Zavjera svećenika

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 11,47-54

Betanija je bila tako blizu Jeruzalema da su vijesti o uskrslom Lazaru uskoro stigle u grad. Preko uhoda koji su bili očevici ovog čuda, židovski su poglavari brzo u svojim rukama imali činjenice. Odmah je sazvan sastanak Velikog vijeća da se odluči što treba činiti. Krist je sad pokazao svoju vlast nad smrću i grobom. Ovo veliko čudo bilo je vrhunski dokaz što ga je Bog pružio ljudima da je On poslao svojega Sina na svijet zbog njihovog spasenja. To je bio izraz božanske sile dostatan da uvjeri svaki um koji je pod vlašću zdravog rasuđivanja i prosvijetljene savjesti. Mnogi koji su bili očevici Lazarova uskrsnuća povjerovali su u Isusa. Ali, pojačala se mržnja svećenika prema Njemu. Odbacili su sve manje dokaze o Njegovoj božanskoj naravi, i ovo ih je novo čudo samo razjarilo. Umrli je uskrsnuo usred bijela dana i pred gomilom svjedoka. Nikakvo lukavstvo ne bi moglo oboriti takav dokaz. Iz tog je razloga neprijateljstvo svećenika postalo još kobnije. Više nego ikad odlučili su učiniti kraj Kristovom djelovanju.

Saduceji, premda nisu bili naklonjeni Kristu, nisu bili tako puni zlobe prema Njemu kao farizeji. Njihova mržnja nije bila tako žestoka. Pa ipak, sad su bili vrlo uznemireni. Oni nisu vjerovali u uskrsnuće mrtvih. Stvarajući o tome čitav nauk, zaključili su kako je nemoguće da mrtvo tijelo oživi. Ali, s nekoliko Kristovih riječi njihova je teorija bila srušena. Pokazao im je da ne znaju ni Pisma niti sile Božje. Nisu mogli vidjeti nikakvu mogućnost za brisanje dojma što ga je čudo ostavilo na narod. Kako se ljudi mogu okrenuti od Njega koji je uspio oteti grobu njegovog mrtvaca? Širili su lažne izvještaje, ali se čudo nije moglo poreći, pa nisu znali kako bi spriječili Njegovo djelovanje. Dotad saduceji nisu podupirali plan o Kristovom ubojstvu. Ali nakon Lazarovog uskrsnuća, zaključili su da jedino Njegovom smrću mogu zaustaviti Njegove neustrašive optužbe protiv njih.

Farizeji su vjerovali u uskrsnuće i morali su uvidjeti da je ovo čudo dokaz Mesijine nazočnosti među njima. Ali oni su se uvijek protivili Kristovom radu. Od samog početka mrzili su Ga zato što je otkrivao njihove licemjerne zahtjeve. On je strgnuo plašt strogih obreda ispod kojega se skrivala njihova moralna izopačenost. Čista vjera koju je On propovijedao osudila je njihovo prazno ispovijedanje pobožnosti. Bili su žedni osvete zbog Njegovih oštrih ukora. Pokušali su Ga izazvati da kaže ili učini nešto što bi im dalo priliku da Ga osude. Nekoliko puta pokušali su Ga kamenovati, ali se On tiho povukao i oni su Ga izgubili iz vida.

Čuda što ih je činio subotom olakšala su život bolesnicima, ali su Ga farizeji pokušali osuditi kao prijestupnika subote. Pokušali su pokrenuti herodovce protiv Njega. Predstavljali su Ga kao da teži uspostavi suparničkog kraljevstva i savjetovali su se s njima kako da Ga unište. Da bi izazvali Rimljane protiv Njega, prikazivaali su Ga kao da pokušava potkopati njihovu vlast. Pokušali su Ga na razne načine spriječiti da utječe na narod. Ali sve dotad njihovi su pokušaji bili osujećeni. Mnoštvo koje je svjedočilo o Njegovim djelima milosrđa i slušalo Njegova čista i sveta učenja znalo je da to nisu djela i riječi kršitelja subote ili bogohulnika. Čak i sluge koje su poslali farizeji bile su tako pod utjecajem Njegovih riječi da Ga nisu mogle uhvatiti. Na kraju su Židovi izdali očajničku naredbu da svakoga tko ispovijeda vjeru u Krista treba isključiti iz sinagoge.

Svećenici, poglavari i starješine okupljeni na savjetovanju, čvrsto su odlučili ušutkati Njega koji je učinio tako veličanstvena djela kojima su se divili svi ljudi. Farizeji i saduceji bili su jedinstveniji nego ikad ranije. Dotad podijeljeni, sad su postali jedno u svojem protivljenju Kristu. Nikodem i Josip su prigodom ranijih savjetovanja spriječili da Isus bude osuđen, i zbog toga nisu bili pozvani. Na ovo su savjetovanje bili pozvani drugi utjecajni ljudi koji su vjerovali u Isusa, ali njihov utjecaj nije nadjačao utjecaj zlobnih farizeja.

Ipak, svi članovi ovog Vijeća nisu bili složni. Veliko vijeće u to doba nije bilo zakonita skupština. Ono je postojalo samo zato što su ga trpjeli. Određen broj njegovih članova postavljao je pitanje je li mudro osuditi Krista na smrt. Bojali su se da će to izazvati pobunu u narodu, što će nagnati Rimljane da uskrate daljnju blagonaklonost svećenstvu i oduzmu moć koju je još imalo. Saduceji su bili jedinstveni u svojoj mržnji prema Kristu, pa ipak su bili skloni obazrivosti u svojim postupcima, bojeći se da će ih Rimljani lišiti njihovog visokog položaja.

Na ovom Vijeću, okupljenom da pripremi Kristovu smrt, bio je prisutan i Svjedok koji je čuo Nabukodonozorove hvalisave riječi, vidio Baltazarove idolopokloničke gozbe i bio prisutan kad je Krist u Nazaretu proglasio sebe Pomazanikom. Ovaj Svjedok napominjao je poglavarima kakvo djelo čine. Događaji iz Kristovog života podizali su se pred njima s jasnoćom koja ih je zastrašivala. Sjetili su se prizora u Hramu, kad je Isus kao dvanaestogodišnji dječak stajao pred obrazovanim učiteljima Zakona postavljajući im pitanja koja su ih zadivila. Čudo što ga je upravo učinio svjedočilo je da je Isus nitko drugi do Božji Sin. Spisi Staroga zavjeta koji se odnose na Krista zasjali su u njihovom umu u svojem pravom značenju. Smeteni i uznemireni, poglavari su pitali: “Što ćemo činiti?” U Vijeću je došlo do podvojenosti. Pod djelovanjem Svetoga Duha svećenici i poglavari nisu mogli odagnati uvjerenje da se bore protiv Boga.

Kad je Vijeće bilo na vrhuncu svoje zbunjenosti, veliki je svećenik Kaifa ustao. Kaifa je bio ohol i surov čovjek, vlastoljubiv i netrpeljiv. Među njegovim rođacima bilo je saduceja, oholih, drskih, bezobzirnih, punih slavoljublja i svireposti koju su skrivali pod plaštom lažne pravičnosti. Kaifa je proučavao proročanstva i, premda nije poznavao njihovo pravo značenje, govorio je vrlo utjecajno i pouzdano: “Vi ništa ne znate! Vi ne mislite da je za vas bolje da jedan čovjek umre mjesto naroda, nego da sav narod propadne.” Čak ako bi Isus bio nevin, tvrdio je veliki svećenik, On se mora ukloniti s puta. On stvara poteškoće privlačeći ljude k sebi i umanjujući ugled poglavara. On je bio samo jedan, pa je bolje da On umre nego da bude oslabljena vlast poglavara. Ako ljudi izgube povjerenje u svoje poglavare, bit će uništena snaga naroda. Kaifa je snažno dokazivao da će nakon ovog čuda Isusovi sljedbenici najvjerojatnije podići bunu. Rimljani će doći, govorio je, zatvorit će nam Hram, ukinuti naše zakone i uništiti nas kao narod. Koliko vrijedi život ovog Galilejca u usporedbi sa životom naroda? Ako On stoji na putu Izraelovoj dobrobiti, zar nije služba Bogu ukloniti Ga? Bolje je da jedan čovjek pogine, nego da propadne sav narod.

Izjavljujući da jedan čovjek mora umrijeti za narod, Kaifa je pokazao da ima neko poznavanje proročanstava, premda je ono bilo vrlo ograničeno. Ivan u svojem prikazivanju događaja razmatra proročanstvo i pokazuje njegovo široko i duboko značenje. On kaže: “I ne samo mjesto naroda nego da i razasutu djecu Božju skupi u jedinstvo.” Kako je bez razmišljanja gordi Kaifa priznao Spasiteljevu misiju!

Na Kaifinim usnama ova tako dragocjena istina pretvorena je u laž. Životno načelo što ga je on zastupao zasnovano je na načelu pozajmljenom iz neznaboštva. Nejasna spoznaja da jedan mora umrijeti za ljudski rod dovela je među neznabošcima do prinošenja ljudskih žrtava. Zato je Kaifa predložio da se žrtvovanjem Isusa spasi sav grešni narod, ne od prijestupa već u prijestupu, da bi i dalje nastavio griješiti. Takvim rasuđivanjem namjeravao je ušutkati prigovore onih koji bi se mogli usuditi reći da do tog trenutka na Isusu nije pronađeno ništa što bi zasluživalo smrt.

U ovom Vijeću Kristovi su neprijatelji bili duboko osvjedočeni. Sveti Duh je utjecao na njihov um. Ali Sotona se trudio zagospodariti nad njima, skrenuvši njihovu pozornost na štetu koju su pretrpjeli zbog Krista. Kako je Sotona malo cijenio njihovu pravičnost! Isus je otkrivao mnogo veću pravičnost, koju moraju imati svi koji žele biti Božja djeca. Ne obraćajući pozornost na njihove običaje i obrede, poticao je grešnike da neposredno pođu k Bogu kao milostivom Ocu i iskažu Mu svoje potrebe. Na taj način, po njihovom mišljenju, On je odbacio svećenstvo. Nije priznavao teologiju rabinskih škola. Razotkrivajući zle postupke svećenika nanio je nepopravljivu štetu njihovom utjecaju. On je nanio štetu utjecaju njihovih izreka i predaja, izjavljujući da su strogim nametanjem obrednog zakona ukinuli Božji zakon. Sad ih je Sotona na sve ovo podsjećao.

Sotona im je govorio da moraju ubiti Isusa ako žele sačuvati ugled. Poslušali su ovaj savjet. Činjenica da mogu izgubiti moć koju su sada imali bila je, kako su smatrali, dovoljan razlog da se donese neka odluka. Izuzimajući nekolicinu koja se nije usudila izreći svoj sud, Veliko je vijeće prihvatilo Kaifine riječi kao Božje riječi. U Vijeću je nastupilo olakšanje i nesloga je prestala. Odlučili su ubiti Krista prvom zgodom. Odbacujući dokaz Isusovog Božanstva, ovi svećenici i poglavari zaključali su se u neprobojnoj tami. Potpuno su pali pod Sotoninu vlast, a on ih je žurno gonio preko ruba vječne propasti. Usprkos tome, njihova je prijevara bila takva da su bili vrlo zadovoljni sami sobom. Smatrali su sebe domoljubima koji traže spasenje naroda.

Veliko vijeće se, međutim, bojalo protiv Isusa poduzeti nesmotrene mjere, da se narod ne bi naljutio i da nasilje usmjereno na Njega ne bi palo na njih same. Zbog toga je Vijeće oklijevalo s izvršenjem presude koju je izrekao. Spasitelj je razumio zavjeru svećenika. On je znao da Ga žarko žele ukloniti i da će se njihova namjera uskoro ispuniti. Njegova dužnost nije bila da krizu ubrzava, i On se povukao iz tog kraja, uzevši svoje učenike sa sobom. Tako je Isus svojim primjerom ponovno potvrdio uputu koju je dao učenicima: “Kad vas počnu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi!” (Matej 10,23) Postojalo je široko polje u kojem je trebalo raditi na spašavanju duša; sve dok odanost Njemu to ne zahtijeva, Gospodnji sluge ne trebaju izlagati opasnosti svoje živote.

Isus je do ovog trenutka posvetio svijetu tri godine javnog rada. Njegov primjer samoodricanja i nesebičnog dobročinstva nalazio se pred njima. Njegov život čistoće, patnje i posvećenja bio je poznat svima. Ipak, ovo kratko razdoblje od tri godine bilo je toliko dugo koliko je ovaj svijet mogao podnijeti nazočnost svojega Otkupitelja.

Njegov je život bio život progonstva i uvrede. Protjeran iz Betlehema od ljubomornog kralja, odbačen od svojeg naroda iz Nazareta, osuđen na smrt bez krivnje u Jeruzalemu, s nekolicinom svojih vjernih sljedbenika, Isus je našao svoje privremeno pribježište u jednom stranom gradu. On, koga su uvijek dirale ljudske nedaće, koji je liječio bolesne, vraćao vid slijepima, sluh gluhima, govor nijemima, koji je hranio gladne i tješio žalosne, prognan je od ljudi za čije se spasenje trudio. On koji je išao po uzburkanim valovima i jednom riječju umirio njihovo bijesno urlanje, koji je istjerivao đavle koji su Ga, izlazeći, priznavali za Božjeg Sina, koji je prekidao san mrtvih, koji je tisuće držao kao očarane svojim riječima mudrosti, nije mogao doprijeti do srca onih koji su bili zaslijepljeni predrasudom i mržnjom i tvrdokorno odbijali svjetlost.

Zakon novoga kraljevstva

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 20,20-28; Marku 10,32-45; Luki 18,31-34

Približavalo se vrijeme Pashe i Isus je ponovno pošao prema Jeruzalemu. U Njegovom je srcu postojao mir savršenog sklada s Očevom voljom, i čvrstim je koracima hitao prema mjestu žrtvovanja. Na učenike se sručio osjećaj tajanstvenosti, sumnje i straha. Spasitelj je išao pred njima. Bili su zaprepašteni, ali su ga slijedili i bojali se.

Ponovno je sazvao Dvanaestoricu k sebi i određenije nego ikad otkrio im izdaju i svoje stradanje. “‘Evo,” rekao je, “uzlazimo u Jeruzalem, gdje će se ispuniti sve što su Proroci pisali o Sinu Čovječjemu. Bit će predan poganima, bit će izrugivan, zlostavljen i popljuvan. Bičevat će ga i ubiti. Ali će on treći dan uskrsnuti.’ Oni od toga ništa ne razumješe. Ta im riječ bijaše tajna; nisu shvatili što im reče.”

Zar nisu oni malo prije ovoga posvuda objavljivali: “Blizu je kraljevstvo Božje”? Zar nije i sâm Krist obećao da će mnogi sjesti s Abrahamom, Izakom i Jakovom u Božjem kraljevstvu? Zar nije obećao svima koji su ostavili sve zbog Njega stostruko više u ovom životu i udio u Njegovom kraljevstvu? Zar nije dao Dvanaestorici posebno obećanje o počasnim položajima u Njegovom kraljevstvu — da sjede na prijestoljima i sude nad dvanaest Izraelovih plemena? Čak i sad je rekao da će se sve što je za Njega napisano u prorocima ispuniti. Zar proroci nisu najavili slavu Mesijine vladavine? U svjetlosti ovih misli Njegove riječi o izdaji, progonstvu i smrti izgledale su nejasne i mračne. Ma kakve poteškoće nastupile, vjerovali su da će se kraljevstvo uskoro uspostaviti.

Ivan, sin Zebedejev, bio je jedan od prva dva učenika koji su pošli za Isusom. On i njegov brat Jakov bili su u onoj prvoj skupini koja je napustila sve zbog Njegove službe. Rado su napustili dom i prijatelje da bi mogli biti s Njim; išli su i razgovarali s Njim, bili su s Njim u tišini doma i na javnim skupovima. On je utišao njihova strahovanja, izbavio ih od opasnosti, otklonio njihove patnje, tješio ih u njihovoj žalosti i poučavao sa strpljivošću i nježnošću, sve dok se nije činilo da su se njihova srca povezala s Njegovim u ljubavi koja je plamsala i čežnji da budu što bliže Njemu u Njegovom kraljevstvu. U svakoj prilici Ivan je zauzimao mjesto do Spasitelja, a Jakov je želio biti počašćen što bliskijom vezom s Njim.

Njihova je majka bila Kristov sljedbenik i svojim Mu je imetkom dragovoljno služila. S majčinskom ljubavlju i častoljubljem za svoju djecu, željela je za njih najpočasnija mjesta u novom kraljevstvu. Zbog toga ih je poticala da postave svoj zahtjev.

Majka i njezini sinovi došli su k Isusu tražeći da im ispuni jednu molbu ka kojoj su bila usmjerena njihova srca.

“Što biste željeli … da vam učinim?” upitao je On.

Majka je odgovorila: “Naredi da ova moja dva sina sjednu u tvom kraljevstvu jedan s tvoje desne, a drugi s tvoje lijeve strane!”

Isus se nježno ponašao prema njima, ne ukoravajući njihovu sebičnost u traženju prvenstva nad svojom braćom. On je čitao njihova srca, znao je dubinu njihove privrženosti Njemu. Njihova ljubav nije samo ljudski osjećaj; premda obesvećena zemaljskom naravi svojeg ljudskog tijeka, ona izvire iz izvora Njegove otkupiteljske ljubavi. On nije želio ukoriti, već produbiti i očistiti. Rekao je: “Možete li piti kalež koji ću ja piti? Ili primiti krštenje koje ću ja primiti?” Sjetili su se Njegovih zagonetnih riječi koje su naviještale suđenje i patnje, ali su ipak samouvjereno odgovorili: “Možemo.” Držali su za najveću čast da dokažu svoju privrženost time što će uzeti udjela u onome što treba zadesiti njihovog Gospodina.

“Pit ćete kalež koji ću ja piti; primit ćete krštenje koje ću ja primiti”, rekao je On; pred Njim je bio križ umjesto prijestolja, a dva razbojnika Njegova pratnja s desne i lijeve strane. Ivan i Jakov trebali su sa svojim Učiteljem sudjelovati u patnjama. Jedan će, prvi od braće, poginuti od mača, a drugi izdržati muke, sramotu i progonstvo najdulje od svih.

“Ali nije u mojoj vlasti”, nastavio je On, “da dajem mjesto sa svoje desne ili lijeve strane. Ono pripada onima za koje je određeno.” U Božjem kraljevstvu položaj se ne zadobiva naklonošću. On se ne zaslužuje niti prima proizvoljnim davanjem. On je rezultat vrijednosti karaktera. Kruna i prijestolje dokaz su da je ispunjen uvjet: pobjeda nad samim sobom kroz Gospodina našega Isusa Krista.

Puno kasnije, kad je ovaj učenik doveden da sudjeluje s Kristom u zajednici Njegovih muka, Gospodin je otkrio Ivanu što je uvjet blizine u Njegovom kraljevstvu. “Pobjedniku ću”, rekao je Krist, “dati da sjedne sa mnom na mome prijestolju, kao što i ja pobijedih i sjedoh sa svojim Ocem na njegovu prijestolju. … Pobjednika ću učiniti stupom u hramu moga Boga odakle sigurno više neće izići. Na njemu ću napisati ime moga Boga … i moje ‘novo ime’.” (Otkrivenje 3,21.12) Isto tako apostol Pavao piše: “Već se moja krv izlijeva u Božju čast, vrijeme je moje smrti blizu. Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac.” (2. Timoteju 4,6-8)

Najbliže Kristu stajat će onaj koji je na Zemlji najdublje zahvatio i pio od duha Njegove samopožrtvovne ljubavi — ljubavi koja se “ne hvasta. … ne oholi se. … ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo” (1. Korinćanima 13,4.5) — ljubavi koja pokreće učenike, kao što je pokretala našega Gospodina da daruje sve, da živi i mukotrpno radi, da se žrtvuje do same smrti kako bi spasio čovječanstvo. Ovaj duh pokazao se i u Pavlovom životu. On je rekao: “Za me je uistinu život Krist”, jer je njegov život otkrivao Krista ljudima; “a smrt dobitak” — dobitak za Krista; sama smrt će učiniti da se izrazi sila Njegove milosti i prikupe ljudi za Njega. Jer “proslavit će se Krist u mom tijelu”, kaže on, “bilo da živim, bilo da umrem” (Filipljanima 1,21.20).

Kad su desetorica čula o Jakovljevom i Ivanovom zahtjevu, postali su vrlo nezadovoljni. Najviše mjesto u kraljevstvu bilo je upravo ono što je svaki od njih želio za sebe i stoga su bili ljuti što su ova dva učenika stekla prividnu prednost nad njima.

Činilo se kao da će se opet obnoviti svađa oko toga tko će biti najveći, kad je Isus, pozvavši ih sebi, rekao srditim učenicima: “Znate li da vladari naroda okrutno postupaju s njima, i da se velikaši služe svojom vlašću protiv njih. Neka ne bude tako među vama!”

U kraljevstvima ovoga svijeta položaj je značio samouzdizanje. Smatralo se da narod postoji za korist vladajućim staležima. Utjecaj, bogatstvo, obrazovanje bila su značajna pomagala za stjecanje vlasti nad narodom u korist narodnih vođa. Viši staleži trebaju misliti, odlučivati, uživati i vladati; niži slojevi trebaju slušati i služiti. Religija, kao i sve ostalo, bila je predmet vlasti. Od naroda se očekivalo da vjeruje i čini ono što su naređivali pretpostavljeni. Pravo čovjeka kao čovjeka da sâm za sebe misli i djeluje bilo je potpuno nepriznato.

Krist je uspostavio kraljevstvo na drukčijim načelima. On je pozivao ljude ne da vladaju, već da služe; da jaki nose nemoći slabih. Onaj tko ima moć, položaj, darove, obrazovanje — ima veću obvezu da služi svojim bližnjima. Čak i najskromnijim Kristovim učenicima rečeno je: “Uistinu, sve ovo biva radi vas.” (2. Korinćanima 4,15)

“Po primjeru Sina Čovječjega, koji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih!” Među svojim učenicima Krist je u svakom smislu bio Onaj koji je vodio brigu i nosio teret. On je dijelio njihovo siromaštvo, za njih pokazivao samoodricanje, išao pred njima da poravna teška mjesta, i uskoro će završiti svoje djelo na Zemlji polaganjem svojeg života. Načelo po kome je Krist djelovao treba pokrenuti članove Crkve, koja je Njegovo Tijelo. Ljubav je plan i osnova spasenja. U Kristovom kraljevstvu najveći su oni koji slijede primjer što ga je On dao i djeluju kao pastiri Njegovog stada.

Pavlove riječi otkrivaju pravo dostojanstvo i čast kršćanskog života: “Uistinu, iako sam slobodan s obzirom na sve, pretvorio sam se u roba svima, … i ne tražim svoje osobne koristi, nego korist mnogih da se spase.” (1. Korinćanima 9,19; 10,33)

U pitanjima savjesti biće mora ostati slobodno. Nitko ne smije vladati tuđim umom, donositi prosudbe umjesto drugoga ili mu propisivati dužnost. Bog svakoj duši daje slobodu mišljenja i slobodu da slijedi svoja uvjerenja. “Prema tome, svaki će od nas dati Bogu račun sâm za se.” Nitko nema pravo utopiti svoju osobnost u osobnosti drugoga. U svemu što je povezano s načelom treba svatko biti “posve uvjeren u svoje mišljenje” (Rimljanima 14,12.5). U Kristovom kraljevstvu ne postoji nikakvo ugnjetavanje od gospodara, nikakve prisile na određeno ponašanje. Nebeski anđeli ne dolaze na Zemlju vladati i zahtijevati odavanje poštovanja, već kao vjesnici milosti surađivati s ljudima na uzdizanju čovječanstva.

Načela i same riječi Spasiteljevog poučavanja u svojoj božanskoj ljepoti prebivale su u sjećanju voljenog učenika. Do posljednjih Ivanovih dana težište njegovog svjedočanstva crkvama bilo je: “Jer je ovo poruka koju smo čuli od početka: ljubimo jedan drugoga! … Po tomu smo spoznali ljubav što je on za nas dao svoj život. Tako i mi moramo dati svoj život za svoju braću.” (1. Ivanova 3,11.16)

To je bio duh koji je prožimao prvu Crkvu. Nakon izlijevanja Svetoga Duha “mnoštvo je vjernika bilo jedno srce i jedna duša. Nitko nije nazivao svojim ono što mu je pripadalo, već je među njima sve bilo zajedničko. … Među njima, dakako, nitko nije oskudijevao. … Apostoli su vrlo odvažno svjedočili za uskrsnuće Gospodina Isusa i velika je milost bila nad njima svima.” (Djela 4,32.34.33)