Zakej

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 19,1-10

Na putu u Jeruzalem Isus “uđe u Jerihon i pođe kroz grad”. Na nekoliko kilometara od Jordana, na zapadnom rubu doline koja se ovdje proširila u ravnicu, ležao je grad usred tropskog zelenila i raskošne ljepote. Sa svojim palmama i bogatim vrtovima koje su zalijevali živi izvori, presijavao se kao smaragd okružen vapnenačkim brdima i pustim uvalama koje su se smjestile između Jeruzalema i grada u ravnici.

Mnoge su karavane, putujući na blagdanske svetkovine, prolazile kroz Jerihon. Njihov je dolazak uvijek predstavljao vrijeme radosti, ali sad je narod uzbuđivalo dublje zanimanje. Bilo je poznato da se u mnoštvu nalazio i galilejski Učitelj koji je nedavno povratio u život Lazara pa, premda su kružili glasovi o zavjeri svećenika, mnoštvo Mu je željelo odati poštovanje.

Jerihon je jedan od gradova koji je u stara vremena bio odvojen za svećenike, a i u ovo doba velik broj svećenika imao je u njemu svoja prebivališta. Ipak, grad je imao vrlo raznoliko stanovništvo. On je bio veliko prometno središte i u njemu su živjeli mnogobrojni rimski službenici i vojnici, zajedno sa strancima iz raznih krajeva, a ubiranje carine činilo ga je domom mnogih carinika.

“Starješina carinički” Zakej bio je Židov, koga su njegovi sunarodnjaci mrzili. Njegov položaj i bogatstvo bili su nagrada za poziv kojega su se gnušali i smatrali su ga simbolom nepravde i izrabljivanja. Ali bogati carinski službenik, premda je to tako izgledalo, nije bio potpuno okorjeli svjetovni čovjek. Ispod pojave svjetovnosti i oholosti nalazilo se srce spremno za božanski utjecaj. Zakej je slušao o Isusu. Izvještaj o Onome koji se ljubazno i pažljivo odnosio prema prezrenim društvenim slojevima proširio se na sve strane. U cariničkom starješini probudila se čežnja za boljim životom. Samo nekoliko kilometara od Jerihona, Ivan Krstitelj je propovijedao na Jordanu i Zakej je čuo poziv na pokajanje. Uputa carinicima: “Ne tražite … ništa više nego što vam je određeno!” (Luka 3,13), premda ju je naoko zanemarivao, ostavila je dubok dojam na njegov um. Poznavao je Pisma i bio je osvjedočen da je ono što radi pogrešno. Sada, čuvši riječi za koje se govorilo da potječu od Velikog Učitelja, osjećao je da je u Božjim očima grešnik. Ipak, ono što je čuo o Isusu rasplamsalo je nadu u njegovom srcu. Pokajanje i obnova života mogli su se ostvariti čak i u njegovom životu; zar nije jedan od najpovjerljivijih učenika novoga Učitelja carinik? Zakej je odmah počeo slijediti uvjerenje koje je ovladalo njime, nadoknađujući štetu onima kojima je nanio nepravdu.

Već je počeo ispravljati svoje prošle korake, kad su Jerihonom prostrujale vijesti da Isus ulazi u grad. Zakej Ga je odlučio vidjeti. Počeo je razumijevati gorčinu plodova grijeha i svu težinu staze onoga tko se pokušava vratiti sa zlog puta. Teško je bilo podnositi nerazumijevanje, susrete sa sumnjičavošću i nepovjerenjem u naporima da ispravi svoje pogreške. Starješina carinika čeznuo je pogledati u lice Onoga čije su riječi donijele nadu u njegovo srce.

Ulice su bile zakrčene pa Zakej, koji je bio malog rasta, nije mogao ništa vidjeti preko glava drugih ljudi. Nitko ga nije želio propustiti, pa se tako trčeći malo ispred mnoštva do jedne razgranate divlje smokve koja se nadvila nad putom, bogati ubirač poreza popeo i sjeo između grana, odakle je mogao promatrati povorku koja je prolazila ispod smokve. Gomila se približila i prolazila, a Zakej je željnim pogledom tražio da prepozna lik Onoga za kim je čeznuo.

Pored bučnog negodovanja svećenika i rabina, i uzvika dobrodošlice mnoštva, ova je neizgovorena želja starješine carinika progovorila Isusovom srcu. Iznenada, upravo ispod smokve, skupina je zastala. Oni koji su išli prvi i oni koji su išli posljednji zaustavili su se, a pogled Onoga koji čita um podigao se gore. Gotovo sumnjajući u svoja osjetila, čovjek na drvetu čuo je riječi: “Zakeju, siđi brzo, treba da se danas zadržim u tvojoj kući.”

Mnoštvo je načinilo prolaz, i Zakej, hodajući kao u snu, krenuo je k svojem domu. Ali rabini su to promatrali namrštenih lica i gunđali od nezadovoljstva; rugali su se što je “svratio … u kuću jednog grešnika”.

Zakej je bio zaprepašten, zapanjen i zanijemio zbog Kristove ljubavi i ljubaznosti u kojoj se spustio do njega tako nedostojnog. Sad su ljubav i vjernost prema novopronađenom Učitelju otpečatile njegove usne. On će javno izreći svoje priznanje i kajanje.

U nazočnosti mnoštva “Zakej stade te reče Gospodinu: ‘Evo, polovicu svog imanja, Gospodine, dat ću siromasima. I ako sam koga u čemu prevario, vratit ću četverostruko.’”

“Reče mu nato Isus: ‘Danas je došlo spasenje ovoj kući, jer je i on Abrahamov sin.’”

Kad je bogati mladi poglavar otišao od Isusa, učenici su se čudili govoru svojega Učitelja: “Kako je mučno ući bogatašu u kraljevstvo Božje!” Uzviknuli su jedni drugima: “Tko se onda može spasiti?” Sad su imali prikaz istinitosti Kristovih riječi “Što je u ljudi nemoguće, to je Bogu moguće”. (Marko 10,24.26; Luka 18,27) Vidjeli su kako jedan bogataš Božjom milošću može ući u kraljevstvo.

Prije nego što je pogledao u Kristovo lice Zakej je otpočeo djelo kojim se otkrio kao pravi pokajnik. Prije nego što ga je itko optužio, priznao je svoj grijeh. Podčinio se osvjedočenju Svetoga Duha i počeo provoditi pouku iz riječi napisanih za stari Izrael jednako kao i za nas. Gospodin je rekao davno prije toga: “Ako tvoj brat zapadne u škripac i ne mogne održavati svoje odnose s tobom, primi ga; i neka s tobom živi kao stranac ili gost. Ne uzimaj od njega ni lihve ni kamata. Boga se svoga boj, i neka tvoj brat živi s tobom! Ne uzaimlji mu novac na kamate niti mu lihvarski daji svoju hranu. … Neka nitko od vas ne nanosi štete svome sunarodnjaku, nego se boj Boga svoga!” (Levitski zakonik 25,35-37.17) Ove riječi izgovorio je sâm Krist kad je bio skriven u stupu od oblaka i upravo prvi odgovor Zakeja na Kristovu ljubav sastojao se u pokazivanju sućuti prema siromašnima i onima koji pate.

Među carinicima je postojao savez, tako da su mogli ugnjetavati narod i podupirati jedni druge u svojim nepoštenim djelima. U svojem otimanju sprovodili su ono što je gotovo postao sveopći običaj. Čak i svećenici i rabini koji su ih prezirali nosili su krivnju bogaćenja nepoštenim postupcima pod plaštom svojeg svetog poziva. Ali čim se Zakej podčinio utjecaju Svetoga Duha, odbacio je svaki postupak suprotan čestitosti.

Nijedno pokajanje nije pravo ako ne izazove promjenu života. Kristova pravda nije ogrtač kojim će se pokrivati nepriznati i neostavljeni grijesi; to je životno načelo koje preobražava karakter i upravlja ponašanjem. Svetost je potpuna pripadnost Bogu; to je potpuna predaja srca i života nebeskim načelima.

Kršćanin u svojem poslovnom životu treba predstaviti svijetu način na koji bi naš Gospodin vodio poslovne pothvate. U svakom poslu on treba pokazati da je Bog njegov Učitelj. “Svetinja Gospodinu”, treba biti napisano na trgovačkim dnevnicima i na glavnoj knjizi, na ugovorima, priznanicama i vrijednosnim papirima. Oni koji tvrde da su Kristovi sljedbenici, a posluju na nepošten način, lažni su svjedoci o karakteru svetog, pravičnog i milostivog Boga. Svaka obraćena duša, kao i Zakej, objavit će ulazak Krista u svoje srce time što će napustiti nepravične postupke koji su obilježavali njezin život. Kao i starješina carinički, takav će pružiti dokaz svoje iskrenosti time što će nadoknaditi nanesenu štetu. Gospodin kaže: “… [Tko] vrati zalog, plati oteto, i stane živjeti po zakonima života, ne čineći bezakonja. … I svi grijesi njegovi što ih bijaše počinio bit će mu zaboravljeni, … živjet će.” (Ezekiel 33,15.16)

Ako smo drugima učinili nepravdu nekim nepravičnim poslovnim postupkom, ako smo prevarili u trgovini ili ako smo obmanuli nekog čovjeka, čak ako je to bilo i u okvirima zakona, trebamo priznati svoje djelo i nadoknaditi štetu, koliko je god to u našoj moći. Pravo je da ne nadoknadimo samo ono što smo uzeli, već i sve ono što bi se s vremenom prikupilo pravilnom i mudrom uporabom dok su ta sredstva bila u našoj svojini.

Spasitelj je rekao Zakeju: “Danas je došlo spasenje ovoj kući.” Ne samo što je Zakej bio blagoslovljen, nego s njim i sav njegov dom. Krist je došao u njegov dom da mu daruje pouke o istini i pouči njegove ukućane o nebeskom kraljevstvu. Oni su bili isključeni iz sinagoga zbog prijezira rabina i vjernika; ali sada se najčasniji dom u cijelom Jerihonu okupio oko božanskog Učitelja da u svojoj kući sluša riječi života.

Kad Krista primamo kao osobnog Spasitelja, dolazi spasenje duši. Zakej je primio Isusa ne samo kao prolaznog gosta u svojem domu, već kao Onoga koji će prebivati u hramu bića. Književnici i farizeji optuživali su ga kao grešnika, gunđajući protiv Krista zato što je postao njegov gost, ali Gospodin ga je prepoznao kao Abrahamovog sina. Jer “sinovi su Abrahamovi oni koji vjeruju” (Galaćanima 3,7).

Gozba u Šimunovoj kući

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 26,6-13; Marku 14,3-11; Luki 7,36-50; Ivanu 11,55-57; 12,1-11
Šimun iz Betanije smatrao se Isusovim učenikom. Bio je jedan od nekolicine farizeja koji su se otvoreno pridružili Kristovim sljedbenicima. On je priznao Isusa kao Učitelja i nadao se da bi On mogao biti Mesija, ali Ga nije prihvatio kao Spasitelja. Njegov karakter nije bio preobražen, njegova su načela bila nepromijenjena.

Šimun je bio iscijeljen od gube i to ga je privuklo Isusu. Želio je pokazati svoju zahvalnost i prigodom Kristovog posljednjeg posjeta Betaniji priredio je gozbu Spasitelju i Njegovim učenicima. Ova je gozba okupila mnoge Židove. U Jeruzalemu je u to vrijeme vladalo veliko uzbuđenje. Krist i Njegovo poslanje privlačili su veću pozornost nego ikada ranije. Oni koji su došli na gozbu budno su pratili Njegovo kretanje, a neki od njih činili su to neprijateljskim pogledom.

Spasitelj je stigao u Betaniju samo šest dana prije Pashe, i po običaju potražio je odmor u Lazarovu domu. Mnogi putnici koji su stizali u grad proširili su vijest da je i On na svojem putu u Jeruzalem i da će se tijekom subote odmarati u Betaniji. Među ljudima je vladalo veliko oduševljenje. Mnoštvo se okupilo u Betaniji, neki iz naklonosti prema Isusu, a drugi iz radoznalosti da vide čovjeka koji je uskrsnuo iz mrtvih.

Mnogi su očekivali da od Lazara čuju čudesan izvještaj o prizorima kojima je bio svjedok nakon smrti. Bili su iznenađeni što im ništa nije rekao. Nije im imao reći ništa od toga. Nadahnuće objavljuje: “A mrtvi ne znaju ništa. … Davno je nestalo i njihove ljubavi i mržnje i zavisti.” (Propovjednik 9,5.6) Lazar im je iznosio jedino divno svjedočanstvo o Kristovom radu. On je doživio uskrsnuće iz mrtvih s tim ciljem. Sa sigurnošću i silom izjavio je da je Isus Božji Sin.

Izvještaj koji su posjetitelji Betanije odnijeli u Jeruzalem povećali su uzbuđenje. Ljudi su bili željni vidjeti i čuti Isusa. Sveopće pitanje bilo je hoće li Ga Lazar pratiti u Jeruzalem i hoće li Prorok biti na Pashi okrunjen za kralja. Svećenici i poglavari vidjeli su da njihova moć nad narodom stalno slabi, pa je njihova mržnja prema Isusu postala još žešća. Jedva su čekali priliku da Ga zauvijek uklone sa svojeg puta. Kako je vrijeme odmicalo, počeli su strahovati da On nakon svega možda neće doći u Jeruzalem. Prisjećali su se kako je često osujećivao njihove ubilačke namjere, pa su se bojali da ih je On i sad prozreo u njihovim neprijateljskim namislima, i da će ostati daleko. Nisu mogli skriti svoju zabrinutost, pa su se međusobno pitali: “Što vam se čini? Zar sigurno neće doći na svetkovinu?”

Sazvano je Vijeće svećenika i farizeja. Od Lazarova uskrsnuća naklonost naroda prema Kristu bila je tako snažna da bi bilo opasno javno Ga uhititi. Tako su Ga vlasti odlučile uhititi tajno i što tiše Ga izvesti na sud. Nadali su se da će se, kad Njegova osuda postane poznata, nestalna plima javnog mišljenja smiriti u njihovu korist.

Na taj su način namjeravali uništiti Isusa. Ali dokle god je Lazar živio, svećenici i rabini su znali da nisu sigurni. Samo postojanje čovjeka koji je bio četiri dana u grobu i koji je vraćen u život Isusovom riječju, izazvat će ranije ili kasnije otpor. Narod bi se osvetio svojim vođama zbog oduzimanja života Onome koji je mogao izvršiti takvo čudo. Veliko je vijeće stoga odlučilo da i Lazar mora umrijeti. Zavist i predrasuda doveli su dotle svoje robove. Mržnja i nevjerstvo židovskih vođa stalno su se povećavali da bi oduzeli život čak i onome koga je beskonačna sila izbavila iz groba.

Dok je u Jeruzalemu napredovala zavjera, Isus i Njegovi prijatelji bili su pozvani na Šimunovu gozbu. Za stolom je Spasitelj sjedio sa Šimunom kojega je iscijelio od stravične bolesti, s jedne strane, i s Lazarom kojega je podigao iz mrtvih, s druge strane. Marta je posluživala kod stola, dok je Marija željno slušala svaku riječ s Isusovih usana. U svojem milosrđu Isus joj je oprostio grijehe, pozvao njezinog voljenog brata da iziđe iz groba, pa je Marijino srce bilo prepuno zahvalnosti. Čula je kako Isus govori o svojoj smrti koja se približava, i u svojoj dubokoj ljubavi i žalosti čeznula je iskazati Mu poštovanje. Po cijenu velike osobne žrtve kupila je alabastrenu bočicu “prave nardove dragocjene i miomirisne pomasti” da Mu pomaže tijelo. Ali sad su mnogi izjavljivali da će On uskoro biti okrunjeni kralj. Njezina se bol pretvorila u radost pa je čeznula da bude prva koja će odati poštovanje svojem Gospodinu. Uzevši litru mirisne pomasti, izlila je njezin sadržaj na Isusovu glavu i noge; zatim je kleknula i u plaču prala Isusove noge svojim suzama, otirući ih svojom dugom bujnom kosom.

Nije željela da je itko primijeti, i njezini pokreti mogli su ostati nezapaženi, ali je miris ispunio prostoriju i objavio njezin čin svim nazočnima. Juda je promatrao ovaj čin s velikim nezadovoljstvom. Umjesto da pričeka i čuje što će Krist o tome reći, počeo je onima u svojoj blizini šapatom prenositi svoje zamjerke predbacujući Kristu što trpi takvo rasipanje. Lukavo je navodio na misao koja će vjerojatno izazvati nezadovoljstvo.

Juda je bio blagajnik učenika, pa je od njihove neznatne zalihe potajno uzimao za sebe, umanjujući tako još više njihova skromna sredstva. Želio je staviti u kovčežić sve što je mogao dobiti. Novac iz kovčežića često se uzimao da bi se pomoglo siromasima, i kad je kupljeno nešto što Juda nije smatrao važnim, rekao bi: “Čemu to rasipanje? Zašto se ta vrijednost nije stavila u kovčežić koji nosim za siromašne?” Marijino je djelo sad bilo u tako uočljivoj suprotnosti s njegovom sebičnošću da se postidio, i po svojem običaju ovoj vrijednoj pobudi i daru pokušao naći prigovor. Okrenuvši se učenicima upitao je: “Zašto se ova pomast nije prodala za trista denara te to dalo siromasima? To ne reče što bi mu bilo stalo do siromaha, već jer bijaše lopov koji je držao kesu i krao što se u nju stavljalo.” Juda nije imao srca za siromašne. Da se Marijin miris i prodao i da je novac došao pod njegovu upravu, siromašni ne bi imali nikakve koristi.

Juda je imao visoko mišljenje o svojoj poslovnoj sposobnosti. Kao financijski stručnjak smatrao je sebe puno višim od ostalih učenika i navodio ih da ga promatraju u istom svjetlu. Stekao je njihovo povjerenje i vršio jak utjecaj na njih. Njegova lažna sućut prema siromašnima obmanula ih je i njegov lukavi nagovještaj učinio je da s nepovjerenjem gledaju na Marijinu odanost. Šaputanje je kružilo oko stola: “Čemu ovo rasipanje? Moglo se to skupo prodati pa dati siromasima!”

Marija je čula riječi kritike. Srce joj je zadrhtalo. Bojala se da će je sestra prekoriti za rasipnost. Učitelj bi također mogao pomisliti da je lakomislena. Bez ikakvog opravdanja ili isprike namjeravala se povući, kad se začuo glas njezinog Gospodina: “Pustite je! Zašto joj dosađujete?” Vidio je da je bila ponižena i zbunjena. Znao je da je ovim činom službe izrazila svoju zahvalnost za oprost grijeha, pa je donio olakšanje njezinom umu. Podižući svoj glas iznad prigovaranja i žamora, rekao je: “Ona je izvršila djelo ljubavi na meni. Jer siromahe ćete uvijek imati sa sobom, i moći ćete im dobro činiti kad god htjednete; a mene nećete imati uvijek. Ona je učinila što je mogla: pomazala je tijelo moje unaprijed za ukop.”

Mirisni dar koji je Marija naumila izdašno utrošiti na Spasiteljevo mrtvo tijelo, izlila je na Njegovo živo tijelo. Prilikom pogreba taj bi miris ispunio grob, a sad je obradovao Njegovo srce jamstvom njezine vjere i ljubavi. Josip iz Arimateje i Nikodem nisu ponudili svoj dar ljubavi Isusu za Njegovog života. S gorkim suzama donosili su svoje skupocjene mirise za Njegovo hladno, besvjesno tijelo. Žene koje su donijele svoje skupocjene mirise na grob uzaludno su se trudile, jer je On uskrsnuo. Ali izlijevajući svoju ljubav na Spasitelja dok je bio svjestan njezine odanosti, Marija Ga je pomazala za ukop. A kad je krenuo u tamu svoje velike kušnje, ponio je sa sobom i sjećanje na to djelo, zalog ljubavi koja će Mu vječno pripadati od onih koje otkupi.

Postoje mnogi koji donose dragocjene darove mrtvima. Dok stoje oko hladnog, nepomičnog tijela, slobodno izgovaraju riječi ljubavi. Nježnost, poštovanje, odanost neograničeno se iskazuju onima koji ne vide i ne čuju. Da su ove riječi bile izgovorene kad su umornom duhu bile toliko potrebne, kad ih je uho moglo čuti a srce osjetiti, kako bi dragocjen bio njihov miris!

Marija nije razumjela cjelovito značenje svojega djela ljubavi. Ona nije mogla odgovoriti svojim tužiteljima. Nije mogla objasniti zašto je izabrala tu prigodu da pomaže Isusa. Sveti Duh je pripremio okolnosti za nju i ona je poslušala Njegove poticaje. Nadahnuće silazi ne dajući objašnjenje. Nevidljiva prisutnost govori umu i osjećajima i pokreće srce da djeluje. Ono je opravdanje samom sebi.

Krist je objasnio Mariji značenje njezinog djela i time joj je dao više nego što je primio. “Jer što je izlila ovu pomast na tijelo moje”, rekao je On, “učinila je to da me pripremi za ukop.” Kao što se alabastrena posuda razbila i ispunila cijelu kuću svojim mirisom, tako je i Krist trebao umrijeti, Njegovo se tijelo trebalo slomiti, ali On će ustati iz groba i miris Njegovog života treba ispuniti Zemlju. Krist je “vas ljubio i predao samoga sebe za nas kao prinos i žrtvu — Bogu na ugodan miris”. (Efežanima 5,2)

“Zaista, kažem vam,” izjavio je Krist, “gdje se god bude — na svem svijetu — propovijedala Radosna vijest, kazat će se, njoj na uspomenu, i ono što ona učini.” Gledajući u budućnost, Spasitelj je s pouzdanjem govorio o svojem Evanđelju. Ono se trebalo propovijedati po cijelome svijetu. I dokle god se Evanđelje bude širilo, Marijin dar širit će svoj miris i srca će biti blagoslovljena njezinim nesvakidašnjim djelom. Kraljevstva će se dizati i padati, imena vladara i zavojevača bit će zaboravljena, ali djelo ove žene ostat će besmrtno na stranicama svete povijesti. Sve do kraja vremena ta razbijena alabasterna posuda kazivat će priču o neizmjernoj Božjoj ljubavi za pali ljudski rod.

Marijino je djelo bilo u izrazitoj suprotnosti s djelom što ga je Juda namjeravao učiniti. Kakav oštar ukor bi Krist mogao dati njemu koji je posijao sjeme kritike i zlih misli u umove učenika! Kako bi opravdano tužitelj mogao biti optužen! On koji čita pobude svakog srca i razumije svako djelo mogao je otvoriti pred nazočnima na gozbi mračna poglavlja iz Judinog iskustva. Prazna prijetvornost na kojoj je izdajnik zasnovao svoje riječi mogla je biti objelodanjena, jer umjesto da je suosjećao sa siromašnima, pljačkao je novac koji je bio namijenjen za njihovu potporu. Opravdani bi se gnjev mogao podići protiv njega zbog ugnjetavanja udovica, siročadi i nadničara. Ali da je Krist razotkrio Judu, to bi se moglo navoditi kao razlog za izdaju. Premda je bio optužen kao lopov, Juda bi stekao naklonost, čak i među učenicima. Spasitelj ga nije ukorio i na taj je način izbjegao pružiti mu izgovor za izdaju.

Međutim, pogled koji je Isus uputio Judi uvjerio ga je da je Spasitelj prozreo njegovu dvoličnost i pročitao njegov nizak i podli karakter. Pohvaljujući Marijino djelo, koje je tako oštro osuđeno, Krist je ukorio Judu. Prije ovoga, Spasitelj ga nije nikada neposredno ukorio. Sad je ukor uznemirio njegovo srce. Odlučio se na odmazdu. S večere je otišao ravno u palaču velikog svećenika, u kojoj je zatekao Vijeće na zasjedanju i ponudio im izdati i predati Isusa u ruke.

Svećenici su se vrlo obradovali. Ovim izraelskim vođama pružena je prednost da prihvate Krista kao svojega Spasitelja bez ikakvog novca ili cijene. Ali oni nisu htjeli primiti taj dragocjeni dar koji im je ponuđen u najnježnijem duhu ljubavi koja privlači k sebi. Nisu htjeli prihvatiti to spasenje koje vrijedi više od zlata i kupili su svojega Gospodina za trideset srebrnika.

Juda je popuštao pohlepi sve dok ona nije ugušila svaku dobru crtu njegovog karaktera. Zavidio je na daru donesenom Isusu. Njegovo srce gorjelo je od zavisti što je Spasitelj primio dar dostojan vladara. Za iznos koji je bio znatno manji od cijene posude s mirisnom pomasti izdao je svojega Gospodina.

Učenici nisu bili kao Juda. Voljeli su Spasitelja. Ali nisu pravilno procijenili Njegov uzvišeni karakter. Da su shvatili što je učinio za njih, osjećali bi da ništa što Mu je poklonjeno nije uzalud potrošeno. Mudraci s Istoka, koji su tako malo znali o Isusu, pokazivali su potpunije uvažavanje časti koja Mu pripada. Donijeli su dragocjene poklone Spasitelju i sa strahopoštovanjem Mu se poklonili, premda je bio novorođenče u jaslama.

Krist cijeni djela ljubaznosti proizišla iz srca. Kad Mu je tko učinio neko djelo ljubavi, On je u svojoj nebeskoj plemenitosti blagoslovio onoga tko je to učinio. Nije odbacivao ni najjednostavniji cvijet ubran dječjom rukom, koji Mu je ponuđen u ljubavi. On je prihvaćao darove od djece i blagoslivljao darivatelje, upisujući njihova imena u Knjigu života. Marijino pomazanje što ga je učinila nad Isusom spominje se u Svetom pismu da bi se načinila razlika između nje i drugih Marija. Djela ljubavi i dubokog poštovanja prema Isusu dokaz su vjere u Njega kao Božjeg Sina. Sveti Duh spominje dokaze vjernosti žene prema Kristu: “… Ako je prala noge svetima, ako je pomagala nevoljnima, ako se posvetila svakoj vrsti dobrih djela.” (1. Timoteju 5,10)

Krist se radovao zbog ozbiljne Marijine želje da izvrši volju svojega Gospodina. Prihvatio je bogatstvo čistih osjećaja koje Njegovi učenici nisu i ne bi razumjeli. Želja kojom je Marija morala učiniti ovu službu za svog Gospodina imala je veću važnost za Krista od svih skupocjenih ulja na svijetu, zato što je izražavala njezino uvažavanje Spasitelja svijeta. Kristova ljubav ju je nagonila. Neusporedivo savršenstvo Kristovog karaktera ispunjavalo je njezinu dušu. Ta mirisna pomast bila je simbol njezinog srca. To je bio vanjski izraz ljubavi napajane nebeskim potocima sve dok se nije izlila.

Marijino djelo bilo je upravo ona pouka koja je učenicima trebala pokazati da bi Kristu bio ugodan izraz njihove ljubavi. On je njima bio sve i oni nisu razumjeli da će im uskoro biti uskraćena Njegova nazočnost, da Mu uskoro neće moći pokloniti nijedan dar svoje zahvalnosti za Njegovu veliku ljubav. Kristovu usamljenost, Njegovu odvojenost od nebeskih dvorova, to što je živio životom ljudi, učenici nisu nikada shvaćali ili cijenili kao što bi trebalo. Često je bio žalostan zato što Mu učenici nisu pružali ono što je trebao primiti od njih. Znao je da bi i oni razumjeli, kad bi bili pod utjecajem nebeskih anđela koji su Ga pratili, da nikakva žrtva ne bi mogla biti toliko vrijedna koliko je vrijedno obznaniti duhovne osjećaje srca.

Njihova naknadna spoznaja pružila im je pravi uvid o tome što su sve mogli učiniti za Isusa izražavajući ljubav i zahvalnost svojih srca dok su bili kraj Njega. Kad Isus više nije bio s njima i kad su se doista osjećali kao ovce bez pastira, počeli su uviđati kako su Mu mogli pokazati pažnju koja bi donijela radost Njegovom srcu. Nisu više okrivljavali Mariju, već sebe. O, kad bi mogli povući svoje prigovore, svoje spominjanje siromašnih kao vrednijih da prime dar nego Krist! Osjećali su žestok samoprijekor dok su ranjeno tijelo svojega Gospodina skidali s križa.

Ista potreba vidi se danas i u našem svijetu. Samo malo ljudi pravilno cijeni što je sve Krist za njih. Kad bi to činili, izrazili bi veliku ljubav poput Marijine i bilo bi obilje mirisnih pomazanja. Skupocjena mirisna pomast ne bi se smatrala propalom. Ništa se ne bi smatralo previše dragocjenim da se pokloni Kristu, nikakvo samoodricanje i samopožrtvovnost previše velikima da se podnesu zbog Njega.

Riječi izgovorene u srdžbi: “Čemu to rasipanje?” živo su predočile Kristovu najveću Žrtvu koja je ikada učinjena — dar samoga sebe kao Žrtvu pomirnicu za izgubljeni svijet. Gospodin je bio tako darežljiv prema svojoj ljudskoj obitelji da se za Njega ne može reći kako je mogao učiniti više. Darujući Isusa, Bog je dao cijelo Nebo. S ljudske točke gledišta, takva je žrtva predstavljala nemilosrdno rasipanje. Po ljudskom razumijevanju, cjelokupan plan spasenja je rasipanje milosrđa i sredstava. Posvuda se susrećemo sa samoodricanjem i svesrdnom žrtvom. Nebeska vojska doista može s čuđenjem promatrati ljudski rod koji ne želi biti uzdignut i obogaćen neograničenom ljubavlju izraženom u Kristu. Oni stvarno mogu uzviknuti: Čemu ovo veliko rasipništvo?

Ali otkupljenje za izgubljeni svijet trebalo je biti potuno, obilno i cjelovito. Kristov dar bio je tako obilan da je stigao do svake duše koju je Bog stvorio. On se nije mogao tako ograničiti da ne prekorači broj onih koji će prihvatiti veliki Dar. Svi ljudi nisu spašeni, a ipak plan spasenja nije rasipništvo zato što on ne postiže sve što je njime velikodušno osigurano. Mora biti dovoljno, a i da pretekne.

Domaćin Šimun bio je pod utjecajem Judinog prigovaranja zbog Marijinog dara, i bio je iznenađen Isusovim ponašanjem. Njegov je farizejski ponos bio povrijeđen. Znao je da mnogi od njegovih gostiju gledaju na Krista s nepovjerenjem i nezadovoljstvom. Šimun je rekao u svojem srcu: “Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko je i kakva je ova žena što ga se dotiče: da je grešnica.”

Izliječivši Šimuna od gube, Krist ga je spasio od života jednakog smrti. Ali Šimun se sad pitao je li Spasitelj prorok. Šimun je pao u kušnju da misli kako Krist nije prorok zato što je dopustio ovoj ženi da Mu se približi, zato što je nije srdito i prezrivo odgurnuo kao onu čiji su grijesi preveliki da bi bili oprošteni, i zato što nije pokazivao kako shvaća da je posrnula. Isus ništa ne zna o ovoj ženi koja je tako slobodna u svojem ponašanju, pomislio je on, inače joj ne bi dopustio da Ga se dotakne.

Šimunovo nepoznavanje Boga i Krista navelo ga je da misli onako kako je mislio. Nije shvatio da Božji Sin mora djelovati na božanski način, sa sažaljenjem, nježnošću i milosrđem. Šimunov način očitovao se u tome što nije pridavao nikakvu pozornost Marijinoj pokajničkoj službi. Njezino djelo ljubljenja i pomazanja Kristovih nogu mirisom razdražilo je njegovu bezdušnost. Pomislio je da bi Krist, kad bi bio prorok, prepoznao grešnike i ukorio ih.

Na ovu neizrečenu misao Spasitelj je odgovorio: “‘Šimune, imam ti nešto reći. … Neki vjerovnik imao dvojicu dužnika. Jedan mu je dugovao pet stotina denara, a drugi pedeset. Kako nisu mogli vratiti, on oprosti obojici. Koji će mu, dakle, od njih više pokazivati ljubavi?’ Šimun odgovori: ‘Držim, onaj kome je više oprostio.’ ‘Pravo si sudio’ — reče mu Isus.”

Kao što je prorok Natan učinio s Davidom, tako je i Krist svoju pouku u domu prikrio velom ove priče. Bacio je na svojeg domaćina teret izricanja presude samome sebi. Šimun je naveo na grijeh ovu ženu koju je sada prezirao. Ona je doživjela veliku nepravdu od njega. Šimun i ova žena predstavljeni su dvojicom dužnika iz priče. Isus nije namjeravao pružiti pouku o tome da ove dvije osobe trebaju osjećati različit stupanj obveze, jer je svaka od njih imala dug zahvalnosti koji se nikada ne može vratiti. Ali Šimun je smatrao sebe pravednijim od Marije, pa je Isus želio da uvidi kolika je, zapravo, bila velika njegova krivnja. Želio mu je pokazati da je njegov grijeh bio veći od njezinog, toliko veći koliko je dug od pet stotina denara bio veći od duga od pedeset denara.

Šimun je sada počeo promatrati sebe u novoj svjetlosti. Vidio je kako je Mariju promatrao Onaj koji je bio više nego prorok. On je uvidio da Krist svojim oštrim proročkim okom čita njezino srce prepuno ljubavi i odanosti. Obuzeo ga je stid i shvatio je da se nalazi u nazočnosti Onoga koji je uzvišeniji od njega.

“Dođoh u tvoju kuću”, nastavio je Krist, “ti mi nisi vodom polio noge”, a Marija mi je oprala noge suzama pokajanja pokrenutog ljubavlju, i obrisala ih svojom kosom. “Ti mi ne dade poljupca, a ona”, koju ti prezireš, “otkako uđoh, ne prestaje mi ljubiti noge.” Krist je nabrajao prilike koje je Šimun imao da pokaže svoju ljubav prema svojemu Gospodinu i svoje priznanje za ono što je za njega učinio. Otvoreno, ali s nježnom ljubaznošću, Spasitelj je uvjeravao svoje učenike da je Njegovo srce žalosno kad Mu Njegova djeca zanemare iskazati svoju zahvalnost riječima i djelima ljubavi.

Onaj tko ispituje srca čitao je pobude koje su pokrenule Marijino djelo; a On je vidio i duh koji je potaknuo Šimunove riječi. “Vidiš li ovu ženu?” pitao ga je On. Ona je grešnica. “Zato, kažem ti, oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala mnogo ljubavi.”

Šimunova hladnoća i nemarnost prema Spasitelju pokazale su kako je malo cijenio milost koju je primio. On je mislio da je počastio Isusa pozivajući Ga u svoj dom. Ali sad je vidio sebe onakvog kakav je doista bio. Dok je mislio da čita svojega Gosta, On je čitao njega. Uvidio je svu točnost Kristove prosudbe o njemu. Njegova je vjera bila haljina farizejstva. On je prezirao Isusovo sažaljenje. Nije Ga prepoznao kao predstavnika Boga. Dok je Marija bila grešnica kojoj je oprošteno, on je bio grešnik koji nije dobio oprost. Strogo pravilo pravde što ga je želio usmjeriti protiv nje, osudilo je njega.

Šimun je bio dirnut Kristovom ljubaznošću, budući da ga nije javno ukorio pred gostima. S njim se nije postupalo onako kako je on želio da se postupi prema Mariji. Vidio je da Isus ne želi izložiti njegovu krivnju pred druge, već je želio istinitim prosuđivanjem o ovom slučaju osvjedočiti njegov um i ljubaznošću punom sažaljenja pokoriti njegovo srce. Strogo žigosanje učinilo bi da Šimun otvrdne prema pokajanju, dok ga je strpljiva opomena uvjerila u njegovu krivnju. Uvidio je veličinu svojeg duga prema Gospodinu. Njegova okorjelost je ponižena, on se pokajao i gordi farizej postao je ponizni, samopožrtvovni učenik.

Mariju su smatrali velikom grešnicom, ali Krist je poznavao okolnosti koje su oblikovale njezin život. On je mogao ugasiti svaku iskru nade u njezinoj duši, ali to nije učinio. Isus ju je podignuo iz očaja i propasti. Sedam puta čula je kako je ukorio zle duhove koji su vladali njezinim srcem i umom. Čula je Njegovu snažnu viku Ocu za nju. Znala je koliko je grijeh odvratan Njegovoj neumrljanoj čistoći, i u Njegovoj je sili pobijedila.

Kad je u ljudskim očima njezin slučaj izgledao beznadan, Krist je u Mariji vidio mogućnosti da čini dobro. On je vidio bolje osobine njezinog karaktera. Plan otkupljenja podario je ljudskom rodu velike mogućnosti, a u Mariji su se one trebale ostvariti. Njegovom milošću postala je sudionicom u božanskoj naravi. Ona koja je pala i čiji je um bio prebivalište zlih duhova, bila je u zajednici i službi dovedena vrlo blizu Spasitelja. Bila je to Marija koja je sjedila kraj Njegovih nogu i učila se od Njega. Bila je to Marija koja je izlila skupocjeni miris pomasti na Njegovu glavu i prala Njegove noge svojim suzama. Marija je stajala kraj križa i ona Ga je pratila do groba. Marija je bila prva koja je objavila uskrslog Spasitelja.

Isus poznaje stanje svake duše. Možeš reći: Ja sam grešan, vrlo grešan. Možda i jesi; ali što si gori, utoliko ti je više potreban Isus. On ne odbacuje nikoga tko plače i tko se kaje. Nikome ne kazuje sve što bi mogao otkriti, već svakoj ustreptaloj duši nalaže da se ohrabri. Iskreno će oprostiti svima koji dođu k Njemu tražeći oprost i obnovu.

Krist bi mogao izdati nalog nebeskim anđelima da izliju čaše Njegovog gnjeva na naš svijet, da unište one koje ispunjava mržnja prema Bogu. On bi mogao izbrisati ovu tamnu mrlju iz svojega svemira. Ali On to ne čini. On danas stoji kraj kadionog oltara, iznoseći pred Boga molitve onih koji žele Njegovu pomoć.

Ljude koji Mu se obraćaju tražeći utočište Isus uzdiže iznad optužbi i razmirica. Nijedan čovjek ni zli anđeo ne može optužiti ove duše. Krist ih sjedinjuje sa svojom božansko-ljudskom naravi. One stoje pred velikim Nositeljem grijeha u svjetlosti koja izlazi od Božjeg prijestolja. “Tko će podići tužbu protiv izabranika Božjih? Bog koji ih opravdava? Tko će ih osuditi? Isus Krist koji je umro — još bolje: koji je uskrsnuo — koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas?” (Rimljanima 8,33.34)