Pred Anom i Kaifom
Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 26,57-75; 27,1; Marku 14,53-72; 15,1; Luki 22,54-71; Ivanu 18,13-27
Požurivali su Isusa preko potoka Kedrona, kraj vrtova i maslinjaka i kroz utihnule ulice usnula grada. Ponoć je prošla i povici bučne svjetine koja Ga je pratila resko su se prolamali kroz noćni mir. Spasitelj je bio vezan i dobro čuvan, a svaki Mu je pokret nanosio bol. Oni koji su Ga uhvatili s nestrpljenjem i žurbom odmicali su s Njim prema dvoru Ane, bivšeg velikog svećenika.
Ana je bio glava obitelji koja je vršila svećeničku službu, a narod ga je, poštujući njegovu starost, priznavao za velikog svećenika. Tražili su njegov savjet i prihvaćali ga kao Božji glas. On je prvi morao vidjeti Isusa kao zarobljenika svećeničke moći. Morao je biti nazočan prigodom ispitivanja zatvorenika, iz bojazni da manje iskusni Kaifa ne ostvari cilj na kojem su radili. Ovom prilikom, po svaku cijenu, Krista treba osuditi i stoga su nužni njegovo umijeće, lukavstvo i oštroumnost.
Kristu se trebalo suditi pred Velikim vijećem; ali pred Anom je bio podvrgnut uvodnom ispitivanju. Po rimskom zakonu Veliko vijeće nije moglo izreći smrtnu presudu. Oni su mogli samo ispitivati zatvorenika i donijeti presudu koju su proglašavale pravosnažnom rimske vlasti. Stoga je bilo potrebno da se protiv Krista podignu takve optužbe koje će i Rimljani smatrati najtežim. Također je trebalo pronaći optužbu koja će Ga učiniti krivim u očima Židova. Među svećenicima i poglavarima nije bilo malo onih koji su bili uvjereni Kristovim učenjem, i samo strah od isključenja priječio ih je da Ga priznaju. Svećenici su dobro upamtili Nikodemovo pitanje: “Osuđuje li naš Zakon nekoga ako se prije ne sasluša i ne dozna što je učinio?” (Ivan 7,51) Ovo pitanje je za neko vrijeme razjedinilo Vijeće i osujetilo njihove namjere. Josip iz Arimateje i Nikodem sada nisu bili pozvani, ali bilo je drugih koji bi se možda usudili govoriti u korist pravde. Istraga se morala voditi tako da sve članove Velikog vijeća ujedini protiv Krista. Postojale su dvije optužbe koje su svećenici željeli utvrditi. Ako bi se za Krista moglo dokazati da je hulio na Boga, Njega bi osudili Židovi. Ako bi Ga proglasili krivim za bunu, osigurali bi osudu od strane Rimljana. Ana je pokušao najprije učvrstiti drugu optužbu. Ispitivao je Isusa o Njegovim učenicima i Njegovom nauku, nadajući se da će zatvorenik reći nešto što će mu dati činjenice koje bi dalje koristio. Nastojao je izvući neku tvrdnju koja bi dokazala kako je On težio da zasnuje tajno društvo s ciljem da uspostavi novo kraljevstvo. Tada bi Ga svećenici mogli predati Rimljanima kao nekoga tko narušava mir i izaziva pobunu.
Kao u otvorenoj knjizi Krist je čitao svećenikovu nakanu. Kao da čita najskriveniji dio duše svojega isljednika, porekao je da između Njega i Njegovih sljedbenika postoji ikakav tajni savez, ili da ih je okupljao tajno i u mraku skrivajući tako svoje namjere. On nije skrivao svoje ciljeve niti nauk. “Ja sam javno govorio svijetu,” odgovorio je. “Ja sam uvijek učio u sinagogi i u hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam rekao tajno.”
Spasitelj je svoj način rada postavio nasuprot metodama svojih tužitelja. Mjesecima su Ga gonili, nastojeći Ga uhvatiti u zamku i dovesti pred tajni sud, na kojem bi lažnim svjedočenjem mogli ostvariti ono što je bilo nemoguće časnim sredstvima. Sad su ostvarivali svoje namjere. Ponoćno uhićenje, ismijavanje i vrijeđanje od svjetine prije osude, ili čak i optužbe, bio je njihov način rada, a ne Njegov. Njihovo djelo predstavljalo je kršenje zakona. Prema njihovim propisima sa svakim je čovjekom trebalo postupati kao s nevinim, sve dok se ne dokaže da je kriv. Svećenici su bili osuđeni vlastitim propisima.
Okrenuvši se svojem sucu, Isus je rekao: “Zašto mene pitaš?” Zar svećenici i poglavari nisu slali uhode da motre na Njegovo kretanje i izvještavaju o svakoj Njegovoj riječi? Zar ovi nisu bili nazočni na svakom okupljanju naroda i svećenicima donosili obavijesti o svim Njegovim riječima i djelima? “Pitaj one koji su čuli što sam govorio,” odgovorio je Isus, “oni znaju što sam ja govorio.”
Ana je bio ušutkan odlučnim odgovorom. Bojeći se da Krist ne kaže nešto o njegovom načinu rada, koji je on pomno čuvao u tajnosti, ovog Mu puta ništa više nije rekao. Jedan od njegovih službenika razgnjevio se kad je vidio da je Ana bio ušutkan i udario je Isusa po obrazu govoreći: “Tako odgovaraš velikom svećeniku!”
Krist je blago odgovorio: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto me udaraš?” Nije izgovorio oštre osvetničke riječi. Njegov blagi odgovor proizišao je iz bezgrešnog, strpljivog i nježnog srca koje nije moglo biti izazvano.
Uvrede i ruganje nanosili su Kristu veliku patnju. Iz ruku bića koja je stvorio i za koja podnosi beskrajnu žrtvu primio je svaku sramotu. Patio je u srazmjeru sa savršenstvom svoje svetosti i mržnje prema grijehu. Sudili su Mu ljudi koji su djelovali kao zlotvori, i to je za Njega predstavljalo stalnu žrtvu. Za Njega je bilo strašno naći se okružen ljudskim bićima pod vlašću Sotone. Znao je da bi u jednom trenutku, samo bljeskom svoje božanske sile, mogao položiti svoje svirepe mučitelje u prah. To Mu je podnošenje istrage činilo još težim.
Židovi su očekivali Mesiju koji će se otkriti vanjskim sjajem. Očekivali su da će jednim bljeskom svemoguće volje izmijeniti tijek ljudskih misli i primorati ih da priznaju Njegovu vrhovnu vlast. Vjerovali su da će tako osigurati svoje uzdizanje i zadovoljiti slavoljubive nade. Dok su s Kristom postupali s prijezirom, bio je u velikoj kušnji da otkrije svoj božanski karakter. Jednom je riječju, jednim pogledom, mogao svoje progonitelje prisiliti da priznaju kako je On Gospodin iznad kraljeva i poglavara, svećenika i Hrama. Bio je težak zadatak zadržati položaj koji je izabrao kad se izjednačio s ljudskim rodom.
Nebeski anđeli bili su svjedoci svakog djela učinjenog protiv njihovog voljenog Zapovjednika. Žarko su željeli osloboditi Krista. Pod Božjom upravom anđeli su svemoćni. Slušajući Kristovu zapovijed, uništili su jedne noći asirsku vojsku od sto osamdeset i pet tisuća ljudi. Kakvom bi lakoćom anđeli, promatrajući sramne prizore s Kristovog suđenja, mogli posvjedočiti o svojem negodovanju uništavanjem Božjih neprijatelja! Ali nije im zapovjeđeno da tako učine. Onaj koji bi mogao osuditi svoje neprijatelje na smrt, podnosio je njihovu okrutnost. Njegova ljubav prema Ocu i Njegovo svečano obećanje dano od stvaranja svijeta, da će postati Nositelj grijeha, poveli su Ga da bez žaljenja podnese neljudski postupak onih koje je došao spasiti. Dio Njegovog poslanja bio je da u svojoj ljudskoj naravi podnese ruganje i zlostavljanje kojima su Ga ljudi mogli obasuti. Jedina nada ljudskog roda nalazila se u ovom Kristovom pokoravanju svemu što bi morao podnijeti od ljudskih ruku i srca.
Krist nije rekao ništa što bi moglo dati neku prednost Njegovim tužiteljima, ali ipak je bio vezan da bi se pokazalo kako Ga smatraju krivim. Svakako je morao postojati prividni izgled pravde. Bilo je nužno da postoji forma zakonitog suđenja. Vlasti su odlučile to ubrzati. Znali su kako narod cijeni Isusa, pa su se bojali da Ga tko ne pokuša osloboditi, ako se vijest o uhićenju razglasi. Isto tako, ako se presuda i njezino izvršenje odmah ne ostvare, došlo bi do odlaganja od tjedan dana zbog blagdana Pashe. To bi moglo spriječiti njihove namjere. Da bi isposlovali presudu Isusu, u velikoj su mjeri ovisili o vici mnoštva koje je većim dijelom sačinjavala rulja iz Jeruzalema. Ako bi nastupilo odlaganje od tjedan dana, uzbuđenje bi oslabilo, a to bi vjerojatno izazvalo protivljenje. Bolji dio naroda bio bi pokrenut da stane na Kristovu stranu; mnogi bi istupili svjedočeći u Njegovu obranu, iznoseći na vidjelo slavna djela koja je učinio. To bi potaknulo narodni gnjev protiv Velikog vijeća. Njihovi postupci bili bi osuđeni, a Isus oslobođen da primi novo poštovanje od mnoštva. Stoga su svećenici i poglavari odlučili da, prije nego što se sazna za njihovu namjeru, Isus bude predan u ruke Rimljanima.
Ali prije svega mora se pronaći optužba. Dosad nisu ništa pronašli. Ana je naredio da se Isus odvede Kaifi. Kaifa je pripadao saducejima, od kojih su neki bili Isusovi najljući neprijatelji. On sâm, premda slabog karaktera, bio je isto tako okrutan, bezdušan i bezobziran kao i Ana. On neće birati sredstva da uništi Isusa. Sad je već bilo rano jutro i vrlo mračno; uz svjetlost buktinja i svjetiljki naoružana gomila se sa svojim zarobljenikom kretala k dvoru velikog svećenika. Ovdje su, dok su se okupljali članovi Velikog vijeća, Ana i Kaifa ponovno ispitivali Isusa, ali bez uspjeha.
Kad se Vijeće okupilo u sudnici, Kaifa je zauzeo svoje mjesto predsjedatelja. I s jedne i s druge strane bili su suci i oni koji su se posebno zanimali za suđenje. Rimski vojnici stajali su na podiju ispod prijestolja. U podnožju prijestolja stajao je Isus. Pogledi svega mnoštva bili su usmjereni u Njega. Svi su bili vrlo uznemireni. Od čitavog ovog mnoštva jedino je On bio miran i pribran. Sámo ozračje koje Ga je okružavalo kao da je bilo ispunjeno svetim utjecajem.
Kaifa je u Isusu vidio svojega suparnika. Spremnost naroda da sluša Spasitelja i vidljiva gotovost da prihvati Njegova učenja potakli su gorku zavist velikog svećenika. Dok je promatrao zatvorenika, Kaifa se divio Njegovom plemenitom i dostojanstvenom držanju. Proželo ga je osvjedočenje da je ovaj Čovjek doista sličan Bogu. U sljedećem trenutku prezrivo je odagnao tu misao. Podrugljivim i oholim glasom zahtijevao je od Isusa da odmah pred njima učini neko od svojih moćnih čuda. Međutim, njegove riječi kao da nisu doprle do Spasiteljevih ušiju. Prisutni su uspoređivali uzbuđeno i zlobno držanje Ane i Kaife s blagim i dostojanstvenim Isusovim ponašanjem. Čak i u mislima ovog okorjelog mnoštva iskrslo je pitanje: Zar će ovaj Čovjek božanske pojave biti osuđen kao zločinac?
Zapazivši utjecaj koji je prevladao, Kaifa je požurivao suđenje. Isusovi neprijatelji su bili u velikoj pometnji. Odlučili su izboriti Njegovu presudu, ali nisu znali kako to postići. Članovi Vijeća bili su podijeljeni na farizeje i saduceje. Među njima je vladala žestoka mržnja i sukob; nisu se usuđivali približiti nekim spornim točkama iz straha da se ne posvađaju. S nekoliko riječi Isus je mogao potaknuti njihove međusobne predrasude i tako odvratiti njihov gnjev od sebe. Kaifa je to znao, pa je želio izbjeći poticanje sukoba. Postojalo je mnoštvo svjedoka koji su mogli potvrditi da je Krist optuživao svećenike i književnike, da ih je nazvao licemjerima i ubojicama; ali ovakvo svjedočantvo nije bilo pogodno za iznošenje. Istim jezikom služili su se saduceji u svojim žustrim raspravama s farizejima. Takvo svjedočanstvo za Rimljane ne bi imalo nikakvu vrijednost, jer su i sami osjećali odvratnost prema pretvaranju farizeja. Postojalo je mnoštvo dokaza da se Isus nije obazirao na židovsku predaju i da je s nepoštovanjem govorio o mnogim njihovim uredbama; ali u pogledu na predaju, farizeji i saduceji bili su u oštrom neprijateljstvu, pa i ovaj dokaz ne bi imao nikakvu vrijednost za Rimljane. Kristovi se neprijatelji nisu usuđivali optužiti Ga za kršenje subote, jer bi istraga otkrila značaj Njegovog djela. Ako bi se govorilo o Njegovim čudima iscjeljivanja, pravi cilj svećenika bio bi osujećen.
Potkupljeni su lažni svjedoci da optuže Isusa za poticanje pobune i želje za uspostavom neovisne vladavine. Ali njihovo se svjedočenje pokazalo nepouzdanim i proturječnim. Tijekom istrage pobijali su svoje vlastite tvrdnje.
Krist je na početku svoje službe rekao: “Razvalite ovaj hram, i u tri dana opet ću ga podići!” Slikovitim proročkim jezikom On je tako pretkazao svoju vlastitu smrt i uskrsnuće. “Ali je on govorio o hramu svoga tijela.” (Ivan 2,19.21) Ove riječi su Židovi shvatili u doslovnom smislu, kao da se odnose na Hram u Jeruzalemu. Od svega što je Krist govorio, svećenici nisu mogli pronaći ništa što bi kao ovo mogli iskoristiti protiv Njega. Lažnim tumačenjem ovih riječi nadali su se da će steći neku prednost. Rimljani su se uključili u ponovnu izgradnju i uljepšavanje Hrama, pa su se time vrlo ponosili; svaki prijezir prema Hramu sigurno će izazvati i njihovo negodovanje. Ovdje su se mogli složiti Rimljani i Židovi, farizeji i saduceji, jer su svi vrlo poštovali Hram. Za ovo su pronašli dva svjedoka čije svjedočanstvo nije bilo tako proturječno kao što je bilo svjedočenje drugih. Jedan od njih, koga su potkupili da optuži Isusa, izjavio je: “Ovaj je rekao: Mogu razvaliti hram Božji i opet ga za tri dana sagraditi.” Na taj su način Kristove riječi pogrešno prikazane. Da su bile prikazane točno onako kao što ih je izgovorio, one ne bi mogle učiniti da bude osuđen čak niti od Velikog vijeća. Da je Isus bio samo čovjek, kao što su Židovi tvrdili, Njegova bi izjava označila samo nerazuman, hvalisavi duh, ali ne bi mogla biti pretvorena u bogohuljenje. Premda su lažni svjedoci potpuno pogrešno prikazali Njegove riječi, one nisu sadržavale ništa što bi Rimljani smatrali zločinom koji zaslužuje smrt.
Isus je strpljivo slušao proturječna svjedočenja. Nije izustio nijednu riječ u svoju obranu. Napokon su Njegovi tužitelji stali zbunjeni, posramljeni i razjareni. Suđenje nije nikako napredovalo; činilo se da će njihova zavjera doživjeti neuspjeh. Kaifa je bio očajan. Ostala mu je posljednja mogućnost: Krista treba primorati da sâm sebe osudi. Veliki je svećenik ustao sa svoje sudačke stolice lica izobličenog srdžbom, dok su mu glas i ponašanje pokazivali da bi uništio zatvorenika koji je stajao pred njim, kad bi to bilo u njegovoj moći. “Ništa ne odgovaraš”, uzviknuo je, “na ono što ovi svjedoče protiv tebe?”
Isus je sačuvao svoj mir. “Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. Ko jagnje na klanje odvedoše ga; ko ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.” (Izaija 53,7)
Na kraju, podižući svoju desnicu prema nebu, Kaifa se u obliku svečane zakletve obratio Isusu: “Zaklinjem te živim Bogom da nam rekneš jesi li ti Mesija, Sin Božji?”
Na ovaj zahtjev Isus nije mogao šutjeti. Bilo je vrijeme kad je trebao šutjeti, ali i vrijeme kad je trebao govoriti. Dok Mu nije neposredno postavljeno pitanje, On nije govorio. Znao je da će, ako sad odgovori, Njegova smrt biti sigurna. Ali poziv je uputio najpriznatiji predstavnik narodne vlasti i u ime Svevišnjega. Krist se nije želio pokazati nepokornim prema zakonu. Još više od toga, pokrenuto je pitanje Njegovog odnosa s Ocem. On jasno mora objaviti svoj karakter i poslanje. Isus je rekao svojim učenicima: “Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim.” (Matej 10,32) Svojim osobnim primjerom sad je ponovio ovu pouku.
Svako je uho bilo spremno slušati i svako je oko netremice promatralo Njegovo lice kad je odgovorio: “Ti kaza.” Kao da je nebeska svjetlost obasjala Njegovo blijedo lice kad je dodao: “Ali ja vam kažem da ćete poslije ovoga vidjeti ‘Sina Čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega’ i ‘gdje dolazi na oblacima nebeskim’.”
Za trenutak je Kristovo Božanstvo bljesnulo kroz Njegovu ljudsku narav. Veliki svećenik je drhtao pred Spasiteljevim prodornim pogledom. Taj pogled kao da je čitao njegove skrivene misli i kao da je palio njegovo srce. Nikada u svojem kasnijem životu nije zaboravio taj prodoran pogled progonjenog Božjeg Sina.
“Ali će poslije ovoga”, rekao je Isus, “Sin Čovječji sjediti s desne strane Boga svemogućeg.” Ovim je riječima Krist prikazao suprotan prizor onome koji se odigravao. On, Gospodar života i slave, sjedit će Bogu s desne strane. On će biti sudac cijeloj Zemlji, a protiv Njegove odluke neće biti žalbe. Tada će svaka tajna biti rasvijetljena Božjom pojavom i svakome će biti presuđeno prema njegovim djelima.
Kristove riječi uplašile su velikog svećenika. Pomisao da će mrtvi uskrsnuti i da će stati pred Bogom da prime nagradu prema svojim djelima, prožela je Kaifu užasom. Nije želio vjerovati da će u budućnosti primiti osudu prema svojim djelima. Kao u nekoj panorami prolazili su kroz njegove misli prizori posljednjeg Suda. Za trenutak je ugledao strašan prizor kako grobovi vraćaju svoje mrtvace s tajnama za koje su smatrali da će biti vječno skrivene. Za trenutak se osjećao kao da stoji pred vječnim Sucem, čije oči sve vide, čitaju njegovu dušu i iznose na svjetlo tajne koje je smatrao skrivenima zajedno s mrtvima.
Prizor je iščezao ispred svećenikovih očiju. Njega kao saduceja Kristove su riječi oštro kosnule. Kaifa je poricao nauk o uskrsnuću, sudu i budućem životu. Sad ga je obuzeo sotonski gnjev. Zar da ovaj Čovjek, zatvorenik, pred njim napada njegove najomiljenije teorije? Razderavši svoje haljine, da bi narod vidio njegovo lažno zgražanje, zahtijevao je da se bez daljnjih ispitivanja zatvorenik osudi zbog huljenja na Boga. “Čemu nam trebaju više svjedoci?”, rekao je. “U ovaj isti čas čuli ste pogrdu. Što vam se čini?” I svi su Ga osudili.
Uvjerenje pomiješano s gnjevom navelo je Kaifu da učini to što je učinio. Bio je ljutit na samoga sebe što je povjerovao Kristovim riječima pa je, umjesto da razdere svoje srce u dubokom doživljavanju istine i priznanju da je Isus Mesija, razderao svoje svećeničke haljine u odlučnom protivljenju. Ovaj čin imao je duboko značenje. Kaifa nije nazirao njegovo značenje. U ovom činu, izvršenom da bi se utjecalo na suce i da bi se izborila Kristova presuda, veliki svećenik je presudio samome sebi. Po Božjem zakonu bio je isključen iz svećeničke službe. Sâm je sebi izrekao smrtnu presudu.
Veliki svećenik nije smio razderati svoje haljine. Levitski je zakonik zabranjivao to pod prijetnjom smrtne kazne. Ni u kakvim uvjetima, ni u kojoj prilici, svećenik nije smio razderati svoje haljine. Među Židovima je postojao običaj da prilikom smrti prijatelja razderu svoju odjeću, ali svećenici se nisu smjeli povoditi za ovim običajem. Krist je o ovome izdao Mojsiju izričitu zapovijed (Levitski zakonik 10,6).
Sve što su svećenici nosili moralo je biti cijelo i bez ikakve mane. Tim sjajnim službenim haljinama prikazan je karakter velikog Uzora, Isusa Krista. Bog nije mogao prihvatiti ništa drugo osim savršenstva u odijevanju i stavu, u riječima i duhu. On je svet i Njegova slava i savršenstvo moraju biti predstavljeni u zemaljskoj službi. Ništa osim savršenstva ne može pravilno predočiti svetost nebeske službe. Smrtni čovjek može razderati svoje srce pokazujući skrušen i ponizan duh. Bog to prihvaća. Ali na svećeničkim haljinama nije se smjela načiniti nikakva poderotina, jer bi to narušilo prikazivanje nebeskih vrijednosti. Na velikog svećenika koji bi se usudio s razderanim haljinama pojaviti u svetoj službi i sudjelovati u službi u Svetištu, gledalo se kao na onoga koji se sâm odvojio od Boga. Razderavši svoje haljine, sam je sebi oduzeo značajke predstavnika. Bog ga više nije prihvaćao kao svećenika koji može obavljati službu. Način postupanja koji je Kaifa otkrio pokazao je ljudsku strast, ljudsko nesavršenstvo.
Razdirući svoje haljine, Kaifa je pogazio Božji zakon da bi slijedio ljudsku predaju. Po zakonu koji su ljudi postavili bilo je moguće da u slučaju hule na Boga svećenik razdere svoje haljine zgražajući se nad grijehom i da zbog toga ne bude kriv. Tako je ljudskim zakonima ukinut Božji zakon.
Narod je sa zanimanjem pratio svaki postupak velikog svećenika, i Kaifa je mislio da će izražavanjem svoje pobožnosti ostaviti dubok dojam. Međutim, ovim djelom uobličenim u optužbu protiv Krista, ružio je Onoga o kome je Bog rekao: “Ta moje je ime u njemu.” (Izlazak 23,21) On je sâm hulio na Boga. Izrekao je presudu Kristu kao bogohulniku, a sâm je bio pod Božjom osudom.
Dok je Kaifa razdirao svoje haljine, njegov čin obilježio je mjesto koje će židovski narod nakon toga zauzimati u odnosu prema Bogu. Nekada voljeni Božji narod odvojio se od Njega i brzo je postajao narod koga Jahve više nije priznavao svojim. Kad je Krist uzviknuo na križu: “Svršeno je” (Ivan 19,30) i zavjesa u Hramu se razderala nadvoje, Sveti Čuvar je proglasio da je židovski narod odbacio Njega koji je bio Predslika svih njegovih simbola, bît svih njegovih slika. Izrael se odvojio od Boga. Kaifa je sad mogao razderati svoje svećeničke haljine, koje su označavale njegovo polaganje prava da bude predstavnikom Velikog Svećenika, jer ni za njega, niti za narod one nisu imale više nikakvog značenja. Veliki je svećenik mogao razderati svoje haljine zgražajući se nad sobom i narodom.
Veliko je vijeće proglasilo da Isus zaslužuje smrt; ali, ispitivati zatvorenika noću bilo je suprotno hebrejskom zakonu. Službena presuda mogla se donijeti samo pri dnevnoj svjetlosti i u punom sastavu Vijeća. Unatoč tome, prema Spasitelju su postupili kao prema osuđenom zločincu i prepustili Ga zlostavljanju najnižih i najgorih između ljudi. Dvor velikog svećenika bio je okružen otvorenim dvorištem u kome su se okupili vojnici i mnoštvo. Kroz to dvorište vodili su Isusa do prostorije za stražare, dok su Mu se sa svih strana podsmjehivali zbog izjave da je Božji Sin. Rugajući se ponavljali su Njegove riječi da će sjediti “s desnu Svemogućega” i da “dolazi na oblacima nebeskim”. Dok je bio u prostoriji za stražare, očekujući sudsku istragu, nije bio zaštićen. Neuka svjetina zamijetila je svirepost s kojom se na Vijeću postupalo prema Njemu, pa su zbog toga dopustili sebi pravo da pokažu sve sotonske osobine svoje naravi. Kristova istinska plemenitost i božansko držanje potakli su njihov bijes. Njegova krotkost, nevinost i veličanstveno strpljenje ispunjavalo ih je sotonskom mržnjom. Pogažene su milost i pravda. Ni s jednim zločincem nikada se nije postupalo tako neljudski kao s Božjim Sinom.
Ali Isusovo srce cijepala je mnogo dublja bol; udarac koji je izazvao najdublju bol nije mogla zadati neprijateljeva ruka. Dok je bio podvrgnut ruganju i ispitivanju pred Kaifom, Krista se odrekao jedan od Njegovih učenika.
Pošto su napustili svojega Gospodina u vrtu, dva učenika usudila su se s određene udaljenosti pratiti svjetinu koja je vodila Isusa. Ti učenici bili su Petar i Ivan. Svećenici su prepoznali Ivana kao znanog Isusovog učenika i dopustili mu pristup u sudnicu, nadajući se da će, kad bude vidio ponižavanje svojeg Vođe, prezreti pomisao da je takvo Biće Božji Sin. Ivan je tražio i dobio dopuštenje za Petra da i on uđe.
U dvorištu su naložili vatru, jer je to bilo najhladnije doba noći, neposredno prije svitanja. Oko vatre se okupilo društvo i Petar je samouvjereno zauzeo mjesto među njima. Nije želio da ga prepoznaju kao Isusovog učenika. Pomiješavši se nehajno s mnoštvom, nadao se da će ga smatrati jednim od onih koji su doveli Isusa u sudnicu.
Ali kad je svjetlost obasjala Petrovo lice, žena koja je bila na vratima ispitivački ga je pogledala. Zamijetila je da je došao s Ivanom, zapazila je izraz obeshrabrenosti na njegovom licu i pomislila da bi i on mogao biti Isusov učenik. Bila je jedna od znatiželjnih sluškinja u Kaifinom domu. Rekla je Petru: “Zar nisi i ti od učenika ovoga čovjeka?” Petar je bio uplašen i zbunjen; pogledi ljudi iz ovog skupa odmah su se prikovali za njega. Pretvarao se da je ne razumije, ali bila je uporna i nastavila govoriti onima oko sebe da je ovaj čovjek bio s Isusom. Petar je osjećao da joj mora odgovoriti pa je ljutito rekao: “Ženo, ne poznajem ga!” To je bilo prvo odricanje i pijetao je odmah zapjevao. O, Petre, zar si se tako brzo postidio svojeg Učitelja! Zar si se tako brzo odrekao svojega Gospodina!
Ulazeći u sudsku dvoranu, apostol Ivan nije pokušavao prikriti da je Isusov sljedbenik. Nije se pomiješao sa strašnom gomilom koja je ružila njegovog Učitelja. Njemu nisu postavljali pitanja jer se nije lažno predstavljao i tako učinio sebe sumnjivim. Potražio je skroviti kut u kojem ga gomila ne bi mogla primijetiti, ali da bude što bliže Isusu. Ovdje je mogao vidjeti i čuti sve što se zbivalo na suđenju njegovom Gospodinu.
Petar nije želio da ga prepoznaju. Čineći se ravnodušnim, stupio je na neprijateljsko tlo i postao lakim plijenom kušnje. Da je bio pozvan da se bori za svojega Učitelja, on bi bio hrabar vojnik; ali kad je prst prijezira uperen na njega, pokazao se kao kukavica. Mnogi koji ne ustuknu u žustroj borbi za svojega Gospodina, odriču se svoje vjere kad su izloženi podsmijehu. Druženjem s onima koje bi trebalo izbjegavati, stupaju na stazu kušnji. Pozivaju neprijatelja da ih kuša pa su navedeni da kažu i učine ono što u drugim okolnostima nikada ne bi učinili. Kristov učenik koji danas prikriva svoju vjeru iz straha od stradanja ili sramote, odriče se svojega Gospodina isto tako stvarno kao što je to Petar učinio u sudskom predvorju.
Petar se trudio da ne pokaže nikakvo zanimanje za suđenje svojem Učitelju, ali njegovo srce grčilo se u boli kad je čuo nemilosrdno podrugivanje i vidio zlostavljanje koje je On podnosio. Više od toga, bio je iznenađen i ljutit što je Isus, podnoseći takvo postupanje, ponižavao sebe i svoje sljedbenike. Da bi prikrio svoje prave osjećaje, nastojao se pridružiti Isusovim progoniteljima u njihovim neprikladnim dosjetkama. Ali njegova pojava nije bila prirodna. Lažno se predstavljao, pa premda je pokušavao razgovarati kao da ga se to ne tiče, nije mogao obuzdati gnjev zbog zlostavljanja kojim je obasut njegov Učitelj.
Pozornost je i po drugi put skrenuta na njega i ponovno su ga osumnjičili da je Isusov sljedbenik. Sad je s kletvom izjavio: “Ne znam toga čovjeka.” Pružena mu je još jedna prilika. Nakon jednog sata, sluga velikog svećenika, rođak čovjeka kojem je Petar odsjekao uho, upitao ga je: “Nisam li te ja vidio u vrtu s njim?” “Zbilja, ti si njihov; ta, i Galilejac si!” Na ovo se Petar razljutio. Isusovi učenici bili su zapaženi po čistoći svojega govora, pa se Petar, da bi potpuno obmanuo one koji su ga ispitivali i opravdao svoju ulogu koju je preuzeo, s kletvom i zaklinjanjem sada odrekao svojega Učitelja. Pijetao je opet zapjevao. Petar ga je tada čuo i sjetio se Kristovih riječi: “Upravo ćeš me ti, još noćas prije nego pijetao dvaput zapjeva, triput zatajiti.” (Marko 14,30)
Dok su ponižavajuće zakletve još bile na Petrovim usnama i kreštavi pjev pijetla još uvijek odjekivao u njegovim ušima, Spasitelj se okrenuo od namrštenih sudaca i pogledao pravo u svojeg jadnog učenika. Istodobno je Petar usmjerio svoj pogled prema svojem Učitelju. Na tom blagom licu čitao je duboko sažaljenje i bol, ali na njemu nije bilo nikakve ljutitosti.
Izgled tog jadnog napaćenog lica, tih drhtavih usana, taj pogled pun sažaljenja i praštanja probo je njegovo srce kao strijela. Savjest se probudila. Pamćenje je živnulo. Petar se sjetio kako je samo prije nekoliko sati obećao da će sa svojim Gospodinom poći u zatvor i smrt. Sjetio se svoje žalosti kad mu je u gornjoj sobi Spasitelj rekao da će Ga se odreći tri puta te iste noći. Petar je upravo izjavljivao da ne poznaje Isusa, ali je sada, duboko ožalošćen, shvatio koliko ga je njegov Gospodin dobro poznavao i kako je pravilno čitao njegovo srce, čiju prijevarnost ni sâm nije poznavao.
Plima uspomena obrušila se na njega. Spasiteljeva nježna milostivost, Njegova ljubaznost i dugo trpljenje, Njegova nježnost i strpljenje prema zabludjelim učenicima — sjetio se svega toga. Sjetio se opomene: “Šimune, Šimune, pazi, sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše.” (Luka 22,31.32) Razmišljao je s užasom o svojoj nezahvalnosti, svojoj dvoličnosti, svojem krivokletstvu. Još jednom je pogledao svojega Učitelja i vidio jednu zločinačku ruku podignutu da Ga udari po licu. Nesposoban da dalje podnosi taj prizor, skrhana je srca izjurio iz sudnice.
Hitao je u samoću i tamu, ne znajući i ne brinući se kamo. Na kraju se našao u Getsemaniju. Prizor od prije nekoliko sati oživio je u njegovim mislima. Napaćeno lice njegovog Gospodina, umrljano krvavim znojem i zgrčeno od boli, pojavilo se pred njim. S gorkim kajanjem sjetio se da je Isus plakao i bio na molitvi sâm u velikoj duševnoj patnji, dok su oni, koji su se trebali ujediniti s Njim u tom trenutku kušnje, spavali. Sjetio se Njegove svečane opomene: “Bdijte i molite da ne padnete u napast!” (Matej 26,41) Opet je postao očevidac prizora u sudskoj dvorani. Za njegovo ranjeno srce pravo je mučenje bila spoznaja da je dodao najteže breme Spasiteljevom ponižavanju i boli. Na istom mjestu na kojem je Isus svojem Ocu izlijevao svoju dušu u samrtnoj borbi, Petar je pao na lice i poželio umrijeti.
Spavajući kad mu je Isus naložio da bdije i da se moli, Petar je pripremio put za svoj veliki grijeh. Svi učenici pretrpjeli su veliki gubitak zato što su spavali u tom kritičnom trenutku. Krist je znao teške kušnje kroz koje su trebali proći. Znao je koliko će Sotona raditi da umrtvi njihove osjećaje kako bi ostali nespremni za kušnju. Zato ih je opomenuo. Da su ti trenuci u vrtu provedeni u bdjenju i molitvi, Petar se ne bi prepustio uzdanju u svoju slabu snagu. Ne bi se odrekao svojega Gospodina. Da su učenici bdjeli s Kristom u Njegovoj samrtnoj borbi, bili bi pripremljeni da budu očevici Njegovog stradanja na križu. Razumjeli bi donekle narav Njegove neusporedive patnje. Mogli bi se sjetiti Njegovih riječi koje su pretkazivale Njegove patnje, Njegovu smrt i Njegovo uskrsnuće. Usred mračnog trenutka najveće kušnje, neke zrake nade rasvijetlile bi tamu i poduprle njihovu vjeru.
Čim je svanuo dan, Veliko vijeće se opet sastalo i Krist je ponovno uveden u vijećnicu. On je proglasio sebe Božjim Sinom, pa su te Njegove riječi upotrijebili kao optužbu protiv Njega. Ali nisu Ga mogli osuditi zbog toga, jer mnogi od njih nisu bili nazočni na noćnom zasjedanju i nisu čuli Njegove riječi. Znali su da rimski sud u njima neće naći ništa što bi zasluživalo smrt. Ipak, kad bi svi mogli ponovno čuti s Njegovih usana te riječi, postigli bi svoj cilj. Njegovu tvrdnju o mesijanstvu mogli bi protumačiti kao buntovnu političku izjavu.
“Ako si ti zbilja Mesija,” govorili su, “reci nam!” Ali Krist je šutio. Nastavili su Ga obasipati pitanjima. Na kraju je svečanim glasom punim tuge odgovorio: “Ako vam to reknem, … sigurno mi nećete vjerovati. Ako vas budem pitao, sigurno mi nećete odgovoriti.” Ali da ne bi imali nikakvog izgovora, dao je svečanu opomenu: “Ali će poslije ovoga Sin Čovječji sjediti s desne strane Boga.”
“Dakle: ti si Sin Božji?”, jednoglasno su Ga upitali. Rekao im je: “Vi pravo velite, jesam.” Povikali su: “Čemu nam još treba svjedočanstvo? … Ta, sami smo čuli iz njegovih usta.”
Tako, po treći put osuđen od židovskih vlasti, Isus je trebao umrijeti. Sve što je sad bilo potrebno, mislili su, bilo je da Rimljani potvrde ovu presudu i da Ga izruče u njihove ruke.
Tada je nastupio treći prizor zlostavljanja i ruganja, puno gori od onoga koji je doživio od neuke svjetine. To se odigravalo u nazočnosti i uz suglasnost svećenika i poglavara. Iz njihovih je srca iščezao svaki osjećaj sažaljenja i čovječnosti. Ako su njihovi dokazi bili slabi, i nisu uspjeli ušutkati Njegov glas, imali su i druga oružja, takva kakva su u svim vjekovima upotrebljavana da se ušutkaju “heretici” — patnje, nasilje i smrt.
Kad su suci izrekli presudu Isusu, sotonski bijes zahvatio je narod. Vikali su kao divlje zvijeri. Gomila je pojurila prema Isusu vičući: “On je kriv, ubijte ga!” Da nije bilo rimskih vojnika, Isus ne bi doživio da na Golgoti bude prikovan na križ. Da se rimske vlasti silom oružja nisu suprotstavile nasilju svjetine, pred svojim bi sucima bio rastrgnut na komade.
Neznabošci su bili razljućeni svirepim postupanjem prema Onome protiv koga ništa nije dokazano. Rimski su časnici izjavili da su Židovi, donošenjem presude Isusu, prekršili pravo rimskih vlasti i da je čak u suprotnosti i sa židovskim zakonom osuditi čovjeka na smrt na osnovi njegovog osobnog iskaza. Ovo je dovelo do trenutačnog zastoja u sudskom postupku, ali židovski su vođe bili kao mrtvi i za sažaljenje i za sramotu.
Ružeći Božjeg Sina sramnim izrazima, svećenici i poglavari zaboravili su dostojanstvo svojega poziva. Rugali su se Njegovom podrijetlu. Izjavili su da to što sebe lažno proglašava Mesijom zaslužuje najsramniju smrt. Neobuzdani ljudi udružili su se u sramnom zlostavljanju Spasitelja. Mučitelji su Mu prebacili preko glave staru haljinu i udarali Ga po licu govoreći: “Reci nam, Mesija, tko te je udario?” Kad je haljina skinuta, jedan Mu je bijednik pljunuo u lice.
Božji su anđeli vjerno bilježili svaki uvredljiv pogled, riječ i djelo učinjeno protiv njihovog voljenog Zapovjednika. Jednoga dana ti nečasni ljudi, koji su ismijavali i pljuvali u Kristovo blago, blijedo lice, vidjet će to lice u slavi kako sja blistavije od sunca.
Juda
Judina povijest prikazuje žalostan kraj jednog života, koji je mogao biti pun časti pred Bogom. Da je Juda umro prije svojeg posljednjeg puta u Jeruzalem, smatrali bi ga čovjekom dostojnim mjesta među Dvanaestoricom i onim tko im puno nedostaje. Odvratnost s kojom su ljudi vjekovima gledali na njega ne bi postojala da nije bilo osobina koje su se otkrile na kraju njegovog života. Postoji razlog zašto je njegov karakter otkriven cijelom svijetu. To je trebala biti opomena svima koji bi kao i on iznevjerili sveto povjerenje.Neposredno prije Pashe Juda je obnovio svoj ugovor sa svećenicima da im preda Isusa u ruke. Tada je bilo dogovoreno da Spasitelj bude uhvaćen na jednom od mjesta na koje se sklanjao razmišljati i moliti. Od gozbe u Šimunovoj kući Juda je mogao razmišljati o djelu za koje se obvezao da će ga izvršiti, ali nije promijenio svoju namjeru. Za trideset srebrnika — za cijenu jednog roba — prodao je Gospodina slave na sramotu i smrt.Juda je po naravi volio novac; ali nije oduvijek bio tako poročan da učini takvo djelo kao što je ovo. Gajio je zli duh škrtosti, sve dok on nije postao vladajuća pobuda u njegovom životu. Ljubav prema bogatstvu kojemu je ropski služio nadvladala je njegovu ljubav prema Kristu. Postajući rob jednom poroku predao se Sotoni da ga potpuno uvuče u grijeh.Juda se pridružio učenicima dok je mnoštvo pratilo Krista. Spasiteljevo učenje pokrenulo je njihova srca dok su zadivljeno slušali Njegove riječi što ih je izgovorio u sinagogi, kraj morske obale ili na gori. Juda je vidio bolesne, hrome i slijepe kako se iz svih gradova i sela stječu ka Kristu. Vidio je umiruće položene kraj Njegovih nogu. Bio je svjedokom Spasiteljevih veličanstvenih djela u iscjeljivanju bolesnih, istjerivanju zloduha i podizanju mrtvih. Osobno je osjetio dokaz Kristove sile. Prepoznao je Kristovo učenje kao uzvišenije od svih što ih je ikada čuo. Volio je Velikog Učitelja i želio je biti s Njim. Čeznuo je da promijeni karakter i život i nadao se da će to iskusiti svojim povezivanjem s Isusom. Spasitelj nije odbio Judu. Dao mu je mjesto među Dvanaestoricom. Povjerio mu je djelo evanđelista. Obdario ga je silom da liječi bolesne i istjeruje đavole. Ali Juda nije došao do točke potpunog podčinjavanja Kristu. Nije se odrekao svojega svjetovnog častoljublja ili svoje ljubavi prema novcu. Premda je prihvatio položaj Kristovog sluge, nije dopustio da ga preobrazi božanska sila. Smatrao je da može zadržati vlastite sudove i mišljenja, održavajući duh kritike i osude.Uživao je veliki ugled među učenicima i imao snažan utjecaj na njih. Imao je visoko mišljenje o svojim sposobnostima, a na svoju braću gledao je kao na lošij od sebe u rasuđivanju i sposobnostima. Oni ne vide svoje prilike, mislio je, i ne koriste okolnosti. Crkva neće nikada napredovati ako za vođe ima tako kratkovidne ljude. Petar je bio žustar i djelovao bi bez premišljanja. Ivana, koji je kao dragocjenost čuvao istine koje su silazile s Kristovih usana, Juda je smatrao slabim poslovnim čovjekom. Mateja, odgojenog da bude točan u svemu i osobito brižljiv u poštenju, koji je stalno razmišljao o Kristovim riječima i bio obuzet njima, Juda je smatrao nesposobnim za bilo kakav oštrouman i dalekosežan rad. Tako je Juda brzo procijenio sve učenike i laskao samom sebi da bi, lišena njegove sposobnosti vještog upravljanja, Crkva često dospjela u poteškoće i poniženja. Juda je smatrao sebe sposobnim čovjekom, kojeg nitko ne može nadmašiti. Po vlastitom mišljenju bio je čast za Božje djelo i uvijek se kao takav prikazivao.Juda je bio slijep prema svojim karakternim slabostima i Krist ga je postavio tamo gdje će imati prilike da ih uvidi i ispravi. Kao blagajnik učenicima bio je pozvan da se skrbi za potrebe ove male skupine i za potrebe siromašnih. Kad mu je na Pashu u gornjoj sobi Isus rekao: “Što misliš činiti, čini brzo!” (Ivan 13,27), učenici su mislili da mu je naložio kupiti ono što je bilo potrebno za blagdan ili što za siromašne. Služeći drugima, Juda je mogao razviti duh nesebičnosti. Međutim, dok je iz dana u dan slušao Kristove pouke i bio očevidac Njegovog nesebičnog života, Juda je popuštao svojoj pohlepnoj naravi. Mali iznosi koji su dospjeli u Njegove ruke predstavljali su stalnu kušnju. Kad bi učinio neku malu uslugu Kristu, ili posvetio vrijeme vjerskim ciljevima, često je isplaćivao sebe iz te oskudne zalihe. Za njega su ovo bili izgovori kojima je pravdao takav postupak, ali u Božjim je očima bio lupež.Kristova često ponavljana tvrdnja da Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta sablažnjavala je Judu. On je označio smjernicu i očekivao da će Krist raditi po njoj. Načinio je plan da se Ivan Krstitelj mora osloboditi tamnice. Ali, iznenada, Ivan je posječen. Umjesto da potvrdi svoje kraljevsko pravo i osveti Ivanovu smrt, Isus se sa svojim učenicima povukao u jedno mjesto u unutrašnjosti. Juda je želio znatno oštrije okršaje. Smatrao je da bi djelo bilo mnogo uspješnije kad Isus ne bi sprečavao učenike u provođenju njihovih zamisli. Zamijetio je povećano neprijateljstvo židovskih vođa te da Krist nije odgovorio na njihov izazov kad su tražili znak s Neba. Njegovo je srce bilo otvoreno za nevjerstvo pa je neprijatelj ulijevao u njega misli sumnje i pobune. Zašto se Isus tako dugo zadržava na onome što obeshrabruje? Zašto sebi i svojim učenicima pretkazuje kušnju i progonstvo? Izgledi da dobije neko visoko mjesto u novom kraljevstvu naveli su Judu da pristane uz Kristovo djelo. Zar će njegove nade biti iznevjerene? Premda još nije porekao da je Isus Božji Sin, Juda je počeo sumnjati, želeći naći neko objašnjenje za Njegova silna djela.Usprkos Spasiteljevom učenju, Juda je stalno isticao misao da će Krist vladati kao kralj u Jeruzalemu. Kad je Krist nahranio pet tisuća ljudi, pokušao je to ostvariti. Ovom prigodom Juda je pomagao u dijeljenju hrane gladnom mnoštvu. Mogao je vidjeti kakav se blagoslov krije u moći da daje drugima. Osjećao je zadovoljstvo koje se uvijek javlja u službi Bogu. Pomagao je bolesnima i napaćenima iz mnoštva da dođu Kristu. Vidio je kakvo olakšanje, kakva radost i kakva sreća nastaje u ljudskim srcima kroz životodavnu silu božanskog Iscjelitelja. Mogao je razumjeti Kristov način rada, ali bio je zaslijepljen svojim sebičnim željama. Juda je bio prvi koji je iskoristio oduševljenje izazvano čudom s kruhovima. On je potaknuo zamisao da se Krist silom proglasi kraljem. Nade su mu bile velike. Razočaranje je bilo gorko.Kristov javni govor u sinagogi o kruhu života predstavljao je prekretnicu u povijesti Judinog života. Čuo je riječi: “Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi.” (Ivan 6,53) Vidio je da Krist nudi duhovna, a ne svjetovna dobra. Smatrao se dalekovidnim i sposobnim proniknuti u to da Isus neće imati nikakve časti i da ne može pokloniti visoke položaje svojim sljedbenicima. Odlučio je ne združiti se tako blisko s Kristom da se ne bi mogao povući. Odlučio je promatrati izdaleka. I promatrao je.Od tog vremena izražavao je sumnje koje su zbunjivale učenike. Pokretao je rasprave i neugodne osjećaje, ponavljajući dokaze koje su protiv Kristovih tvrdnji navodili književnici i farizeji. Sve male i velike poteškoće, i nevolje, nezgode i očite prepreke u napredovanju Evanđelja, Juda je tumačio kao dokaze da ono nije istinito. Iznosio je takve tekstove iz Pisma koji nisu imali nikakve veze s istinama što ih je Krist objavljivao. Ovi tekstovi, izdvojeni iz cjeline, zbunjivali su učenike i povećavali obeshrabrenje koje ih je stalno tištalo. Ipak, Juda je sve ovo činio tako kao da je naoko vrlo savjestan. I dok su učenici tražili dokaze da potvrde riječi Velikog Učitelja, Juda bi ih gotovo neosjetno poveo na drugu stazu. Tako je na prividno pobožan i mudar način prikazivao istine u različitoj svjetlosti od one u kojoj ih je Krist iznosio, i Njegovim riječima pripisivao značenje koje im On nije davao. Misli koje im je nametao poticale su slavoljubive želje za zemaljskim počastima, i tako je skretao učenike od onoga što je važno, a čime su se trebali baviti. Prepirke o tome koji je među njima najveći obično je započinjao Juda.Kad je Isus bogatom mladiću prikazao uvjete uz koje može postati Njegovim učenikom, Juda je bio nezadovoljan. Smatrao je da je načinjena pogreška. Kad bi takvi ljudi kao ovaj poglavar mogli biti povezani s vjernicima, pomogli bi u podupiranju Kristovog djela. Kad bi samo on, Juda, bio prihvaćen za savjetnika, mislio je, mogao bi predložiti mnoge planove za unapređenje ove male crkve. Njegova načela i metode razlikovali bi se nešto od Kristovih, ali u tome je sebe držao mudrijim od Krista.U svemu što je Krist rekao svojim učenicima bilo je nečega s čime se Juda u svojem srcu nije slagao. Pod njegovim utjecajem kvasac nezadovoljstva brzo je djelovao. Učenici u svemu tome nisu vidjeli pokretača, ali Isus je vidio da Sotona svoja svojstva prenosi Judi i tako otvara prolaz kroz koji može utjecati na druge učenike. Godinu dana prije izdaje Krist je objavio: “Ne izabrah li ja sebi vas Dvanaestoricu? … Pa ipak jedan je od vas đavao.” (Ivan 6,70)Doduše, Juda se nije otvoreno protivio, niti je izgledalo da sumnja u Spasiteljeve pouke. Nije otvoreno gunđao sve do trenutka gozbe u Šimunovoj kući. Kad je Marija pomazala Spasiteljeve noge, Juda je pokazao svoju pohlepnu narav. Isusov ukor duboko ga je ogorčio. Povrijeđeni ponos i želja za osvetom srušili su brane, i pohlepnost kojoj je tako dugo popuštao zavladala je njime. To će postati iskustvo svakoga tko ustraje u igri s grijehom. Osnovni oblici urođenih sklonosti prema grijehu kojima se ne opiremo i koje ne pobjeđujemo podliježu Sotoninoj kušnji i on po svojoj volji porobljuje dušu.Ali Juda još nije imao sasvim okorjelo srce. Premda je čak dvaput obećao da će izdati Spasitelja, postojala je prilika za pokajanje. Na pashalnoj večeri Isus je pružio dokaz o svojem božanstvu time što je otkrio izdajnikovu namjeru. Nježno je uvrstio i Judu u službu koju je izvršio za učenike. Ali posljednji poziv ljubavi ostao je bez odgovora. Tada je zapečaćen Judin slučaj, i noge koje je Isus oprao otišle su izvršiti izdajničko djelo.Ako Isus treba biti raspet, razmišljao je Juda, to se mora zbiti. Njegov čin izdaje Spasitelja neće promijeniti konačni ishod. Ako Isus ne treba umrijeti, to bi Ga samo prisililo da se oslobodi. Iz svih događaja Juda bi izdajom stekao neku korist. Računao je da je izdajom svojega Gospodina zaključio odličan posao.Ipak, Juda nije vjerovao kako će Krist dopustiti da bude uhvaćen. Namjeravao je svojom izdajom dati Isusu pouku. Smjerao je igrati ulogu koja će primorati Spasitelja da ubuduće postupa prema njemu s dužnim poštovanjem. Ali Juda nije znao da Krista predaje na smrt. Koliko puta su književnici i farizeji, dok je Isus iznosio svoje pouke u usporedbama, bili uzbuđeni Njegovim neočekivanim slikovitim prikazima! Koliko puta su izricali presudu sebi samima! Često su, kad je istina osvjedočila njihova srca, oni razbješnjeni uzimali kamenje da Ga bace na Njega; ali On im je svaki put izmaknuo. Kad je izbjegao toliko zamki, mislio je Juda, svakako neće dopustiti da Ga uhvate.Juda je odlučio sve to provjeriti. Ako je Isus doista Mesija, narod kojemu je učinio toliko puno dobra okupit će se oko Njega i proglasiti Ga kraljem. To će zauvijek opredijeliti one koji su dosad bili neodlučni. Judi bi se pripisivale zasluge što je doveo kralja na Davidovo prijestolje. Ovo bi mu djelo osiguralo prvo mjesto u novom kraljevstvu, odmah do Krista.Lažni učenik odigrao je svoju ulogu u izdaji Isusa. U vrtu, kad je vođama gomile rekao: “Koga ja poljubim … taj je, njega držite!” (Matej 26,48), bio je potpuno uvjeren da će se Krist izbaviti iz njihovih ruku. Tada, ako ga oni budu korili, mogao bi reći: “Zar vam nisam rekao da Ga čvrsto držite?”Juda je promatrao one koji su uhvatili Krista kako Ga, postupajući prema njegovim riječima, čvrsto vezuju. Zapanjen, vidio je da Spasitelj dopušta da Ga odvedu. Zabrinuto Ga je slijedio od vrta sve do suđenja pred židovskim poglavarima. Prilikom svakog Njegovog pokreta očekivao je da će iznenaditi svoje neprijatelje time što će se pred njima pojaviti kao Božji Sin i uništiti sve njihove zavjere i silu. Ali kako je sat za satom prolazio, a Isus podnosio sva zlostavljanja koja su činili nad Njim, izdajnika je obuzeo užasan strah da je svojeg Učitelja prodao na smrt.Kako se suđenje bližilo svojem kraju, Juda je sve manje mogao izdržati mučenje svoje nemirne savjesti. Iznenada je dvoranom odjeknuo jedan promukao glas ispunjavajući užasom sva srca: “On je nevin; poštedi Ga, o Kaifa!”Ugledali su visoku Judinu priliku kako se probija kroz začuđeno mnoštvo. Njegovo je lice bilo blijedo i unezvjereno, a njegovo čelo orošeno krupnim kapljama znoja. Dotrčavši do sudskog prijestolja bacio je pred velikog svećenika srebrnike koji su bili cijena za izdaju njegovog Gospodina. Čvrsto uhvativši Kaifu za haljinu, preklinjao ga je da oslobodi Isusa, izjavljujući da nije učinio ništa što zaslužuje smrt. Kaifa ga je ljutito odgurnuo, ali je ostao zbunjen ne znajući što bi rekao. Otkrilo se lukavstvo svećenika. Bilo je očevidno da su potkupili učenika da izda svojega Učitelja.“Sagriješih”, ponovno je povikao Juda, “jer izdadoh nevinu krv.” Pribravši se, veliki svećenik je prezrivo odgovorio: “Što se to nas tiče? To je tvoja stvar.” (Matej 27,4) Svećenici su bili voljni načiniti od Jude svoje oruđe, ali su prezirali njegovu niskost. Kad im se obratio s priznanjem, odbili su ga s ponižavanjem.Juda se sada bacio pred Isusove noge, priznajući Ga za Božjeg Sina i preklinjući Ga da se oslobodi. Spasitelj nije korio svojeg izdajnika. Znao je da se Juda ne kaje; njegovo priznanje iz duše opterećene krivnjom bilo je pokrenuto snagom strašnog osjećaja prokletstva i očekivanjem suda, nikako osjećajem duboke boli koja razdire srce zato što je izdao prečistog Božjeg Sina i odrekao se Sveca Izraelova. Ipak, Isus nije izgovorio nijednu riječ osude. Sa žalošću je pogledao Judu i rekao: “Ali sam radi ovoga i došao u ovaj čas!” Žamor iznenađenja prošao je kroz skup. S čuđenjem su promatrali Kristovu blagost prema svojem izdajniku. Ponovno ih je proželo osvjedočenje da je ovaj Čovjek više od običnog smrtnika. Ali, ako je Božji Sin, pitali su se, zašto se ne oslobodi svojih okova i pobijedi svoje tužitelje?Juda je vidio da je njegovo preklinjanje uzaludno, pa je istrčao iz dvorane uzvikujući: “Prekasno je; prekasno!” Osjećao je kako ne može izdržati da vidi Isusa raspetoga, pa je u očajanju otišao i objesio se.Kasnije, tog istog dana, na putu od Pilatove sudnice do Golgote, utihnuli su povici i ruganja poročnog mnoštva koje je vodilo Isusa na mjesto raspeća. Dok su prolazili kraj jednog skrovitog mjesta, pod jednim suhim drvetom vidjeli su Judino tijelo. Bio je to užasan prizor. Težina tijela prekinula je uže kojim se objesio o drvo. Prilikom pada, njegovo tijelo bilo je strašno unakaženo i sad su ga rastrzavali psi. Njegovi ostaci smjesta su sahranjeni i sklonjeni od pogleda; ali mnoštvo se manje rugalo, a bljedilo na mnogim licima otkrivalo je unutarnje misli. Činilo se da one koji su bili krivi za Isusovu krv već stiže kazna.