“Blagoslovljen koji dolazi — Kralj”

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 21,1-11; Marku 11,1-10; Luki 19,29-44; Ivanu 12,12-19

“Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska. Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” (Zaharija 9,9)

Pet stotina godina prije Kristovog rođenja, prorok Zaharija je tako pretkazao dolazak Kralja u Izraelu. Ovo proročanstvo se sad treba ispuniti. On koji je tako dugo odbijao kraljevske počasti, sad dolazi u Jeruzalem kao obećani nasljednik Davidovog prijestolja.

Prvog dana tjedna Krist je pobjedonosno ušao u Jeruzalem. Mnoštvo koje se sjatilo da Ga vidi u Betaniji, sad Ga je pratilo željno da vidi kako će biti primljen. Mnogo naroda uputilo se u grad da svetkuje Pashu, pa su se i oni pridružili mnoštvu što je pratilo Isusa. Izgledalo je kao da se cijela priroda raduje. Drveće je bilo zaodjenuto u zelenilo, a njihov je cvijet prožimao zrak nježnim mirisom. Novi život i radost oživljavali su ljude. Nada u novo kraljevstvo opet se budila.

U namjeri da jašući uđe u Jeruzalem, Isus je poslao dvojicu svojih učenika da Mu dovedu jednu magaricu i njezino magare. Prigodom svojeg rođenja Spasitelj je ovisio o gostoljubivosti stranaca. Jasle u kojima je ležao bile su pozajmljeno mjesto za odmor. Sad, premda je na tisuće stoke po brežuljcima Njegovo vlasništvo, ovisio je o ljubaznosti stranca za jednu životinju na kojoj će ući kao Kralj u Jeruzalem. Međutim, u iscrpnim uputama što ih je dao svojim učenicima za ovaj posebni zadatak, opet se otkrilo Njegovo Božanstvo. Kao što je i prorekao, molba “Gospodinu trebaju” odmah je ispunjena. Isus je izabrao da se posluži magaretom na koje još nijedan čovjek nije sjeo. S radosnim oduševljenjem učenici su stavili svoju odjeću na životinju i posjeli svojega Učitelja na nju. Dotad je Isus uvijek putovao pješice i učenici su se u početku čudili što je ovog puta izabrao da jaše. Ali, nada je razvedrila njihova srca radosnom misli da će On uskoro ući u glavni grad, proglasiti se kraljem i uspostaviti svoju kraljevsku vlast. Dok su izvršavali povjereni zadatak, izražavali su svoja žarka nadanja Isusovim prijateljima i uzbuđenje se nadaleko proširilo, tako da je iščekivanje u narodu doseglo vrhunac.

Krist se za kraljevski ulazak pridržavao židovskog običaja. Životinja na kojoj je jahao bila je životinja koju su jahali izraelski kraljevi, i proročanstvo je najavilo da će Mesija tako doći u svoje kraljevstvo. Čim su Ga postavili na magare, odjeknuo je glasan pobjedonosni poklik. Mnoštvo Ga je pozdravljalo kao Mesiju, kao svojega Kralja. Isus je sada prihvatio odavanje počasti, što nikada ranije nije dopuštao, i učenici su to primili kao dokaz da će se njihove radosne nade uskoro ostvariti u tome što će Ga gledati uzdignutog na prijestolju. Mnoštvo je bilo uvjereno da je kucnuo čas njihovog oslobođenja. U mašti su gledali rimske vojske protjerane iz Jeruzalema, a Izrael još jednom kao neovisan narod. Svi su bili sretni i uzbuđeni, ljudi su se međusobno natjecali u ukazivanju poštovanja. Nisu Mu mogli odati počast vanjskom raskoši i sjajem, već su Mu prinijeli na dar zahvalnost sretnih srca. Nisu Ga mogli darivati skupocjenim darovima, već su po Njegovom putu širili svoje gornje haljine kao sag, zasipajući put olistalim maslinovim i palminim granama. Nisu mogli povesti pobjedonosnu povorku nikakvim kraljevskim zastavama, već su sjekli široke palmine grane, simbol pobjede same prirode, i njima mahali visoko, glasno kličući i pjevajući slavopoje.

Kako su odmicali, broj se u pratnji stalno povećavao onima koji su čuli o Isusovom dolasku i žurili se pridružiti povorci. Promatrači su se stalno miješali s mnoštvom pitajući: Tko je taj? Što znači ovo slavlje? Svi su oni čuli o Isusu i očekivali da pođe u Jeruzalem; ali znali su da je On dosad sprečavao sve napore da Ga postave na prijestolje, pa su bili vrlo iznenađeni kad su doznali da je to On. Pitali su se što je izazvalo ovu promjenu kod Onoga koji je objavio da Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta.

Njihova su pitanja ušutkana pobjedničkim klicanjem. Revnosno mnoštvo ga je stalno ponavljalo, a udaljen narod ga je prihvatio tako da su odjekivali okolni brežuljci i doline. Sad se povorci pridružilo mnoštvo iz Jeruzalema. Od mnoštva koje se okupilo da prisustvuje Pashi, tisuće njih pošlo je dobrodošlicom pozdraviti Isusa. Pozdravljali su Ga mašući palmovim granama i pjevanjem svetih pjesama. Svećenici u Hramu oglasili su se trubama za večernju službu, ali malo ljudi se odazvalo pa su nespokojni poglavari govorili jedni drugima: “Svijet je pošao za Isusom.”

Nikada ranije u svojem zemaljskom životu Isus nije dopustio mnoštvu takvo javno pokazivanje raspoloženja. On je jasno predvidio ishod. To će Ga odvesti na križ. Ali Njegova namjera bila je da se tako javno predstavi kao Otkupitelj. Želio je usmjeriti pozornost na žrtvu koja treba okruniti Njegovo poslanje za pali svijet. Dok se narod okupljao u Jeruzalemu da svetkuje Pashu, On — pravo pashalno Janje — dobrovoljnim je činom posvetio sebe za Žrtvu. Njegova Crkva u svim budućim vjekovima morat će učiniti od Njegove smrti za grijehe svijeta predmet svojeg najdubljeg razmišljanja i proučavanja. Svaka činjenica povezana s ovim mora biti tako dokazana da isključi svaku sumnju. Sad je bilo nužno da se oči cijelog naroda uprave na Njega, a događaji koji će prethoditi Njegovoj velikoj žrtvi moraju biti takvi da usmjere pozornost na samu žrtvu. Nakon takvog javnog iskazivanja raspoloženja, kao što je bilo ovo koje Ga je pratilo prilikom Njegovog ulaska u Jeruzalem, sve će oči pratiti Njegovo brzo napredovanje k posljednjem prizoru.

Događaji povezani s ovim pobjedonosnim ulaskom postat će predmet razgovora svih, i navest će sve da razmišljaju o Isusu. Nakon Njegovog raspeća mnogi će se sjećati ovih događaja povezanih s Njegovim suđenjem i smrću. Oni će biti pokrenuti da istražuju proročanstva i bit će osvjedočeni da je Isus Mesija, a broj onih koji su prihvatili vjeru umnožit će se u svim zemljama.

U ovom jedinstvenom pobjedonosnom prizoru svojeg zemaljskog života, Spasitelj se mogao pojaviti u pratnji nebeskih anđela najavljen Božjom trubom, ali takvo predstavljanje bilo bi u suprotnosti s ciljem Njegovog poslanja, suprotno zakonu koji je vladao Njegovim životom. Ostao je vjeran skromnom položaju koji je prihvatio. On je morao nositi teret čovječanstva sve dok svoj život nije dao za život svijeta.

Ovaj dan, koji je učenicima izgledao kao najljepši dan u njihovom životu, bio bi pomračen turobnim oblacima da su znali kako je ovaj prizor radosti bio samo uvod u patnje i smrt njihovog Učitelja. Premda im je često govorio o svojoj neizbježnoj žrtvi, ipak su u sadašnjoj radosnoj, pobjedonosnoj povorci zaboravili Njegove žalosne riječi i očekivali Njegovu sretnu vladavinu na Davidovom prijestolju.

Povorka se stalno povećavala i, s nekoliko iznimaka, svi koji su joj se pridružili bili su ponijeti nadahnućem tog trenutka, doprinijevši da se uzdignu slavopoji koji su odjekivali i ponovno odjekivali brežuljcima i dolinama. Klicanje se stalno oglašavalo: “Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana na nebu!”

Nikada ranije svijet nije vidio takvu pobjedonosnu povorku. Ona nije bila slična povorkama čuvenih zemaljskih osvajača. U ovoj povorci nije bilo tužnih zarobljenika, kao trofeja kraljevskog junaštva. Ali oko Spasitelja bili su slavni trofeji Njegovog djela ljubavi za grešnog čovjeka. Bili su to robovi koje je On izbavio od sotonske sile, koji su slavili Boga za svoje oslobođenje. Povorku su vodili slijepi kojima je povratio vid. Nijemi kojima je razriješio jezik klicali su najglasnije hosana. Hromi koje je izliječio poskakivali su radosni i bili najmarljiviji u kidanju palmovih grana i mahanju njima pred Spasiteljem. Udovice i siročad uzvisivali su Isusovo ime zbog Njegovih djela milosrđa prema njima. Gubavci koje je On očistio širili su svoju čistu odjeću na Njegovom putu i pozdravljali Ga kao Kralja slave. Oni koje je Njegov glas probudio iz smrtnog sna nalazili su se u ovom mnoštvu. Lazar, čije se tijelo već počelo raspadati u grobu, ali koji se sad radovao u snazi i slavnoj muževnosti, vodio je životinju na kojoj je Spasitelj jahao.

Mnogi farizeji bili su svjedoci ovog prizora i, goreći zlobom i pakošću, pokušavali su okrenuti struju osjećaja naroda. Svim svojim autoritetom pokušali su ušutkati narod, ali njihovi pozivi i prijetnje samo su povećali oduševljenje. Uplašili su se da će ovo mnoštvo, snagom svoje mnogobrojnosti, učiniti Isusa kraljem. U posljednjem pokušaju progurali su se kroz mnoštvo do Spasitelja, i obratili Mu se prijekornim i prijetećim riječima: “Učitelju, zabrani to svojim učenicima!” Izjavili su da je takvo bučno izražavanje osjećaja protuzakonito i da to vlasti neće dopustiti. Ali bili su ušutkani Kristovim odgovorom: “Kažem vam, ako oni ušute, kamenje će vikati.” Taj prizor pobjedničke povorke odredio je sâm Bog. Nju je prorekao prorok, i čovjek je bio nemoćan promijeniti Božju namjeru. Da ljudi nisu izvršili Njegov plan, On bi podario glas beživotnom kamenju i ono bi pozdravljalo Njegovog Sina kličući Mu hvalu. Kad su se ušutkani farizeji povukli, na stotine glasova prihvatilo je Zaharijine riječi: “Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska. Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.”

Kad je povorka stigla na vrh brežuljka i počela se spuštati u grad, Isus je zastao i s Njim cijelo mnoštvo. Pred njima je ležao Jeruzalem u svoj svojoj slavi, okupan sjajem zalazećeg sunca. Hram je privlačio sve oči. U sjajnoj veličanstvenosti uzdizao se iznad svega ostalog i izgledao je kao da pokazuje prema Nebu, kao da upućuje narod prema jedinom pravom i živom Bogu. Hram je dugo bio ponos i slava židovskog naroda. Rimljani su također bili ponosni na njegovu veličanstvenost. Kralj kojega su Rimljani imenovali udružio se sa Židovima da bi ga ponovno izgradio i ukrasio, a car iz Rima obogatio ga je svojim darovima. Njegova moć, bogatstvo i veličanstvenost učinili su ga jednim od svjetskih čuda.

Dok se zalazeće sunce prelijevalo i pozlaćivalo nebo, njegov blistavi sjaj obasjavao je čisti bijeli mramor zidova Hrama i iskrio se s njegovih stupova obloženih zlatom. S vrha brežuljka, na kojemu su Isus i Njegovi sljedbenici stajali, imao je izgled čvrste građevine od snijega ukrašene zlatnim tornjevima. Na ulazu u Hram nalazila se vinova loza od zlata i srebra sa zelenim lišćem i krupnim grozdovima koje su izradili najdarovitiji umjetnici. Ovo umjetničko djelo predstavljalo je Izrael kao rodnu lozu. Zlato, srebro i prirodno zelenilo bili su istančanom izradom vrlo ukusno postavljeni, dok se ovo djelo ljupko uvijalo oko bijelih i svjetlucavih stupova, držeći se svojim sjajnim uvojcima za zlatne ukrase, rasplamsavajući sjaj zalazećeg sunca i odsjajujući veličanstvenošću koja kao da je bila s Neba.

Isus je netremice gledao ovaj prizor, a uzvici velikog mnoštva, opčinjenog iznenadnim prizorom ljepote, utihnuli su. Sve su oči bile upravljene Spasitelju, očekujući da na Njegovom licu vide divljenje koje su sami osjećali. Ali umjesto divljenja vidjeli su oblak tuge. Bili su iznenađeni i razočarani kad su ugledali Njegove oči pune suza i Njegovo tijelo koje se ljuljalo kao drvo pred naletom oluje, dok se jauk boli oteo s Njegovih drhtavih usana kao iz dubine slomljenog srca. Kakav je to bio prizor za anđele! Njihov voljeni Zapovjednik u suzama duboke duševne patnje! Kakav je to bio prizor za radosno mnoštvo koje Ga je pobjedonosnim poklicima i mahanjem palminim granama pratilo do slavnog grada u kojemu su žarko željeli otpočeti svoju vladavinu! Isus je plakao na Lazarevom grobu, ali je to bila božanska bol sućuti s ljudskom nesrećom. Ova iznenadna žalost bila je kao naricanje u velikom pobjedonosnom zboru. Usred prizora radosti u kojemu su Mu svi odavali počast, Izraelov je Kralj bio u suzama; ne u tihim suzama radosnicama, već u suzama i jecajima nezadržive, duboke duševne patnje. Mnoštvo je zahvatila iznenadna tuga. Njihovi su uzvici utihnuli. Mnogi su plakali iz sućuti prema boli koju nisu mogli razumjeti.

Isus nije plakao zbog patnji koje su Ga čekale. Upravo pred njima nalazio se Getsemani, gdje će Ga uskoro natkriliti užas tame. Na vidiku su također bila i ovčja vrata kroz koja su vjekovima vodili životinje za žrtvu. Uskoro će se pred Njim kao pred pravim Janjetom otvoriti ova vrata, na čiju su Žrtvu za grijehe svijeta ukazivale sve te žrtve. U blizini je bila Golgota, mjesto Njegovih samrtnih muka koje su se približavale. Ipak, Otkupitelj nije plakao i jecao u duševnoj boli zbog svega onoga što Ga je podsjećalo na Njegovu surovu smrt. Njegova bol nije bila sebična. Pomisao na vlastitu agoniju nije izazivala strah u ovoj plemenitoj, samopožrtvovnoj duši. Pogled na Jeruzalem razdirao je Isusovo srce — na Jeruzalem koji je odbacio Božjeg Sina i izvrgao ruglu Njegovu ljubav, koji nije htio biti osvjedočen Njegovim moćnim čudima i koji Mu se spremao oduzeti život. Vidio je što je bio zato što je odbacio svojega Otkupitelja i vidio je što je mogao biti da je prihvatio Njega koji je jedini mogao iscijeliti njegove rane. On ga je došao izbaviti, pa kako Ga se mogao odreći?

Izrael je bio omiljeni narod. Bog je njegov Hram načinio svojim prebivalištem i on je bio kao “brijeg veličanstven, radost je zemlji svoj” (Psalam 48,2). Tu se nalazi izvještaj o preko tisuću godina zaštitničkog staranja i nježne ljubavi koju otac gaji prema svojem sinu jedincu. U tom Hramu proroci su iskazivali svoje svečane opomene. Tu su se njihale zapaljene kadionice, dok se tamjan, pomiješan s molitvama vjernika, uzdizao prema Bogu. Tu je tekla krv životinja, koja je bila predslika Kristove krvi. Tu je Jahve iznad prijestolja milosti pokazivao svoju slavu. Tu su svećenici vršili službu i tu se vjekovima odvijala velebnost simbola i obredne službe. Međutim, sve ovo moralo je doći svome kraju.

Isus je podigao ruku — tu ruku koja je tako često blagoslivljala bolesne i one koji pate — i mahnuvši njome u pravcu osuđena grada, uzviknuo glasom isprekidanim boli: “Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir!” Ovdje je Spasitelj zastao i nije izgovorio kakav bi mogao biti položaj Jeruzalema da je prihvatio pomoć koju mu je Bog želio pružiti darujući mu svojeg ljubljenog Sina. Da je Jeruzalem znao ono što je bila njegova prednost znati i da je pazio na svjetlost koju mu je Nebo poslalo, mogao je stajati u ponosu blagostanja, kao kralj svim kraljevstvima, slobodan u sili koju mu je dao Bog. Ne bi bilo naoružanih vojnika da stoje na njegovim vratima, niti bi se s njegovih zidina vijorili rimski stjegovi. Slavna sudbina koja bi donijela blagoslov Jeruzalemu da je prihvatio Otkupitelja, uzdizala se pred Božjim Sinom. Vidio je da je kroz Njega mogao biti iscijeljen od svoje strašne bolesti, oslobođen ropstva i utvrđen kao moćna svjetska prijestolnica. S njegovih zidina poletio bi golub mira svim narodima. On bi bio slavna kruna svijeta.

Ispred Spasiteljevog pogleda iščezavala je slika onoga što bi Jeruzalem mogao biti. Gledao ga je pod rimskim jarmom, s pečatom Božjeg neodobravanja, osuđenog da podnosi Njegovu osvetničku presudu. Nastavio je prekinutu nît svoje tužbalice: “Ali je sada sakriveno tvojim očima. Doći će ti vrijeme kada će te tvoji neprijatelji opasati opkopom, opkoliti te i pritijesniti sa svih strana. Sravnat će sa zemljom tebe i tvoju djecu u tebi. Neće ostati u tebi ni kamen na kamenu, jer nisi priznao određeno vrijeme kad te Bog pohodi!”

Krist je došao spasiti Jeruzalem i njegovu djecu, ali farizejska oholost, licemjerstvo, ljubomora i zloba spriječile su Ga da ostvari svoju nakanu. Isusu je bila poznata strašna odmazda koja će doći na osuđeni grad. Vidio je Jeruzalem opkoljen vojskom, opsjednute stanovnike kako umiru od gladi, majke koje jedu leševe svoje djece, roditelje i djecu kako otimaju posljednji zalogaj hrane jedni od drugih, prirodne osjećaje uništene razarajućim mukama gladi. Vidio je da će tvrdokornost koju su očitovali odbacivanjem Njegovog spasenja navesti Židove da odbiju pokornost osvajačkoj vojsci. Promatrao je Golgotu na kojoj će biti podignut, tako gusto pokrivenu križevima kao šuma drvećem. Vidio je jadne stanovnike kako trpe na napravama za mučenje i razapeti na križu, divne palače razorene, Hram u ruševinama, od čijih masivnih zidina nije ostao ni kamen na kamenu, a grad preoran kao polje. Spasitelj je doista morao ridati u duševnim mukama gledajući taj strašni prizor,

Jeruzalem je bio dijete Njegovog staranja, i kao što nježni otac tuguje zbog zabludjelog sina, tako je i Isus plakao nad voljenim gradom. Kako te mogu dati? Kako te mogu gledati predanog propasti? Moram li te pustiti da napuniš čašu svog bezakonja? Jedna duša ima toliku vrijednost da u usporedbi s njom svjetovi postaju beznačajni; ali ovdje je trebao biti izgubljen cijeli jedan narod. Kad se sunce koje je brzo zalazilo izgubi s vidika, završit će se dan milosti za Jeruzalem. Dok se povorka zadržavala na Maslinskoj gori, za Jeruzalem još nije bilo prekasno da se pokaje. Anđeo milosti tada je savio svoja krila i sišao sa zlatnog prijestolja da bi ustupio mjesto pravdi i osudi koja brzo dolazi. Kristovo veliko srce ljubavi još se uvijek molilo za Jeruzalem koji je prezirao Njegovu milost, omalovažavao Njegove opomene i upravo se spremao natopiti svoje ruke Njegovom krvlju. Kad bi se samo Jeruzalem želio pokajati, još uvijek ne bi bilo prekasno. Dok su posljednje zrake zalazećeg sunca počivale na Hramu, kuli i vitkom tornju, neće li ga neki dobri anđeo povesti k Spasiteljevoj ljubavi i spriječiti njegovu propast? Prekrasni, ali grešni grade, koji si kamenovao proroke, koji si odbacio Božjeg Sina, koji si svojom okorjelošću sam sebe sputao okovima ropstva — tvoj dan milosti je skoro na izmaku!

Ipak, Božji Duh ponovno je progovorio Jeruzalemu. Prije nego što je prošao dan, još se jedno svjedočanstvo zbilo za Krista. Podigao se glas svjedoka, odgovarajući na poziv iz proročke prošlosti. Ako Jeruzalem čuje poziv, ako prihvati Spasitelja koji ulazi kroz njegova vrata, još uvijek može biti spašen.

Do poglavara je stigla vijest da se Isus, praćen velikim mnoštvom, približava gradu. Ali za Božjeg Sina oni nisu imali dobrodošlicu. U strahu, izišli su Mu u susret, nadajući se rastjerati mnoštvo. Kad je povorka počela silaziti s Maslinske gore, poglavari su joj presjekli put. Raspitivali su se za uzrok tako bučne radosti. Kad su upitali: “Tko je to?”, učenici su, nadahnuti Duhom, dali odgovor na pitanje. Uvjerljivim tonom ponavljali su proročanstva koja su se odnosila na Krista:

Adam će vam reći: To je ženin Potomak koji će stati na glavu zmiji.

Pitajte Abrahama pa će vam reći: On je “Melkisedek, kralj Šalema”, Kralj mira (Postanak 14,18).

Jakov će vam reći: To je Onaj kome pripada “palica vladalačka”, “od koljena Judinog”.

Izaija će vam reći: “Emanuel”, “Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni” (Izaija 7,14;9,5).

Jeremija će vam reći: Izdanak Davidov, “Jahve, Pravda naša” (Jeremija 23,6).

Daniel će vam reći: On je Pomazanik — Mesija.

Hošea će vam reći: On je “Jahve, Bog nad Vojskama, Jahve je ime njegovo” (Hošea 12,6).

Ivan Krstitelj će vam reći: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta.” (Ivan 1,29)

Veliki Jahve objavio je sa svog prijestolja: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj.” (Matej 3,17)

Mi, njegovi učenici, izjavljujemo: Ovo je Isus, Mesija, Knez života, Otkupitelj svijeta.

A i knez sila tame priznaje Ga govoreći: “Znam tko si: Svetac Božji!” (Marko 1,24)

Osuđeni narod

Ovo se poglavlje zasniva na Marku 11,11-14.20.21; Mateju 21,17-19

Kristov pobjedonosni ulazak u Jeruzalem bio je blijeda predslika Njegovog dolaska na nebeskim oblacima sa silom i slavom usred pobjedničkog slavlja anđela i radosti svetih. Tada će se ispuniti Kristove riječi upućene svećenicima i farizejima: “Sigurno me od sada više nećete vidjeti dok ne reknete: ‘Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!’” (Matej 23,39) U proročkom viđenju Zahariji prikazan je dan konačne pobjede, a on je vidio i sudbinu onih koji su odbacili Krista tijekom Njegovog prvog dolaska: “I gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca.” (Zaharija 12,10) Krist je unaprijed vidio ovaj prizor kad je promatrao grad i plakao nad njim. U bliskom razorenju Jeruzalema vidio je konačno uništenje naroda koji je bio kriv za krv Božjeg Sina.

Učenici su vidjeli mržnju Židova prema Kristu, ali još nisu vidjeli čemu to vodi. Još nisu razumjeli pravo stanje Izraela, niti shvatili osvetu koja će pasti na Jeruzalem. Krist im je otkrio ovo značajnom i očitom poukom.

Posljednji poziv Jeruzalemu bio je uzaludan. Svećenici i poglavari čuli su proročki glas iz prošlosti ponovljen odjekom mnoštva u odgovoru na pitanje: “Tko je to?”, ali oni ga nisu prihvatili kao glas Nadahnuća. U ljutitosti i čuđenju pokušali su utišati narod. U mnoštvu je bilo i rimskih časnika, kojima su neprijatelji potkazali Krista kao vođu pobune. Izjavili su da će On zauzeti Hram i u Jeruzalemu zavladati kao kralj.

Ali umirujući Isusov glas utišao je za trenutak bučno mnoštvo kad je ponovno objavio da nije došao uspostaviti zemaljsku vlast, da će uskoro otići svome Ocu i da Ga Njegovi tužitelji više neće vidjeti sve dok ne bude ponovno došao u slavi. Tada, prekasno za njihovo spasenje, oni će Ga priznati. Ove riječi Isus je izgovorio s tugom i velikom silom. Rimski su časnici bili ušutkani i svladani. Njihova srca, premda su bila tuđa za božanski utjecaj, bila su potaknuta kao nikada ranije. Na blagom, ozbiljnom Isusovom licu čitali su ljubav, dobrotu i tiho dostojanstvo. Bili su pokrenuti izrazom naklonosti koji nisu mogli razumjeti. Umjesto da uhite Isusa, oni su Mu bili skloni izraziti svoje poštovanje. Okrenuvši se svećenicima i poglavarima optuživali su ih da stvaraju nemir. Ovi vođe, razočarani i poraženi, okrenuli su se narodu sa svojim žalbama i ljutito se međusobno raspravljali.

U međuvremenu Isus je neprimjetno stigao do Hrama. Ovdje je sve bilo tiho, jer je prizor na Maslinskoj gori privukao narod. Kratko vrijeme Isus je ostao u Hramu, promatrajući ga žalosnim pogledom. Tada se povukao sa svojim učenicima i vratio u Betaniju. Kad Ga je narod tražio da Ga postavi na prijestolje, nije Ga mogao naći.

Cijelu je noć Isus proveo na molitvi, a ujutro je opet došao u Hram. Na svojem putu prošao je kraj jednog voćnjaka sa smokvama. Bio je gladan. “Izdaleka spazi lisnatu smokvu kraj puta. Pođe k njoj ne bi li što našao na njoj. Ali kada dođe, ne nađe ništa osim lišća, jer još ne bijaše vrijeme smokvama.”

Još nije bilo vrijeme zrelim smokvama, osim u određenim mjestima, a za planinski kraj oko Jeruzalema moglo se doista kazati “jer još ne bijaše vrijeme smokava”. Ali u voćnjaku u koji je Isus došao, jedno je drvo izgledalo naprednije od ostalih. Ono je već bilo pokriveno lišćem. Za smokvu je prirodno da se prvo pojavi plod pa tek onda list. Stoga je ovo drvo koje je potpuno olistalo obećavalo i dobro razvijen plod. Ali njegov je izgled obmanjivao. Pošto je pretražio njegove grane, od najniže do najviše, Isus na njoj “ne nađe ništa osim lišća”. Ona je bila samo mnoštvo lišća koje je varalo, i ništa više.

Krist je nad njom izrekao kletvu da usahne. “Nikada nitko više s tebe roda ne jeo!” rekao je On. Sljedećeg jutra, kad su se Spasitelj i Njegovi učenici opet nalazili na putu prema gradu, sasušene su grane i opušteno lišće privukli njihovu pozornost. “Rabbi, pogledaj!”, rekao je Petar, “Osušila se smokva što si je prokleo.”

Kristovo izricanje prokletstva nad smokvinim drvetom iznenadilo je učenike. To im se činilo nespojivo s Njegovim putovima i djelima. Često su čuli kako izjavljuje da nije došao osuditi svijet, već da se svijet može spasiti kroz Njega. Sjetili su se Njegovih riječi: “Ta Sin Čovječji nije došao uništiti ljudske živote, nego spasiti.” (Luka 9,56 — Varaždinska Biblija) Njegova divna djela učinjena su da obnove, a nikada da unište. Učenici su Ga poznavali samo kao Obnovitelja i Iscjelitelja. Ovaj čin bio je usamljen. “Koja je njegova svrha?” pitali su se oni.

Bog “uživa u pomilovanju”. “Života mi moga — riječ je Jahve Gospoda — nije meni do smrti bezbožnikove.” (Mihej 7,18; Ezekiel 33,11) Za Njega je djelo uništenja i izricanja osude “djelo čudnovato” (Izaija 28,21). Pa ipak, u svojoj milosti i ljubavi On podiže veo s budućnosti i otkriva ljudima posljedice grešnog življenja.

Prokletstvo nad smokvinim drvetom bilo je živa pouka. Nerodno drvo, lepršajući ponosno svojim lišćem pred Kristovim licem, bilo je simbol židovskog naroda. Spasitelj je želio objasniti svojim učenicima uzrok i neizbježnost sudbine Izraela. Za ovu svrhu On je drvo obdario moralnim osobinama i načinio ga tumačem božanske istine. Židovi su se držali podalje od ostalih naroda, tvrdeći da se pokoravaju Bogu. Uživali su Njegovu osobitu naklonost i tvrdili da su pravedniji od svakog drugog naroda. Ali bili su izopačeni ljubavlju prema svijetu i pohlepnošću za dobiti. Hvalisali su se svojim znanjem, ali nisu poznavali Božje zahtjeve i bili su puni licemjerja. Kao i nerodno drvo, hvalisavo su širili svoje ponosne grane, naizgled raskošne, naoko divne, ali nisu imali nikakav rod “osim lišća”. Židovska vjera sa svojim veličanstvenim Hramom, sa svojim svetim oltarima, svojim svećenicima u haljinama i dojmljivim obredima bila je stvarno lijepa po vanjskom izgledu, ali joj je nedostajala poniznost, ljubav i čovjekoljublje.

Sva stabla u voćnjaku sa smokvama nisu imala plodova, ali drveće bez lišća nije budilo nikakvo očekivanje i nije izazvalo nikakvo razočaranje. To drveće predstavljalo je neznabošce. Bili su lišeni pobožnosti kao i Židovi, ali nisu tvrdili da služe Bogu. Nisu se hvalisavo ponosili svojom pobožnošću. Bili su slijepi za Božja djela i putove. Kod njih još nije prispjelo vrijeme smokvama. Još uvijek su očekivali dan koji će im donijeti svjetlost i nadu. Židovi, koji su primili veće blagoslove od Boga, smatrali su se odgovornima za zloporabu tih darova. Prednosti kojima su se hvalili samo su povećavale njihovu krivnju.

Isus je gladan prišao smokvinom drvetu da nađe hranu. Tako je On došao Izraelu, žudeći da u njima nađe rodove pravde. Izdašno im je davao svoje darove, da bi mogli donijeti rodove na blagoslov svijetu. Podarena im je svaka prilika i prednost, a u zamjenu zahtijevala se njihova sućut i suradnja u Njegovom djelu milosti. Čeznuo je da u njima vidi samopožrtvovnost i samilost, revnost za Boga i duboku želju za spasenjem njihovih bližnjih. Da su držali Božji zakon, izvršili bi isto nesebično djelo kakvo je izvršio Krist. Ali ljubav prema Bogu i čovjeku bila je pomračena gordošću i samopouzdanjem. Navukli su na sebe propast time što nisu htjeli služiti drugima. Riznicu istine koju im je Bog povjerio nisu dali svijetu. U nerodnom drvetu mogli su sagledati i svoj grijeh i njegovu kaznu. Uvela zbog Spasiteljevog prokletstva, stojeći sasušena, spržena i suha do korijena, smokva je upućivala na to što će židovski narod postati kad se Božja milost bude povukla od njega. Odbijajući s drugima podijeliti blagoslov, on ga više neće niti primiti. Gospodin kaže: “Uništit ću te, Izraele.” (Hošea 13,9)

Ova opomena stoji za sva vremena. Kristov čin proklinjanja drveta, što ga je On svojom moći načinio, stoji kao opomena svim crkvama i svim kršćanima. Nitko ne može živjeti po Božjem zakonu ako ne služi drugima. Ipak, ima mnogo onih koji ne žive milosrdnim, nesebičnim Kristovim životom. Neki koji sebe smatraju odličnim kršćanima ne razumiju u čemu se sastoji služba Bogu. Oni smišljaju i proučavaju kako ugoditi sebi. Djeluju samo da ugode sebi. Vrijeme ima vrijednost za njih samo ako mogu sabirati za sebe. U svim životnim zbivanjima to je njihov cilj. Oni ne služe drugima, već samo sebi. Bog ih je stvorio da žive u svijetu u kojem se mora pokazati nesebična služba. On je odredio da svojim bližnjima pomažu na svaki mogući način. Ali njihovo “ja” je tako veliko da ne mogu vidjeti ništa drugo. Nisu u vezi s čovječanstvom. Oni koji tako žive samo za sebe slični su smokvi koja je imala lijep vanjski izgled, ali bila je bez roda. Takvi se drže obličja pobožnosti, ali nemaju pokajanje ili vjeru. Takvi riječima poštuju Božji zakon, ali nedostaje im poslušnosti. Oni govore, ali ne čine. U prokletstvu izrečenom nad smokvinim drvetom, Krist je pokazao kako je u Njegovim očima mrsko ovo uzaludno pretvaranje. On je izjavio da je onaj koji javno griješi manje kriv od onoga koji po imenu služi Bogu, a ne rađa nikakav rod u Njegovu slavu.

Doživljaj sa smokvom, opisan uoči Kristovog posjeta Jeruzalemu, ima neposrednu vezu s poukom danom izricanjem prokletstva nad nerodnim drvetom. Vrtlar je molio za nerodno drvo u usporedbi: Ostavi je za ovu godinu dok okopam oko nje i obaspem je gnojivom; pa ako rodi, dobro; a ako ne, posjeći ćeš je kasnije. Nerodnom drvetu trebalo je pružiti veću skrb. Ono je trebalo imati svaku prednost. Ali ako ostane bez roda, ništa ga neće spasiti od uništenja. U usporedbi nije prorečen ishod vrtlarova rada. On je ovisio o tom narodu kojemu su bile upućene Kristove riječi. Oni su bili predstavljeni nerodnim drvetom i na njima je bilo da odluče o svojoj vlastitoj sudbini. Svaka prednost koju je Nebo moglo podariti bila im je dana, ali nisu iskoristili svoje povećane blagoslove. Konačni ishod pokazan je Kristovim činom izricanja prokletstva nad nerodnom smokvom. Odredili su svoje vlastito uništenje.

Više od tisuću godina hebrejski je narod zlorabio Božju milost, izazivajući Njegove sudove. Odbacivao je Njegove opomene i ubijao Njegove proroke. Narod Kristovog doba bio je odgovoran za ove grijehe zato što je išao istim putom. Krivnja tog naraštaja leži u odbacivanju pružene milosti i opomena. Okove što ih je ovaj narod vjekovima kovao ljudi Kristovih dana pričvršćivali su na sebe.

U svakom razdoblju ljudima je poklonjen njihov dan svjetlosti i prednosti, određeno vrijeme probe, u kojemu se mogu pomiriti s Bogom. Ali ova milost ima granice. Milost može godinama pozivati, biti omalovažavana i odbacivana, ali onda dolazi vrijeme kad milost upućuje svoj posljednji poziv. Srce postaje toliko tvrdo da se prestaje odazivati Božjem Duhu. Tada blagi glas koji zadobiva grešnika više ne preklinje, a ukori i opomene prestaju.

Taj je dan došao Jeruzalemu. Isus je plakao u tuzi nad osuđenim gradom, ali ga nije mogao spasiti. Iscrpio je sve izvore. Odbacivanjem opomena Božjeg Duha, Izrael je odbacio jedino sredstvo pomoći. Nije postojala nikakva druga sila kojom bi mogao biti spašen.

Židovski narod bio je simbol naroda iz svih vjekova koji su prezirali preklinjanja Beskonačne Ljubavi. Kristove suze, dok je plakao nad Jeruzalemom, bile su suze za grijehe svih vremena. U sudovima izgovorenim nad Izraelom, oni koji odbacuju ukore i opomene Božjeg Svetog Duha, mogu čitati vlastitu osudu.

U našem naraštaju postoje mnogi koji idu istim putom kojim su išli i nevjerni Židovi. Oni su bili očevici javljanja Božje sile, Sveti Duh je govorio njihovom srcu, ali čvrsto su prionuli za svoje nevjerstvo i protivljenje. Bog im upućuje opomene i ukore, ali oni ne žele priznati svoje grijehe te odbacuju Njegovu poruku i Njegovog vjesnika. Isto ono sredstvo koje On koristi za njihovo ozdravljenje, postaje im stijena sablazni.

Otpali Izrael mrzio je Božje proroke zato što su iznosili na vidjelo njegove skrivene grijehe. Ahab je smatrao Iliju svojim neprijateljem, zato što je prorok vjerno ukoravao kraljeva tajna bezakonja. Tako i danas Kristov sluga koji ukorava grijeh nailazi na podsmijeh i odbacivanje. Biblijska istina, Kristova vjera, bori se protiv jake struje moralne nečistoće. U srcima ljudi predrasuda je danas jača nego u Kristovo doba. Krist nije ispunjavao svjetovna očekivanja ljudi. Njegov je život bio ukor za njihove grijehe, i oni su Ga odbacili. Istina Božje riječi i danas se ne slaže s postupcima ljudi i njihovim prirodnim sklonostima, pa tisuće odbacuju njezinu svjetlost. Ljudi potaknuti od Sotone bacaju sumnju na Božju riječ i odlučuju se za primjenu svoje neovisne prosudbe. Oni biraju tamu prije nego svjetlost, ali to čine na pogibao svojih duša. Oni koji su izvrtali Kristove riječi, stalno su nalazili sve više razloga za izvrtanje, sve dok se nisu odvratili od Istine i Života. Tako je i danas. Bog ne namjerava otkloniti svaku primjedbu koju tjelesno srce može iznijeti protiv Njegove istine. Onima koji odbijaju dragocjene zrake svjetlosti koje bi rasvijetlile tamu, tajne Božje riječi ostat će tajnama zauvijek. Istina je od njih skrivena. Oni idu naslijepo i ne poznaju propast koja je pred njima.

Krist je promatrao svijet i sve vjekove s vrha Maslinske gore i Njegove se riječi odnose na svaku dušu koja omalovažava pozive božanske milosti. Tebi koji prezireš Njegovu ljubav On se obraća danas. Ti, upravo ti trebaš znati ono što je potrebno za tvoj mir. Krist prolijeva gorke suze za tebe koji nemaš suza za sebe. Već se ta zlokobna okorjelost srca, koja je uništila farizeje, otkriva i u tebi. A svaki dokaz Božje milosti, svaka zraka božanske svjetlosti, ili rastapa i pokorava dušu, ili je utvrđuje u njezinoj beznadnoj nepokajanosti.

Krist je unaprijed vidio da će Jeruzalem ostati tvrdokoran i da se neće pokajati, a sva krivnja, sve posljedice odbačene milosti ležale su na njegovim vratima. Tako će biti i sa svakom dušom koja ide istim putom. Gospodin izjavljuje: “Uništit ću te, Izraele.” “Čuj, zemljo! Gle, dovodim zlo na ovaj narod, plod njihove pobune, jer oni ne slušahu riječi moje, Zakon moj odbaciše.” (Hošea 13,9; Jeremija 6,19)

Ponovno očišćenje Hrama

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 21,12-16.23-46; Marku 11,15-19.27-33; 12,1-12; Luki 19,45-48; 20,1-19

Na početku svoje službe Krist je istjerao iz Hrama one koji su ga oskvrnuli svojom nesvetom trgovinom, i Njegovo božansko držanje ulilo je strah u srca smutljivih trgovaca. Na kraju svoje misije On je ponovno došao u Hram i našao ga oskvrnjenog kao i ranije. Stanje je čak bilo teže nego prije. Vanjsko predvorje Hrama sličilo je na golem stočni sajam. S oglašavanjem životinja i oštrim zvečanjem kovanog novca miješalo se ljutito prepiranje trgovaca, a među njima čuli su se glasovi ljudi u svetoj službi. Sami dostojanstvenici Hrama bavili su se kupnjom, prodajom i razmjenom novca. Pohlepa za zaradom tako je potpuno ovladala njima da u Božjim očima nisu bili bolji od lupeža.

Svećenici i poglavari malo su shvaćali svečanost zadaće koju su trebali izvršiti. Za svake Pashe i Blagdana sjenica svećenici su zaklali na tisuće životinja, a njihovu krv skupljali su i izlijevali na oltar. Židovi su bili upoznati sa žrtvovanjem krvi i gotovo su izgubili iz vida činjenicu da je grijeh učinio nužnim sve to prolijevanje životinjske krvi. Nisu u tome raspoznavali da je ona predstavljala krv Božjeg ljubljenog Sina, koja se trebala proliti za život svijeta, i da su prinošenjem žrtava ljudi trebali biti upućeni raspetom Otkupitelju.

Isus je promatrao nevine žrtve i vidio kako su Židovi od ovih velikih skupova načinili prizore krvoprolića i grubosti. Umjesto poniznog pokajanja zbog grijeha, umnažali su žrtvovanja životinja, kao da se Bog može poštovati službom bez srca. Srca svećenika i poglavara otvrdnula su u sebičnosti i lakomstvu. Od pravih simbola koji su upućivali na Božje Janje, načinili su sredstva za stjecanje dobiti. Na taj je način u očima naroda svetost službe prinošenja žrtava bila u velikoj mjeri razorena. U Isusu je pokrenut opravdani gnjev. Znao je da će svećenici i starješine isto tako malo cijeniti Njegovu krv koju će uskoro proliti za grijehe svijeta kao što cijene krv životinja koju su stalno prolijevali. Krist je preko proroka govorio protiv takvih postupaka. Samuel je rekao: “Jesu li Jahvi milije paljenice i klanice nego poslušnost njegovu glasu? Znaj, poslušnost je vrednija od najbolje žrtve, pokornost je bolja od ovnujske pretiline.” Gledajući u proročkom viđenju otpad Hebreja, Izaija im se obraća kao poglavarima Sodome i Gomore: “Čujte riječ Jahvinu, glavari sodomski, poslušaj Zakon Boga našega, narode gomorski! Što će mi mnoštvo žrtava vaših? — govori Jahve. — Sit sam ovnujskih paljenica i pretiline gojne teladi. I krv mi se ogadi bikova, janjaca i jaradi. Kad mi lice vidjet dolazite, tko od vas ište da gazite mojim predvorjima?” “… Operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite.” (1. Samuelova 15,22; Izaija 1,10-12.16.17)

On koji je osobno dao ova proročanstva, sad je posljednji put ponovio opomene. Narod je proglasio Isusa za izraelskog kralja, ispunjavajući tako proročanstvo. On je primio njihovo odavanje počasti i prihvatio kraljevsko zvanje. Morao je djelovati kao Osoba u takvom položaju. Znao je da će Njegovi napori da popravi iskvareno svećenstvo biti uzaludni; ipak Njegovo se djelo moralo izvršiti i ovom nevjernom narodu morao je biti pružen dokaz Njegovog božanskog poslanja.

Ponovno je prodorni Isusov pogled prešao preko oskvrnutog predvorja Hrama. Sve su oči bile okrenute prema Njemu. Svećenik i poglavar, farizej i mnogobožac zadivljeno su promatrali Njega koji je stajao pred njima u veličanstvu nebeskog kralja. Božanska je nara bljesnula kroz ljudsku, zaodjenuvši Krista dostojanstvom i slavom koju nikada ranije nije pokazao. Oni koji su stajali najbliže Njemu povukli su se toliko koliko im je mnoštvo dopuštalo. Osim nekolicine Njegovih učenika, Spasitelj je stajao sâm. Utihnuo je svaki zvuk. Duboka tišina činila se nepodnošljivom. Krist je progovorio silom koja je potresla narod kao moćna oluja: “Stoji pisano: ‘Kuća moja neka bude kuća molitve’, a vi je pretvarate u špilju razbojničku.” Njegov je glas odzvanjao kroz Hram kao truba. Negodovanje koje se ogledalo na Njegovom licu izgledalo je kao oganj koji proždire. S autoritetom je zapovjedio: “Nosite to odavde!” (Ivan 2,16)

Tri godine ranije poglavari Hrama bili su posramljeni zbog svojeg bijega pred Isusovom zapovijedi. Otada su se čudili svojem strahu i svojoj bezuvjetnoj poslušnosti tom skromnom Čovjeku. Smatrali su kako je nemoguće da se ponovi takva nedostojanstvena predaja. Ipak, sad su bili prestrašeniji nego ranije i u većoj su žurbi poslušali Njegovu zapovijed. Nije bilo nikoga tko bi se usudio osporiti Njegovu vlast. Svećenici i trgovci pobjegli su od Njega, goneći svoju stoku pred sobom.

Na putu iz Hrama susreli su mnoštvo koje je dolazilo sa svojim bolesnicima raspitujući se za Velikog Iscjelitelja. Neki od njih su se vratili kad su čuli izvještaj onih koji su bježali. Bojali su se susreta s Onim tko je tako moćan da je samo pogledom otjerao svećenike i poglavare iz svoje nazočnosti. Ali, veći broj se probijao kroz užurbano mnoštvo u želji da dopru do Njega, koji je bio njihova jedina nada. Kad je mnoštvo pobjeglo iz Hrama, mnogi su ipak ostali. Njima su se sada pridružile pridošlice. Ponovno je predvorje Hrama bilo puno bolesnika i umirućih i Isus im je još jednom poslužio.

Nakon nekog vremena svećenici i poglavari usudili su se vratiti u Hram. Kad je strah iščezao, bili su zahvaćeni jakom željom da saznaju što će biti Isusov sljedeći pothvat. Očekivali su da će On zauzeti Davidovo prijestolje. Vrativši se tiho u Hram, čuli su glasove muškaraca, žena i djece kako hvale Boga. Nakon ulaska, stajali su zapanjeni pred tim prelijepim prizorom. Vidjeli su iscijeljene bolesnike, slijepe s vraćenim vidom, gluhe s vraćenim sluhom i hrome kako skaču od radosti. Djeca su prednjačila u radovanju. Isus je iscijelio njihove bolesti, prigrlio ih je u svoje naručje, primao njihove zahvalne poljupce, a neka od njih su i zaspala na Njegovim grudima dok je učio narod. Radosnim glasovima djeca su Ga slavila. Ponavljala su uzvike “Hosana!” od prethodnog dana i pred Spasiteljem pobjedonosno mahala palminim granama. Hram je odzvanjao od njihovog klicanja: “Blagosloven koji dolazi u imenu Jahvinu!” “Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan.” (Psalam 118,26; Zaharija 9,9) “Hosana Sinu Davidovu!”

Zvuk ovih sretnih, neusiljenih glasova bio je uvreda za crkvene poglavare. Počeli su zaustavljati takvo izražavanje osjećaja. Govorili su ljudima da je Božji dom oskvrnut dječjim stopama i radosnim uzvicima. Pošto su se uvjerili da njihove riječi ne utječu na ljude, poglavari su se obratili Kristu: “‘Čuješ li što ovi govore?’ ‘Da — odvrati Isus. — A zar niste nigdje čitali: Ustima djece i nejačadi pribavio si sebi hvalu?’” Proročanstvo je najavilo da će Krist biti proglašen kraljem i ta se riječ morala ispuniti. Izraelovi svećenici i poglavari nisu htjeli objaviti Njegovu slavu, pa je Bog pokrenuo djecu da postanu Njegovi svjedoci. Da su dječji glasovi zašutjeli, sami bi stupovi Hrama oglasili slavu Spasitelju.

Farizeji su bili vrlo zbunjeni i uznemireni. Onaj koga nisu mogli zastrašiti, sada gospodari. Isus je zauzeo svoj položaj čuvara Hrama. Nikada ranije nije uzimao takvu kraljevsku vlast. Nikada ranije Njegove riječi i djela nisu imali tako veliku silu. Činio je čudesna djela po cijelom Jeruzalemu, ali nikada ranije na tako svečan i dojmljiv način. U nazočnosti naroda, koji je bio svjedok Njegovih divnih djela, svećenici i poglavari nisu se usuđivali pokazati svoje otvoreno neprijateljstvo prema Njemu. Premda razljućeni i zbunjeni Njegovim odgovorom, tog dana nisu mogli učiniti ništa.

Sljedećeg je jutra Veliko vijeće opet razmatralo način postupanja prema Isusu. Prije tri godine zahtijevali su neki znak Njegovog mesijanstva. Od tog vremena On je učinio silna djela po cijeloj zemlji. Liječio je bolesne, čudesno nahranio tisuće ljudi, išao po valovima i umirio uzburkano more. U više navrata čitao je ljudska srca kao otvorenu knjigu, izgonio zle duhove i podizao mrtve. Poglavari su pred sobom imali dokaze Njegovog mesijanstva. Sad su odlučili ne tražiti nikakav znak Njegove vlasti, već izvući neko priznanje ili izjavu na osnovi koje bi Ga mogli osuditi.

Uputivši se prema Hramu u kojem je poučavao, nastavili su Mu postavljati pitanja: “Kakvom vlasti to činiš? Tko ti je dao tu vlast?” Očekivali su kako će On tvrditi da je Njegova vlast od Boga. Takvu su tvrdnju namjeravali pobiti. Ali Isus ih je dočekao pitanjem koje je očito zadiralo u drugi predmet, i svoj im je odgovor uvjetovao njihovim odgovorom na to pitanje: “Odakle je bilo Ivanovo krštenje?” rekao je On, “S neba ili od ljudi?”

Svećenici su vidjeli da se nalaze u dvojbi iz koje ih nikakva domišljatost ne bi mogla izvući. Ako kažu da je Ivanovo krštenje bilo s Neba, njihova će nedosljednost postati očita. Krist bi mogao reći: Zašto mu tada niste vjerovali? Ivan je svjedočio o Kristu: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) Ako svećenici vjeruju u Ivanovo svjedočanstvo, kako mogu poricati Kristovo mesijanstvo? Ako objave svoje stvarno vjerovanje da je Ivanova služba bila od ljudi, onda bi na sebe navukli buru negodovanja, jer je narod vjerovao da je Ivan prorok.

Mnoštvo je s velikim zanimanjem očekivalo odluku. Ljudi su znali da su svećenici tvrdili kako prihvaćaju Ivanovu službu, pa su očekivali da bez ikakve sumnje priznaju kako je on poslan od Boga. Ali nakon zajedničkog, tajnog vijećanja, svećenici su odlučili da se ne izlažu neprilici. Licemjerno priznajući neznanje, rekli su: “Ne znamo.”

“Ni ja vama neću kazati kakvom vlašću ovo činim”, rekao je Krist.

Književnici, svećenici i poglavari bili su ušutkani. Zbunjeni i razočarani, stajali su namrgođeni, ne usuđujući se dalje postavljati pitanja Kristu. Svojim su kukavištvom i neodlučnošću u velikoj mjeri izgubili poštovanje naroda, koji je sad stajao kraj njih, zabavljen promatranjem poraza tih oholih i samopravednih ljudi.

Sva su ova Kristova kazivanja i djela bila važna i njihov se utjecaj trebao osjetiti u znatno većoj mjeri nakon Njegovog raspeća i uzašašća. Mnogi od ovih koji su brižno očekivali ishod Isusovog ispitivanja trebali su na kraju postati Njegovi učenici, privučeni k Njemu najprije Njegovim riječima toga dana ispunjenog događajima. Prizor u predvorju Hrama nikada nije trebao iščeznuti iz njihovog uma. U razgovoru između Isusa i velikog svećenika otkrila se među njima uočljiva suprotnost. Oholi crkveni velikodostojnik bio je odjeven u bogatu i skupocjenu odjeću. Na glavi je imao sjajnu tijaru. Držanje mu je bilo dostojanstveno, kosa i duga kovrčava brada bile su posrebrene starošću. Njegov izgled ulijevao je strahopoštovanje promatračima. Pred ovom dostojanstvenom osobom stajalo je Veličanstvo Neba bez ukrašavanja ili razmetanja. Njegove su haljine bile isprljane na putovanju, lice Mu je bilo blijedo i izražavalo je strpljivo podnošenu tugu; pa ipak na Njemu se ogledalo dostojanstvo i dobrodušnost koja je čudno odudarala od gordog, samouvjerenog i ljutitog izraza velikog svećenika. Mnogi od onih koji su bili svjedoci Isusovih riječi i djela u Hramu od tog trenutka prihvatili su Ga u svoje srce kao Božjeg proroka. Ali dok su se osjećaji naroda okretali u Njegovu korist, mržnja svećenika prema Isusu je rasla. Mudrost kojom je izbjegavao zamke postavljene Njegovim nogama bila je nov dokaz Njegove božanske naravi i dolila je ulje na vatru njihovog bijesa.

U raspravi s rabinima Kristov cilj nije bio da ponizi svoje protivnike. Nije se radovao što ih vidi u teškom položaju. Htio im je pružiti važnu pouku. Isus je ponizio svoje neprijatelje time što je dopustio da se zapletu u mrežu koju su Njemu postavili. Njihovo priznanje da ne poznaju narav Ivanovog krštenja dalo Mu je priliku da govori, i On ju je iskoristio tako što im je iznio njihovo pravo stanje, dodajući još jednu opomenu pored mnogih koje je već dao.

“Što vam se čini?” rekao je. “Neki je čovjek imao dva sina i pristupi prvom pa mu reče: ‘Sinko, hajde i radi danas u vinogradu!’ On mu odgovori: ‘Idem, gospodaru’, ali ne ode. Tada pristupi drugom pa mu isto tako reče. On mu odgovori: ‘Neću.’ Kasnije promijeni odluku i ode. Koji je od ove dvojice izvršio očevu volju?”

Ovo iznenadno pitanje učinilo je Njegove slušatelje neopreznima. Pažljivo su pratili priču i odmah odgovorili: “Posljednji.” Upravivši svoj ozbiljan pogled prema njima, Isus je odgovorio ozbiljnim i svečanim glasom: “Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pred vama su na putu u kraljvstvo nebesko. Dođe, naime, Ivan k vama putem pravednosti: vi mu ne vjerovaste, a vjerovahu mu carinici i bludnice. A vi, videći to, niste se poslije pokajali, tako da bi mu vjerovali.”

Svećenici i poglavari mogli su dati samo pravilan odgovor na Kristovo pitanje, pa je tako On dobio njihovo mišljenje koje je išlo u prilog drugom sinu. Ovaj je sin predstavljao carinike, one koje su farizeji prezirali i mrzili. Carinici su bili vrlo nepošteni. Doista su bili prijestupnici Božjeg zakona, pokazujući u svojem životu potpuno opiranje Njegovim zahtjevima. Bili su nezahvalni i nesveti. Kad im je bilo rečeno da idu i rade u Gospodnjem vinogradu, odbili su to s prijezirom. Međutim, kad je Ivan došao, propovijedajući pokajanje i krštenje, carinici su prihvatili njegovu vijest i krstili se.

Drugi sin predstavljao je vodeće ljude u židovskom narodu. Neki od farizeja pokajali su se i primili Ivanovo krštenje, ali vođe nisu htjeli priznati da je on došao od Boga. Njegove opomene i optužbe nisu ih dovele do obnove. Oni “… ne pristajući da ih on krsti, osujetiše Božju nakanu koju je imao s njima” (Luka 7,30). Odnosili su se prema njegovoj vijesti s prijezirom, i kao i prvi sin koji je odgovarajući na poziv rekao: “Idem, Gospodaru”, ali nije otišao. Svećenici i poglavari izjavljivali su da su poslušni, ali su djelom pokazivali neposlušnost. Razmetali su se izjavama o pobožnosti, tvrdili da poštuju Božji zakon, ali su pokazivali samo lažnu poslušnost. Carinici su bili optuživani i proklinjani od farizeja kao nevjernici, ali oni su svojom vjerom i djelima pokazivali da idu u nebesko kraljevstvo prije ovih licemjernih ljudi koji su dobili veliku svjetlost, ali čija djela ne odgovaraju njihovim izjavama o pobožnosti.

Svećenici i poglavari nisu htjeli podnositi ove snažne istine; ipk, ostali su mirni, nadajući se da će Isus reći nešto što će moći okrenuti protiv Njega; ali morali su podnijeti još nešto.

“Poslušajte drugu usporedbu!” rekao je Krist. “Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga plotom, iskopa u njemu tijesak, sagradi kulu te ga dade u zakup vinogradarima pa ode iz toga kraja. Kad se približi vrijeme berbe, posla sluge svoje vinogradarima da uzmu plodove. Vinogradari uhvatiše sluge: nekog izmlatiše, nekog ubiše, nekog kamenovaše. Tad ponovo posla druge sluge, brojnije od prvih, ali i s ovima jednako postupiše. Napokon, posla k njima svoga sina. ‘Imat će obzira — govorio je — prema mome sinu.’ Ali vinogradari, kad opaziše sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde! Ubijmo ga, pa će nam pripasti njegova baština!’ Zgrabiše ga, izbaciše izvan vinograda i tu ga ubiše. Kada dođe gospodar vinograda, kako će postupiti s tim vinogradarima?”

Isus se obratio svim prisutnim ljudima, ali odgovor su dali svećenici i poglavari. “Te će zločince pogubiti za zločine,” rekli su, “a vinograd će dati u zakup drugim vinogradarima, takvima koji će mu predati plodove u njihovo vrijeme.” Ovi govornici ispočetka nisu prozreli primjenu ove usporedbe, ali sad su uvidjeli da su sami izrekli sebi osudu. U usporedbi domaćin predstavlja Boga, vinograd židovski narod, a ograda Božji zakon koji je bio njihova zaštita. Kula je bila znamenje Hrama. Gospodar vinograda učinio je sve što je bilo potrebno za njegovo napredovanje. “Što još mogoh učiniti za svoj vinograd”, kaže On, “pa da nisam učinio?” (Izaija 5,4) Tako je prikazana Božja neumorna briga za Izrael. Kao što su vinogradari bili dužni vratiti Gospodaru određeni dio plodova od vinograda, tako Ga je Božji narod trebao poštovati životom koji bi odgovarao njihovim svetim prednostima. Ali kao što su vinogradari ubili sluge koje je Gospodar slao k njima po rod, tako su Hebreji ubijali proroke koje je Bog slao k njima da ih pozove na pokajanje. Vjesnik za vjesnikom bio je ubijan. Dovde se nije moglo sumnjati u primjenu usporedbe, a i ono što je slijedilo nije bilo manje očito. U voljenom sinu, koga je Gospodar vinograda na kraju poslao svojim neposlušnim slugama i koga su oni uhvatili i ubili, svećenici i poglavari vidjeli su jasnu sliku Isusa i Njegovu buduću sudbinu. Već su namjeravali ubiti Onoga koga im je Otac poslao kao posljednji poziv. U odmazdi dosuđenoj nezahvalnim vinogradarima prikazana je sudbina onih koji će ubiti Krista.

Promatrajući ih sa sažaljenjem, Spasitelj je nastavio: “Zar niste nigda čitali u Pismima: ‘Kamen koji odbaciše graditelji postade ugaonim kamenom; to je djelo Gospodnje, ono je divno u našim očima.’ Tako će vam se — velim — oduzeti kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji rađa njegovim rodom.”

Ovo su proročanstvo Židovi često ponavljali u sinagogama, primjenjujući ga na Mesiju koji će doći. Krist je bio ugaoni kamen hebrejskog vjerskog sustava i cjelokupnog plana spasenja. Taj ugaoni kamen židovski graditelji, svećenici i poglavari u Izraelu sada odbacuju. Spasitelj je skrenuo njihovu pozornost na proročanstva koja ih upozoravaju na opasnost što im prijeti. Svim sredstvima koja su bila u Njegovoj moći težio im je objasniti narav djela koje su naumili učiniti.

Njegove su riječi imale i drugi cilj. Postavljajući pitanje: “Kada dođe gospodar vinograda, kako će postupiti s tim vinogradarima?” — Krist je htio da farizeji odgovore onako kako su odgovorili. Htio je da osude sami sebe. Njegove opomene, koje ih nisu pokrenule na pokajanje, zapečatit će njihovu sudbinu, pa je želio da uvide kako su sami navukli propast na sebe. Htio im je pokazati Božju pravdu povlačenjem njihovih prednosti kao naroda, što je već otpočelo i što će se završiti ne samo uništenjem njihovog Hrama i grada, već i rasijavanjem naroda.

Slušatelji su shvatili opomenu. Ali unatoč osudi koju su sami sebi izrekli, svećenici i poglavari bili su spremni upotpuniti sliku rekavši: “Ovo je baštinik! Hajde! Ubijmo ga!” “Zato su gledali da ga uhvate, ali su se bojali naroda”, jer su narodni osjećaji bili na Kristovoj strani.

Navodeći proročanstvo o odbačenom kamenu, Krist se osvrnuo na jedan stvarni događaj iz povijesti Izraela. Događaj je bio u vezi sa zidanjem prvoga Hrama. Premda je imao posebnu primjenu u vrijeme prvog Kristovog dolaska, i s posebnom snagom trebao utjecati na Židove, on sadrži pouku i za nas. Kad se podizao Salomonov hram, golemo kamenje za zidove i temelj bilo je u kamenolomu potpuno pripremljeno. Nakon dopremanja na gradilište na njemu se nije smjelo upotrijebiti nijedno oruđe; radnici su ga postavljali na određeno mjesto. Za potrebe temelja dopremljen je jedan kamen neuobičajene veličine i posebnog oblika, ali radnici nisu mogli naći mjesto za njega, pa ga nisu prihvatili. Bio im je stalna smetnja dok im je neupotrijebljen ležao na putu. Dugo je ostao odbačeni kamen. Ali kad su graditelji došli do postavljanja ugla, dugo su tražili ne bi li našli kamen dovoljno velik i jak i odgovarajućeg oblika da zauzme to posebno mjesto i ponese veliki teret koji bi počivao na njemu. Ako načine nepravilan izbor za ovo važno mjesto, sigurnost cijele zgrade bit će ugrožena. Oni moraju naći kamen koji će moći odoljeti utjecaju sunca, mraza i bure. Nekoliko kamenova bilo je odabrano u različito vrijeme, ali pod pritiskom golemog tereta oni su se razlomili na djeliće. Drugi nisu mogli izdržati ispit naglih vremenskih promjena. Na kraju je pozornost privukao kamen koji je tako dugo bio odbačen. Bio je izložen zraku, suncu i oluji ne pokazujući ni najmanju pukotinu. Graditelji su ispitali ovaj kamen. Izdržao je sva ispitivanja osim jednog. Odlučili su ga prihvatiti za ugaoni kamen ako može podnijeti i probu velikog pritiska. Ispit je izvršen. Kamen je prihvaćen i ugrađen na određeno mjesto, na kojemu se pokazalo da savršeno odgovara. U proročkom viđenju Izaiji je pokazano da je taj kamen bio znamenje Krista. On kaže:

“Jahve nad Vojskama — on jedini nek vam svet bude; jedino se njega bojte, strah od njega nek vas prožme. On će vam biti zamka i kamen spoticanja, i stijena posrtanja za obje kuće Izraelove, zamka i mreža svim Jeruzalemcima. Mnogi će od njih posrnuti, pasti, razbiti se, zaplesti se, uhvatiti.” Poveden u proročkom viđenju do prvog dolaska, prorok je vidio da će Krist podnositi ispite i kušnje, koji su simbolično predstavljeni postupkom s glavnim ugaonim kamenom u Salomonovu hramu. “Stog ovako govori Jahve Gospod: Evo, postavljam na Sion kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac. Onaj koji u nj vjeruje, neće propasti.” (Izaija 8,13-15; 28,16)

U beskonačnoj mudrosti, Bog bira Kamen temeljac i sam Ga postavlja. On Ga naziva “kamen ugaoni, temeljac”. Cijeli svijet može staviti na Njega svoje terete i tuge, On može sve izdržati. Na Njemu se može potpuno sigurno zidati. Krist je “kamen odabrani”. One koji se uzdaju u Njega On neće nikada razočarati. Podnio je svaku kušnju. On je izdržao pritisak Adamove krivnje i krivnju njegovog potomstva i izišao više nego Pobjednik nad silama zla. On je ponio terete koje je bacio na Njega svaki grešnik koji se kaje. Grešno je srce našlo olakšanje u Kristu. On je siguran Temelj. Svi kojima je Krist pouzdanje počivaju u savršenoj sigurnosti.

U Izaijinom proročanstvu Krist je proglašen sigurnim Temeljem i Kamenom spoticanja. Apostol Pavao pišući po nadahnuću Svetoga Duha jasno pokazuje kome je Krist Kamen temeljac a kome Stijena sablazni: “… Ako ste zbilja iskusili da je dobar Gospodin. Pristupite k njemu, živomu kamenu koji su, istina, ljudi odbacili, ali koji je u očima Božjim izabran, dragocjen, te dopustite da se od vas samih kao živog kamenja sagradi duhovna kuća sveto svećeništvo, da prinosi duhovne i Bogu ugodne žrtve po Isusu Kristu! Jer stoji na jednom mjestu Pisma: ‘Evo na Sionu postavljam ugaoni kamen, izabran, dragocjen; tko vjeruje u nj, sigurno neće biti postiđen.’ Prema tome, kamen koji su odbacili graditelji — upravo taj — postao je ugaonim kamenom, za vas koji vjerujete dragocjen, a za one koji ne vjeruju kamen spoticanja, stijena sablazni. O nj se spotiču jer ne vjeruju Riječi: to je njihova sudbina.” (1. Petrova 2,3-8)

Onima koji vjeruju Krist je siguran Temelj. To su oni koji padaju na Stijenu i razbijaju se. Ovdje je prikazano podčinjavanje Kristu i vjera u Njega. Pasti na Stijenu i razbiti se znači odreći se svoje samopravednosti i dječjom poniznošću doći Kristu, pokajati se zbog svojih prijestupa i vjerovati u Njegovu ljubav koja prašta. Isto tako, vjerom i poslušnošću zidamo na Kristu kao svojem Temelju.

Na ovom Živom Kamenu mogu zidati podjednako i Židovi i neznabošci. On je dovoljno prostran za sve i dovoljno jak da podnese težinu i teret cijeloga svijeta. Vezom s Kristom, Živim Kamenom, svi koji zidaju na ovom Temelju postaju živo kamenje. Mnogi su ljudi svojim osobnim nastojanjima istesani, uglačani i uljepšani, ali ne mogu postati “živo kamenje” zato što nisu povezani s Kristom. Bez te veze nijedan se čovjek ne može spasiti. Bez Kristovog života u nama ne možemo se oduprijeti burama kušnji. Naša vječna sigurnost ovisi o našem zidanju na sigurnom temelju. Mnogi danas zidaju na temeljima koji nisu ispitani. Kad padne kiša, razbjesni se oluja i bujice nadođu, njihova će kuća pasti zato što nije utemeljena na Vječnoj Stijeni, glavnom ugaonom Kamenu — Isusu Kristu.

Onima koji “ne vjeruju Riječi”, Krist je stijena spoticanja. Ali “kamen koji su odbacili graditelji — upravo taj — postao je ugaonim kamenom”. Kao i odbačeni kamen, Krist je u svojoj zemaljskoj misiji bio zanemarivan i zlostavljan. On “Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, … prezren bješe, odvrgnut” (Izaija 53,3). Ali približilo se vrijeme Njegovog proslavljanja. Uskrsnućem iz mrtvih On će biti proglašen “Sin Božji, sa svom vlašću” (Rimljanima 1,4). Prigodom svojeg drugog dolaska On će se otkriti kao Gospodar Neba i Zemlje. Oni koji su se sada pripremali da Ga razapnu priznat će Njegovu veličinu. Pred svemirom će odbačeni Kamen postati Temeljac.

“A na koga god on padne, satrt će ga.” Ljudi koji su odbacili Krista uskoro će vidjeti uništenje svojega grada i svojeg naroda. Njihova će slava propasti i bit će rasijana kao prašina na vjetru. Ali što je to što je uništilo Židove? To je bila Stijena koja bi, da su gradili na njoj, bila njihova sigurnost. Božja dobrota je bila prezrena, pravda odbačena, milost podcjenjivana. Ljudi su se postavili nasuprot Bogu i sve što je bilo na njihovo spasenje, okrenulo se na njihovo uništenje. Sve što je Bog odredio da bude za život, njima je bilo za smrt. U tome što su Židovi razapeli Krista nalazi se i razorenje Jeruzalema. Krv prolivena na Golgoti bila je teret koji ih je doveo do propasti na ovome svijetu i u svijetu koji će doći. Tako će to biti i u veliki posljednji Dan, kad će osuda biti izrečena svima koji su odbacili Božju milost. Krist, njihova Stijena sablazni, tada će im se učiniti kao brdo osvete. Slava Njegove pojave koja je za pravednike život, bit će za zle oganj koji spaljuje. Grešnik će biti uništen zbog odbačene ljubavi, zbog prezrene milosti.

Mnogim slikovitim prikazima i opomenama, koje je stalno ponavljao, Isus je pokazao što će doživjeti Židovi zbog odbacivanja Božjeg Sina. Ovim riječima On se obraća svima u svim vjekovima koji Ga ne žele primiti kao svojeg Otkupitelja. Svaka opomena važi za njih. Oskvrnuti Hram, neposlušni sin, nevjerni vinogradari, prezrivi zidari — slika su iskustva svakog grešnika. Ako se ne pokaje, sudbina koju oni nagovješćuju bit će njegova.