“Jednomu od ove moje najmanje braće”

 Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 25,31-46
“Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se pred njim skupiti svi narodi, a on će ih razlučiti jedne od drugih.” Ovako je Krist na Maslinskoj gori svojim učenicima opisao prizor velikog Sudnjeg dana. Istaknuo je da će se odluka ovog Suda donijeti na osnovi jedne pojedinosti. Kad se narodi budu okupili pred Njim, postojat će samo dvije skupine ljudi, a njihova vječna sudbina bit će određena onim što su učinili ili zanemarili učiniti za Njega u osobi siromašnih i napaćenih.

Toga dana Krist neće prikazati ljudima veliko djelo što ga je On učinio za njih dajući svoj život za njihovo otkupljenje. Prikazat će djelo koje su oni vjerno obavili za Njega. Onima koje je postavio sebi s desne strane reći će: “Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta! Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah putnik, i primiste me; bijah gô, i obukoste me; bijah bolestan, i pohodiste me; bijah u tamnici, i dođoste k meni.” Međutim, oni koje Isus pohvaljuje ne znaju da su služili Njemu. Na njihova pitanja puna dvojbe On ovako odgovara: “Kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.”

Isus je rekao svojim učenicima da će na njih omrznuti svi ljudi, da će biti progonjeni i mučeni. Mnogi će biti istjerani iz svojih domova i prepušteni siromaštvu. Mnogi će biti ucviljeni bolešću i oskudicom. Mnogi će biti bačeni u zatvor. Svima koji napuštaju prijatelje ili svoj dom zbog Njega, On je obećao stostruko više u ovom životu. Sad je obećao poseban blagoslov svima koji će služiti svojoj braći. U svima koji pate zbog mojeg imena, kaže Isus, trebate prepoznati mene. Kao što biste poslužili meni, tako trebate poslužiti njima. To je dokaz da ste moji učenici.

Svi koji su rođeni u nebeskoj obitelji, u osobitom su smislu braća našega Gospodina. Kristova ljubav povezuje članove Njegove obitelji u zajednicu, i gdje god se ona pokaže, otkriva se božansko srodstvo. “Tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga.” (1. Ivanova 4,7)

Oni koje Krist pohvaljuje na Sudu, možda su malo poznavali teologiju, ali su gajili Njegova načela. Pod utjecajem božanskog Duha bili su blagoslov ljudima oko sebe. Čak i među neznabošcima ima onih koji su gajili duh ljubaznosti; prije nego što su riječi života doprle do njih, prijateljski su primili misionare i služili im čak po cijenu svojeg života. Među neznabošcima ima onih koji ne znajući obožavaju Boga, onih koje svjetlost nikada nije dosegla preko ljudskih oruđa. Oni neće propasti. Premda ne poznaju Božji pisani Zakon, čuli su Njegov glas kako im govori u prirodi i činili ono što Zakon zahtijeva. Njihova djela potvrđuju da je Sveti Duh dirnuo njihova srca i Bog ih je prepoznao kao svoju djecu.

Koliko će se iznenaditi i radovati najmanji među narodima i među neznabošcima kad sa Spasiteljevih usana čuju: “Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.” Kako će radosno biti Srce Beskonačne Ljubavi kad na Njegove riječi odobravanja Njegovi sljedbenici s iznenađenjem i radošću podignu svoj pogled.

Ali, Kristova ljubav ne obuhvaća samo neku određenu skupinu ljudi. On se poistovjećuje sa svakim djetetom ljudskoga roda. Da bismo mogli postati članovi nebeske obitelji, On je postao članom zemaljske. On je Sin Čovječji i stoga brat svakom Adamovom sinu i kćeri. Njegovi se sljedbenici ne trebaju isključiti iz svijeta koji propada oko njih. Oni su dio velikog mozaika ljudskog roda, i Nebo na njih gleda kao na braću grešnicima, a isto tako i svetim ljudima. Kristova ljubav privija k sebi pale, zabludjele i grešne, i svako djelo ljubaznosti učinjeno da se podigne neka posrnula duša, svako djelo milosrđa, prihvaća se kao da je učinjeno Njemu.

Nebeski anđeli poslani su da služe onima koji će naslijediti spasenje. Sad još ne znamo tko su oni, još nije pokazano tko će pobijediti i sudjelovati u nasljedstvu svetih u svjetlosti, ali nebeski anđeli prolaze svuda, dužinom i širinom Zemlje, tražeći da utješe žalosne, zaštite one koji su u opasnosti i pridobiju ljudska srca za Krista. Oni nikoga ne zanemaruju niti mimoilaze. Bog ne gleda tko je tko, već se podjednako skrbi za sve duše koje je stvorio.

Kad otvorite vrata Kristovim predstavnicima koji su u nevolji i koji pate, primate dobrodošlicom nevidljive anđele, pozivate društvo nebeskih bića. Oni donose svijetu ozračje radosti i mira. Oni dolaze s hvalom na svojim usnama, a na Nebu se čuje pjesma koja joj odgovara. Svako djelo milosrđa stvara glazbu na Nebu. Otac na svojem prijestolju ubraja nesebične djelatnike u svoje najdragocjenije blago.

Oni s lijeve strane Kristu, oni koji su Ga zanemarili u osobama siromašnih i onih koji pate, nisu bili svjesni svoje krivnje. Sotona ih je zaslijepio; nisu shvatili što duguju svojoj braći. Bili su zaokupljeni sami sobom i nisu se brinuli za potrebe drugih.

Bogatima je Bog dao bogatstvo da otklone i ublaže patnje Njegove djece, ali su oni vrlo često ravnodušni prema potrebama drugih. Osjećaju se višim od svoje siromašne braće. Oni se ne postavljaju u položaj siromašnoga. Ne shvaćaju kušnje i borbe siromašnih i čak se u raskošnim crkvama odvajaju od siromašnih. Novac koji je Bog dao da bi blagoslovio nevoljne, troši se za pothranjivanje ponosa i sebičnosti. Siromašnima se svakodnevno uskraćuje spoznaja koju bi trebali imati o nježnoj Božjoj milosti, jer je On dao obilne darove da bi oni mogli biti podržani u svojim životnim potrebama. Prisiljeni su osjetiti siromaštvo koje sužava život, pa često dolaze u kušnju da postanu zavidljivi, ljubomorni i puni loših nagađanja. Oni koji nisu trpjeli pritisak oskudice vrlo često postupaju prema siromašnima s omalovažavanjem i čine da se ovi osjećaju još jadnije.

Ali Krist sve to promatra i kaže da je bio gladan i žedan, da je bio stranac, da je bio bolestan, da je bio u tamnici. Dok ste se vi gostili za svojim prepunim stolom, ja sam gladovao u kolibi ili na pustoj ulici. Dok ste uživali u svojem raskošnom domu, ja nisam imao gdje glave zakloniti. Dok ste svoje ormare punili skupocjenom odjećom, ja sam bio u siromaštvu. Dok ste išli za svojim zadovoljstvima, ja sam propadao u tamnici.

Kad ste udijelili malo kruha gladnim siromasima, kad ste dali neku iznošenu odjeću da ih zaštiti od ljute zime, jeste li se sjetili da dajete Gospodinu slave? Svakog dana u vašem životu bio sam blizu vas u osobi ovih jadnika, ali me niste tražili. Niste željeli moje društvo. Ja vas ne poznajem.

Mnogi smatraju velikom prednošću posjet mjestima iz Kristovog života na Zemlji, hodanje stazama kojima je On prošao, promatranje jezera kraj kojeg je volio poučavati, kao i brda i dolina na kojima je često počivao Njegov pogled. Ali mi ne moramo poći u Nazaret, Kafarnaum ili Betaniju da bismo išli Isusovim stopama. Njegove stope naći ćemo kraj bolesničke postelje, u bijednim straćarama, na prepunim ulicama velikoga grada i na svakom mjestu na kojem se nalaze ljudska srca gladna utjehe. Ići ćemo Njegovim stopama ako činimo ono što je On činio dok je bio na Zemlji.

Svi mogu nešto učiniti. “Jer siromahe ćete uvijek imati sa sobom” (Ivan 12,8), rekao je Isus, i stoga nitko ne bi trebao misliti da ne postoji mjesto na kojemu ne može raditi za Njega. Milijuni ljudskih duša, koji sputani okovima neznanja i grijeha nisu nikada čuli o Kristovoj ljubavi prema njima, stoje na rubu propasti. Da smo mi na njihovom mjestu, što bismo željeli da oni učine za nas? Imamo najsvečaniju obvezu da učinimo za njih sve što je u našoj moći. Kristovo pravilo života, prema kojem će svatko od nas stajati ili pasti na Sudu, glasi: “Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!” (Matej 7,12)

Spasitelj je dao svoj dragocjeni život da bi osnovao Crkvu koja će biti sposobna voditi brigu o žalosnim dušama koje su u kušnji. Zajednica vjernih može biti siromašna, neobrazovana i nepoznata, ali u Kristu oni mogu obavljati rad u domu, u susjedstvu, u crkvi, pa čak i u “drugim krajevima”, čiji će rezultat biti tako dalekosežan kao vječnost.

Zato što se ovaj rad zanemaruje, mnoštvo mladih učenika nikada ne napreduje dalje od puke abecede kršćanskog iskustva. Svjetlost koja je plamtjela u njihovom srcu dok im je Isus govorio — Opraštaju ti se grijesi tvoji! — mogli su sačuvati pomažući onima koji su se nalazili u nevolji. Neumorna snaga, koja je tako često izvor opasnosti za mlade, može se usmjeriti kanalima kroz koje bi potekla u rijeci blagoslova. “Ja” bi bilo zaboravljeno u ozbiljnom radu za dobro drugih.

Veliki Pastir služit će onima koji služe drugima. Oni će piti od rijeke života i ugasit će žeđ. Neće težiti za uzbudljivim zabavama ili nekom promjenom u svojem životu. Najvažniji predmet njihovog zanimanja bit će kako da spase duše koje se nalaze pred propašću. Njihovi odnosi s društvom bit će korisni. Otkupiteljeva ljubav privući će i ujediniti srca.

Kad shvatimo da smo Božji suradnici, Njegova obećanja nećemo objavljivati ravnodušno. Ona će gorjeti u našim srcima i raspaliti se na našim usnama. Kad ga je pozvao da služi neukom, nediscipliniranom i buntovnom narodu, Bog je Mojsiju dao obećanje: “Ja ću osobno s tobom poći … i počinak ti priuštiti.” Rekao je i: “Ja ću biti s tobom.” (Izlazak 33,14; 3,12) Ovo je obećanje svima koji umjesto Krista rade za siromašne i napaćene ljude.

Ljubav prema čovjeku je zemaljski izraz ljubavi prema Bogu. Kralj slave postao je jedno s nama da bi nam usadio ovu ljubav, da bi nas učinio djecom jedne obitelji. Kad se ispune Njegove oproštajne riječi — “Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas!” (Ivan 15,12) — kad budemo voljeli ovaj svijet kao što ga je On volio, tada je ostvarena Njegova misija za nas. Pripremljeni smo za Nebo — jer imamo Nebo u svom srcu.

“Izbavi one koje vode u smrt; i spasavaj one koji posrćući idu na stratište. Ako kažeš: ‘Nismo za to znali’, ne razumije li onaj koji ispituje srca? I ne znade li onaj koji ti čuva dušu? I ne plaća li on svakomu po njegovim djelima?” (Izreke 24,11.12) U veliki dan Suda, one koji nisu radili za Krista, koji su išli kroz život misleći na sebe i brinući se za sebe, Sudac cijele Zemlje postavit će zajedno s onima koji čine zlo. Njima će se izreći ista osuda.

Svakoj duši nešto je povjereno. Od svakoga će Veliki Pastir zahtijevati: “Gdje je stado što ti je predano, stado slave tvoje?” i “Što ćeš reći kad te pohodi?” (Jeremija 13,20.21)

Sluga slugama

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 22,7-18.24; Ivanu 13,1-17

U gornjoj sobi jedne kuće u Jeruzalemu Krist je sa svojim učenicima sjedio za stolom. Okupili su se kako bi praznovali Pashu. Spasitelj je želio s Dvanaestoricom proslaviti ovaj blagdan. Znao je da je došao Njegov čas; On sâm bio je pravo pashalno Janje i na dan kad se jela pasha trebao je biti žrtvovan. Uskoro je trebao ispiti čašu srdžbe; primiti posljednje krštenje patnjama. Međutim, preostalo Mu je još nekoliko mirnih sati, i njih je trebalo provesti za dobrobit svojih voljenih učenika.

Cjelokupan Kristov život bio je život nesebične službe. Ne “da mu služe, nego da on služi” (Matej 20,28) bila je pouka svakog Njegovog djela. Ali učenici još nisu naučili ovu pouku. Na ovoj posljednjoj pashalnoj večeri Isus je ponovio svoje učenje slikovitim prikazom koji ga je zauvijek utisnuo u njihove umove i srca.

Razgovori između Isusa i Njegovih učenika obično su bili vrijeme tihe radosti koje su svi oni vrlo cijenili. Pashalne večeri bile su prizori osobite vrijednosti; ali je ovaj put Isus bio potišten. Njegovo srce pritiskivao je teret i sjenka je počivala na Njegovom licu. Kad se sastao s učenicima u gornjoj sobi, primijetili su da nešto teško pritiska Njegovu dušu, pa premda nisu znali razlog, suosjećali su u Njegovoj boli.

Kad su se okupili oko stola, tužnim glasom je rekao: “Vruće sam želio da blagujem s vama ovu pashalnu večeru prije svoje muke, jer je, kažem vam, sigurno više neću blagovati dok se ne ispuni u kraljevstvu Božjemu. Tada uze kalež, zahvali i reče: ‘Uzmite ga i podijelite ga među sobom, jer od sada sigurno više neću piti, kažem vam, od trsova roda dok ne dođe kraljevstvo Božje!’”

Krist je znao kako je došlo vrijeme da prijeđe iz ovog svijeta k Ocu. Kako je volio svoje koji su bili na svijetu, volio ih je do kraja. Sad se nalazio u sjenci križa i bol je tištala Njegovo srce. Znao je da će biti napušten u trenutku izdaje. Znao je da će biti ubijen u najvećem poniženju, onako kako se ubijaju zločinci. Znao je za nezahvalnost i surovost onih koje je došao spasiti. Znao je veličinu žrtve koju mora podnijeti i kako će za mnoge biti uzaludna. Znajući sve što Mu predstoji, prirodno je mogao biti svladan mišlju o svojem poniženju i patnji. Ali promatrao je Dvanaestoricu, koji su bili s Njim kao Njegovi najrođeniji i koji će nakon Njegovog ponižavanja, žalosti i bolnog iskustva biti ostavljeni da se sami bore u svijetu. Njegove misli o osobnim patnjama bile su uvijek povezane s Njegovim učenicima. Nije mislio na sebe. U Njegovim je mislima briga za njih bila najvažnija.

Isus je imao puno toga reći ove posljednje večeri koju je provodio sa svojim učenicima. Da su bili spremni primiti ono što im je On želio dati, bili bi sačuvani od boli koja je razdirala srce, od razočaranja i nevjerstva. Ali Isus je vidio da oni ne mogu podnijeti ono što im je trebao reći. Dok je promatrao njihova lica, riječi opomene i utjehe zadržale su se na Njegovim usnama. Trenuci su prolazili u tišini. Činilo se kao da Isus nešto očekuje. Učenicima je bilo neugodno. Sućut i nježnost pokrenuti Kristovom boli kao da su iščezli. Njegove riječi pune tuge, koje su otkrivale Njegove patnje, ostale su nezamijećene. Pogledi koje su upućivali jedni drugima otkrivali su ljubomoru i borbu za prvenstvo.

“Nastade prepirka među njima o tome tko bi od njih bio najveći.” Ovo prepiranje, nastavljeno i u Kristovoj nazočnosti, ožalostilo Ga je i ranilo. Učenici su se držali svoje omiljene zamisli da će Isus uspostaviti svoju vlast i zauzeti položaj na Davidovom prijestolju. Svaki od njih još uvijek je u svojem srcu čeznuo za najvišim mjestom u tom kraljevstvu. Procjenjivali su sebe i druge i, umjesto da svoju braću smatraju dostojnijom, sebe su stavljali na prvo mjesto. Jakovljev i Ivanov zahtjev da sjednu s desne i lijeve strane Kristovog prijestolja kod ostalih je potaknuo srdžbu. To što su se ova dva brata usudila tražiti najviši položaj toliko je uzbudilo ostalu desetoricu da im je zaprijetio rascjep. Osjećali su da se o njima pogrešno rasuđivalo, da se njihova vjernost i darovi nisu dovoljno cijenili. Juda je bio najoštriji prema Jakovu i Ivanu.

Kad su učenici ušli u dvoranu za večeru, njihova su srca bila ispunjena osjećajem uvrijeđenosti. Juda se progurao do Krista s lijeve strane, a Ivan je sjedio s desne. Ako je postojalo neko više mjesto, Juda ga je bio spreman zauzeti, a smatralo se da je to mjesto kraj Krista. A Juda je bio izdajnik.

Pojavio se još jedan razlog za raspravu. Na obredima je bilo uobičajeno da sluga opere noge gostima, pa su i ovaj put za to bile izvršene pripreme. Krčag, umivaonik i ubrus bili su spremni za pranje nogu, a kako nije bilo sluge, učenicima je palo u dio da to učine. Međutim, svaki učenik, popuštajući povrijeđenom ponosu, odlučio je ne izvršiti dužnost sluge. Svi su izrazili hladnokrvni nemar, naoko nesvjesni da bilo što moraju učiniti. Svojom su šutnjom odbacili mogućnost da se ponize.

Kako da Krist povede ove jadne duše tamo gdje Sotona nad njima neće izvojevati odlučujuću pobjedu? Kako im pokazati da ih sámo zvanje učenika ne čini učenicima ili osigurava mjesto u Njegovom kraljevstvu? Kako im pokazati da se stvarna veličina ogleda u službi ljubavi i pravoj poniznosti? Kako zapaliti ljubav u njihovim srcima i pripremiti ih da shvate ono što im je želio reći?

Učenici nisu učinili nikakav pokret da posluže jedan drugome. Isus je čekao neko vrijeme da vidi što će oni učiniti. Tada je On, božanski Učitelj, ustao od stola. Odlažući gornju haljinu koja bi Mu smetala, uzeo je ubrus i zapregao se. Iznenađeni učenici promatrali su sve to i u tišini čekali da vide što će uslijediti. “Zatim ulije vode u posudu za pranje te počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim bijaše opasan.” Ovaj postupak otvorio je oči učenicima. Gorki stid i poniženje ispunili su im srce. Razumjeli su neizgovoreni ukor i sebe sagledali u sasvim novom svjetlu.

Tako je Krist izrazio svoju ljubav prema svojim učenicima. Njihov sebičan duh nanosio Mu je bol, ali nije se upustio ni u kakvu raspravu s njima o ovoj njihovoj poteškoći. Umjesto toga, dao im je primjer koji oni nikada neće zaboraviti. Njegova se ljubav prema njima nije lako mogla pomutiti ili ugasiti. Znao je da Mu je Otac sve predao u ruke i da dolazi od Boga i ide k Bogu. Bio je u cijelosti svjestan svoje božanske naravi, ali je ostavio svoju kraljevsku krunu i vladarsku odjeću i uzeo obličje sluge. Jedno od posljednjih djela Njegovog života na Zemlji bilo je da se zapregne kao sluga i izvrši dužnost sluge.

Prije Pashe Juda se po drugi put sastao sa svećenicima i književnicima i zaključio sporazum da im preda Isusa u ruke. Ipak se nakon toga pomiješao s učenicima kao da je sasvim nevin i da se zanima oko pripreme za blagdan. Učenici nisu ništa znali o Judinoj namjeri. Jedino je Isus mogao pročitati njegovu tajnu. Ipak ga nije razotkrio. Isus je čeznuo za Judinom dušom. Za njim je osjećao isti teret kao i za Jeruzalemom kad je plakao nad tim gradom osuđenim na uništenje. Njegovo je srce vapilo: “Kako da te dam?” Silu te ljubavi osjetio je i Juda. Dok su Spasiteljeve ruke prale njegove prljave noge i dok ih je otirao ubrusom, Judino je srce bilo prožeto poticanjem da sada prizna svoj grijeh. Ali on se nije želio poniziti. Njegovo je srce otvrdnulo za pokajanje, i stare pobude otklonjene za trenutak ponovno su zagospodarile njime. Juda se sada vrijeđao zbog Kristovog čina pranja nogu učenicima. Ako se Isus može tako poniziti, mislio je, onda On ne može biti kralj Izraelov. Sve nade u svjetovne počasti u zemaljskom kraljevstvu bile su uništene. Juda je bio uvjeren da ne može ništa dobiti ako slijedi Krista. Budući da je vidio kako, po njegovom mišljenju, Isus sâm sebe podcjenjuje, bio je odlučan u svojoj namjeri da Ga se odrekne i prizna da je prevaren. Opsjednut zlim duhom odlučio je izvršiti djelo koje je prihvatio — izdaju svojega Gospodina.

Birajući položaj za stolom, Juda je pokušao zauzeti prvo mjesto, pa je Krist kao sluga prvo uslužio njega. Ivan, prema kojemu je Juda osjećao tako puno gorčine, bio je ostavljen da bude posljednji. Ali, Ivan to nije smatrao ni ukorom nitu ponižavanjem. Učenici su bili vrlo dirnuti dok su promatrali Kristovo djelo. Kad je došao red na Petra, začuđeno je uzviknuo: “Gospodine, ti da meni pereš noge?” Kristova mu je poniznost slomila srce. Obuzeo ga je stid na misao što ovu službu ne obavlja tko od učenika. “Što ja činim”, rekao je Krist, “ne možeš razumjeti sada, ali ćeš razumjeti poslije.” Petar nije mogao podnijeti da vidi samoga Gospodina, za koga je vjerovao da je Božji Sin, kako obavlja dužnost sluge. Svom dušom pobunio se protiv takvog ponižavanja. Nije shvatio da je Krist zato došao na svijet. Odlučno je uzviknuo: “Ne, nikada mi ti nećeš prati noge.”

Krist je ozbiljno odgovorio Petru: “Ako te ne operem, … nećeš imati dijela sa mnom.” Čin koji je Petar odbio bio je vrsta uzvišenijeg čišćenja. Krist je došao oprati srce od mrlje grijeha. Time što nije htio dopustiti Kristu da opere njegove noge, Petar je odbacio uzvišenije očišćenje koje je bilo obuhvaćeno nižim. On je, zapravo, odbacio svojega Gospodina. Za Učitelja nije poniženje ako Mu dopustimo da nas očisti. Prava poniznost znači sa zahvalnim srcem primiti sve što se čini za nas i ozbiljno raditi za Krista.

Na riječi: “Ako te ne operem, … nećeš imati dijela sa mnom”, Petar se odrekao svoje gordosti i samovolje. Nije mogao podnijeti pomisao o odvajanju od Krista; to bi za njega značilo smrt. “‘Ne peri mi samo noge”, rekao je, “nego i ruke i glavu.’ Isus mu reče: ‘Tko je okupan, treba mu oprati samo noge. On je potpuno čist.’”

Ove riječi znače više od tjelesne čistoće. Krist još uvijek govori o uzvišenijem očišćenju, što je slikovito prikazano nižim. Onaj tko dolazi s kupanja čist je, ali se noge u sandalama brzo zapraše, pa ih je potrebno ponovno oprati. Tako su Petar i njegova braća bili oprani u velikom izvoru otvorenom za grijeh i nečistoću. Krist ih je priznavao za svoje. Ali, kušnja ih je navela na zlo i njima je još uvijek bila potrebna Njegova milost koja očišćuje. Kad se Isus zapregao ubrusom kako bi oprao prašinu s njihovih nogu, On je tim istim činom iz njihovih srca želio oprati neslogu, ljubomoru i gordost. To je nosilo puno dublje značenje nego samo pranje njihovih prašnjavih nogu. S duhom koji su tada posjedovali nijedan od njih nije bio spreman za zajednicu s Kristom. Dokle god nisu dovedeni u stanje poniznosti i ljubavi, nisu bili spremni sudjelovati u pashalnoj večeri ili uzeti udjela u službi za spomen koju je Isus upravo namjeravao uspostaviti. Njihova se srca moraju očistiti. Gordost i samoljublje stvaraju razmirice i mržnju; ali Isus je sve to oprao perući im noge. Došlo je do promjene osjećaja. Promatrajući ih Isus je mogao reći: “I vi ste čisti.” Sad je postojalo jedinstvo srca i međusobna ljubav. Postali su krotki i spremni za prihvaćanje pouka. Osim Jude, svi su bili spremni ustupiti drugome najviše mjesto. Sad su s pokornim i zahvalnim srcem mogli primiti Kristove riječi.

Kao Petar i njegova braća, i mi smo oprani u Kristovoj krvi, pa ipak često u dodiru sa zlom čisto se srce uprlja. Mi moramo doći Kristu i primiti Njegovu milost koja čisti. Petar se ustezao da svoje prašnjave noge prepusti dodiru ruku svojega Gospodina i Učitelja; koliko često mi dovodimo svoja grešna, prljava srca u dodir s Kristovim srcem! Koliko Ga žaloste naše zle ćudi, naša taština i naša gordost! Pa ipak, moramo Mu donijeti sve naše slabosti i nečistoću. On jedini može oprati i očistiti. Mi nismo spremni za zajednicu s Njim ako nismo očišćeni Njegovim uspješnim djelovanjem.

Isus je rekao svojim učenicima: “I vi ste čisti, ali ne svi.” On je oprao Judine noge, ali Mu se srce nije pokorilo. Ono nije bilo očišćeno. Juda se nije podčinio Kristu.

Kad je oprao noge učenicima, Krist je uzeo svoju haljinu, ponovno sjeo i rekao im: “Razumijete li što sam vam učinio? Vi mene zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam. Dakle, ako ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugomu. Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama. Zaista, zaista, kažem vam, nije sluga veći od svoga gospodara niti je poslanik veći od onoga koji ga šalje.”

Krist je želio da Njegovi učenici razumiju kako to što im je oprao noge nije nimalo umanjilo Njegovo dostojanstvo. “Vi mene zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam.” Zato što je bio tako beskrajno uzvišen, ovoj je službi dao čast i značaj. Nitko nije bio tako uzdignut kao Krist, pa ipak se spustio do najponiznije dužnosti. Da Njegov narod ne bi bio zaveden sebičnošću koja prebiva u tjelesnom srcu i koja se jača udovoljavanjem samome sebi, sam Krist je dao primjer poniznosti. Ovu važnu pouku nije želio prepustiti čovjekovom staranju. Pridavao joj je tako velik značaj da je On osobno, On koji je jednak Bogu, postupao kao sluga prema svojim učenicima. Dok su se raspravljali oko najvišeg mjesta, On pred kim se treba saviti svako koljeno, On kome anđeli slave služe i to smatraju za čast, sagnuo se da opere noge onima koji su Ga zvali Gospodinom. On je prao noge svojem izdajniku.

U svojem životu i poukama Krist je dao savršeni primjer nesebične službe koja ima svoje podrijetlo u Bogu. Bog ne živi za sebe. Stvaranjem svijeta i održavanjem onoga što je stvorio, On stalno služi drugima. On “čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima.” (Matej 5,45) Ovaj ideal služenja Bog je povjerio svojem Sinu. Isusu je bilo dano da stoji na čelu ljudskog roda, da bi svojim primjerom mogao poučiti što znači služiti. Njegov cjelokupan život bio je podčinjen zakonu službe. On je služio svima i pomagao svima. Tako je životom ostvario Božji zakon i svojim primjerom pokazao kako da Ga poslušamo.

Isus se stalno trudio uspostaviti ovo načelo među svojim učenicima. Kad su Jakov i Ivan zatražili prva mjesta, rekao je: “Naprotiv, tko želi biti velik među vama, neka bude vaš poslužnik!” (Matej 20,26) U mojem kraljevstvu načelo prvenstva i premoći nema mjesta. Poniznost je jedina prava veličina. Jedina razlika ogleda se u posvećenosti službi drugima.

Sada, pošto je oprao noge učenicima, rekao je: “Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama.” Ovim riječima Krist nije naložio samo pokazivanje gostoljubivosti. To je značilo znatno više od samog pranja nogu gostima koji su se uprljali prašinom na putovanju. Krist je ovdje uspostavio jednu vjersku službu. Djelom našega Gospodina ovaj svečani čin poniznosti učinjen je posvećenim obredom. Učenici ga trebaju poštovati, da bi uvijek mogli držati na umu Njegove pouke o poniznosti i službi.

Ovaj obred je priprema koju je Krist odredio za službu Svete večere. Dokle god se gaji gordost, neprijateljstvo i borba za prvo mjesto, srce ne može stupiti u zajednicu s Kristom. Nismo spremni imati udjela u Njegovom tijelu i Njegovoj krvi. Stoga je Krist odredio da se prvo poštuje uspomena na Njegovu poniznost.

Dok pristupaju ovom obredu, Božja djeca se trebaju sjećati riječi Gospodina života i slave: “Razumijete li što sam vam učinio? Vi mene zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam. Dakle, ako ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugomu. Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama. Zaista, zaista, kažem vam, nije sluga veći od svoga gospodara niti je poslanik veći od onoga koji ga šalje. Kad to znate, blago vama ako to i činite!” U čovjeku postoji sklonost da sebe cijeni više od svojega brata, da radi za sebe i da traži najviše mjesto; ovo često rađa predrasude i gorčinu duha. Obred koji prethodi Gospodnjoj večeri treba ukloniti ove nesporazume, osloboditi čovjeka njegove sebičnosti i skinuti ga sa štula njegovog samouzvišenja, sve do poniznosti srca koja će ga povesti da služi svome bratu.

Sveti Promatrač s Neba prisutan je na ovoj svečanosti i čini je trenutkom za ispitivanje duše, za osvjedočenje o grijehu i za blaženu sigurnost da su grijesi oprošteni. Krist se tu nalazi u punini svoje milosti da izmijeni tijek misli koje su tekle sebičnim kanalima. Sveti Duh oživljuje osjetljivost onih koji slijede primjer svojega Gospodina. Kad se sjećamo Spasiteljeve poniznosti, misao se nastavlja na misao: javlja se cijeli niz uspomena, uspomene na Božju veliku dobrotu i ljubav i na nježnost zemaljskih prijatelja. U misli nam dolaze zaboravljeni blagoslovi, zloupotrijebljena milost, omalovažene ljubaznosti. Otkrivaju se korijeni gorčine koji su ugušili dragocjenu biljku ljubavi. Sjećamo se mana karaktera, zapostavljanja dužnosti, nezahvalnosti prema Bogu, hladnoće prema braći. Grijeh se vidi u svjetlosti u kojoj ga Bog promatra. Naše misli nisu misli samodopadanja, već oštre samoosude i poniznosti. Um je osnažen da poruši svaku prepreku koja je izazvala razdvajanje. Odagnane su zle misli i loš govor. Grijesi se priznaju, oprošteni su. Kristova milost koja pokorava ulazi u dušu, a Kristova ljubav spaja srca u blagoslovljeno jedinstvo.

Kad se ovako uči pouka o službi pripreme, budi se želja za uzvišenijim duhovnim životom. Božanski Svjedok odgovorit će na ovu želju. Duša će biti uzdignuta. Mi možemo sudjelovati u Svetoj večeri sa sviješću da su nam grijesi oprošteni. Sunce Kristove pravde ispunit će sve odaje uma i hrama duše. Promatrat ćemo “Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29)

Onima koji prihvaćaju duh ove službe ona nikada ne može postati samo svečanim obredom. Njezina stalna pouka bit će: “Ljubavlju služite jedan drugomu.” (Galaćanima 5,13) Time što je oprao noge svojim učenicima, Krist je pokazao da bi izvršio svaku službu, ma koliko bila skromna, koja bi ih učinila Njegovim subaštinicima u vječnom bogatstvu nebeskog blaga. Njegovi se učenici, vršeći isti obred, svečano zavjetuju da na isti način služe svojoj braći. Kad god se ovaj obred pravilno ispunjava, Božja djeca dolaze u svetu vezu, da bi pomogli i blagoslovili jedni druge. Zavjetuju se da će život posvetiti nesebičnoj službi, ali ne samo jedan za drugoga. Njihovo polje rada je isto tako prostrano kao što je bilo i polje rada njihovog Učitelja. Svijet je pun onih kojima je potrebna naša služba. Siromašni, bespomoćni, nenaučeni nalaze se na svakom koraku. Oni koji su imali zajednicu s Kristom u gornjoj sobi, krenut će služiti kao što je i On služio.

Isus, kome su svi služili, došao je biti sluga svima. Pošto je služio svima, Njemu će opet svi služiti i svi će Ga slaviti. Oni koji će uzeti udjela u Njegovim božanskim osobinama, a i s Njim dijeliti radost što vide otkupljene duše, moraju slijediti Njegov primjer nesebične službe.

Sve ovo sadržavale su Isusove riječi: “Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama.” To je bio cilj službe koju je zasnovao. Rekao je: “Kad to znate”, ako znate svrhu ovih pouka, “blago vama ako to i činite.”