“I on postavi Dvanaestoricu”
Ovo se poglavlje zasniva na Marku 3,13-19; Luki 6,12-16
“Zatim se uspne na goru te pozva k sebi one koje odabra. Oni dođoše k njemu. I on postavi Dvanaestoricu da ga prate, da ih šalje da propovijedaju.”
Na obronku gore, ispod drveća što je pružalo zaklon, nedaleko od Galilejskog mora, Dvanaestorica su pozvana u apostolsku službu i tu je izgovoren i Govor na Gori. Polja i brda bili su omiljena mjesta Isusovog boravka i znatan dio Njegovog učenja iskazan je pod vedrim nebom prije nego u Hramu ili sinagogama. Nijedna sinagoga ne bi mogla primiti mnoštvo koje Ga je slijedilo, ali to nije jedini razlog zbog kojega je izabrao da poučava u poljima i gajevima. Isus je volio prizore u prirodi. Za Njega je svako tiho mjesto bilo sveti hram.
Pod drvećem u Edenu prvi su stanovnici Zemlje izabrali svoje svetište. Tu je Krist održavao vezu s ocem čovječanstva. Kad su prognani iz raja, naši su praroditelji i dalje održavali bogoslužja na poljima i gajevima, i tu ih je Krist nalazio s evanđeljem svoje milosti. Krist je govorio s Abrahamom pod hrastovima kod Mamre; s Izakom kad je uvečer odlazio u polja da se moli; s Jakovom na padini brežuljka kod Betela; s Mojsijem usred midjanskih planina, i s dječakom Davidom dok je čuvao svoja stada. Po Kristovoj uputi hebrejski je narod petnaest stoljeća svake godine napuštao svoje domove tjedan dana i stanovao u sjenicama načinjenim od zelenog granja “palmovih grana, grančica s lisnatih drveta i potočne vrbovine”. (Levitski zakonik 23,40)
U obučavanju svojih učenika Isus je izabrao da se povuče iz gradske zbrke u tišinu polja i brežuljaka, jer je to bilo više u skladu s poukama o samoodricanju kojima ih je želio poučiti. Tijekom svoje službe volio je okupljati narod oko sebe pod plavim nebom, na nekom travom obraslom obronku ili na obali kraj jezera. Ovdje, okružen djelima svojega stvaralaštva, mogao je skrenuti misli svojih slušatelja s umjetnog na prirodno. U rastu i razvitku prirode bila su otkrivena načela Njegovog kraljevstva. Podižući svoje oči prema Božjim brežuljcima i promatrajući krasna djela Njegovih ruku, ljudi mogu naučiti dragocjene pouke o božanskoj istini. Kristovo učenje ponavljalo bi im se u svim pojedinostima iz prirode. Tako je to sa svima koji izlaze u polja s Kristom u svojim srcima. Oni će se osjećati okruženi svetim utjecajima. Pojedinosti iz prirode prenose priče našega Gospodina i ponavljaju Njegove savjete. Dodirom s Bogom u prirodi um se uzdiže, a srce nalazi počinak.
Sad je trebalo učiniti prvi korak u osnivanju Crkve koja će nakon Kristovog odlaska biti Njegov predstavnik na Zemlji. Oni nisu imali na raspolaganju skupocjeni hram, već je Spasitelj svoje učenike poveo na omiljeno mjesto boravka, pa su u njihovim umovima sveta iskustva tog dana zauvijek bila povezana s ljepotom brda, doline i mora.
Isus je pozvao svoje učenike kako bi ih mogao poslati kao svoje svjedoke, da objave svijetu što su vidjeli i čuli od Njega. Njihova je služba bila najznačajnija služba na koju su ikada ljudska bića bila pozvana i stajala je odmah iza službe samoga Krista. Oni su trebali postati Božji suradnici u spašavanju svijeta. Kao što su u Starom zavjetu dvanaest patrijarha stajali kao predstavnici Izraela, tako su i dvanaest apostola trebali stajati kao predstavnici evanđeoske Crkve.
Spasitelj je poznavao karakter ljudi koje je izabrao; pred Njim su sve njihove slabosti i pogreške bile otkrivene; znao je i opasnosti kroz koje će morati proći, odgovornosti koje će počivati na njima, pa je Njegovo srce bilo puno nježne ljubavi prema ovim izabranicima. Sâm na brdu blizu Galilejskog mora, On je cijelu noć proveo u molitvi za njih, dok su oni spavali u podnožju brda. S prvom svjetlošću zore pozvao ih je da dođu k Njemu, jer im je imao nešto važno iznijeti.
Ovi su učenici neko vrijeme marljivo radili udruženi s Isusom. Ivan i Jakov, Andrija i Petar, s Filipom, Natanaelom i Matejem bili su povezani s Njim prisnije nego ostali i bili svjedoci većeg broja Njegovih čuda. Petar, Jakov i Ivan bili su u još bliskijoj vezi s Njim. Bili su gotovo stalno s Njim, prateći Njegova čuda i slušajući Njegove riječi. Ivan se progurao najbliže Isusu, tako da se isticao kao onaj koga je Isus volio. Spasitelj ih je sve volio, ali Ivanov duh bio je najprijemčiviji. Bio je mlađi od ostalih i s djetinjim je povjerenjem otvorio svoje srce Isusu. Tako je stekao veću Kristovu naklonost, pa su preko njega Spasiteljeva najdublja duhovna učenja prenesena Njegovom narodu.
Na čelu jedne od skupina u koje su apostoli bili podijeljeni stoji Filipovo ime. On je bio prvi učenik kome je Isus uputio jasan nalog: “Hajde za mnom.” Filip je bio iz Bethezde, Andrijina i Petrova grada. On je slušao učenje Ivana Krstitelja i čuo kad je Ivan proglasio Krista za Božje Janje. Filip je iskreno tražio istinu, ali je bio spora srca za vjerovanje. Premda se i sâm pridružio Kristu, ipak njegovo objavljivanje Krista Natanaelu pokazuje da nije bio posve uvjeren u Kristovo Božanstvo. Premda je glas s neba proglasio Krista Božjim Sinom, za Filipa je On bio “Isus, sin Josipa iz Nazareta” (Ivan 1,45). Filipov nedostatak vjere pokazao se ponovno kad je nahranjeno pet tisuća ljudi. Isus je želio da ga okuša kad je upitao: “Gdje da kupimo kruha da jedu ovi ljudi?” Filipov odgovor otkrio je njegovo nevjerstvo: “Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.” (Ivan 6,5.7) Isus je bio žalostan. Premda je Filip vidio Njegovo djelo i osjetio Njegovu silu, ipak nije imao vjere. Kad su se Grci raspitivali kod Filipa za Isusa, nije iskoristio priliku da ih upozna sa Spasiteljem, nego se obratio Andriji. Opet, u onim posljednjim trenucima prije raspeća, Filipove su riječi obeshrabrivale vjeru. Kad je Toma rekao Isusu: “Gospodine, … ne znamo kamo ideš. Kako bismo mogli poznavati put?” Spasitelj je odgovorio: “Ja sam put, istina i život. … Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog.” Filipov odgovor otkrio je nevjerstvo: “Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je!” (Ivan 14,5-8) Učenik koji je tri godine bio s Isusom bio je tako spora srca i tako slab u vjeri.
U sretnoj suprotnosti s Filipovim nevjerstvom bilo je Natanaelovo djetinje povjerenje. On je bio čovjek vrlo iskrene naravi, čovjek čija je vjera počivala u nevidljivoj stvarnosti. Ipak, Filip je bio učenik u Kristovoj školi i božanski je Učitelj strpljivo podnosio njegovo nevjerstvo i sporo razumijevanje. Kad se Sveti Duh izlio na učenike, Filip je postao učitelj po božanskom redu. Znao je o čemu govori i poučavao je sa sigurnošću koja je osvjedočavala slušatelje.
Dok je Isus pripremao učenike za njihovo rukopolaganje, jedan koji nije bio pozvan nastojao im se nametnuti. Bio je to Juda Iskariotski, čovjek koji je tvrdio da je Kristov sljedbenik. On je tada istupio, zahtijevajući mjesto u ovom užem krugu učenika. S velikom ozbiljnošću i prividnom iskrenošću izjavio je: “Učitelju, ja ću te slijediti kamo god pođeš.” Isus ga nije ni odbio ni pozdravio dobrodošlicom, već je samo prozborio žalosne riječi: “Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje da nasloni glavu.” (Matej 8,19.20) Juda je vjerovao da je Isus Mesija, i pridružujući se apostolima nadao se da će osigurati sebi visok položaj u novom kraljevstvu. Ovu nadu Isus je želio srušiti izjavom o svojem siromaštvu.
Učenici su željeli da Juda postane jedan od njih. Imao je izgled koji je ulijevao poštovanje, bio je čovjek oštrouman, djelotvoran, darovit i oni su ga preporučili Isusu kao čovjeka koji će Mu pružiti značajnu pomoć u radu. Bili su iznenađeni kad ga je Isus primio tako ravnodušno.
Učenici su bili vrlo razočarani što Isus nije pokušavao uspostaviti suradnju s vođama u Izraelu. Smatrali su da je pogrešno što nije ojačao svoje djelo osiguravajući podršku tih utjecajnih ljudi. Da je odbio Judu, oni bi u svojim umovima postavili pitanje o mudrosti svojeg Učitelja. Kasniji će im Judin život pokazati koliko je opasno dopustiti bilo kakvom svjetovnom prosuđivanju da djeluje u odlučivanju o podobnosti ljudi za Božje djelo. Suradnja takvih ljudi koje su učenici željeli predala bi djelo u ruke njegovih najvećih neprijatelja.
Ipak, kad se pridružio učenicima, Juda nije bio neosjetljiv prema ljepoti Kristovog karaktera. Osjećao je utjecaj božanske sile koja je privlačila duše Spasitelju. On koji nije došao slomiti napuknutu trsku niti ugasiti “stijenj što tinja” neće odbiti ovu dušu dok i jedna želja bude sezala k svjetlosti. Spasitelj je čitao Judino srce; On je znao dubinu grijeha kojem će Juda podleći ako ga Božja milost ne oslobodi. Povezujući ovog čovjeka sa sobom, On ga je postavio tamo gdje je, iz dana u dan, mogao biti doveden u dodir s izvorom nesebične ljubavi. Ako bi otvorio svoje srce Kristu, božanska milost izagnala bi demona sebičnosti, pa bi čak i Juda mogao postati podanik Božjeg kraljevstva.
Bog uzima ljude takve kakvi jesu, s osnovnim crtama u karakteru, i obučava ih za svoju službu ako žele prihvatiti Njegov red i učiti od Njega. Oni nisu izabrani zato što su savršeni, već unatoč svojem nesavršenstvu; kroz poznavanje i provođenje istine, kroz Kristovu milost, mogu biti preobraženi u Njegovo obličje.
Juda je imao iste prilike kao i drugi učenici. Slušao je iste dragocjene pouke. Međutim, provođenje istine kao što je Krist zahtijevao razmimoilazilo se s Judinim željama i ciljevima te on nije želio napustiti svoje zamisli da bi primio mudrost s Neba.
Kako je nježno postupio Spasitelj sa svojim budućim izdajnikom! U svojem učenju Isus se zadržavao na načelima dobročinstva koja su udarala u sâm korijen pohlepnosti. Iznio je Judi gnusni karakter lakomstva i više puta je ovaj učenik razumio da je ocrtan njegov karakter i istaknut njegov grijeh, ali nije želio priznati i napustiti svoju nepravdu. Bio je sâm sebi dovoljan, i umjesto da se odupre kušnji, nastavio je slijediti svoje nepoštene postupke. Krist je bio pred njim živi primjer onoga što bi on postao da je požnjeo blagodat božanskog posredovanja i službe; ali Juda se oglušio na sve te pouke.
Isus mu nikada nije uputio oštri ukor zbog njegovog lakomstva, već je s božanskim strpljenjem podnosio ovog grešnog čovjeka, čak i dok mu je davao dokaz da čita njegovo srce kao otvorenu knjigu. On mu je izložio najuzvišenije pobude za pravilno postupanje, pa za odbacivanje nebeske svjetlosti Juda nije imao nikakvo opravdanje.
Umjesto da hodi u svjetlosti, Juda je izabrao da sačuva svoje mane. Gajio je zle želje, osvetničke strasti, mračne i turobne misli, sve dok Sotona nije sasvim zagospodario ovim čovjekom. Juda je postao predstavnik Kristovog neprijatelja.
Kad se udružio s Isusom, imao je neke dragocjene crte karaktera, koje su mogle biti blagoslov za Crkvu. Da je htio ponijeti Kristov jaram, mogao je postati jedan od najznačajnijih apostola, ali mu je srce postalo tvrdokorno kad mu je pozornost bila usmjeravana na mane, a oholost i pobuna poticale su njegovu sebičnu slavoljubivost te se na taj način onesposobio za rad koji bi mu Bog povjerio da izvrši.
Svi apostoli imali su ozbiljne mane kad ih je Isus pozvao u svoju službu. Čak i Ivan, koji je došao u najprisniju vezu s poniznim i krotkim Spasiteljem, po svojoj naravi nije bio ponizan i popustljiv. On i njegov brat nazvani su “sinovima groma”. Dok su bili s Isusom, svako ponižavanje pokazano prema Njemu probudilo je u njima srdžbu i ratobornost. Plahovitost, osvetoljubivost, kritički duh, sve je to bilo u voljenom učeniku. Bio je gord, željan da bude prvi u Božjem kraljevstvu. Međutim, iz dana u dan, nasuprot svojem nasilničkom duhu, promatrao je Isusovu nježnost i blagost i slušao Njegove pouke o poniznosti i strpljivosti. Otvorio je svoje srce božanskom utjecaju i postao ne samo slušatelj, već i tvorac Spasiteljevih riječi. Njegovo jabilo je skriveno u Kristu. Naučio je nositi Kristov jaram i ponijeti Njegovo breme.
Isus je ukoravao svoje učenike, On ih je opominjao i upozoravao; ali Ivan i njegova braća nisu Ga napustili; izabrali su Isusa bez obzira na prijekore. Spasitelj se nije povukao od njih zbog njihovih slabosti i pogrešaka. Oni su nastavili do kraja dijeliti Njegove kušnje i učiti pouke iz Njegovog života. Promatranjem Krista preobrazili su svoj karakter.
Apostoli su se znatno razlikovali u navikama i naklonostima. Tu su se nalazili carinik Levije — Matej i vatreni zelot Šimun, odlučni neprijatelj rimske vlasti; velikodušni i nagli Petar i podli Juda; Toma, iskrena srca, ali stidljiv i bojažljiv; Filip, spora srca i naklonjen sumnji; i slavoljubivi, prostodušni Zebedejevi sinovi. Isus ih je doveo u zajednicu s njihovim različitim manama; svi su imali naslijeđene i stečene sklonosti k zlu, ali u Kristu i kroz Njega trebali su prebivati u Božjoj obitelji, učeći da postanu jedno u vjeri, učenju, duhu. Doživjet će svoje kušnje, svoje žalosti, svoje podvojenosti u mišljenju; ali dokle god je Krist prebivao u srcu, nije moglo biti nikakvih razmirica. Njegova će ih ljubav povesti da imaju ljubav jedan prema drugome; Učiteljeve pouke dovest će do usklađivanja svih razlika, dovodeći apostole u jedinstvo, sve dok ne budu bili jedne misli i jednog rasuđivanja. Krist je veliko središte, i oni će se približiti jedan drugome u istoj mjeri u kojoj se približe središtu.
Kad je završio svoje poučavanje učenika, Isus je okupio malu skupinu oko sebe i, klečeći usred njih i položivši ruke na njihove glave, izgovorio je molitvu, posvećujući ih za Njegovo sveto djelo. Tako su Gospodnji učenici bili rukopoloženi za službu Evanđelja.
Kao svoje predstavnike među ljudima Krist nije izabrao anđele koji nisu nikada pali, već ljudska bića, ljude s istim sklonostima poput onih koje žele spasiti. Krist je uzeo na sebe ljudsku narav da bi se mogao približiti čovječanstvu. Božanskoj naravi bila je potrebna ljudska narav; jer je donošenje spasenja svijetu zahtijevalo i božansko i ljudsko. Božanskoj naravi bila je potrebna ljudska narav kako bi čovječanstvo moglo imati protočnik za vezu između Boga i čovjeka. Tako je i s Kristovim slugama i vjesnicima. Čovjeku je potrebna sila koja je izvan njega i iznad njega, da bi ga obnovila na Božju sliku i pripremila za izvršenje Božjeg djela; ali ovo ne čini ljudsko sudjelovanje nebitnim. Ljudski rod oslanja se na božansku silu, Krist prebiva u srcu vjerom, i suradnjom s božanskim silama čovjekove snage postaju upotrebljive za dobro.
Onaj tko je pozvao galilejske ribare, još poziva ljude u svoju službu. On želi da svoju silu iskaže isto toliko kroz nas kao i kroz svoje prve učenike. Ma koliko bili nesavršeni i grešni, Gospodin nam pruža svoju ponudu da dođemo na božansko poučavanje kako bismo, ujedinivši se s Kristom, mogli činiti Božja djela.
“Ali ovo blago nosimo u zemljanim posudama da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama.” (2. Korinćanima 4,7) Stoga je propovijedanje evanđelja povjereno grešnim ljudima, a ne anđelima. Ovo otkriva da je sila koja djeluje kroz slabosti ljudske naravi Božja sila, pa smo na taj način ohrabreni u vjerovanju da sila koja može pomoći drugima, koji su isto tako slabi kao i mi, može pomoći i nama. A oni koji i sami “nose na sebi slabost” trebaju “biti blagi prema onima koji iz neznanja griješe” (Hebrejima 5,2). Pošto su i sami ugroženi, oni poznaju opasnosti i poteškoće puta i stoga su pozvani da dosegnu druge koji se nalaze u sličnoj ugroženosti. Postoje duše zbunjene sumnjom, opterećene slabostima, slabe u vjeri i nespremne da se uhvate za Nevidljivoga; ali prijatelj koga mogu vidjeti, koji dolazi k njima umjesto Krista, može postati spona koja će pričvrstiti njihovu kolebljivu vjeru za Krista.
Zajedno s nebeskim anđelima trebamo postati djelatnici u predstavljanju Isusa svijetu. Gotovo s nestrpljivom željom anđeli očekuju našu suradnju, jer čovjek mora postati protočnik za vezu s čovjekom. Kad s posvećenjem cijeloga srca predamo sebe Kristu, anđeli se raduju što mogu otkriti Božju ljubav preko naših glasova.