Sukob

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 22,15-46; Marku 12,13-40; Luki 20,20-47

Svećenici i poglavari slušali su u tišini Kristove odlučne prijekore. Nisu mogli osporiti Njegove optužbe. Postali su samo odlučniji da Ga uhvate u zamku, pa su s ovim ciljem poslali uhode k Njemu. “Ovi se pravili iskrenima, da ga uhvate u riječi pa da ga mogu predati vlasti i oblasti upravitelja.” Nisu poslali stare farizeje koje je Isus često sretao, već mlade ljude, koji su bili puni žara i revnosti i koje, kako su smatrali, Krist ne poznaje. Njih su pratili neki herodovci, koji su trebali čuti Kristove riječi da bi protiv Njega mogli posvjedočiti na suđenju. Farizeji i herodovci bili su ogorčeni neprijatelji, ali sada su se ujedinili u svojem neprijateljstvu prema Kristu.

Farizeji su se stalno žestili zbog iznuđivanja poreza od strane Rimljana. Smatrali su da je plaćanje poreza u suprotnosti s Božjim zakonom. Sad su vidjeli priliku da Isusu postave zamku. Uhode su došle k Njemu i s prividnom iskrenošću, kao da žele znati što je njihova dužnost, upitali su: “Učitelju, znamo da pravo govoriš i učiš. Ne gledaš tko je tko, nego prema istini učiš putu Božjemu. Je li nam dopušteno dati caru porez ili nije?”

Da su bile iskrene, riječi “znamo da pravo govoriš i učiš” bile bi osobito priznanje. Ali, premda su izgovorene da prevare, njihovo je svjedočanstvo ipak bilo istinito. Farizeji su znali da Krist govori i uči pravo, pa će biti osuđeni prema vlastitom svjedočanstvu.

Oni koji su postavili pitanje Isusu, mislili su da su dovoljno prikrili svoju namjeru, ali Isus je kao otvorenu knjigu čitao njihova srca i objavio njihovo licemjerstvo. “Zašto me kušate?” rekao je On, dajući im na taj način znak koji nisu tražili, pokazujući im da čita njihovu skrivenu namjeru. Još više ih je zbunio kad je dodao: “Donesite mi denar da ga vidim!” Donijeli su ga, a On ih je upitao: “‘Čija je ovo slika i natpis?’ … ‘Careva, odgovore mu.’” Pokazujući natpis na kovanom novcu, Isus je rekao: “Podajte caru carevo, … a Bogu Božje!”

Uhode su očekivali da će Isus na jedan ili drugi način izravno odgovoriti na njihovo pitanje. Da je rekao: Nije po Zakonu davati porez cezaru, tužili bi Ga rimskim vlastima i oni bi Ga zatvorili za podizanje bune. A u slučaju da izjavi da je po Zakonu davanje poreza, namjeravali su Ga optužiti narodu kao nekog koji se protivi Božjem zakonu. Sad su se osjećali osujećenima i poraženima. Njihove su namjere bile osujećene. Nakon ovako uvjerljivog odgovora na njihovo pitanje, oni nisu mogli više bilo što reći. Kristov odgovor nije bio izbjegavanje, već pravičan odgovor na pitanje. Držeći u svojoj ruci rimski kovani novac na kojemu su bili utisnuti cezarovo ime i lik, izjavio je da pošto žive pod zaštitom rimske sile, trebaju joj dati potporu koju zahtijeva sve dok se to ne sukobi s uzvišenijom obvezom. Ali, dok se miroljubivo pokoravaju zemaljskim zakonima, u sva se vremena trebaju prvo pokoravati Bogu.

Spasiteljeve riječi: “Podajte … Bogu Božje!” bile su oštar ukor lukavim Židovima. Da su vjerno ispunjavali svoje obveze prema Bogu, ne bi postali siromašan narod podčinjen stranoj sili. Nijedan rimski stijeg ne bi se zavijorio nad Jeruzalemom, nijedna rimska straža ne bi stajala na njegovim vratima, nijedan rimski namjesnik ne bi vladao unutar njegovih zidina. Židovski je narod sad plaćao kaznu za svoj otpad od Boga.

Kad su farizeji čuli Kristov odgovor, “oni mu se zadive”. On je ukorio njihovo licemjerstvo i uobraženost i, čineći to, uspostavio je veliko načelo, načelo koje jasno određuje granice čovjekovih obveza prema građanskim vlastima i njegovu dužnost prema Bogu. U dušama mnogih riješeno je jedno sporno pitanje. Nakon toga uvijek su se držali pravog načela. Pa premda su mnogi otišli nezadovoljni, vidjeli su da je načelo koje počiva u osnovi ovog pitanja jasno izloženo i čudili se Kristovoj dalekosežnoj oštroumnosti.

Čim su ušutkani farizeji, istupili su saduceji sa svojim lukavim pitanjima. Ove dvije stranke bile su u ogorčenom neprijateljstvu. Farizeji su bili strogo privrženi predaji. Bili su točni u vanjskim obredima, marljivi u pranju, postu i dugim molitvama i razmetljivi u davanju milostinje. Međutim, Krist je izjavio da su oni ukidali Božji zakon, učeći zapovijedima ljudskim umjesto pravog nauka. Kao društveni sloj bili su vjerski zanesenjaci i licemjeri, pa ipak među njima je bilo istinski pobožnih ljudi koji su prihvatili Kristovo učenje i postali Njegovi učenici. Saduceji su odbacili predaju farizeja. Tvrdili su da vjeruju u veći dio Svetog pisma i da ga smatraju pravilom svojeg ponašanja, ali su zapravo bili sumnjičavci i materijalisti.

Saduceji su poricali postojanje anđela, uskrsnuće mrtvih i nauk o budućem životu s njegovim nagradama i kaznama. U svim tim točkama razilazili su se s farizejima. Uskrsnuće je bio naročiti predmet rasprava između ovih dviju stranaka. Farizeji su čvrsto vjerovali u uskrsnuće, ali su u ovim raspravama njihovi pogledi o budućem stanju postajali nejasni. Smrt je za njih postala neobjašnjiva tajna. Njihova nesposobnost da odgovore na dokaze saduceja izazivala je stalnu razdraženost. Rasprave između dviju stranaka obično su imale za posljedicu gnjevne svađe, koje su ih još više razdvajale.

Broj saduceja je znatno opao ispod broja njihovih suparnika, pa nisu imali tako jak oslonac u običnom narodu, ali mnogi od njih bili su bogati i imali su utjecaj koji donosi bogatstvo. Njihovim je redovima pripadala većina svećenika, i velili svećenik se obično birao između njih. Ovo se činilo uz izričit uvjet da se ne ističu njihovi sumnjičavi stavovi. Uzimajući u obzir broj i omiljenost farizeja, bilo je nužno da saduceji, dok su u svećeničkoj službi, makar naoko pristanu uz njihova učenja, a sama činjenica da su mogli biti birani u takvu službu dala je utjecaj njihovim zabludama.

Saduceji su odbacili Isusovo učenje. On je bio pokrenut duhom za koga nisu željeli priznati da se tako pokazuje; a Njegovo učenje o Bogu i budućem životu bilo je u suprotnosti s njihovim teorijama. Vjerovali su u Boga kao u jedino Biće koje je nadmoćnije od čovjeka, ali dokazivali su da bi Providnost koja svime vlada i božansko predznanje lišilo čovjeka slobodnog moralnog odlučivanja i unizilo ga do položaja roba. Vjerovali su da je Bog prepustio čovjeka, pošto ga je stvorio, samome sebi da bude neovisan o bilo kakvom uzvišenijem utjecaju. Smatrali su da je čovjek slobodan upravljati svojim životom i oblikovati događaje u svijetu; da je njegova sudbina u njegovim vlastitim rukama. Poricali su da Božji Duh radi preko ljudskih napora ili prirodnih sredstava. Ipak, držali su da pravilnom uporabom svojih prirodnih sila čovjek može postati uzvišen i prosvijetljen, da se strogim i trezvenim zahtjevima njegov život može očistiti.

Njihovi pojmovi o Bogu oblikovali su njihov karakter. Budući da, po njihovom saducejskom gledištu, On nije imao nikakvo zanimanje za čovjeka, i oni su imali malo obzira jedni prema drugima; među njima je bilo malo jedinstva. Kako nisu htjeli priznati utjecaj Svetoga Duha na ljudsko djelovanje, u životu im je nedostajala Njegova sila. Kao i ostali Židovi, hvalisali su se svojim pravom po rođenju koje su imali kao Abrahamova djeca i svojim strogim poštovanjem zakonskih zahtjeva, ali su bili bez pravog duha Zakona, Abrahamove vjere i dobrote. Njihova je prirodna sućut bila svedena u uske okvire. Vjerovali su da svi ljudi mogu osigurati ugodnosti i blagodati života pa njihova srca nisu bila dirnuta potrebama i patnjama drugih. Živjeli su za sebe.

Svojim riječima i djelima Krist je svjedočio o božanskoj sili koja daje nadnaravne rezultate, o budućem životu nakon sadašnjeg, o Bogu kao Ocu svih ljudi, koji uvijek pažljivo prati njihove prave potrebe. On je otkrio djelovanje božanske sile u dobročinstvu i sućuti koja je ukoravala sebičnu saducejsku isključivost. Učio je da Bog svojim Svetim Duhom radi na srcu za čovjekovo ovozemaljsko i vječno dobro. Upozoravao je na pogrešku uzdanja u ljudsku silu za promjenu karaktera, koja se može ostvariti samo Božjim Duhom.

Saduceji su odlučili uništiti povjerenje u ovo učenje. Tražeći raspravu s Isusom, bili su uvjereni da će Ga dovesti dotle da izgubi ugled, čak i ako ne budu mogli osigurati Njegovu osudu. Uskrsnuće je bilo predmet o kojemu su Ga izabrali pitati. Ako se bude složio s njima, On će nanijeti još veću uvredu farizejima. U slučaju da se ne složi s njima, odlučili su Njegovo učenje izložiti podsmijehu.

Saduceji su zaključivali da ako je tijelo sastavljeno od istih tvarnih djelića u svojem besmrtnom kao i smrtnom stanju, i kad uskrsne iz mrtvih, ono će morati imati tkivo i krv, i u vječnom će svijetu nastaviti život koji je prekinut na Zemlji. U tom slučaju, zaključivali su, zemaljski će se odnosi nastaviti, muž i žena ponovno će se sjediniti, brakovi održati i sve će uslijediti onako kako je bilo prije smrti, a slabosti i strasti ovog života produljit će se u vječnom životu.

Odgovarajući na njihova pitanja Isus je podigao koprenu s budućeg života. “O uskrsnuću”, rekao je On, “niti će se ženiti niti udavati, nego će biti kao nebeski anđeli.” Pokazao je da saduceji griješe u svojem vjerovanju. Njihovi su stavovi bili pogrešni. “U zabludi ste”, dodao je, “jer ne poznajete ni Pisma ni moći Božje.” Nije ih optuživao kao što je optuživao farizeje za licemjerstvo, već za pogrešno vjerovanje.

Saduceji su laskali sebi samima da se od svih ljudi najstrože pridržavaju Svetog pisma. Ali Isus je pokazao da ne poznaju njegovo pravo značenje. Ta spoznaja mora doprijeti do srca prosvjetljenjem Svetoga Duha. Izjavio je da je njihovo nepoznavanje Svetog pisma i Božje sile uzrok njihove zbrke u vjeri i pomračenosti uma. Pokušali su Božje tajne svesti u okvire svojeg ograničenog rasuđivanja. Krist ih je pozvao da svoje umove otvore svetim istinama koje će proširiti i ojačati njihovo razumijevanje. Tisuće postaju nevjernici zato što njihovi ograničeni umovi ne mogu razumjeti Božje tajne. Oni ne mogu objasniti čudesno očitovanje božanske sile u Providnosti, pa stoga odbacuju dokaze takve sile, pripisujući ih prirodnim silama koje mogu još manje razumjeti. Jedini ključ za rješenje tajni koje nas okružuju jest priznavanje Božje prisutnosti i sile u njima. Ljudi trebaju priznati Boga kao Stvoritelja svemira, kao Onoga koji zapovjeda svim i izvršuje sve. Trebaju imati šire razumijevanje o Njegovom karakteru, kao i o tajni Njegove sile.

Krist je svojim slušateljima izjavio da, kad ne bi bilo uskrsnuća mrtvih, Sveto pismo u koje tvrde da vjeruju ne bi bilo ni od kakve koristi. Rekao je: “A što se tiče uskrsnuća mrtvih, niste li čitali što vam je Bog rekao: ‘Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev’? A Bog nije Bog mrtvih, nego živih!” Bog drži ono što ne postoji kao da postoji. On vidi kraj od početka i promatra rezultat svojega rada kao da je sada izvršen. Dragocjeni mrtvi, od Adama sve do posljednjeg posvećenog čovjeka koji umre, čut će glas Božjeg Sina i izići iz grobova u besmrtni život. Bog će biti njihov Bog, a oni će biti Njegov narod. Između Boga i uskrsnulih pravednika postojat će bliska i nježna veza. Ovo stanje koje je unaprijed obuhvaćeno Njegovom namjerom, On promatra kao da već postoji. Mrtvi su za Njega živi.

Saduceji su bili ušutkani Kristovim riječima. Nisu Mu mogli odgovoriti. On nije izgovorio nijednu riječ koja bi pružila i najmanju mogućnost da Ga osude. Njegovi neprijatelji nisu dobili ništa osim prijezira naroda.

Ali farizeji nisu izgubili nadu kako će Ga nagnati da govori ono što će moći iskoristiti protiv Njega. Nagovorili su jednog učenog književnika da pita Isusa koja od deset zapovijedi u Zakonu ima najveću važnost.

Farizeji su uzdizali prve četiri zapovijedi koje upućuju na dužnost čovjeka prema Stvoritelju, kao da imaju daleko veću važnost nego ostalih šest koje određuju čovjekovu dužnost prema svojem bližnjem. Kao rezultat toga, njima je izrazito nedostajala pobožnost na djelu. Isus je pokazao narodu njihov veliki nedostatak i poučavao ih potrebi za dobrim djelima, izjavljujući da se drvo poznaje po svojim rodovima. Stoga su Ga optuživali da posljednjih šest zapovijedi uzdiže iznad prvih četiriju.

Zakonik je prišao Isusu s neposrednim pitanjem: “Koja je prva od svih zapovijedi?” Kristov odgovor je neposredan i uvjerljiv: “Prva glasi: ‘Čuj, Izraele: Gospodin Bog naš jest jedini Bog. Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom!’” Druga je kao i prva, rekao je Krist, jer ova proistječe iz nje: “‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!’ Druge zapovijedi veće od ovih nema.” “O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.”

Prve četiri od Deset zapovijedi sažete su u jednu veliku zapovijed: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim.” Posljednjih se šest sadrže u drugoj: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” Obje ove zapovijedi predstavljaju izraz načela ljubavi. Prva se ne može držati a da se druga krši, niti se druga može držati dok se prva krši. Kad Bog ima svoje pravo mjesto na prijestolju srca, pravo mjesto dobit će i naš bližnji. Mi ćemo ga voljeti kao sebe same. I samo ako ljubimo Boga iznad svega, moguće je nepristrano voljeti i svojega bližnjeg.

Budući da su sve zapovijedi sažete u ljubavi prema Bogu i čovjeku, to znači da se nijedna zapovijed ne može prekršiti bez kršenja ovog načela. Tako je Krist učio svoje slušatelje da Božji Zakon nije sastavljen od mnogih posebnih zapovijedi, od kojih neke imaju veće značenje a druge manju važnost pa se mogu omalovažavati bez kažnjavanja. Naš Gospodin predstavlja prve četiri i posljednjih šest zapovijedi kao božansku cjelinu i uči da će se ljubav prema Bogu pokazati u poslušnosti prema svim Njegovim zapovijedima.

Književnik koji je postavio pitanje Isusu dobro je poznavao Zakon i bio je zadivljen Njegovim riječima. Nije očekivao da će On pokazati tako duboko i temeljito poznavanje Pisma. Stekao je šire razumijevanje načela koja se nalaze u osnovi ovih svetih zapovijedi. Pred skupljenim svećenicima i poglavarima časno je priznao da je Krist dao pravo tumačenje Zakona govoreći: “Dobro, učitelju, rekao si prema istini — dočeka književnik. — On je jedini i nema drugoga osim njega. Njega ljubiti svim srcem, svim razumom i svom snagom, a bližnjega ljubiti kao samoga sebe, to više vrijedi nego sve paljenice i druge žrtve.”

Mudrost Kristovog odgovora osvjedočila je književnika. On je znao da se židovska vjera sastojala od vanjskih obreda, a ne od unutarnje pobožnosti. Imao je određeni osjećaj bezvrijednosti samo obrednih žrtava i prolijevanja krvi za otkupljenje grijeha koje se obavljalo bez vjere. Ljubav i poslušnost prema Bogu i nesebičan obzir prema čovjeku izgledali su mu vredniji od svih tih obreda. Spremnost ovog čovjeka da prizna pravilnost Kristovog rasuđivanja i njegov odlučan i brz odgovor pred narodom, izrazio je duh koji je bio sasvim drukčiji od duha svećenika i poglavara. Isus je u svojem srcu osjećao sažaljenje prema ovom iskrenom književniku koji se usudio sučeliti s neodobravanjem svećenika i prijetnjama poglavara, i progovorio o uvjerenju svojeg srca. “Videći da pametno govori, reče mu Isus: ‘Nisi daleko od kraljevstva Božjeg.’”

Književnik je bio blizu Božjega kraljevstva zato što je priznao da su pravedna djela prihvatljivija za Boga od žrtava paljenica i drugih priloga. Ipak, trebao je prepoznati Kristov božanski karakter i vjerom u Njega primiti silu da čini djela pravde. Obredna služba nije imala nikakvu vrijednost ako nije živom vjerom povezana s Kristom. Čak i Moralni zakon ne ispunjava svoju svrhu dok se ne shvati u svojoj povezanosti sa Spasiteljem. Krist je u više navrata pokazao da Zakon Njegovog Oca ima dublji sadržaj od samih autoritativnih naredbi. U Zakonu je utjelovljeno isto načelo koje je otkriveno u Evanđelju. Zakon upućuje na čovjekovu dužnost i pokazuje mu njegovu krivnju. On od Krista mora tražiti oprost i silu da čini ono što Zakon nalaže.

Farizeji su se okupili oko Isusa dok je odgovarao na književnikovo pitanje. Sad je On njima opet postavio pitanje: “Što mislite o Kristu? Čiji je on sin?” Ovo je pitanje bilo smišljeno da ispita njihovo vjerovanje u vezi s Mesijom — da pokaže smatraju li Ga samo čovjekom ili Božjim Sinom. Zbor glasova odgovorio je: “Davidov.” To je bilo ime koje je proročanstvo dalo Mesiji. Kad je Isus svojim moćnim čudima otkrio svoju božansku narav, kad je liječio bolesne i podizao mrtve, narod se među sobom pitao: “Čiji je on sin? Davidov?” Sirofeničanka, slijepi Bartimej i mnogi drugi vikali su Njemu za pomoć: “Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov!” (Matej 15,22) Dok je jašući ulazio u Jeruzalem, bio je pozdravljen radosnim klicanjem: “Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!” (Matej 21,9) Ovaj radosni poklik orio se u Hramu iz grla male djece. Međutim, mnogi koji su Isusa nazivali Sinom Davidovim nisu priznavali Njegovo Božanstvo. Oni nisu razumjeli da je Davidov Sin i Božji Sin.

Odgovarajući na izjavu da je Krist Davidov Sin, Isus je rekao: “Kako ga onda David, potaknut od Duha [Duha nadahnuća od Boga], naziva Gospodinom, kad kaže: ‘Reče Gospodin Gospodinu mome: Sjedi mi s desne strane dok ne položim tvoje neprijatelje pod noge tvoje’? Pa ako ga David zbilja naziva Gospodinom, kako mu može biti sin? Na to mu nitko nije mogao odgovoriti ni riječi, niti ga se tko od toga dana usudi više pitati.”

Isus kori farizeje

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 23; Marku 12,41-44; Luki 20,45-47; 21,1-4
Bio je to posljednji dan Kristovog učenja u Hramu. U Jeruzalemu je bilo okupljeno veliko mnoštvo i svi su usmjerili svoju pozornost na Njega; narod je zakrčio predvorje Hrama, promatrajući raspravu koja je bila u tijeku i željno hvatao svaku riječ koja je dolazila s Njegovih usana. Nikada se ranije nije vidio ovakav prizor. Mladi je Galilejac stajao ne oslanjajući se na zemaljske počasti ili kraljevske oznake. Okruživali su Ga svećenici u svojoj skupocjenoj odjeći, poglavari čije su haljine i vanjske oznake pokazivale njihov visoki položaj i književnici sa svicima u rukama na koje su se često pozivali. Isus je s kraljevskim dostojanstvom stajao mirno pred njima. Kao Onaj koji je bio zaodjenut vlašću s Neba, On je odlučno promatrao svoje protivnike koji su odbacili i prezreli Njegov nauk i tražili Njegov život. Mnogi su se podizali protiv Njega, ali njihovi planovi da Ga uhvate u zamku i osude bili su uzaludni. Odbijao je izazov za izazovom, iznoseći čistu, jasnu istinu nasuprot tami i zabludama svećenika i farizeja. Otkrio je ovim vođama njihovo pravo stanje i kaznu koja će sigurno uslijediti zbog upornosti u njihovim zlim djelima. Vjerno im je predao opomenu. Ipak, Kristu je ostalo još jedno djelo da ga izvrši. Trebao se postići još jedan cilj.

Zanimanje naroda za Krista i Njegovo djelo stalno se povećavalo. Bili su očarani Njegovim učenjem, ali su također bili i vrlo zbunjeni. Poštovali su svećenike i rabine zbog njihove razboritosti i vanjske pobožnosti. U svim vjerskim pitanjima uvijek su bili bezuvjetno poslušni njihovoj vlasti. Sad su gledali kako ti ljudi pokušavaju porušiti Isusov ugled, ugled Učitelja čije su vrline i znanje nakon svakog napada zasjali jasnije. Promatrali su namrštena lica svećenika i starješina i na njima vidjeli poraz i zbunjenost. Čudili su se što poglavari ne žele vjerovati u Isusa kad je Njegovo učenje tako jasno i jednostavno. Sami nisu znali kojim putom poći. S velikim su nespokojstvom promatrali pokrete onih čije su savjete uvijek slijedili.

U usporedbama što ih je iznosio, Krist je nastojao opomenuti poglavare i poučiti ljude koji su htjeli učiti. Ali je bilo potrebno govoriti još jasnije. Ljudi su bili zarobljeni svojim poštovanjem predaje i slijepom vjerom u izopačeno svećenstvo. Krist je morao slomiti te okove. Karakter svećenika, poglavara i farizeja morao se još potpunije razobličiti.

“Na Mojsijevu stolicu”, rekao je On, “zasjeli su književnici i farizeji. Vršite i držite sve što vam reknu, ali se ne ravnajte po njihovim djelima, jer govore, a ne vrše!” Književnici i farizeji tvrdili su da im je darovana božanska vlast slična Mojsijevoj vlasti. Razmetali su se da su zauzeli njegovo mjesto kao tumači Zakona i suci u narodu. Kao takvi zahtijevali su od naroda krajnje poštovanje i poslušnost. Isus je zapovjedio svojim slušateljima da čine ono što rabini uče po Zakonu, ali da ne slijede njihov primjer. Oni sami ne provode u djelo svoje učenje.

Puno toga što su tražili bilo je u suprotnosti s Pismom. Isus je rekao: “Oni vežu teška bremena koja se jedva mogu nostiti, te ih stavljaju ljudima na pleća, a sami ih neće ni prstom pokrenuti.” Farizeji su preporučivali mnoštvo propisa koji su imali svoju osnovu u predaji i bezrazložno ograničavali osobnu slobodu. Čak su i neke dijelove Zakona tako objašnjavali da su na narod navalili takve propise koje su tajno zanemarivali, i od kojih su, kad je to služilo njihovim ciljevima, tvrdili da su oslobođeni.

Njihov je stalni cilj bio razmetanje svojom pobožnošću. Ništa nisu smatrali presvetim što ne bi moglo poslužiti ovom cilju. Bog je o svojim Zapovijedima rekao Mojsiju: “Priveži ih na svoju ruku za znak, i neka ti budu kao zapis među očima!” (Ponovljeni zakon 6,8) Ove riječi imaju duboko značenje. Kad se o Božjoj riječi razmišlja i kad se provodi u djelo, sav se čovjek oplemenjuje. U pravednim i milostivim postupcima na rukama će se pokazati kao pečat načela Božjeg zakona. One će biti čiste od mita i od svega što je izopačeno i prijevarno. One će biti vrijedne u djelima ljubavi i sućuti. Oči, usmjerene plemenitom cilju, postat će vedre i istinite. Izražajna pojava i oko koje govori svjedočit će o besprijekornom karakteru onoga koji voli i poštuje Božju riječ. Ali Židovi Kristovog doba nisu zamjećivali ništa od toga. Naredba dana Mojsiju protumačena je kao uputa da pravila Pisma treba nositi na sebi. U skladu s tim ona su bila ispisana na vrpcama od pergamenata i na vidljiv način privezana oko glave i zglobova na rukama. Ali to nije pridonijelo da Božji zakon snažnije prožme um i srce. Ovi pergamenti nošeni su samo kao oznake koje su privlačile znatiželju. Smatralo se da onome tko ih nosi daju izgled pobožnosti, koji je izazivao poštovanje naroda. Isus je zadao udarac ovoj ispraznoj prijetvornosti.

“Sve što čine čine zato da ih vide ljudi. Zato raširuju svoje zapise i produljuju svoje rese. Vole pročelje na gozbama, prva mjesta u sinagogama, pozdrave na javnim mjestima i da ih ljudi nazivaju ‘rabbi’. Ne dopustite da vas nazivaju rabbi, jer imate samo jednog Učitelja, a svi ste braća! Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga! Također ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog Vođu: Krista!” Ovakvim jasnim riječima Spasitelj je otkrio sebično častoljublje koje stalno teži k položaju i moći, pokazujući lažnu poniznost, dok je njihovo srce bilo ispunjeno pohlepom i zavišću. Kad su ljudi bili pozvani na neku gozbu, gostima su određivana mjesta prema njihovom položaju, pa su oni koji su dobili najpočasnije mjesto uživali najveću pažnju i posebnu čast. Farizeji su uvijek nastojali osigurati za sebe ove počasti. Isus je osudio takvo ponašanje.

On je, također, osudio taštinu izraženu u žudnji za nazivom rabina ili učitelja. On je izjavio da takva titula ne pripada ljudima, već Kristu. Svećenici, književnici i poglavari, tumači i izvršitelji Zakona su svi braća, djeca jednog Oca. Isus je dojmljivo upozorio ljude da nijednom čovjeku ne trebaju dati počasni naziv koji otkriva da on ima vlast nad njihovom savješću ili vjerom.

Da je Krist danas na Zemlji, okružen onima koji nose naziv “časni” ili “presvijetli”, zar ne bi ponovio svoj iskaz: “Također ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog Vođu: Krista!” Sveto pismo izjavljuje o Bogu da “sveto je i časno ime njegovo” (Psalam 111,9). Kojem ljudskom biću pristaje takvo ime? Koliko malo čovjek otkriva od mudrosti i pravde o kojoj ono govori! Koliko je mnogo onih koji prihvaćaju ovakav naziv i koji pogrešno predstavljaju Božje ime i karakter! Ah, kako su često svjetovno slavoljublje, tiranija i najniži grijesi bili skriveni izvezenim odorama visoke i svete službe! Spasitelj je nastavio:

“Tko je najveći među vama, neka vam bude sluga! Tko se uzvisi, bit će ponižen; a tko se ponizi, bit će uzvišen.” Krist je često učio da se prava veličina karaktera sastoji u življenju za dobro naših bližnjih, u djelima ljubavi i milosrđa. Krist, kralj slave, bio je sluga grešnom čovjeku.

“Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni”, rekao je Isus, “koji pred ljudima zatvarate vrata kraljevstva nebeskoga: vi sami ne ulazite u njega, a ne dopuštate ni da uđu oni koji bi htjeli!” Izopačujući Pisma, svećenici i zakonici zaslijepili su razum onih koji bi inače primili spoznaju o Kristovom kraljevstvu i onom unutarnjem, božanskom životu, koji je osnova prave pobožnosti.

“Oni izjedaju dobra udovička dok tobože mole duge molitve. Oni će biti strože suđeni!” Farizeji su imali veliki utjecaj na narod i iskorištavali su ga za svoje dobro. Pridobivali su povjerenje pobožnih udovica i predstavljali im kao dužnost da svoja imanja posvete u vjerske svrhe. Osiguravajući upravu nad njihovim novcem, ovi podli smutljivci su ga koristili za svoje dobro. Da bi prikrili svoje nepoštenje, izgovarali su duge javne molitve i izvodili veliku priredbu pobožnosti. Krist je izjavio da će ovo licemjerstvo navući na njih veću osudu. Isti ukor upućen je mnogima koji se i u naše vrijeme hvale svojom pobožnošću. Njihovi životi umrljani su sebičnošću i pohlepom, ali oni sve to pokrivaju odjećom prividne čistoće i na taj način za neko vrijeme obmanjuju svoje bližnje. Ali oni ne mogu prevariti Boga. On čita svaku namjeru srca i sudit će svakom čovjeku prema njegovim djelima.

Krist je bez milosti osuđivao zlouporabe, ali je bio pažljiv da ne smanji obveze. Ukoravao je sebičnost koja je iznuđivala i zloupotrebljavala darove udovica. Istodobno je pohvalio udovicu koja je donijela svoj dar u Božju riznicu. Ljudska zlouporaba dara ne može odvratiti Božji blagoslov od darivatelja.

Isus je bio u predvorju u kojemu su se nalazila spremišta za darove i pozorno je promatrao one koji su dolazili priložiti svoje darove. Mnogi bogataši donosili su velike iznose novca i razmetljivo ga prilagali. Isus ih je sa žalošću promatrao, ali ništa nije govorio o njihovim velikodušnim darovima. Ubrzo se Njegovo lice razvedrilo kad je vidio siromašnu udovicu kako se tiho približava, kao da se boji biti primijećena. Dok su bogati i oholi prilazili priložiti svoje darove, ona se ponizno povukla i ostala po strani. Pa ipak, čeznula je da učini nešto za djelo koje je voljela, ma kako to neznatno bilo. Gledala je dar u svojoj ruci. Bio je vrlo malen u usporedbi s darovima onih koji su bili oko nje, ali to je bilo sve što je imala. Čim je dobila priliku, brzo je ubacila svoje dvije lepte i žurno se okrenula da ode. Ali dok je ovo činila, zamijetila je Isusa koji ju je pozorno promatrao.

Spasitelj je pozvao svoje učenike i usmjerio im pozornost na udovičino siromaštvo. Tada su riječi Njegove pohvale doprle do njezinog uha: “Zaista, kažem vam, ova je siromašna udovica ubacila više nego svi drugi.” Suze radosnice navrle su joj na oči kad je osjetila da je njezin čin prihvaćen i cijenjen. Mnogi bi joj savjetovali da svoj mali poklon zadrži za svoje potrebe jer bi se u rukama dobro uhranjenih svećenika posve izgubio među mnogim velikim darovima donesenima u riznicu. Ali Isus je razumio njezinu pobudu. Vjerovala je da je Bog odredio službu u Hramu i željela je učiniti najviše što može da bi je poduprla. Učinila je što je mogla i njezino djelo trebalo je postati spomenikom koji će očuvati sjećanje na nju kroz sva vremena i biti njezina radost u vječnosti. Njezino je srce išlo s njezinim darom; njegova vrijednost procijenjena je ne vrijednošću novčića, već ljubavlju prema Bogu i zanimanjem za Njegovo djelo koje je potaknulo ovaj čin.

O siromašnoj udovici Isus je rekao da je “ubacila više nego svi drugi”. Bogati su poklonili od svojeg obilja, a mnogi od njih da bi ih ljudi vidjeli i poštovali. Njihovi veliki darovi nisu ih lišili udobnosti ili čak raskoši; nisu zahtijevali nikakvu žrtvu i stoga se po vrijednosti nisu mogli usporediti s udovičinom leptom.

Pobude daju karakter našim djelima, stavljajući na njih pečat sramote ili visoke moralne vrijednosti. Bog ne uračunava u najvrednije velika djela koja svako oko vidi i svaki jezik hvali. Male dužnosti obavljene s radošću, mali darovi kojima se ne razmeće i koji za ljudske oči izgledaju bezvrijedni često su najveći u Njegovim očima. Srce puno vjere i ljubavi milije je Bogu od najskupocjenijeg dara. Siromašna udovica dala je ono što joj je bilo potrebno za život da bi učinila ono malo što je mogla. Lišila se hrane dajući te dvije lepte za djelo što ga je voljela. Učinila je to u vjeri, s puno povjerenja da njezin nebeski Otac neće previdjeti njezinu potrebu. Njezin nesebični duh i djetinja vjera zadobili su Spasiteljevu pohvalu.

Među siromašnima ima mnogo onih koji čeznu da pokažu svoju zahvalnost Bogu za Njegovu milost i istinu. Oni žarko žele podjednako sudjelovati u podupiranju Njegovog djela, zajedno sa svojom imućnijom braćom. Njih ne treba obeshrabrivati. Neka i oni prilože svoje “lepte” u nebesku riznicu. Ako su darovane iz srca ispunjenog ljubavlju prema Bogu, ove naoko sitnice postat će posvećeni darovi, neprocjenjive žrtve kojima se Bog raduje i daje blagoslov.

Kad je rekao o udovici da je “ubacila više nego svi drugi”, Isusove su riječi bile istinite, ne samo u odnosu na pobudu već i na rezultate njezina dara. Dar od “dvije lepte, to jest jednu četvrtinu asa” donio je Božjoj riznici iznos novca koji je mnogo veći od pridonosa svih bogatih Židova. Utjecaj tog malog dara bio je kao rijeka, mala na svojem početku, ali koja se širi i produbljuje dok teče kroz vjekove. Na tisuću načina pridonosio je potpori siromašnih i širenju Radosne vijesti. Udovičin primjer samopožrtvovnosti djelovao je stalno na tisuće srca u svakoj zemlji i u svakom naraštaju. On se obraćao i bogatima i siromašnima, pa su njihovi darovi povećali vrijednost njezinog dara. Božji blagoslov nad udovičinim leptama učinio ih je izvorom velikih uspjeha. To se događa i sa svakim darom koji se poklanja i svakim djelom koje se učini s iskrenom željom da bude na slavu Bogu. On je povezan s ciljevima Svemogućega. Njegov utjecaj na dobro ne može izmjeriti nijedan čovjek.

Spasitelj je nastavio sa svojom javnom optužbom književnika i farizeja: “Jao vama, slijepe vođe, koji tvrdite: ‘Ako se tko zakune hramom, to ništa ne vrijedi; ako li se zakune hramskim zlatom, onda je obavezan!’ Luđaci i slijepci! Što je više: zlato ili hram koji posvećuje zlato? I opet: ‘Ako se tko zakune žrtvenikom, to ništa ne vrijedi, a zakune li se žrtvenim darom koji je na njemu, onda je obavezan.’ Slijepci! Što je više: žrtveni dar ili žrtvenik koji posvećuje žrtveni dar?” Svećenici su tumačili Božje zahtjeve svojim lažnim i skučenim mjerilima. Zamišljali su kako pravilno razlikuju veličinu krivnje različitih grijeha, olako su prelazili preko nekih, a druge, premda su imali manje posljedice, smatrali su neoprostivim. Uz novčanu naknadu oslobađali su ljude njihovih zavjeta. Ponekad su za velike iznose novca prelazili preko strašnih zločina. Istodobno su u drugim slučajevima ovi svećenici i poglavari izricali oštre presude za beznačajne prekršaje.

“Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji dajete desetinu od metvice, komorača i kima, dok zanemarujete najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost. Ovo je zadnje trebalo činiti, a ono prvo ne propustiti!” Ovim riječima Krist ponovno osuđuje zlouporabu svete obveze. On ne odbacuje samu obvezu. Bog je uspostavio sustav desetine i on je poštovan od najranijih vremena. Abraham, otac vjernih, dao je desetinu od svega što je posjedovao. Židovski poglavari priznavali su obvezu davanja desetine, i to je bilo u redu; ali nisu dopustili narodu da po svojem osvjedočenju izvrši svoju dužnost. Za svaki slučaj samovoljno su postavljali pravila. Zahtjevi su postali tako složeni da ih je bilo nemoguće ispuniti. Nitko nije znao kad je izvršio svoje obveze. Sustav, kako ga je Bog dao, bio je pravičan i razuman, ali svećenici i rabini su ga načinili mučnim teretom.

Sve što Bog zapovijeda ima svoju važnost. Krist priznaje davanje desetine kao dužnost, ali pokazao je da ono ne može opravdavati zanemarivanje ostalih obveza. Farizeji su bili vrlo točni u davanju desetina od vrtnih biljaka kao što su metvica, kim i rutvica; to ih je malo stajalo, a donosilo im je ugled zbog točnosti i svetosti. Istodobno, njihova beskorisna ograničenja ugnjetavala su narod i uništavala poštovanje prema sustavu što ga je sâm Bog propisao. Zaokupljali su umove ljudi beznačajnim razlikama i skretali njihovu pozornost s osnovnih istina. Ono što je bilo pretežnije u Zakonu — pravda, milost i istina — bilo je zanemareno. “Ovo je zadnje,” rekao je Krist, “trebalo činiti, a ono prvo ne propustiti!”

Druge su zakone rabini izopačili na sličan način. Uputama koje su dane preko Mojsija bilo je zabranjeno jesti sve što je nečisto. Uporaba svinjskog mesa, kao i mesa nekih drugih životinja, bila je zabranjena, jer unosi u krv nečiste tvari i skraćuje život. Ali farizeji nisu ostavili ova ograničenja onakvima kakvima ih je Bog dao. Odlazili su u neopravdane krajnosti. Između ostalog od naroda se zahtijevalo da procjeđuje svu vodu da se u njoj ne bi našao i najmanji kukac, koji bi se mogao svrstati u nečiste životinje. Uspoređujući ove sitničarske zahtjeve s veličinom njihovih stvarnih grijeha, Isus je rekao farizejima: “Slijepe vođe! Vi cijedite komarca, a devu proždirete.”

“Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji ste slični okrečenim grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža!” Kao što je okrečen i lijepo ukrašen grob skrivao ostatke koji se raspadaju, tako je i vanjska svetost svećenika i poglavara skrivala bezakonje. Isus je nastavio: “Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji gradite prorocima grobove i pravednicima ukrašujete spomenike, i govorite: ‘Da smo živjeli u vrijeme otaca naših, ne bismo s njima sudjelovali u ubijanju proroka.’ Tako sami svjedočite da ste sinovi onih koji su ubijali proroke.” Da bi pokazali svoje poštovanje prema umrlim prorocima, Židovi su bili vrlo revni u uljepšavanju njihovih grobova, ali nisu iskoristili njihova učenja niti su uvažavali njihove ukore.

U Kristovo doba ljudi su praznovjerno poštovali mjesta počivanja mrtvih i trošili velike iznose novca za njihovo ukrašavanje. U Božjim očima to je bilo idolopoklonstvo. U svojem neprikladnom poštovanju mrtvih ljudi su pokazivali da ne vole Boga iznad svega, niti svoje bližnje kao same sebe. Isto idolopoklonstvo u velikoj se mjeri gaji i danas. Mnogi su krivi zato što zanemaruju udovice i siročad, bolesne i siromašne, da bi podigli skupocjene spomenike mrtvima. Vrijeme, novac i rad neštedimice se troše za ovaj cilj, dok dužnosti prema živima — dužnosti što ih je Krist jasno zapovjedio, ostaju neizvršene.

Farizeji su izgrađivali grobove proroka i ukrašavali njihove grobnice, i govorili jedan drugome: Da smo živjeli u vrijeme svojih očeva, ne bismo se udružili s njima u prolijevanju krvi Božjih slugu. Istodobno su namjeravali oduzeti život Njegovom Sinu. To treba biti pouka i za nas. To treba otvoriti naše oči za sotonsku silu kojom obmanjuje um i okreće ga od svjetlosti istine. Mnogi idu farizejskim tragom: odaju poštovanje onima koji su umrli za svoju vjeru i čude se sljepoći Židova koju su pokazali odbacujući Krista. Da smo živjeli u Njegovo vrijeme, izjavljuju oni, rado bismo prihvatili Njegov nauk, ne bismo nikada bili sudionici u grijehu onih koji su odbacili Spasitelja. Međutim, kad poslušnost prema Bogu zahtijeva samoodricanje i poniznost, te iste osobe guše svoja osvjedočenja i odbijaju poslušnost. Tako izražavaju isti duh kao i farizeji koje je Krist osudio.

Židovi su jedva shvatili golemu odgovornost povezanu s odbacivanjem Krista. Od vremena kad je prolivena prva nevina krv, kad je pravedni Abel pao od Kajinove ruke, ponavlja se ista povijest s krivnjom koja postaje sve veća. U sva vremena proroci su podizali svoje glasove protiv grijeha kraljeva, vladara i naroda, govoreći ono što im je Bog zapovjedio, slušajući Njegovu volju po cijenu svojeg života. Iz naraštaja u naraštaj gomilala se strašna kazna za one koji su odbacivali svjetlost i istinu. To su sada na svoju glavu navlačili Kristovi neprijatelji. Grijeh svećenika i poglavara bio je veći od grijeha bilo kojeg prethodnog naraštaja. Svojim odbacivanjem Spasitelja sami su postali odgovorni za krv svih pravednika ubijenih od Abela do Krista. Uskoro će se čaša njihovog bezakonja ispuniti do prelijevanja. Uskoro će se ona izliti na njihove glave kao osveta pravde. Isus ih je na to opomenuo:

“Da padne na vas sva nedužna krv što je prolijevana na zemlji od krvi pravednoga Abela do krvi Zaharije, sina Barahijina, koga ubiste među hramom i žrtvenikom. Zaista, kažem vam, sve će to pasti na ovaj naraštaj.”

Književnici i farizeji koji su slušali Isusa poznavali su istinitost Njegovih riječi. Znali su kako je ubijen prorok Zaharija. Još dok su riječi božanske opomene bile na njegovim usnama, sotonski bijes je zahvatio otpalog kralja i po njegovoj je zapovijedi prorok ubijen. Njegova krv obilježila je kamenje u predvorju Hrama i nije se mogla ukloniti; ostala je kao svjedočanstvo protiv otpadničkog Izraela. Dokle god Hram bude stajao, ostat će i mrlja od pravedne krvi koja traži od Boga da bude osvećena. Dok je Isus podsjećao na ove strašne grijehe, strah je prostrujao mnoštvom.

Gledajući unaprijed Isus je izjavio da će okorjelost Židova i njihova netrpeljivost prema Božjim slugama biti istovjetna s onom u prošlosti:

“Ja zato šaljem među vas proroke, mudrace i književnike, od kojih ćete jedne pobiti i razapeti, a druge bičevati u svojim sinagogama i progoniti ih iz grada u grad.” Proroci i mudraci, puni vjere i Svetoga Duha — Stjepan, Jakov i mnogi drugi — bit će osuđeni i ubijeni. Rukom podignutom prema nebu i božanskom svjetlošću koja je okružavala Njegovu Osobnost, Krist je govorio kao Sudac onima koji su stajali pred Njim. Njegov glas, koji je tako često nježno pozivao, sad je korio i osuđivao. Slušatelji su zadrhtali. Dojam koji su ostavile Njegove riječi i Njegov pogled nikada se nije mogao izbrisati.

Kristov je gnjev bio usmjeren protiv licemjerstva, velikih grijeha kojima su ljudi razarali svoje duše, varali narod i obeščašćivali Boga. U vrlo prijevarnom rasuđivanju svećenika i poglavara prepoznao je djelovanje Sotoninih oruđa. Njegova osuda grijeha bila je oštra i pokretala je na preispitivanje, ali nije izgovorio nijednu osvetničku riječ. Bio je ispunjen svetim gnjevom prema knezu tame, ali nije izrazio nikakvo razdražljivo raspoloženje. Tako će i kršćanin koji živi u skladu s Bogom i odlikuje se dragocjenim osobinama ljubavi i milosti, biti ispunjen pravednim gnjevom prema grijehu, ali neće biti pokrenut strašću da odgovara onima koji ga ruže. On će u Kristu sačuvati mir i samosvladavanje, čak i onda kad se sretne s onima koji pokretani silama odozdo brane neistinu.

Božansko sažaljenje ogledalo se na licu Božjeg Sina dok je laganim pogledom obuhvaćao Hram i svoje slušatelje. Glasom prigušenim dubokom boli i gorkim suzama, uzviknuo je: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste!” To je bila borba odvajanja. U Kristovom plaču izlijevalo se sámo Božje srce. Bilo je to na rastanku tajanstveno “zbogom” Božje ljubavi koja dugo trpi.

I farizeji i saduceji bili su ušutkani. Isus je sabrao svoje učenike i pripremio se da napusti Hram, ne kao pobijeđeni koga su neprijatelji primorali da ih napusti, već kao Onaj čije je djelo završeno. Izišao je iz borbe kao pobjednik.

Dragocjene istine, koje su tog značajnog dana potekle s Kristovih usana, sačuvane su u mnogim srcima. Nove misli i nove težnje probudile su se u njihovom životu, i otpočela je nova povijest. Nakon Kristovog raspeća i uskrsnuća učenici su odlučno istupili i ispunili božanski nalog mudrošću i revnošću koje su bile usklađene s veličinom djela. Nosili su vijest koja se obraćala ljudskim srcima, pokoravajući stare predrasude koje su dugo sputavale tisuće ljudi. Pred njihovim su svjedočanstvom ljudske teorije i filozofije postale kao prazne priče. Rezultati proistekli iz Spasiteljevih riječi upućenih zadivljenom i strahopoštovanjem obuzetom mnoštvu u jeruzalemskom Hramu bili su silni.

Međutim, Izrael kao narod ostavio je svojeg Boga. Odlomile su se prirodne maslinove grane. Promatrajući posljednji put unutrašnjost Hrama, Isus je s dubokom boli rekao: “Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama — pusta! Jer vam kažem: Sigurno me od sada više nećete vidjeti dok ne reknete: ‘Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!’” Dosad je Hram nazivao domom svoga Oca; ali sada kad Božji Sin izađe izvan tih zidova, Božja će se slava zauvijek povući iz Hrama sazidanog Njemu u čast. Odsad hramski obredi neće imati nikakvog značenja, a njegove će službe postati uzaludne.