upoznali kao Poslanog od Boga. Učenici su osjećali grižnju savjesti zato što su dopustili da nevjerstvo koje je prevladavalo prožme njihovo mišljenje i zamagli njihovo razumijevanje. Svjetlost ovog mračnog svijeta sjala je usred njegove tame, a oni nisu shvatili odakle potječu te zrake. Pitali su sami sebe zašto su se tako ponašali da ih je Krist morao ukoravati. Često su ponavljali Njegove razgovore i zaključili: Zašto smo dopuštali da nas zbune zemaljski obziri i suprotstavljanje svećenika i rabina, tako da nismo shvatili da je među nama prebivao Onaj koji je veći od Mojsija, i da nas je učio mudriji od Salomona? Kako su neosjetljive bile naše uši! Kako je slabo bilo naše shvaćanje!

Toma nije želio vjerovati sve dok ne stavi svoj prst u ranu koju su načinili rimski vojnici. U Isusovoj poniženosti i odbačenosti, Petar Ga se odrekao. Ova jasno obilježena bolna sjećanja izlazila su pred njih. Bili su s Njim, ali Ga nisu poznavali niti su Ga pravilno razumjeli. Ali kako je sve ovo potresalo njihova srca kad su prepoznali svoju nevjeru!

Kad su se svećenici i poglavari ujedinili protiv njih, kad su dovedeni pred savjete i bačeni u zatvor, Kristovi su sljedbenici bili radosni “što im je udijeljena čast da podnesu zlostavljanje za ime Isusovo” (Djela 5,41). Radovali su se što pred ljudima i anđelima mogu dokazati kako shvaćaju Kristovu slavu i kako su Ga odlučili slijediti po svaku cijenu.

Danas je isto tako točno, kao što je bilo i u apostolsko doba, da bez prosvjetljenja božanskim Duhom čovječanstvo ne može raspoznati Kristovu slavu. Istinu i Božje djelo ne mogu cijeniti oni koji vole svijet i onakvo kršćanstvo koje čini ustupke. Učiteljevi sljedbenici ne nalaze se na putu obilja, zemaljske časti i prilagođenosti svijetu. Oni prednjače na putovima truda, poniženja i poruge, u prvim redovima borbe “protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima” (Efežanima 6,12). I danas ih, kao i u Kristovo doba, svećenici i farizeji njihovog doba pogrešno shvaćaju, preziru i ugnjetavaju.

Božje kraljevstvo neće doći da se vidi. Evanđelje Božje milosti, sa svojim duhom samoodricanja, nikada ne može biti u skladu s duhom ovoga svijeta. Ta su dva načela u sukobu. “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.” (1. Korinćanima 2,14)

Međutim, danas u vjerskom svijetu postoji mnoštvo onih koji po svom vjerovanju rade na uspostavi Kristovog kraljevstva kao zemaljske, svjetovne vladavine. Oni žele našega Gospodina učiniti vladarom kraljevstva ovoga svijeta, vladarom u njegovim sudovima, nad njegovim vojskama, njegovim zakonodavnim dvoranama, njegovim palačama i trgovima. Oni od Njega očekuju da vlada uz pomoć zakona nametnutih ljudskom vlašću. Budući da se Krist osobno ne nalazi ovdje, oni će sami poduzeti da djeluju umjesto Njega, da provode zakone Njegovog kraljevstva. Uspostava takvog kraljevstva je ono što su željeli Židovi Kristovog doba. Oni bi prihvatili Krista da je htio uspostaviti svjetovno kraljevstvo, nametnuti ono što su oni smatrali Božjim zakonom i učiniti ih tumačima svoje volje i predstavnicima svoje vlasti. Međutim, On je rekao: “Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu.” (Ivan 18,36) On nije želio prihvatiti zemaljsko prijestolje.

Vlast pod kojom je Isus živio bila je izopačena i surova; na svakom koraku čulo se o zlouporabama — otimačini, netrpeljivosti i tlačiteljskoj okrutnosti. Ipak, Spasitelj nije pokušao izvršiti nikakve društvene reforme. On nije napadao nikakve nacionalne zlouporabe, niti osuđivao neprijateljske narode. Nije se miješao u vlast ili administraciju onih koji su bili na vlasti. Onaj tko je bio naš Primjer držao se daleko od zemaljskih vlasti. Ne zato što je bio ravnodušan prema ljudskim nevoljama, nego zato što se lijek nije nalazio samo u ljudskim i vanjskim mjerama. Da bi bilo djelotvorno, liječenje mora obuhvatiti svakog pojedinca i mora obnoviti srce.

Kristovo kraljevstvo nije uspostavljeno odlukama sudova, savjeta, zakonodavnih skupština niti pokroviteljstvom velikih ljudi ovoga svijeta, već usađivanjem Kristove naravi u ljudsku djelovanjem Svetoga Duha. “A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime: koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego — od Boga.” (Ivan 1,12.13) Evo jedine sile koja može uzdignuti ljudski rod! Ljudsko oruđe za izvršenje ovog djela je propovijedanje Božje riječi i njezino provođenje u život.

Kad je apostol Pavao otpočeo svoje rad u Korintu, tom mnogoljudnom, bogatom i zlom gradu ukaljanom bezbrojnim porocima mnogoboštva, rekao je: “Jer ne držah zgodnim među vama išta drugo znati osim Isusa Krista, i to razapetoga.” (1. Korinćanima 2,2) Pišući kasnije nekima koji su bili izopačeni najodvratnijim grijesima, mogao je reći: “Ali se opraste, i posvetiste, i opravdaste imenom našega Gospodina Isusa Krista i Duhom našega Boga. … Neprestano zahvaljujem svome Bogu za vas na milosti Božjoj koja vam je dana u Kristu Isusu.” (1. Korinćanima 6,11; 1,4)

Danas, kao i u Kristovo doba, djelo Božjega kraljevstva ne oslanja se na one koji traže priznanje i potporu svjetovnih vladara i ljudskih zakona, već na one koji u Njegovo ime objavljuju narodu one duhovne istine koje će, kod onih koji ih prihvate, ostvariti Pavlovo iskustvo: “S Kristom sam razapet na križ; živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni.” (Galaćanima 2,19.20) Tada će i oni kao Pavao raditi za dobro ljudi. On je rekao: “Prema tome, mi vršimo poslaničku službu u ime Krista — kao da Bog opominje po nama. U ime Krista molimo: Pomirite se s Bogom!” (2. Korinćanima 5,20)