U predvorju

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 12,20-43

“Među hodočasnicima što su došli da se klanjaju na blagdan bijaše i nekih Grka. Oni pristupiše k Filipu, koji bijaše iz Betsaide u Galileji, te mu rekoše: Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa. Filip ode da to kaže Andriji. Andrija i Filip odoše da kažu Isusu.”

U to se vrijeme činilo da je Kristovo djelo žestoko poraženo. On je bio pobjednik u raspravi sa svećenicima i farizejima, ali bilo je očito da Ga oni nikada neće prihvatiti za Mesiju. Došlo je do konačnog odvajanja. Njegovim je učenicima slučaj izgledao beznadnim. Ali Krist se približavao ostvarenju svojeg djela. Uskoro će se odigrati veliki događaj, koji se ne tiče samo židovskog naroda već i cijelog svijeta. Kad je Isus čuo žarku želju “htjeli bismo vidjeti Isusa”, u kojoj je odjekivao vapaj cijeloga svijeta, Njegovo se lice ozarilo i On je rekao: “Došao je čas kada će se proslaviti Sin Čovječji.” U molbi Grka vidio je predznak ishoda svoje velike žrtve.

Ti su ljudi došli sa Zapada da nađu Spasitelja na kraju Njegovog života, kao što su mudraci u početku došli s Istoka. U vrijeme Kristovog rođenja židovski je narod bio toliko zaokupljen svojim častoljubivim planovima da nije niti znao za Njegov dolazak. Mudraci iz neznabožačke zemlje došli su sa svojim darovima do jasala da se poklone Spasitelju. Tako su i Grci, predstavnici naroda, plemena i cijelog svijeta došli vidjeti Isusa. Spasiteljev križ tako će privući ljude iz svih zemalja i svih vjekova. Tako će “mnogi doći s istoka i zapada te sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskome”. (Matej 8,11)

Grci su čuli o Kristovom pobjedonosnom ulasku u Jeruzalem. Neki su pretpostavljali i širili vijesti da je istjerao svećenike i poglavare iz Hrama, da se sprema zauzeti Davidovo prijestolje i zavladati kao kralj u Izraelu. Grci su čeznuli doznati istinu o Njegovom poslanju. “Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa”, rekli su oni. Njihova je želja bila ispunjena. Kad je bio obaviješten o njihovoj želji, Isus se nalazio u onom dijelu Hrama iz kojeg su bili isključeni svi osim Židova, ali pošao je Grcima u vanjsko predvorje i osobno razgovarao s njima.

Trenutak Kristovog proslavljanja je došao. Stajao je u sjenci križa i raspitivanje Grka pokazalo Mu je da će žrtva koju će uskoro prinijeti dovesti Bogu mnoge sinove i kćeri. On je znao da će Ga ovi Grci uskoro vidjeti u položaju o kojem nisu imali nikakvu predodžbu. Vidjet će Ga postavljena kraj Barabe, razbojnika i ubojice, koga će radije osloboditi nego Božjeg Sina. Slušat će narod, potaknut od svećenika i poglavara, kako se odlučuje. A na pitanje: “Što da onda učinim s Isusom zvanim Mesija?” odgovor će biti: “Neka se razapne!” (Matej 27,22) Prinošenjem te žrtve za grijeh ljudi, Krist je znao da će se Njegovo kraljevstvo upotpuniti i proširiti po cijelom svijetu. On će djelovati kao Obnovitelj i Njegov će Duh nadvladati. Za trenutak je pogledao u budućnost i čuo glasove kako u svim dijelovima Zemlje objavljuju: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) U ovim strancima vidio je zalog velike žetve kad će zid koji je rastavljao Židove i neznabošce biti porušen i kad će svi narodi, jezici i plemena čuti vijest spasenja. Očekivanje ovoga, ispunjenje svojih nada, izrazio je riječima: “Došao je čas kada će se proslaviti Sin Čovječji.” Ali način na koji se ovo proslavljanje mora zbiti nikada nije izlazilo iz Kristovih misli. Prikupljanje neznabožaca trebalo se dogoditi nakon Njegove smrti koja se približavala. Svijet se može spasiti jedino Njegovom smrću. Kao i pšenično zrno, Sin Čovječji treba biti bačen u zemlju, umrijeti i biti skriven od pogleda; ali će ponovno oživjeti.

Krist je govorio o svojoj budućnosti služeći se slikama iz prirode, da bi Njegovi učenici mogli razumjeti. Njegovom se smrću trebala ostvariti prava svrha Njegove misije: “Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi velik rod.” Kad pšenično zrno padne na tlo i umre, ono nikne i donosi rod. Tako će i Kristova smrt donijeti rod za Božje kraljevstvo. U skladu sa zakonom biljnoga carstva, život treba biti rezultat i Njegove smrti.

Oni koji obrađuju zemlju imaju ovu sliku uvijek pred sobom. Iz godine u godinu čovjek čuva svoju zalihu pšenice time što prividno baca najodabraniji dio. Neko vrijeme ona mora ostati skrivena pod brazdom, da je Gospodin nadgleda. Tada se pojavljuje vlat, zatim klas, a onda zrno u klasu. Ali ovaj razvitak se ne može ostvariti sve dok se zrno ne zakopa i skrije od pogleda, i naoko bude izgubljeno.

Sjeme pohranjeno u zemlji donosi plod, a ovaj se opet sije. Na taj se način žetva umnožava. Tako će i Kristova smrt na križu Golgote donijeti rod za vječni život. Duboko razmišljanje o toj žrtvi bit će slava onima koji će, kao njezin plod, živjeti kroz svu vječnost.

Pšenično zrno koje čuva svoj život ne može donijeti nikakav rod. Ono ostaje samo. Krist je mogao, da je to izabrao, spasiti sebe od smrti. Ali, da je to učinio, morao bi ostati sâm. Ne bi mogao dovesti Bogu sinove i kćeri. Jedino odricanjem od svojega života mogao je dati život ljudskom rodu. Samo padom na zemlju i umiranjem mogao je postati sjeme za tu veliku žetvu silnog mnoštva iz svakog plemena, naraštaja, jezika i naroda koji su otkupljeni Bogu.

S ovom istinom Krist povezuje pouku o požrtvovnosti koju svi trebamo naučiti: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga; tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” Svi koji će donijeti rod kao suradnici s Kristom moraju najprije pasti u zemlju i umrijeti. Život se mora baciti u brazdu potreba ovoga svijeta. Samoljublje i sebičnost moraju umrijeti. Zakon samopožrtvovnosti je zakon samoodržanja. Ratar čuva svoju pšenicu time što je baca. Tako je i u ljudskom životu. Davati znači živjeti. Život koji se želi sačuvati jest život koji se dragovoljno daje u službu Bogu i čovjeku. Oni koji u ovom svijetu žrtvuju svoj život zbog Krista, sačuvat će ga za vječnost.

Život služenja samome sebi je kao i zrno koje se pojede. Ono iščezne, ali se ne umnožava. Čovjek može skupiti za sebe sve što mu je dostupno, može živjeti, razmišljati i planirati za sebe, ali njegov život prolazi, a on ostaje bez ičega. Zakon služenja sebi je zakon samouništenja.

“Ako mi tko hoće služiti”, rekao je Isus, “neka me slijedi! Gdje budem ja, bit će ondje i moj sluga. Ako mi tko služi, njega će poštivati Otac.” Svi koji su s Isusom nosili križ žrtve bit će s Njim sudionici u Njegovoj slavi. U svojem poniženju i boli Krist se radovao što će Njegovi učenici biti proslavljeni s Njim. Oni su plod Njegove samopožrtvovnosti. Njegova nagrada i Njegova radost kroz vječnost bit će Njegov karakter i duh ostvaren u njima. Ova radost koju dijele s Njim, kao plod svojeg rada i žrtve, vidi se u srcu i životu drugih. Oni su Kristovi suradnici i Otac će ih poštovati kao što poštuje svojega Sina.

Vijest o Grcima, koja je najavljivala prikupljanje neznabožaca, podsjetila je Isusa na Njegovo cjelokupno poslanje. Djelo otkupljenja izišlo Mu je pred oči, od vremena kad je na Nebu načinjen nacrt, do smrti koja je sada bila tako bliska. Tajanstveni oblak kao da je obavio Božjeg Sina. Njegovu tamu osjetili su oni koji su Mu bili blizu. Sjedio je duboko zamišljen. Tišinu je naposljetku prekinuo Njegov žalostan glas: “Sad mi je duša duboko potresena. I što da kažem? Oče, spasi me od ovoga časa?” Već je unaprijed Krist ispijao čašu gorčine. Njegova ljudska narav ustuknula je pred časom u kojem će biti napušten, kad će Ga prividno ostaviti čak i sâm Bog; kad će Ga svi gledati ranjenog, nijemog, ostavljenog od Boga i mučenog. Zadrhtao je od izlaganja javnosti, od toga što će se s Njim postupati kao s najgorim prijestupnikom, od sramne i nečasne smrti. Naslućivanje sukoba sa silama tame, svijest o strahovitom teretu ljudskih prijestupa i Očevog gnjeva zbog grijeha, učinili su da Isusu klone duh i da Mu se samrtno bljedilo razlije po licu.

Zatim je nastupilo božansko pokoravanje Očevoj volji. “Ali sam”, rekao je On, “radi ovoga i došao u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!” Samo Kristovom smrću moći će se uništiti Sotonino carstvo. Jedino na taj način čovjek može biti otkupljen, a Bog proslavljen. Isus je pristao na samrtne muke, On je prihvatio žrtvu. Veličanstvo Neba pristalo je da pati kao Nositelj grijeha. “Oče, proslavi ime svoje!” rekao je. Kad je Krist izgovorio ove riječi, iz oblaka koji je lebdio nad Njegovom glavom, čuo se odgovor: “Već sam ga proslavio i opet ću ga proslaviti!” Cijeli Kristov život, od jasala do trenutka kad su ove riječi izgovorene, proslavljao je Boga, i u kušnjama koje će doći, Njegove božansko-ljudske patnje doista će proslaviti ime Njegovog Oca.

Kad se začuo glas, svjetlost se probila kroz oblak i okružila Krista, kao da su se ruke Beskonačne Snage, slično plamenom zidu, obavile oko Njega. Ljudi su promatrali ovaj prizor sa strahom i čuđenjem. Nitko se nije usuđivao progovoriti. Nijemih usana i uzdržana daha svi su stajali očiju uprtih u Isusa. Kad je Otac dao ovo svjedočanstvo, oblak se podigao i razišao po nebu. Tada se vidljiva veza između Oca i Sina prekinula.

“Kad je to čuo prisutni narod, … kazaše: Anđeo mu je govorio.” Međutim, Grci koji su se raspitivali vidjeli su oblak, čuli glas, shvatili njegovo značenje i doista prepoznali Krista; On im se otkrio kao Poslani od Boga.

Božji glas čuo se prigodom Isusova krštenja na početku Njegove službe i ponovno prigodom Njegovog preobraženja na Gori. Sad se čuo po treći put na kraju Njegove službe, u nazočnosti velikog broja ljudi i u posebnim okolnostima. Isus je upravo izrekao najozbiljniju istinu o stanju Židova. Uputio je svoj posljednji poziv i objavio njihovu sudbinu. Sad je Bog ponovno stavio svoj pečat na poslanje svojega Sina. Priznao je Onoga koga je Izrael odbacio. “Ovaj glas nije došao radi mene”, rekao je Isus, “nego radi vas.” To je bio vrhunski dokaz o Njegovom mesijanstvu, znak od Oca da je Isus govorio istinu i da je bio Božji Sin.

“Sad je sud ovome svijetu!” nastavio je Krist. “Sad će knez ovoga svijeta biti bačen van! A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi. To reče da naznači kakvom smrti ima umrijeti.” Ovo je kriza svijeta. Ako postanem žrtva za grijehe ljudi, svijet će se prosvijetliti. Sotonina vlast nad ljudskim dušama bit će slomljena. Izbrisani Božji lik obnovit će se u ljudskom rodu i obitelj svete i vjerne Božje djece na kraju će naslijediti nebeski dom. To će biti plod Kristove smrti. Spasitelj je u duhu promatrao prizor pobjede koji se pojavio pred Njim. Vidio je križ, grubi, sramni križ, sa svim pratećim strahotama, kako blista slavom.

Međutim, djelo spasenja ljudi nije sve što je ostvareno križem. Božja se ljubav otkrila svemiru. Knez ovoga svijeta je “istjeran”. Optužbe što ih je Sotona iznosio protiv Boga su opovrgnute. Prijekori koji su upućeni Nebu zauvijek su odbačeni. Anđeli, kao i ljudi, privučeni su Otkupitelju. “A ja, kad budem podignut sa zemlje,” rekao je On, “sve ću ljude privući k sebi.”

Mnogi ljudi bili su oko Krista dok je izgovarao ove riječi i jedan je rekao: “‘Mi smo iz Zakona naučili da će Mesija ostati zauvijek. Kako ti možeš reći da Sin Čovječji treba da bude podignut? Tko je taj Sin Čovječji?’ Tada im reče Isus: ‘Još je malo vremena svjetlo među vama. Hodite dok imate svjetlo, da vas ne bi osvojila tama! Tko ide u tami, ne zna kamo ide. Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo, da budete sinovi svjetla!’”

“Iako je tako velika čudesa pred njima činio, nisu mu vjerovali.” Jednom su upitali Spasitelja: “Koji znak, dakle, činiš … da ti povjerujemo kad ga vidimo?” (Ivan 6,30) Oni su primili bezbrojne znakove, ali su zatvorili svoje oči i otvrdnuli svoja srca. Sad kad je sâm Otac progovorio, i kad više nisu mogli tražiti neki drugi znak, opet nisu htjeli vjerovati.

“Ipak su mnogi i od članova Velikog vijeća vjerovali u njega. Ali zbog farizeja nisu to javno priznavali, da ne budu izopćeni iz sinagoge.” Više su voljeli ljudsku hvalu nego Božje odobravanje. Da bi se spasili od prijekora i sramote, odrekli su se Krista i odbacili ponudu vječnog života. A kako je mnogo onih koji su kroz sve vjekove isto postupili! Na sve se njih odnose Spasiteljeve riječi opomene: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga.” “Tko mene prezire”, rekao je Isus, “i ne prima mojih riječi, imat će svog suca. — Riječ koju sam vam navješćivao sudit će mu u posljednji dan.” (Ivan 12,48)

Teško onima koji ne znaju vrijeme svojega pohođenja! Polako i žalosna srca Krist je zauvijek napustio predvorje Hrama.

Na Maslinskoj gori

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 24; Marku 13; Luki 21,5-38
Kristove riječi svećenicima i poglavarima: “Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama — pusta!” (Matej 23,38) probudile su strah u njihovom srcu. Činili su se ravnodušnima, ali stalno su razmišljali o značenju tih riječi. Činilo se kao da im prijeti neka nevidljiva opasnost. Je li moguće da će ovaj veličanstveni Hram, koji je bio ponos cijelog naroda, uskoro postati gomilom ruševina? I učenici su predosjećali zlo i nespokojno su očekivali mnogo određenije Isusovo upozorenje. Dok su s Njim izlazili iz Hrama, skrenuli su Isusovu pozornost na Njegovu postojanost i ljepotu. Kamenje Hrama bilo je od najčistijeg mramora, savršene bjeline, a neko od njih izuzetne veličine. Dio zida odolio je opsadi Nabukodonozorove vojske. Savršeno izgrađen izgledao je kao jedinstven kamen, sav izvađen iz kamenoloma. Učenici nisu mogli razumjeti kako ti moćni zidovi mogu biti porušeni.

Što je mogao misliti Odbačeni dok je Njegova pozornost bila usmjeravana na veličanstvenost Hrama? Prizor pred Njim doista je bio izniman, ali On je s tugom rekao da sve to vidi. Zgrade su doista veličanstvene. Vi pokazujete na ove zidove kao da su potpuno neuništivi, ali čujte moje riječi: Doći će dan kad “ovdje sigurno neće ostati ni kamen na kamenu. Svaki će se srušiti”.

Kristove riječi izgovorene su pred velikim brojem slušatelja, ali kad je ostao sâm i sjeo na Maslinskoj gori, prišli su Mu Petar, Ivan, Jakov i Andrija i rekli: “Kaži nam kad će to biti i koji je znak tvoga dolaska i svršetka svijeta?” Isus svojim učenicima nije odgovorio odvajajući razorenje Jeruzalema od velikog Dana svojeg dolaska. Združio je opise ovih dvaju događaja. Da je svojim učenicima otkrio buduće događaje onako kao što ih je sam vidio, oni ne bi mogli podnijeti taj prizor. U svojoj milosti prema njima združio je opise ovih dviju velikih kriza, prepuštajući učenicima da sami odrede značenje. Kad je govorio o razorenju Jeruzalema, Njegove proročke riječi dosezale su daleko iza tog događaja do konačnog uništenja u onaj dan kad će Gospodin ustati sa svojeg mjesta da kazni svijet za njegovo bezakonje, kad će zemlja otkriti svoje krvi i neće više pokrivati svoje pobijene. Sve ovo izlaganje upućeno je ne samo učenicima, već i onima koji će živjeti u posljednjim prizorima povijesti ove Zemlje.

Obraćajući se učenicima, Krist je rekao: “Pazite da vas tko ne zavede, … jer će mnogi doći pod mojim imenom i reći: ‘Ja sam Mesija’ i mnoge će zavesti.” Pojavit će se mnogi lažni mesije, tvrdeći da čine čuda i izjavljujući da je došlo vrijeme oslobođenja židovskog naroda. Oni će prevariti mnoge. Kristove su se riječi ispunile. Između Njegove smrti i opsade Jeruzalema pojavili su se mnogi lažni mesije. Međutim, ova opomena dana je i onima koji žive u ovom vijeku. Iste prijevare koje su se činile prije razorenja Jeruzalema, činile su se tijekom vjekova i opet će se činiti.

“Čut ćete za ratove i glasine o ratovima. Gledajte da se ne uznemirujete! Jer to se mora dogoditi, ali nije još svršetak.” Prije razorenja Jeruzalema ljudi su se borili za vrhovnu vlast. Kraljevi su ubijani. Oni, za koje se pretpostavljalo da su najbliži prijestolju, bili su ubijani. Bilo je ratova i glasova o ratovima. “Mora to biti,” rekao je Krist, ali za židovski narod kao narod “još nije svršetak. Dići će se narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. Bit će potresa zemlje u raznim mjestima; bit će gladi. To je početak strašnih bolova.” Krist je rekao da će rabini, kad vide te znakove, proglasiti ih za Božji sud nad narodima zbog toga što Njegov izabrani narod drže u ropstvu. Oni će izjaviti da su ti znakovi obilježja Mesijinog dolaska. Nemojte dopustiti da vas prevare, jer oni su početak Njegovih sudova. Ljudi su gledali samo na sebe. Nisu se pokajali i obratili da bih ih ja iscijelio. Znakovi koje oni tumače kao obilježja njihovog oslobođenja iz ropstva znakovi su njihovog uništenja.

“Tada će vas podvrći mukama i ubijati vas, i sav svijet zamrzit će vas zbog mene. I mnogi će tada posrnuti u vjeri; izdavat će jedni druge i mrzit će se međusobno.” Kršćani su sve ovo pretrpjeli. Očevi i majke izdavali su svoju djecu. Djeca su izdavala svoje roditelje. Prijatelji su izručivali svoje prijatelje Velikom vijeću. Progonitelji su ostvarivali svoju namjeru ubojstvom Stjepana, Jakova i drugih kršćana.

Preko svojih slugu Bog je pružio hebrejskom narodu posljednju priliku za pokajanje. Otkrivao se preko svojih svjedoka u njihovom uhićenju, suđenju i zatvoru. Ipak, njihovi su im suci izricali smrtne presude. To su bili ljudi kojih svijet ne bješe dostojan i time što su ih ubijali, Hebreji su iznova raspinjali Božjega Sina. Tako će to opet biti. Vlast će donositi zakone koji će ograničavati vjersku slobodu. Prisvojit će pravo koje pripada samo Bogu. Smatrat će da mogu vršiti pritisak na savjest, nad kojom samo Bog ima pravo. Upravo sada oni počinju; nastavit će provoditi ovo djelo sve dok ne stignu do granice preko koje ne mogu prijeći. Bog će posredovati za svoj vjerni narod koji drži Zapovijedi.

U svakoj prigodi kad nastupi progonstvo, oni koji su očevici donose odluke ili za Krista ili protiv Njega. Oni koji pokažu sućut prema onima koji su nepravedno osuđeni, pokazuju svoju privrženost Kristu. Drugi su pogođeni zato što se načela istine neposredno kose s njihovim postupcima. Mnogi se spotiču i padaju, odričući se vjere koju su nekada zastupali. Oni koji otpadnu u vrijeme kušnje, da bi sačuvali svoju sigurnost, lažno će svjedočiti i izdavat će svoju braću. Krist je upozorio na ovo da ne bismo bili iznenađeni neshvatljivim, surovim postupkom onih koji odbacuju svjetlost.

Krist je svojim učenicima dao znak o uništenju koje će doći na Jeruzalem i poučio ih kako da se spase: “A kad vidite Jeruzalem opkoljen vojskom, onda znajte da je blizu njegovo opustošenje. Koji tada budu u Judeji, neka bježe u gore! Koji budu u Jeruzalemu, neka iziđu van! A koji budu na polju, neka se ne vraćaju u grad! Jer bit će u to vrijeme kazne, kada će se ispuniti sve što je pisano!” Ova opomena je dana da bude prihvaćena nakon četrdeset godina, prigodom razorenja Jeruzalema. Kršćani su poslušali ovu opomenu i nijedan nije poginuo prigodom zauzimanja grada.

“Molite da vaš bijeg ne bude zimi ili u subotu”, rekao je Krist. On koji je načinio subotu nije je ukinuo prikovavši je na križ. Subota nije ukinuta niti poništena Njegovom smrću. Četrdeset godina nakon Njegovog raspeća ona je i dalje trebala biti poštovana kao sveta. Četrdeset godina učenici su se trebali moliti da njihovo bježanje ne bude u subotnji dan.

Od razorenja Jeruzalema, Krist je brzo prešao na jedan veći događaj, na posljednju kariku u lancu povijesti ove Zemlje, na dolazak Božjeg Sina u veličanstvu i slavi. Između ovih dvaju događaja pred Kristovim očima, jasno se vide dugi vjekovi tame, vjekovi u kojima će Njegova Crkva biti obilježena krvlju, suzama i samrtnim mukama. Njegovi učenici sada nisu mogli podnijeti promatranje takvih prizora i Isus ih je samo ukratko spomenuo. “Jer će tada biti tolika nevolja”, rekao je, “kakve nije bilo od postanka svijeta do sada, niti će je biti. I kad se ne bi skratili ti dani, nitko se ne bi spasio. Ali radi izabranika ti će se dani skratiti.” Tijekom više od tisuću godina na Kristove sljedbenike dolazit će takvo progonstvo kakvo svijetu nije nikada ranije bilo poznato. Milijuni Njegovih vjernih svjedoka bit će ubijeni. Da se Božja ruka nije ispružila da sačuva svoj narod, svi bi izginuli. “Ali radi izabranika”, rekao je, “ti će se dani skratiti.”

Riječima koje se ne mogu pogrešno razumjeti naš Gospodin sad govori o svojem drugom dolasku i upozorava na opasnosti koje će prijetiti uoči Njegova dolaska na Zemlju. “Ako vam tko tada rekne: ‘Slušaj! Mesija je ovdje’ ili ‘ondje’ — ne vjerujte, jer će se pojaviti lažne mesije i lažni proroci te će činiti tolike čudesne znakove da bi zaveli, kad bi bilo moguće i same izabranike. Eto, kazah vam unaprijed! Zato, reknu li vam: ‘Eno ga u pustinji!’ — nemojte izlaziti! ‘Eno ga u tajnim odajama!’ — nemojte vjerovati. Jer će dolazak Sina Čovječjega biti sličan munji što sijevne na istoku i rasvijetli sve do zapada.” Kao jedan od znakova razorenja Jeruzalema Krist je spomenuo: “Jer će se pojaviti lažne mesije i lažni proroci … i mnoge će zavesti”. Izišli su lažni proroci koji su prevarili narod i mnoge odveli u pustinju. Opsjenari i vračari, tvrdeći da imaju čudesnu silu, odvlačili su za sobom narod u samoću planina. Ali ovo proročanstvo izgovoreno je i za posljednje dane. To je znak i drugog dolaska. Čak i danas lažni kristi i lažni proroci pokazuju i čuda kako bi zaveli Njegove učenike. Zar ne čujemo uzvik: “Evo ga u pustinji”? Zar nisu tisuće izišle u pustinju nadajući se da će naći Krista? A zar se i danas s tisuća skupova, na kojima ljudi tvrde da održavaju vezu s duhovima umrlih, ne čuje uzvik: “Eno ga u tajnim odajama!” To je upravo tvrdnja koju spiritizam ističe. Ali što Krist kaže? “Nemojte vjerovati. Jer će dolazak Sina Čovječjega biti sličan munji što sijevne na istoku i rasvijetli sve do zapada.”

Spasitelj daje znakove svojega dolaska, a i više od toga. On utvrđuje vrijeme kad će se pojaviti prvi od tih znakova: “Odmah poslije nevolje tih dana sunce će pomrčati, mjesec neće sjati, s neba će zvijezde padati i nebeska zviježđa će se uzdrmati. Tada će se ukazati na nebesima znak — Sin Čovječji; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. I on će poslati anđele svoje s glasnom trubom da skupe izabranike njegove od četiri vjetra, od jednoga kraja nebesa do drugoga.”

Na kraju velikog papinskog progonstva, izjavio je Krist, Sunce će pomrčati i Mjesec neće davati svoju svjetlost. Nakon toga zvijezde će padati s neba. A On kaže: “Razumijte ovu usporedbu na primjeru smokve! Čim joj granje postane nježno i potjera lišće, znate da je ljeto blizu. Tako i vi, kad vidite sve to, znajte da je blizu — na samim vratima!” (Matej 24,32.33)

Krist je dao znakove svojega dolaska. On izjavljuje da mi možemo znati kad je blizu, čak pred vratima. On govori o onima koji vide te znakove: “Ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne zbude.” Ovi znakovi su se pokazali. Sada sigurno znamo da je Gospodnji dolazak blizu. “Nebo će i zemlja proći”, kaže On, “ali riječi moje neće proći.”

Krist će doći s oblacima i velikom slavom. Mnoštvo sjajnih anđela će Ga pratiti. On će doći uskrisiti mrtve i preobraziti žive svete ljude iz slave u slavu. On će doći prihvatiti one koji su Ga voljeli i koji su držali Njegove Zapovijedi i uzeti ih k sebi. Nije zaboravio na njih niti na svoje obećanje. Karike obiteljskog lanca opet će se spojiti. Dok gledamo svoje preminule, možemo razmišljati o jutru kad će odjeknuti Božja truba, “i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se preobraziti”. (1. Korinćanima 15,51) Još malo pa ćemo vidjeti Kralja u Njegovoj krasoti. Još malo i On će otrti sve suze s naših očiju. Još malo i On će nas “postaviti neporočne i razdragane pred njegovom slavom” (Juda 24). Zbog toga je, dajući znakove svojega dolaska, rekao: “Kada to počne bivati, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.”

Pa ipak, Krist nije otkrio dan i čas svojega dolaska. On je jasno rekao svojim učenicima da sâm ne može objaviti dan i čas svojeg drugog pojavljivanja. Da je imao slobodu ovo im otkriti, zašto bi ih trebao bodriti da očuvaju stanje stalnog iščekivanja? Ima onih koji tvrde da znaju točan dan i čas Gospodnjeg dolaska. Oni su vrlo ozbiljni u raspoređivanju događaja u budućnosti. Ali, Gospodin ih je opomenuo da napuste tlo koje zauzimaju. Točno vrijeme drugog dolaska Sina Čovječjega je Božja tajna.

Krist nastavlja opisujući stanje svijeta prigodom Njegovog dolaska: “Kao što je bilo u Noino vrijeme, tako će biti za dolaska Sina Čovječjega. Kao što su ljudi jeli i pili, ženili se i udavali u vrijeme što je prethodilo potopu, i to sve do dana kad Noa uđe u lađu, a da ništa nisu naslućivali dok ne dođe potop i sve ih odnese, tako će biti i za dolaska Sina Čovječjega.” Krist ovdje ne iznosi zemaljski milenij, tisuću godina tijekom kojih se svi trebaju pripremiti za vječnost. On nam govori da će, kad Sin Čovječji ponovno dođe, biti kao što je bilo u Noino vrijeme.

Kako je bilo u Noino vrijeme! “Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća.” (Postanak 6,5) Stanovnici pretpotopnog svijeta odvratili su se od Jahve, ne želeći vršiti Njegovu svetu volju. Slijedili su svoju grešnu maštu i izopačene misli. Uništeni su zbog svojega bezakonja, a i danas svijet ide istim putom. On ne pokazuje nikakve laskave znakove tisućugodišnje slave. Prijestupnici Božjeg zakona ispunjavaju Zemlju zlom. Njihove kladionice, njihove konjske trke, njihovo kockanje, njihova raspusnost, njihov razvratan život, njihove neukrotive strasti … brzo ispunjavaju svijet nasiljem.

U proročanstvu o uništenju Jeruzalema Krist je rekao: “Razmahat će se bezakonje i ljubav će kod mnogih ohladnjeti. Ali tko ustraje do konca, bit će spašen. Ova Radosna vijest o Kraljevstvu propovijedat će se po svemu svijetu, svim narodima za svjedočanstvo.” Ovo će se proročanstvo ponovno ispuniti. Veliko bezakonje onog doba potpuno odgovara bezakonju u ovom naraštaju. Tako je to i s proročanstvom o propovijedanju Evanđelja. Prije pada Jeruzalema, Pavao, nadahnut Svetim Duhom, objavljuje da je Radosna vijest “propovijedana svakom stvorenju pod nebom” (Kološanima 1,23). Tako i sada, prije dolaska Sina Čovječjega, vječno Evanđelje treba propovijedati “svakom narodu i plemenu, jeziku i puku” (Otkrivenje 14,6.14). Bog “je odredio dan kada će pravedno suditi svemu svijetu”. (Djela 17,31) Krist nam govori kad će taj dan doći. On ne kaže da će se sav svijet obratiti, već da će se propovijedati “ova Radosna vijest po svemu svijetu, svim narodima za svjedočanstvo, i tada će doći svršetak”. U našoj je moći da objavljivanjem Radosne vijesti svijetu ubrzamo Gospodnji dolazak. Mi ne trebamo samo čekati, već i ubrzati dolazak Božjeg dana (2. Petrova 3,12). Da je Kristova Crkva izvršila svoj određeni rad kako joj je to Gospodin zapovjedio, cijeli bi svijet dosad bio opomenut i Gospodin Isus bi u sili i velikoj slavi došao na našu Zemlju.

Kad je opisao znakove svojega dolaska, Krist je rekao: “Tako i vi kad vidite sve to, znajte da je blizu — na samim vratima!” “Budite oprezni! Bdijte, jer ne znate kad će doći to vrijeme!” Bog je uvijek opominjao ljude o sudovima koji će doći. Oni koji su vjerovali Njegovoj vijesti za svoje vrijeme i koji su se vladali po svojoj vjeri, poslušni Njegovim zapovijedima, izbjegli su osude koje su stigle neposlušne i nevjerne. Riječ je došla Noi: “Uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju, jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu.” Noa je poslušao i bio spašen. Vijest je došla Lotu: “Na noge! Odlazite iz ovog mjesta, jer će Jahve uništiti grad!” (Postanak 7,1; 19,14) Lot se stavio pod zaštitu nebeskih vjesnika i bio spašen. Tako su i Kristovi učenici dobili opomenu o razorenju Jeruzalema. Oni koji su pazili na znak o nastupanju uništenja i sklonili se iz grada, izbjegli su uništenje. Tako je i nama sada dana opomena o Kristovom drugom dolasku i o uništenju koje će doći na svijet. Oni koji poslušaju upozorenje bit će spašeni.

Zato što ne znamo točno vrijeme Njegovog dolaska, dobili smo nalog da bdijemo. “Blago slugama koje gospodar, kada dođe, nađe gdje bdiju!” (Luka 12,37) Oni koji paze na Gospodnji dolazak ne čekaju uzalud. Očekivanje Kristovog dolaska treba pokrenuti ljude da se boje Gospodina i Njegove osude nad prijestupom. Ono ih treba probuditi da znaju koliko je veliki grijeh odbiti Njegovu ponudu milosti. Oni koji očekuju Gospodina čiste svoje duše poslušnošću istini. Oni ujedinjuju bdjenje s ozbiljnim radom. Zato što znaju da je Gospodin na vratima, njihova revnost postaje učinkovita u suradnji s božanskim silama u radu na spašavanju duša. To su vjerni i mudri sluge koji Gospodnjem domu “u pravo vrijeme daju hranu” (Luka 12,42). Oni objavljuju istinu koju je posebno moguće primijeniti na sadašnje vrijeme. Kao što su Henok, Noa, Abraham i Mojsije objavljivali istinu za svoje vrijeme, tako će sada Kristovi sluge uputiti posebnu opomenu svojemu naraštaju.

Međutim, Krist opisuje i drugu skupinu. “Ali ako zli sluga u srcu svome kaže: ‘Moj Gospodar neće doći zadugo’ i počne tući sudrugove te jesti i piti s pijanicama, doći će Gospodar njegov u dan kad ga ne očekuje i u čas koji ne poznaje.”

Zli sluga govori u svojem srcu: “Moj Gospodar neće doći zadugo.” On ne kaže da Krist neće doći. On se ne ruga misli o Njegovom drugom dolasku. Ali ipak u svojem srcu, svojim postupcima i riječima, objavljuje da Gospodnji dolazak kasni. On iz umova drugih potiskuje osvjedočenje da Gospodin dolazi brzo. Njegov utjecaj vodi ljude k lažnom, bezbrižnom odlaganju. Oni su ohrabreni u svojoj svjetovnosti i neosjetljivosti. Umom vladaju zemaljske strasti, izopačene misli. Zli sluga jede i pije s pijanicama, sjedinjuje se sa svijetom u traženju zadovoljstva. On tuče svoje sudrugove, optužujući i osuđujući one koji su vjerni svojem Gospodaru. Miješa se sa svijetom. Sličan se izjednačuje sa sličnima u prijestupu. To je strašno izjednačavanje. Sa svijetom on je uhvaćen u zamku. “Doći će gospodar toga sluge u dan kad ga ne očekuje i u čas u koji i ne sluti te će ga strogo kazniti i dodijeliti mu sudbinu među nevjernicima.”

“Ne budeš li bdio, doći ću kao lopov, i sigurno nećeš znati u koji ću te čas iznenaditi.” (Otkrivenje 3,3) Kristov dolazak iznenadit će lažne učitelje. Oni govore: “Mir i sigurnost.” Kao i svećenici i učitelji prije pada Jeruzalema, brinu se da crkva uživa zemaljsko blagostanje i slavu. Znakove vremena tumače proizvoljno. Ali što kaže nadahnuta Riječ: “Baš tada će se iznenada na njih oboriti propast.” (1. Solunjanima 5,3) Dan Gospodnji doći će kao zamka na sve koji žive na Zemlji, na sve koji od ovog svijeta čine svoj dom. On će doći za njih kao lupež koji se prikrada.

Svijet, pun pobuna, pun bezbožnog zadovoljstva, spava, spava u tjelesnoj sigurnosti. Ljudi odlažu Gospodnji dolazak. Smiju se opomenama. Gordo se hvališu: “I dalje sve ostaje kako je bilo od početka stvorenja.” “I sutra će biti kao danas, izobilje veliko, preveliko!” (2. Petrova 3,4; Izaija 56,12) Još više ćemo uroniti u ljubav prema zadovoljstvu. Ali, Krist kaže: “Pazite! Dolazim kao lopov.” (Otkrivenje 16,15) Upravo u vrijeme kad se svijet s podsmijehom pita: “Gdje je njegov obećavani dolazak?” znakovi se ispunjavaju. Dok viču: “Mir i sigurnost”, dolazi iznenadno uništenje. Kad se rugač i onaj koji odbacuje istinu uzohole; kad se način poslovanja i stjecanja novca u raznim djelatnostima sprovodi bez poštovanja načela; kad učenik žudno teži za znanjem svega drugog samo ne Biblije, Krist dolazi kao lupež.

Na ovom svijetu sve je u pokretu. Znakovi vremena su zloslutni. Događaji koji dolaze već bacaju svoje sjenke. Božji Duh se povlači sa Zemlje i nesreća slijedi nesreću na moru i kopnu. Podižu se vihori, potresi, požari, poplave i ubojstva na svakom koraku. Tko može čitati budućnost? Gdje je sigurnost? Nema sigurnosti ni u čemu što je ljudsko ili zemaljsko. Ljudi se brzo svrstavaju pod zastavu koju su izabrali. Uzbuđeno čekaju i promatraju pokrete svojih vođa. Ima i takvih koji čekaju, bdiju i rade za dolazak našeg Gospodina. Druga skupina stupa u redove kojima upravlja veliki otpadnik. Malo njih srcem i dušom vjeruje da moramo izbjeći grob i zadobiti Nebo.

Kriza nam se postupno prikrada. Sunce sije na nebu, putujući svojom uobičajenom putanjom, a nebesa još uvijek kazuju slavu Božju. Ljudi još uvijek jedu i piju, sade i zidaju, žene se i udaju. Trgovci još uvijek kupuju i prodaju. Ljudi se međusobno sukobljavaju u borbi za najviša mjesta. Poklonici zadovoljstava još uvijek se tiskaju po kazalištima, na konjskim trkama i u kockarnicama. Posvuda prevladava najveće ushićenje, a čas kušnje brzo se završava i svaki slučaj ubrzo će biti odlučen za vječnost. Sotona vidi da je njegovo vrijeme kratko. On je pokrenuo sve svoje snage kako bi ljude prevario, zaveo, zadržao u svojoj službi i zanio, dok se dan probe ne završi i vrata milosti zauvijek ne zatvore.

Riječi opomene našega Gospodina s Maslinske gore svečano dopiru kroz sve vjekove do nas danas: “Pazite sami na se da vam srca ne otvrdnu od razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život, da vas ne uhvati iznenada onaj dan kao zamka. … Bdijte i molite svaki čas, da biste mogli umaći svemu onomu što se ima dogoditi i održati se pred Sinom Čovječjim.”