Na svadbenoj svečanosti

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 2,1-11

Isus nije započeo svoju službu nekim velikim djelom pred Velikim vijećem u Jeruzalemu. On je otkrio svoju moć na obiteljskom skupu u malom galilejskom selu i tako pridonio radosti jedne svadbene svečanosti. Na ovaj je način pokazao svoju naklonost prema ljudima i svoju želju da služi njihovoj sreći. U pustinji kušanja On je sâm ispio čašu patnji, a sad je došao pružiti ljudima čašu blagoslova i njom posvetiti veze ljudskoga života.

S Jordana Isus se vratio u Galileju. U Kani, malom naselju nedaleko od Nazareta, trebala se održati svadba; mladenci su bili Josipovi i Marijini rođaci pa je Isus, znajući za ovaj obiteljski skup, došao u Kanu i sa svojim učenicima bio pozvan na svečanost.

Ponovno je sreo svoju majku, od koje je neko vrijeme bio odvojen. Marija je čula o objavi Božje slave na Jordanu prigodom Njegovog krštenja. Vijesti su stigle i do Nazareta i u njezinim mislima oživile prizore koji su toliko godina bili skriveni u njezinom srcu. Zajedno s cijelim Izraelom, Marija je bila snažno pokrenuta radom Ivana Krstitelja. Ona se dobro sjećala proročanstva danog prilikom njegovog rođenja. Sada je njegova povezanost s Isusom opet podgrijala njezine nade. Međutim, do nje su također doprle i vijesti o Isusovom tajanstvenom odlasku u pustinju, pa su je mučile mračne slutnje.

Od dana kad je u domu u Nazaretu čula objavu anđela, Marija je slagala u srce svaki dokaz da je Isus Mesija. Njegov mio, nesebični život uvjerio ju je da On ne može biti nitko drugi do Poslani od Boga. Ipak, na nju su nailazile sumnje i razočaranja i ona je čeznula za vremenom kad će se otkriti Njegova slava. Smrt ju je rastavila od Josipa koji je s njom dijelio spoznaju o tajni Isusovog rođenja. Sad više nije bilo nikoga kome bi mogla povjeriti svoje nade i strahovanja. Dva protekla mjeseca bila su vrlo tužna. Bila je odvojena od Isusa u čijoj je sućuti nalazila utjehu; razmišljala je o Šimunovim riječima: “A tebi će samoj mač probosti dušu” (Luka 2,35); sjetila se trodnevne duboke duševne patnje kad je mislila da je zauvijek izgubila dječaka Isusa i kad je brižnog srca očekivala Njegov povratak.

Na svadbenoj svečanosti srela je istog nježnog i poslušnog Sina. Ipak, nije bio isti. Njegov se lik izmijenio. Na Njemu su se vidjeli tragovi borbe koju je vodio u pustinji, a novi izraz dostojanstva i sile pružao je dokaz o Njegovom nebeskom poslanju. S Njim je bila skupina mladih ljudi, čije su Ga oči pratile s poštovanjem i koji su Ga nazivali Učiteljem. Ti su pratioci ispričali Mariji o tome što su vidjeli i čuli prigodom krštenja i na drugim mjestima. Zaključili su: “Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također!” (Ivan 1,45)

Kad su se gosti okupili, činilo se kao da su mnogi bili zaokupljeni nekom vrlo zanimljivom temom. Prigušeno uzbuđenje prožimalo je društvo. U skupinama su se vodili živi ali tihi razgovori, a ispitivački su pogledi povremeno upućivani prema Marijinom Sinu. Kad je Marija čula svjedočenje učenika o Isusu, obradovala se da njezine najtajnije nade nisu bile uzaludne. Ipak, bila bi više nego ljudsko biće da se s ovom svetom radosti nije pomiješalo i malo prirodnog ponosa nježne majke. Kad je vidjela mnoge poglede upravljene na Isusa, čeznula je za tim da Ga privoli na to da ovom društvu dokaže kako je doista Poštovani od Boga. Nadala se da će Mu se možda pružiti prilika da pred njima učini neko čudo.

Običaj onoga vremena bio je da svadbene svečanosti traju nekoliko dana. Ovom prigodom, prije nego što se svečanost završila, utvrđeno je da je nestalo vina. Ovo je otkriće izazvalo veliku zbunjenost i žaljenje. Bilo je neobično da prilikom svečanosti ne bude vina, jer bi to upućivalo na nedostatak gostoljubivosti. Kao rođakinja mladenaca, Marija je pomagala u pripremama za svečanost i stoga je rekla Isusu: “Nemaju vina.” Ovim Mu je riječima pokušala nagovijestiti da bi On možda mogao zadovoljiti njihove potrebe. Ali Isus je odgovorio: “Što hoćeš ti od mene, ženo? Zar moj čas nije već došao?”

Ovaj odgovor, premda se činio oštrim, nije izražavao hladnoću ili neljubaznost. Spasiteljev način obraćanja majci bio je u skladu s istočnjačkim običajima. On se upućivao osobama kojima se željelo ukazati poštovanje. Svako je djelo Kristovog zemaljskog života bilo u skladu s načelom što ga je sam dao: “Poštuj oca svoga i majku svoju.” (Izlazak 20,12) Na križu, u posljednjem djelu nježnosti prema svojoj majci, Isus joj se obratio na isti način, preporučujući je staranju svog najmilijeg učenika. I na svadbenoj svečanosti i na križu je ljubav — izražena bojom glasa, pogledom i postupanjem — bila vjerni tumač Njegovih riječi.

U svoje dječačko doba, za posjeta Hramu, kad se pred Njegovim očima otkrila tajna Njegovog životnog djela, Krist je rekao Mariji: “Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?” (Luka 2,49) Ove su riječi vjerno označile Njegov cjelokupni život i službu. Sve je bilo podređeno ovom djelu, velikom djelu otkupljenja što ga je svojim dolaskom na svijet došao ostvariti. Sad je ponovio pouku. Marija je bila u opasnosti da povjeruje kako joj njezin odnos prema Isusu daje posebno pravo nad Njim, da u nekojoj mjeri upravlja Njime u Njegovom radu. Trideset godina On je njoj bio Sin pun ljubavi i poslušnosti i Njegova se ljubav nije promijenila, ali sada je morao misliti na ono što je Njegovog Oca. Kao Sina Najvišega, i Spasitelja svijeta, nikakve Ga zemaljske veze nisu smjele odvratiti od Njegovog poslanja, ili utjecati na Njegovo ponašanje. On je morao biti slobodan da bi činio Božju volju. Ovo je pouka i za nas. Božji zahtjevi su iznad ljudskih veza. Nikakva zemaljska privlačna sila ne smije odvratiti naše noge sa staze na koju nas je On pozvao.

Jedina nada otkupljenja našeg palog ljudskog roda je u Kristu; Marija je mogla naći spasenje samo u Božjem Janjetu. Sama nije imala nikakve zasluge. Njezina je povezanost s Isusom nije postavljala u drukčiju duhovnu vezu s Njim od bilo kojeg drugog ljudskog bića. To su pokazale Spasiteljeve riječi. On je načinio jasnu razliku između svoje veze s njom kao Sina Čovječjega i kao Božjega Sina. Njihova je rodbinska veza nije postavljala u ravnopravan položaj s Njim.

Riječi “Zar moj čas nije već došao?” upućuju da je svako djelo u Kristovom životu na Zemlji bilo ispunjenje plana koji je postojao od vječnih vremena. Prije nego što je došao na Zemlju, Isus je poznavao ovaj plan, savršen u svim pojedinostima. Međutim, dok je hodio među ljudima, bio je korak po korak vođen Očevom voljom. Kad je došao određeni trenutak, On nije oklijevao da djeluje. S istom je pokornošću čekao da nastupi to vrijeme.

Time što je rekao Mariji da Njegov čas još nije nastupio, Isus je odgovorio na njezinu neizrečenu misao — na iščekivanje što ga je gajila zajedno sa svojim narodom. Ona se nadala da će se On otkriti kao Mesija i preuzeti prijestolje u Izraelu. Ali vrijeme još nije došlo. Ne kao kralj, već kao “čovjek boli, vičan patnjama” Isus je prihvatio usud ljudskoga roda.

Premda Marija nije imala pravo razumijevanje o Kristovoj zadaći, imala je bezuvjetno povjerenje u Njega. Isus je odgovorio na tu vjeru. Prvo čudo učinio je da bi ukazao čast Marijinom povjerenju i ojačao vjeru svojih učenika. Učenici će se sresti s mnogobrojnim i snažnim kušnjama koje će ih voditi k nevjerstvu. Njima su proročanstva, nedvojbeno, jasno otkrila da je Isus Mesija. Očekivali su da će Ga vjerski vođe primiti s povjerenjem većim od njihovoga. Objavljivali su narodu Kristova slavna djela i svoje povjerenje u Njegovu zadaću, ali su bili začuđeni i gorko razočarani nevjerovanjem, duboko ukorijenjenim predrasudama i neprijateljstvom prema Isusu koje su pokazivali svećenici i rabini. Prva Kristova čuda ojačala su učenike da se suprotstave ovom protivljenju.

Nimalo zbunjena Isusovim riječima, Marija je rekla onima koji su služili oko stola: “Što vam god rekne, učinite!” Na taj je način učinila ono što je mogla da bi pripremila put Kristovom djelovanju.

Kraj ulaza u kuću stajalo je šest velikih kamenih posuda za vodu i Isus je zapovjedio slugama da ih napune vodom. Oni su to učinili. Tada, budući da je vino bilo neodložno potrebno, On je rekao: “Sad zahvatite… i odnesite ravnatelju stola!” Umjesto vode kojom su posude bile ispunjene, poteklo je vino. Ni kum ni gosti nisu primijetili da je ponestalo vina. Kad su okusili ovo koje su sluge upravo donijele, kum je ustvrdio da je ono bolje od svakog vina što ga je prije pio, a znatno se razlikovalo i od onoga koje se služilo na početku svečanosti. Obrativši se mladencu rekao je: “Svatko najprije iznosi dobro vino, a kad se ljudi ponapiju, slabije. Ti si čuvao dobro vino do sada.”

Kao što ljudi prvo iznose najbolje vino, a zatim ono lošije, tako čini i svijet sa svojim darovima. Ono što svijet nudi može zadovoljiti oko i opčiniti osjetila, ali to neće ispuniti čovjekove čežnje. Vino se pretvara u gorčinu, veselje u tugu. Ono što je započelo pjesmom i veseljem, završava se umorom i mučninom. Međutim, Isusovi su darovi uvijek svježi i novi. Svečanost koju On sprema za čovjeka uvijek daje zadovoljstvo i radost. Svaki novi dar povećava sposobnost primatelja da cijeni i uživa Gospodnje blagoslove. On daje milost za milost. Izvor blagoslova neće presušiti. Ako ostanete u Njemu, činjenica da danas primate bogati dar osigurava primanje još bogatijeg dara sutra. Isusove riječi upućene Natanaelu izražavaju zakon o Božjem postupanju prema djeci vjere. Sa svakim novim otkrivenjem svoje ljubavi, On izjavljuje srcu koje prima: “Vidjet ćeš još veće od toga!” (Ivan 1,50)

Kristov dar na svadbenoj svečanosti bio je znamenje. Voda je predstavljala krštenje u Njegovu smrt; vino — prolijevanje Njegove krvi za grijehe svijeta. Vodu kojom su napunjene posude donijela je ljudska ruka, ali joj je samo Kristova riječ mogla dati životvornu silu. Tako je i s obredima koji upućuju na Spasiteljevu smrt. Samo Kristovom silom koja djeluje kroz vjeru oni uspješno hrane dušu.

Kristova je riječ osigurala ono što je bilo potrebno za svetkovinu. Tako je obilno osigurana i Njegova milost kojom se brišu sva ljudska bezakonja i kojom se obnavlja i krijepi duša.

Na prvoj svečanosti na kojoj je bio nazočan sa svojim učenicima, Isus im je pružio čašu koja je predočavala Njegovo djelo za njihovo spasenje. Na posljednjoj večeri On ju je ponovno pružio, osnivajući sveti obred koji je trebao i dalje upućivati na Njegovu smrt “dok on ne dođe” (1. Korinćanima 11,26). Žalost učenika zbog rastanka sa svojim Gospodinom ublažena je obećanjem ponovnog sjedinjenja kad je rekao: “Od sada, kažem vam, sigurno neću više piti od ovog trsova roda do onog dana kad ću ga piti s vama novog u kraljevstvu Oca svojega.” (Matej 26,29)

Vino što ga je Krist stvorio za svetkovinu, kao i ono što ga je dao učenicima kao znamenje svoje krvi, bio je čisti grožđani sok. Prorok Izaija misli na ovo kad govori o novome vinu “u grozdu” i kaže: “Ne uništavajte ga, u njemu je blagoslov!” (Izaija 65,8)

Krist je u Starome zavjetu upozorio Izraela: “Vino je podsmjevač, žestoko piće bukač, i tko se njima odaje, neće steći mudrosti.” (Izreke 20,1) On sâm nije se pobrinuo za takvu vrstu pića. Sotona kuša ljude popuštanjem koje će zamagliti razum i otupjeti duhovna opažanja, dok nas Isus uči da podčinimo nižu narav. Njegov cjelokupan život bio je primjer samoodricanja. Da bi slomio moć apetita, On je za nas izdržao najtežu kušnju koju ljudska narav može izdržati. Krist je naredio da Ivan Krstitelj ne smije piti ni vino niti žestoka pića. On je naložio istu uzdržljivost i Manoahovoj ženi. On je izrekao prokletstvo nad čovjekom koji bi stavljao bocu na usne svojega bližnjega. Krist nije proturječio svojem vlastitom nauku. Neprevrelo vino što ga je stvorio na svadbi bio je zdrav i osvježavajući napitak. Njegovo djelovanje trebalo je uskladiti okus sa zdravim apetitom.

Kad su gosti na svečanosti uočili kakvoću vina, počeli su se raspitivati, što je potaknulo sluge da opišu čudo. Društvo je neko vrijeme bilo začuđeno kako bi razmislilo o Onome koji je učinio ovo čudesno djelo. Kad su Ga napokon potražili, uvidjeli su da se On tako nečujno povukao da to nisu zamijetili niti Njegovi učenici.

Društvo je svoju pozornost sada usmjerilo na učenike. Oni su sada prvi put imali priliku da iskažu svoju vjeru u Isusa. Oni su ispričali što su vidjeli i čuli na Jordanu, a to je u mnogim srcima rasplamsalo nadu da je Bog podignuo Izbavitelja svojem narodu. Vijesti o čudu proširile su se po cijelom kraju i stigle do Jeruzalema. Svećenici i starješine su s novim zanimanjem istraživali proročanstva koja su upućivala na Kristov dolazak. Pojavila se žarka želja da se više dozna o poslanju novog Učitelja koji se na tako nenametljiv način pojavio u narodu.

Kristova je služba bila u uočljivoj suprotnosti sa službom židovskih starješina. Njihovo poštovanje predajâ i formalizma uništili su svaku stvarnu slobodu mišljenja i djelovanja. Živjeli su u stalnom strahu od oskvrnuća. Da bi izbjegli dodir s “nečistima” držali su se na odstojanju ne samo od neznabožaca, već i od većine iz svojeg vlastitog naroda ne želeći im biti od koristi niti zadobiti njihovo prijateljstvo. Baveći se stalno tim pitanjima, njihov je um zakržljao i njihov se životni vidokrug suzio. Njihov primjer potkrepljivao je sebičnost i netrpeljivost između svih narodnih slojeva.

Isus je započeo djelo obnove svojim prisnim suosjećanjem s ljudskim rodom. Pokazujući najviše poštovanje prema Božjem zakonu, ukoravao je licemjernu pobožnost farizeja i pokušavao osloboditi narod od besmislenih pravila koja su ga vezivala. Želio je srušiti ograde koje su razdvajale društvene slojeve, da bi ljude mogao okupiti kao djecu jedne obitelji. Njegova nazočnost na svadbenoj svečanosti bio je osmišljeni korak prema ostvarenju tog cilja.

Bog je uputio Ivana Krstitelja da prebiva u pustinji, kako bi ga zaštitio od utjecaja svećenika i rabina i spremio za posebnu zadaću. Međutim, isposništvo i osamljenost njegovog života nisu bili uzor za ljude. Sâm Ivan nije usmjeravao svoje slušatelje da napuste svoje dotadašnje dužnosti. On im je naložio da svojom vjernošću Bogu pruže dokaze svojeg pokajanja na mjestu na kome ih je On pozvao.

Isus je korio popuštanje samome sebi u svim njegovim oblicima, ali je po svojoj naravi bio društven. On je prihvaćao gostoljubivost svih društvenih slojeva, posjećujući domove bogatih i siromašnih, obrazovanih i neobrazovanih, u težnji da uzdigne njihove misli od svakodnevnog na ono što je duhovno i neprolazno. On nije odobravao raspusan život, i nikakva sjenka svjetovne lakoumnosti nije padala na Njegovo ponašanje; ipak, On je nalazio zadovoljstvo u prizorima bezazlene radosti i svojom je nazočnošću odobravao društvene skupove. Židovska svadba bila je dojmljiv događaj i njezina radost nije prouzročila nezadovoljstvo Sina Čovječjega. Svojom nazočnošću na svečanosti Isus je ukazao poštovanje braku kao božanskoj ustanovi.

I u Starom i u Novom zavjetu bračnom se vezom predstavlja nježna i sveta zajednica koja postoji između Krista i Njegovog naroda. Kristovo razumijevanje radosti svadbenih svečanosti upućuje na radost onoga Dana kad će On dovesti svoju zaručnicu Očevom domu i kad će otkupljeni s Otkupiteljem sjesti na večeru svadbe Janjetove. On kaže: “I kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati. Neće te više zvati Ostavljenom… nego će te zvati Moja milina… jer ti si milje Jahvino.” “On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno.” (Izaija 62,5.4; Sefanija 3,17) Kad je Ivan primio viđenje o nebeskim događajima, zapisao je: “Uto čuh nešto kao glas golemog mnoštva, kao šum velikih voda, kao prasak jakih gromova: Alleluja! jer se domognu kraljevstva Gospodin, naš Bog, Svemogući. Veselimo se, kličimo od veselja i zahvalimo Bogu, jer dođe Janjetova svadba! Njegova se zaručnica opremila. Blago onima koji su pozvani na Janjetovu svadbenu gozbu!” (Otkrivenje 19,6.7.9)

U svakoj duši Isus je vidio čovjeka kome treba uputiti poziv za Njegovo kraljevstvo. Dopirao je do ljudskih srca krećući se među njima kao Onaj koji im je želio blagostanje. On ih je tražio na gradskim ulicama, u obiteljskim kućama, u čamcima, u sinagogi, na obalama jezera i na svadbenoj svečanosti. Susretao ih je na njihovim svakodnevnim dužnostima pokazujući zanimanje za njihove svjetovne djelatnosti. Unosio je svoje upute u domove i dovodio obitelji u njihovim vlastitim domovima pod utjecaj svoje božanske prisutnosti. Njegova snažna osobna sućut pomogla Mu je da zadobije srca. Često se povlačio u brda da bi se u samoći molio, i to je bila priprema za Njegov rad među ljudima u svakodnevnom životu. Nakon toga vraćao se da pomogne bolesnima, da poučava neuke i raskine okove sa Sotoninih zarobljenika.

Isus je poučavao svoje učenike osobnom vezom i druženjem. Sjedeći među njima na padinama gora, ponekad kraj mora ili hodajući s njima putom, poučavao ih je i otkrio im tajne Božjeg kraljevstva. On nije držao pridike kako to ljudi danas čine. Gdje god su srca bila otvorena da prihvate božansku vijest, On je otkrivao istine o putu spasenja. Nije naređivao svojim učenicima da čine ovo ili ono, već je rekao: “Hajde za mnom!” Na svojim putovanjima kroz sela i gradove vodio ih je sa sobom da bi mogli vidjeti kako poučava ljude. Povezivao je njihova stremljenja sa svojima, i oni su se sjedinili s Njim u radu.

Kristov primjer u povezivanju s dobrom čovječanstva trebaju slijediti svi koji propovijedaju Njegovu Riječ i svi koji su primili Evanđelje Njegove milosti. Ne trebamo se odreći održavanja društvenih veza. Ne trebamo se ograditi od drugih. Da bismo dospjeli do svih društvenih slojeva, moramo ih pronaći tamo gdje se nalaze. Oni će nas rijetko svojevoljno potražiti. Srca ljudi nisu dirnuta božanskom istinom samo s propovjedaonice. Postoji još jedno polje rada; možda je ono skromnije, ali je i ono vrlo plodno, a nalazi se u domu običnih, kao i u raskošnim kućama velikih ljudi, za gostoprimljivim stolom i na skupovima za bezazleno društveno uživanje.

Kao Kristovi učenici, ne trebamo se miješati sa svijetom samo iz ljubavi prema zadovoljstvu, da bismo se u besmislicama sjedinili s njima. Takva druženja mogu donijeti samo štetu. Mi ne smijemo nikada odobravati grijeh svojim riječima ili djelima, svojom šutnjom ili prisutnošću. Kuda god išli, trebamo nositi Isusa u sebi, i otkriti drugima dragocjenost našega Spasitelja. Oni koji pokušavaju sačuvati vjeru skrivajući se unutar kamenih zidova, gube dragocjene prilike da čine dobro. Društvenim vezama kršćanstvo dolazi u dodir sa svijetom. Tko god je primio božansku svjetlost treba osvjetljavati put onima koji ne poznaju Svjetlost života.

Svi trebamo postati Isusovi svjedoci. Moć društvenosti, posvećene Kristovom milošću, mora se korisno upotrijebiti u zadobivanju ljudi za Spasitelja. Dopustimo svijetu da vidi kako nismo sebično obuzeti svojim osobnim dobrom, već kako želimo da i drugi dijele naše blagoslove i prednosti. Neka vide da nas naša vjera ne čini nesuosjećajnima ili strogima. Svi koji ispovijedaju da su našli Krista, neka služe kao što je On služio — na dobrobit ljudima.

Svijetu nikada ne trebamo pružiti lažan dojam da su kršćani turobni i nesretni ljudi. Ako su naše oči usmjerene na Isusa, vidjet ćemo suosjećajnog Otkupitelja, i obasjat će nas svjetlost Njegove pojave. Gdje god vlada Njegov Duh, tu prebiva mir. Tu će biti i radost, jer postoji blago sveto povjerenje u Boga.

Krist je zadovoljan sa svojim sljedbenicima kad pokazuju, premda su samo ljudska bića, da sudjeluju u božanskoj naravi. Oni nisu kipovi, nego živi muškarci i žene. Njihova srca, osvježena rosom božanske milosti, otvaraju se i šire k Suncu pravde. Svjetlost koja ih obasjava zrcali se od njih drugima, u djelima koja blistaju Kristovom ljubavlju.