Blagoslivljanje djece

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 19,13-15; Marku 10,13-16; Luki 18,15-17

Isus je uvijek volio djecu. Prihvaćao je njihove izraze naklonosti i njihovu iskrenu, neusiljenu ljubav. Zahvalno veličanje s njihovih čistih usana bilo je glazba za Njegove uši i osvježenje za Njegov duh kad je bio izmučen dodirom s lukavim i licemjernim ljudima. Kud god je Spasitelj išao, dobroćudnost Njegovog lica i Njegovo nježno, ljubazno držanje zadobivalo je ljubav i povjerenje djece.

Među Židovima je bilo uobičajeno da majke donose svoju djecu rabinu kako bi ih blagoslovio stavljajući ruku na njih, ali Spasiteljevi učenici smatrali su da je Njegov rad previše važan da bi se prekidao na taj način. Kad su majke sa svojim mališanima dolazile k Njemu, učenici su ih s negodovanjem promatrali. Smatrali su tu djecu previše malom da bi mogla imati neke koristi od posjeta Isusu i zaključili su da će On biti nezadovoljan zbog njihove nazočnosti. Međutim, učenici su bili razlog Njegova nezadovoljstva. Spasitelj je razumio brigu i teret majki koje su težile da odgoje svoju djecu u skladu s Božjom riječju. On je čuo njihove molitve. On ih je sam privukao k sebi.

Jedna majka sa svojim djetetom napustila je svoj dom da nađe Isusa. Usput je o svojoj namjeri pričala svojoj susjedi, te je i ona zaželjela da joj Isus blagoslovi djecu. Tako se skupilo više majki sa svojim mališanima. Neka od ove djece izišla su iz doba ranog djetinjstva i stupila u doba mladosti. Dok su majke izražavale svoju želju, Isus je blagonaklono slušao njihov stidljiv zahtjev praćen suzama. Ali pričekao je da vidi kako će učenici postupiti prema njima. Kad je vidio da vraćaju majke, misleći da Mu čine uslugu, otkrio im je njihovu pogrešku, rekavši: “Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni; jer takvima pripada kraljevstvo Božje.” Uzeo je djecu u naručje, položio ruke na njih i dao im blagoslov po koji su došli.

Majke su se utješile. Vratile su se svojim domovima osnažene i blagoslovljene Kristovim riječima. Bile su ohrabrene da s novom radošću ponesu svoj teret i s puno nade podižu svoju djecu. Današnje majke trebaju prihvatiti Njegove riječi s istom vjerom. Krist je i danas isto tako naš osobni Spasitelj kao što je bio dok je kao Čovjek živio među ljudima. On je isto tako pomoćnik majkama danas, kao što je bio dok je u svoje naručje uzimao mališane u Judeji. Djeca naših obitelji isto su tako otkupljena Njegovom krvlju, kao što su to bila djeca iz onih vremena.

Isus poznaje teret koji leži na srcu svake majke. On, čija se majka borila s neimaštinom i oskudicom, suosjeća sa svakom majkom u njezinom mukotrpnom radu. On, koji je krenuo na dugi put da bi oslobodio brižno srce žene Kanaanke, učinit će isto toliko i za današnje majke. Njega, koji je vratio jedinca udovici iz Naina, i koji se u svojim samrtnim mukama na križu sjetio svoje majke, i danas dira majčinska žalost. U svakoj žalosti, u svakoj potrebi, On će pružiti utjehu i pomoć.

Neka majke dođu k Isusu sa svojim poteškoćama. One će naći milost koja će biti dovoljna da im pomogne u podizanju njihove djece. Vrata su otvorena svakoj majci koja želi položiti svoj teret kraj Spasiteljevih nogu. On koji kaže: “Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni”, još uvijek poziva majke da dovedu svoje mališane kako bi ih blagoslovio. Čak i novorođenče u naručju svoje majke može prebivati u zaklonu Višnjega vjerom majke koja se moli. Ivan Krstitelj je bio ispunjen Svetim Duhom od svojega rođenja. Ako želimo živjeti u zajednici s Bogom, mi također možemo očekivati da naše malene, već od njihovih najranijih dana, oblikuje božanski Duh.

U djeci koja su došla u dodir s Njim Isus je vidio ljude i žene koji će postati nasljednici Njegove milosti i podanici Njegovog kraljevstva, a neki od njih mučenici za Njega. On je znao da će Ga ova djeca slušati i prihvatiti kao svojega Otkupitelja mnogo spremnije nego odrasli ljudi, od kojih su mnogi imali svjetovnu mudrost i tvrdo srce. U svojem poučavanju On se spustio na razinu njihovog razumijevanja. On, Veličanstvo Neba, nije s prijezirom odgovarao na njihova pitanja i pojednostavnio je svoje važne pouke da bi odgovarale njihovom dječjem razumijevanju. On je u njihove umove posijao sjeme istine, koje će u godinama što dolaze izniknuti i donijeti rod za vječni život.

Još uvijek je točno da su djeca najspremnija prihvatiti pouke iz Evanđelja; njihova srca otvorena su božanskom utjecaju, snažna da zadrže primljene pouke. Mala djeca mogu biti kršćani s iskustvom koje je u skladu s njihovim godinama. Trebaju se odgajati u duhovnosti i roditelji im trebaju pružiti svaku prednost kako bi mogli oblikovati karakter po uzoru na Kristov.

Očevi i majke trebaju svoju djecu smatrati mlađim članovima Gospodnje obitelji, koja su im povjerena da ih odgajaju za Nebo. Pouke koje sami učimo od Krista trebamo prenijeti svojoj djeci onako kako ih mladi umovi mogu prihvatiti, otkrivajući im malo-pomalo ljepotu nebeskih načela. Na taj način kršćanski dom postaje školom u kojoj roditelji služe kao pomoćni učitelji, dok je sâm Krist glavni Učitelj.

U radu za obraćenje naše djece ne bismo smjeli očekivati snažne osjećaje kao osnovni dokaz osvjedočenja o grijehu. Nije nužno znati ni točno vrijeme njihovog obraćenja. Trebamo ih poučiti da svoje grijehe donesu Isusu i potraže od Njega oprost, vjerujući da On prašta i da ih prihvaća kao što je prihvaćao djecu kad je osobno bio na Zemlji.

Kad majka uči svoju djecu da je slušaju zato što je vole, ona im daje i prve pouke iz kršćanskog života. Majčina ljubav predstavlja za dijete Kristovu ljubav, i mališani koji imaju povjerenja u majku i slušaju je, uče se imati povjerenja i biti poslušni Spasitelju.

Isus je bio uzor djeci i primjer očevima. On je govorio kao Čovjek koji ima vlast i Njegove su riječi imale silu; pa ipak u svim svojim postupcima prema grubim i neobuzdanim ljudima nije upotrijebio nijedan neljubazan ili neuljudan izraz. Kristova milost u srcu usadit će nebesko dostojanstvo i osjećaj za ono što odgovara trenutku. On će ublažiti sve što je grubo i pokoriti sve što je oporo i neljubazno. To će povesti i očeve i majke da sa svojom djecom postupaju kao s razumnim bićima, onako kako bi željeli da se postupa s njima.

Roditelji, u odgajanju svoje djece proučavajte pouke što ih je Bog dao u prirodi. Kad biste gajili neki karanfil, ili ružu, ili ljiljan — kako biste to činili? Pitajte vrtlara kako postiže da svaka grana i svaki list tako divno buja i razvija se u savršenom skladu i ljepoti. On će vam reći da to nije postigao grubim dodirom niti silovitim naporima, jer bi to samo polomilo nježne izdanke. To su bile male pažnje koje su se često ponavljale. On je zalijevao tlo, biljke koje su se razvijale štitio je od snažnih vjetrova i žarkog sunca, a Bog je učinio da bujaju i cvatu u ljepoti. U postupanju sa svojom djecom slijedite postupak vrtlara. Nježnim dodirom i pokazivanjem ljubazne pomoći trudite se oblikovati njihove karaktere po ugledu na Kristov.

Ohrabrite izraz ljubavi prema Bogu i jedan prema drugome. Razlog zašto u svijetu ima tako puno muškaraca i žena tvrdoga srca jest što se prava ljubav smatrala slabošću, što se obeshrabrivala i potiskivala. Bolja narav ovih ljudi bila je gušena u djetinjstvu i, sve dok svjetlost božanske ljubavi ne otopi njihovu hladnu sebičnost, njihova će sreća zauvijek biti uništena. Ako želimo da naša djeca imaju nježni Isusov duh i naklonost koju anđeli pokazuju prema nama, moramo ohrabrivati pobude plemenitosti i ljubavi koje nosi djetinjstvo.

Učite djecu da vide Krista u prirodi. Izvedite ih van, pod veličanstveno drveće, u vrt i učite ih da u svim veličanstvenim djelima stvaranja vide izraz Njegove ljubavi. Poučavajte ih da je On uspostavio zakone koji upravljaju svim bićima, da je On postavio zakone i za nas i da su ti zakoni za našu sreću i radost. Nemojte ih zamarati dugim molitvama i dosadnim opomenama, već ih očitim poukama iz prirode naučite poslušnosti Božjem zakonu.

Kad ih pridobijete da imaju povjerenja u vas kao Kristove sljedbenike, lako ćete ih učiti o velikoj ljubavi kojom nas je On ljubio. Kad pokušate objasniti istine o spasenju i ukazujete djeci na Krista kao osobnog Spasitelja, anđeli će biti kraj vas. Gospodin će očevima i majkama dati milost da svoje mališane zainteresiraju uzvišenim izvještajima o Djetetu iz Betlehema, koje je doista nada svijeta.

Kad je Isus rekao svojim učenicima da ne brane djeci dolaziti k Njemu, govorio je svojim sljedbenicima svih vjekova — službenicima Crkve, propovjednicima, pomoćnicima i svim kršćanima. Isus privlači djecu k sebi i On nam nalaže: “Nemojte im priječiti da dođu k meni”; kao da kaže — ona će doći ako ih ne spriječite.

Nemojte dopustiti da vaš karakter koji nije sličan Kristu pogrešno prikaže Isusa. Nemojte udaljiti mališane od Njega svojom hladnoćom i grubošću. Nemojte postati uzrokom njihovom osjećaju da im Nebo neće biti ugodno mjesto ako vi budete tamo. Ne govorite o vjeri kao o nečemu što djeca ne mogu razumjeti i ne postupajte tako kao da se od njih ne očekuje da u djetinjstvu prihvate Krista. Nemojte im prenijeti pogrešan dojam da je Kristova vjera sumorna i da se dolaženjem Spasitelju moraju odreći svega što život čini radosnim.

Kad Sveti Duh potakne srca djece, surađujte u Njegovom radu. Učite ih da ih Spasitelj poziva i da Mu ništa ne pričinjava veću radost nego kad Mu se predaju u cvijetu i svježini svojih godina.

Beskrajnom nježnošću Spasitelj promatra duše koje je otkupio svojom krvlju. One su Njegove zahvaljujući Njegovoj ljubavi. On ih promatra s neizrecivom čežnjom. Njegovo je srce široko otvoreno ne samo za djecu najboljeg ponašanja, već i za onu koja su naslijedila loše crte karaktera. Mnogi roditelji ne razumiju koliko su odgovorni za takve nedostatke svoje djece. Oni su ih učinili takvima. Sa zabludjelima ne postupaju nježno i mudro. Ali Isus sa sažaljenjem promatra ovu djecu. On vidi sve — od uzroka do posljedice.

Kršćanski djelatnik može postati Kristovo oruđe u dovođenju ove djece Spasitelju. Mudrošću i istančanim razumijevanjem on ih može privezati za svoje srce, može im pružiti ohrabrenje i nadu i Kristovom ih milošću vidjeti preobraženog karaktera, tako da se za njih može reći: “Jer takvima pripada kraljevstvo nebesko.”

“Jedno ti nedostaje”

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 19,16-22; Marku 10,17-22; Luki 18,18-23

“Dok je izlazio na put, pritrča neki čovjek, pade preda nj na koljena i upita ga: Dobri učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni?”

Mladić koji je postavio ovo pitanje bio je narodni poglavar. Imao je veliko imanje i zauzimao odgovoran položaj. Vidio je ljubav koju je Krist pokazao prema djeci koju su doveli k Njemu; vidio je kako ih je nježno primio i uzimao u svoje naručje i u njegovom se srcu rasplamsala ljubav prema Spasitelju. Zaželio je postati Njegov učenik. Bio je tako duboko pokrenut da je, dok je Isus išao svojim putom, potrčao za Njim, kleknuo kraj Njegovih nogu i iskreno i ozbiljno postavio pitanje, koje je bilo tako važno za njegovu dušu, ali i za dušu svakog ljudskog bića: “Dobri učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni?”

“Zašto me zoveš dobrim?” rekao je Isus. “Samo je jedan Dobri, Bog.” Isus je želio iskušati poglavarovu iskrenost i pokrenuti ga da kaže na koji Ga način smatra dobrim. Shvaća li da je Ovaj kome govori Božji Sin? Koji je bio pravi osjećaj njegova srca?

Ovaj je poglavar imao visoko mišljenje o svojoj pravednosti. On nije niti pretpostavljao da mu bilo što nedostaje; pa ipak nije bio sasvim zadovoljan. Osjećao je potrebu za nečim što nije imao. Zar ga Isus ne bi mogao blagosloviti kao što je blagoslovio djecu i ispuniti potrebu njegove duše?

Odgovarajući na njegovo pitanje, Isus mu je rekao da je poslušnost Božjim zakonima nužna ako želi dobiti vječni život i naveo neke od zapovijedi koje pokazuju čovjekovu dužnost prema njegovim bližnjima. Poglavarov odgovor je bio potvrdan: “To sam sve držao, … što mi još treba?”

Krist je promatrao lice ovog mladog čovjeka kao da čita njegov život i ispituje njegov karakter. Zavolio ga je i čeznuo da mu podari mir, milost i radost koji bi sasvim izmijenili njegov karakter. “Još ti jedno nedostaje”, rekao je On, “prodaj sve što imaš, podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebesima! Onda dođi i slijedi me!”

Krista je privlačio ovaj mladić. On je znao da je bio iskren kad je rekao: “To sam sve držao od svoje mladosti.” Otkupitelj je čeznuo da u njemu stvori takvo razumijevanje koje bi ga osposobilo da uvidi potrebu za posvećenjem srca i kršćanskom dobrotom. Čeznuo je da u njemu vidi ponizno i skrušeno srce svjesno uzvišene ljubavi koju treba pokloniti Bogu; srce koje će svoj nedostatak pokriti Kristovim savršenstvom.

Isus je u ovom poglavaru vidio pomoćnika koji bi Mu bio potreban, da Mu je mladić postao suradnik u djelu spasenja. Da se podčinio Kristovom vodstvu, on bi postao sila za dobro. Poglavar je mogao postati zapaženi Kristov predstavnik, jer je imao takve osobine koje bi ga, kad bi se sjedinio sa Spasiteljem, osposobile da postane božanska snaga među ljudima. Krist ga je, promotrivši njegov karakter, zavolio. U poglavarovu srcu budila se ljubav prema Kristu, jer ljubav rađa ljubav. Isus je čeznuo da ga vidi kao svojega suradnika. Čeznuo je da ga načini sličnim sebi, zrcalom u kojem bi odsjajivala sličnost Bogu. Čeznuo je da razvije i usavrši njegov karakter i da ga posveti Gospodnjoj službi. Da se poglavar tada predao Kristu, napredovao bi u ozračju Njegove nazočnosti. Da je učinio ovaj izbor, koliko bi drukčija bila njegova budućnost!

“Još ti jedno nedostaje”, rekao je Isus. “Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!” Krist je čitao srce ovog poglavara. Nedostajalo mu je samo jedno, a to je bilo načelo od životne važnosti. U duši mu je bila potrebna Božja ljubav. Ova potreba, ako se ne ispuni, pokazat će se za njega sudbonosnom; cijela će njegova narav postati izopačenom. Popuštanjem bi ojačala sebičnost. Da bi mogao primiti Božju ljubav, morao se odreći velike ljubavi prema samome sebi.

Krist je ovoga čovjeka stavio na kušnju. Pozvao ga je da bira između nebeskog blaga i svjetovne veličine. Da je pristao slijediti Krista, bilo bi mu osigurano nebesko blago. Ali morao je pokoriti svoje “ja”; njegova se volja morala podčiniti Kristovoj vlasti. Mladom je poglavaru ponuđena prava Božja svetost. Imao je prednost postati Božjim sinom i s Kristom sunasljednikom nebeskog blaga. Ali morao je uzeti križ i poći za Spasiteljem putem samoodricanja.

Kristove su riječi za poglavara doista bile poziv. “Onda danas izaberite kome ćete služiti.” (Jošua 24,15) Izbor je prepušten njemu. Isus je čeznuo za njegovim obraćenjem. On mu je ukazao na slabu točku u njegovom karakteru; i s kakvim je samo dubokim zanimanjem očekivao odluku dok je mladić procjenjivao Njegovo pitanje! Ako odluči poći za Kristom, mora u svemu poslušati Njegove riječi. On mora napustiti svoje častoljubive namjere. S kakvom je ozbiljnom, brižnom čežnjom, s kakvom gladi u duši Spasitelj promatrao mladića, nadajući se da će prihvatiti poziv Božjeg Duha!

Krist je odredio uvjete koji bi jedino mogli pomoći poglavaru da usavrši kršćanski karakter. Njegove riječi bile su riječi mudrosti, premda su izgledale stroge i prezahtjevne. Jedina nada spasenja za ovog poglavara bila je da ih prihvati i posluša. Njegov visoki položaj i njegov imetak neosjetno su unosili zlo u njegov karakter. Ako ih bude gajio, oni će zamijeniti Boga u njegovim osjećajima. Uskratiti Bogu malo ili puno značilo je zadržati ono što umanjuje Njegovu moralnu snagu i djelotvornost; ako se brižljivo njeguje ono što je svjetovno, ma koliko nesigurno ili bezvrijedno, ono će prevladati.

Poglavar je brzo razabrao sve što su Kristove riječi obuhvatile i postao žalostan. Da je shvatio vrijednost ponuđenog dara, brzo bi se kao sljedbenik priključio Kristu. Bio je jedan od članova uvaženog židovskog Velikog vijeća i Sotona ga je kušao laskavim izgledima za budućnost. Želio je nebesko blago, ali je želio i prolazne prednosti koje će mu donijeti njegovo bogatstvo. Bilo mu je žao što su postojali takvi uvjeti; želio je vječni život, ali nije htio podnijeti žrtvu. Cijena vječnog života činila mu se previsokom, pa je otišao žalostan, “jer je imao veliki imetak”.

Njegova tvrdnja da je držao Božji zakon bila je obmana. Pokazao je da mu je bogatstvo bilo idol. Nije mogao držati Božje zapovijedi dok je svijet zauzimao prvo mjesto u njegovim osjećajima. Više je volio Božje darove nego Darovatelja. Krist je ponudio mladiću svoje prijateljstvo. “Dođi, slijedi me”, rekao je On. Međutim, Spasitelj za njega nije značio toliko koliko ime među ljudima ili imetak. Da se odrekne svojeg zemaljskog blaga koje je vidljivo, zbog nebeskog blaga koje je nevidljivo — bio je prevelik rizik. Odbio je ponudu vječnog života i otišao u stalnu službu svijetu.

Tisuće prolaze kroz ovu kušnju birajući između Krista i svijeta; i mnogi biraju svijet. Kao i mladi poglavar, oni se okreću od Krista, govoreći u svojim srcima: Ne želim ovog Čovjeka za svojeg Vođu.

Kristovo postupanje s mladićem prikazano nam je kao zorna pouka. Bog nam je dao pravila ponašanja koja svaki od Njegovih slugu mora slijediti. To je poslušnost Njegovom Zakonu, ne samo formalna poslušnost, već poslušnost koja prodire u život i otkriva se u karakteru. Bog je uspostavio svoje mjerilo karaktera za sve koji žele postati podanicima Njegovog kraljevstva. Samo oni koji žele postati suradnici s Kristom, samo oni koji će reći: “Gospodine, sve što imam i što jesam pripada Tebi” — bit će priznati za Božje sinove i kćeri. Svi trebaju razmotriti što znači željeti Nebo, a ipak mu okrenuti leđa zbog postavljenih uvjeta. Razmislite o tome što znači reći Kristu: “Ne.” Poglavar je rekao: Ne, ja Ti ne mogu dati sve! Govorimo li i mi isto? Spasitelj nam nudi da s nama dijeli rad koji nam je Bog dao da izvršimo. On nudi sredstva da bismo unaprijedili Njegovo djelo na svijetu. On nas jedino na taj način može spasiti.

Imanje je povjereno poglavaru da bi se pokazao kao vjerni upravitelj; ova dobra trebao je podijeliti na blagoslov onima koji su bili u oskudici. Bog i danas povjerava ljudima sredstva, darove i prilike da mogu postati Njegovim posrednicima u pomaganju siromašnima i onima koji pate. Onaj tko koristi povjerene darove kako je Bog odredio, postaje Spasiteljevim suradnikom. On pridobiva duše za Krista, jer je predstavnik Njegovog karaktera.

Onima koji se, kao i mladi poglavar, nalaze na visokim, povjerljivim položajima i imaju veliko imanje, može izgledati kao prevelika žrtva odricanje od svega da bi slijedili Krista. Ali to je pravilo koje važi za sve koji žele postati Njegovim učenicima. Poslušnost se mora pokazati u svemu što se prihvati. Samoodricanje je bît Kristovog nauka. Često se iznosi i poučava jezikom koji izgleda vrlo zapovjednički — zato što ne postoji drugi način za čovjekovo spasenje, osim odlučnog odbacivanja svega onog što će, ako se gaji, slomiti cijelo biće.

Kad Kristovi sljedbenici vrate Gospodinu ono što je Njegovo, tada skupljaju blago koje će im biti predano kad budu čuli riječi: “Dobro, valjani i vjerni slugo! … Uđi u veselje gospodara svoga!” “Koji namjesto određene mu radosti podnese križ ne mareći za sramotu te ‘otada sjedi s desnu’ Božjeg prijestolja!” (Matej 25,23; Hebrejima 12,2) Radost što vide otkupljene duše, spašene za vječnost, nagrada je svima koji idu stopama Onoga koji je rekao: “Dođi i slijedi me!”