Govor na Gori

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 5, 6 i 7
Krist je rijetko nasamo okupljao svoje učenike da bi primili Njegove riječi. On nije odabirao za svoje slušatelje samo one koji su poznavali put života. Njegov je plan bio da dopre do mnoštva koje se nalazilo u neznanju i zabludi. Iznosio je svoje pouke o istini tamo gdje su mogle doprijeti do pomračena razumijevanja. On je sâm bio Istina, stojeći opasanih bedara i ruku uvijek ispruženih da blagoslivlje, a riječima opomene, usrdne molbe i ohrabrenja težio je da podigne svakoga tko bi došao k Njemu.

Govor na Gori, premda posebno namijenjen učenicima, izgovoren je u prisutnosti mnoštva. Nakon rukopoloženja apostola, Isus je zajedno s njima pošao na obalu mora. Tu se narod počeo okupljati još od ranoga jutra. Osim uobičajenih velikih skupina iz galilejskih gradova, bilo je naroda iz Judeje, pa čak i iz samog Jeruzalema; iz Pereje, iz Dekapolisa, iz Idumeje, daleko s juga Judeje; iz Tira i Sidona, feničkih gradova na obalama Sredozemnog mora. “Kad se čulo što sve čini,” oni “dođoše da ga čuju i da se izliječe od svojih bolesti, … jer je iz njega izlazila sila koja je liječila sve.” (Marko 3,8; Luka 6,17-19)

Na uzanoj obali nije bilo mjesta ni za stajanje na kojemu bi Njegov glas mogao dosegnuti sve one koji su Ga željeli čuti, pa ih je Isus poveo na padinu brijega. Spustivši se na udolinu koja je bila ugodno mjesto za okupljanje mnoštva, On je sâm sjeo na travu, a učenici i mnoštvo slijedili su Njegov primjer.

Mjesto učenika bilo je uvijek do Isusa. Narod se neprekidno tiskao oko Njega, ali su učenici shvatili da ne smiju dopustiti da ih itko udalji iz Njegove blizine. Sjeli su sasvim kraj Njega, kako im ne bi promakla nijedna riječ Njegove pouke. Bili su pažljivi slušači, željni da razumiju istine koje su trebali objaviti svim zemljama i svim naraštajima.

S osjećajem da će čuti nešto nesvakidašnje, oni su se sada primicali oko svog Učitelja. Vjerovali su da će se kraljevstvo uskoro uspostaviti, a iz događaja toga jutra stekli su uvjerenje da će se u vezi s tim objaviti neki proglas. Osjećaj iščekivanja obuzeo je mnoštvo, a živost na licu dokazivala je duboko zanimanje. Dok je narod sjedio na zelenom obronku brežuljka, očekujući riječi božanskog Učitelja, njihov je um bio ispunjen mislima o budućoj slavi. Bilo je književnika i farizeja koji su očekivali dan u koji će zagospodariti nad omrznutim Rimljanima i dokopati se bogatstva i sjaja velikog svjetskog kraljevstva. Siromašni seljaci i ribari nadali su se da će čuti čvrsto obećanje kako će njihove bijedne nastambe, oskudna hrana, život ispunjen tegobnim radom i strah od neimaštine biti zamijenjeni dvorovima izobilja i danima dokolice. Umjesto grube odjeće koja im je danju bila ogrtač, a preko noći pokrivač, nadali su se da će im Krist dati bogate i skupocjene haljine njihovih porobljivača. Sva srca bila su razbuđena ponosnom nadom da će Izrael uskoro biti počašćen pred narodima kao izabran od Gospodina, a Jeruzalem uzdignut kao glava jednog sveopćeg kraljevstva.

Krist je razočarao nadu u svjetovnu veličinu. U Govoru na Gori pokušao je raskopati djelo stvoreno pogrešnim odgojem, i svojim slušateljima dati pravi dojam o svojem kraljevstvu i svojem karakteru. Ipak, nije neposredno napao zablude naroda. On je vidio bijedu svijeta zbog grijeha, pa ipak nije pred njih iznosio živu sliku njihove nesreće. Poučavao ih je o nečemu neusporedivo boljem od onoga što su oni poznavali. Ne sprečavajući njihove zamisli o Božjem kraljevstvu, govorio im je o uvjetima pod kojima mogu ući u njega, dopuštajući im da sami donesu zaključke o njegovoj naravi. Istine što ih je učio nisu manje značajne za nas nego što su bile za mnoštvo koje Ga je slijedilo. Ništa manje nije potrebno nama nego što je bilo njima da naučimo osnovna načela Božjega kraljevstva.

Kristove riječi upućene narodu na Gori bile su riječi blagoslova. Sretni su oni, rekao je, koji prepoznaju svoje duhovno siromaštvo i osjećaju potrebu za otkupljenjem. Evanđelje treba propovijedati siromašnima. Ono se ne otkriva onima koji su duhovno gordi, onima koji tvrde da su bogati i kojima ništa nije potrebno, nego onima koji su ponizni i skrušeni. Za odrješenje od grijeha postoji samo jedan način — biti siromašan duhom.

Gordo srce teži da zasluži spasenje; ali naše pravo na Nebo i naša podobnost za njega temelji se na Kristovoj pravednosti. Gospodin ne može učiniti ništa za obnovu jednog čovjeka sve dok se on, osvjedočen u vlastitu slabost i oslobođen svake pomisli da je dovoljan sâm sebi, ne podčini Božjoj upravi. Tada može primiti dar koji mu Bog želi podariti. Ništa nije uskraćeno duši koja osjeća svoju potrebu. Ona ima neograničeni pristup k Njemu, u kome se nalazi sva punina. “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime mu je Sveti: U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.” (Izaija 57,15)

“Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!” Ovim riječima Krist ne uči da tugovanje samo po sebi ima moć da otkloni krivnju zbog grijeha. On ne odobrava prijetvornu ili smišljenu poniznost. Tugovanje o kome govori ne sastoji se od potištenosti i jadikovanja. Premda smo žalosni zbog grijeha, trebamo se radovati dragocjenoj prednosti što smo Božja djeca.

Često žalimo zato što nam naša zla djela donose neugodne posljedice; ali to nije pokajanje. Prava žalost zbog grijeha rezultat je djelovanja Svetoga Duha. Duh otkriva nezahvalnost srca koje je omalovažavalo i žalostilo Spasitelja, i u skrušenosti nas dovodi podnožju križa. Svakim grijehom iznova ranjavamo Isusa, i kad pogledamo na Njega koga smo proboli, plačemo zbog grijeha koji su Mu nanijeli patnje. Takvo plakanje povest će nas k odbacivanju grijeha.

Svjetovni ljudi mogu proglasiti ovu žalost slabošću, ali to je snaga koja pokajnika vezuje za Beskonačnoga sponama koje se ne mogu prekinuti. Ona pokazuje da Božji anđeli vraćaju duši vrline koje su izgubljene uslijed tvrdoće srca i prijestupa. Suze onoga tko se kaje samo su kišne kapi koje prethode sunčevom sjaju svetosti. Ova žalost oglašava radost koja će postati živi izvor u duši. “Samo priznaj svoju krivnju da si se odvrgla od Jahve, Boga svojega. … Ne gnjevi se više lice moje na vas, jer sam milostiv — riječ je Jahvina.” (Jeremija 3,13.12) “Ožalošćenima na Sionu” On je odlučio dati “vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna”. (Izaija 61,3)

Za one koji plaču u kušnji i žalosti postoji utjeha. Gorčina žalosti i poniženje bolji su od popuštanja grijehu. Kroz nevolje Bog nam otkriva slaba mjesta u našem karakteru, kako bismo Njegovom milošću pobijedili svoje slabosti. Nepoznata poglavlja u vezi s nama samima otkrivaju nam se i provjera dolazi, bez obzira hoćemo li prihvatiti Božji ukor i savjet. Kad na nas dođe kušnja, ne trebamo se gnjeviti i žaliti. Ne trebamo se buniti ili ulagati trud da se izvučemo iz Kristove ruke. Trebamo poniziti dušu pred Bogom. Gospodnji su putovi nejasni onome tko želi sagledati pojedinosti u svjetlosti koja mu godi. Našoj ljudskoj naravi oni izgledaju mračni i tužni. Međutim, Božji su putovi putovi milosti i kraj im je spasenje. Ilija nije znao što čini kad je u pustinji, moleći se da umre, rekao da mu je dosadio život. U svojoj milosti Gospodin ga nije uhvatio za riječ. Ilija je, ipak, trebao izvršiti još jedno veliko djelo; i kad je ovo djelo izvršio, on nije trebao umrijeti obeshrabren i osamljen u pustinji. Njega nije očekivalo silaženje u smrtni prah, već uzdizanje u slavi u povorci nebeskih bojnih kola do prijestolja na visini.

Božja riječ onima koji su žalosni glasi: “… I vidjeh putove njegove. Izliječit ću ga, voditi i utješit one što s njime tuguju.” “Jer ću im tugu u radost pretvoriti, utješit ću ih i razveselit nakon žalosti.” (Izaija 57,18; Jeremija 31,13)

“Blago krotkima.” Poteškoće s kojima se srećemo mogu se znatno umanjiti tom krotkošću koja je skrivena u Kristu. Ako imamo poniznost svojega Učitelja, uzdići ćemo se iznad prijezira, predbacivanja i neprilika kojima smo svakodnevno izloženi, i oni će prestati sumornošću zasjenjivati naš duh. Najuzvišeniji dokaz o plemenitosti jednog kršćanina je vladanje samim sobom. Onaj tko pred zlostavljanjem ili surovošću ne sačuva blag i postojan duh, lišava Boga prava da u njemu otkrije savršenstvo svojega karaktera. Poniznost srca sila je koja donosi pobjedu Kristovim sljedbenicima; ona je obilježje njihove veze s gornjim dvorovima.

“Zaista, uzvišen je Jahve, ali gleda na ponizna.” (Psalam 138,6) Bog nježno promatra one koji otkrivaju krotak i ponizan Kristov duh. Svijet ih možda promatra s prijezirom, ali u Božjim očima oni imaju veliku vrijednost. Propusnicu za nebeski dvor neće dobiti samo mudri, veliki, dobročinitelji, ne samo vrijedni radnici, puni revnosti i neumorne marljivosti. Ne; širom otvoren ulaz imat će siromašni duhom, koji čeznu da Krist svojom prisutnošću boravi u njima, koji su krotkoga srca, čija je najdublja čežnja da čine Božju volju. Oni će biti u mnoštvu onih koji su oprali i ubijelili svoje haljine u Janjetovoj krvi. “Zato stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u njegovu hramu. A onaj koji sjedi na prijestolju spustit će se na njih da boravi s njima.” (Otkrivenje 7,15)

“Blago žednima i gladnima pravednosti.” Osjećaj nedostojnosti učinit će da srce osjeća glad i žeđ za pravdom, i ova čežnja neće biti iznevjerena. Oni koji u svojem srcu budu načinili mjesta za Isusa, razumjet će Njegovu ljubav. Svi koji čeznu za tim da budu karakterom slični Bogu, ostvarit će svoju čežnju. Sveti Duh nikada neće ostaviti bez pomoći nijednu dušu koja gleda na Isusa. On uzima od onoga što je Kristovo i daje njoj. Ako se naš pogled stalno zadržava na Kristu, djelovanje Duha neće prestati sve dok se naša duša ne preobrazi u Njegovo obličje. Čista će ljubav proširiti dušu, dajući joj sposobnost za uzvišenija dostignuća, za uvećano znanje o nebeskim vrijednostima, tako da joj neće biti uskraćena punina. “Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi!”

Milostivi će naći milost, a oni koji su čistoga srca vidjet će Boga. Svaka nečista misao oskvrnjuje dušu, slabi moralni osjećaj i nastoji izbrisati djelovanje Svetoga Duha. Ona pomračuje duhovni vid, tako da ljudi ne mogu gledati Boga. Gospodin može oprostiti, i oprašta grešniku koji se kaje, ali premda nam je oprošteno, duša je povrijeđena. Tko želi jasno razlikovati duhovne istine, mora izbjegavati svaku nečistoću u govoru ili u mislima.

Međutim, Kristove riječi pokrivaju više nego samo slobodu od osjetilne nečistoće, više nego slobodu od obrednog oskvrnuća koje su Židovi tako strogo izbjegavali. Sebičnost nas priječi da gledamo Boga. Sebičan duh prosuđuje o Bogu kao o potpuno jednakom sebi. Dok to ne odbacimo, ne možemo razumjeti Njega koji je ljubav. Jedino će nesebično srce, krotak duh pun povjerenja, vidjeti da je “Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama” (Izlazak 34,6).

“Blago mirotvorcima.” Istina rađa Kristov mir. On je u skladu s Bogom. Svijet je u neprijateljstvu s Božjim zakonom, grešnici su u neprijateljstvu sa svojim Stvoriteljem; i kao ishod toga oni su u neprijateljstvu jedan prema drugome. Psalmist izjavljuje: “Koji tvoj Zakon ljube, velik mir uživaju, ni o što se oni ne spotiču.” (Psalam 119,165) Ljudi ne mogu stvoriti mir. Ljudski planovi za očišćenje i uzdizanje pojedinca i društva neće ostvariti mir, zato što ne dopiru do srca. Jedina sila koja može stvoriti ili stalno održavati istinski mir jest Kristova milost. Kad je ona usađena u srce, bit će odstranjene zle sklonosti koje izazivaju svađu i nesporazume. “Umjesto trnja rast će čempresi, umjesto koprive mirta će nicati”, a pustinja života “neka kliče, … nek ljiljan procvjeta” (Izaija 55,13; 35,1).

Mnoštvo je bilo zadivljeno ovim učenjem koje se toliko razlikovalo od pravila i primjera farizeja. Ljudi su stekli uvjerenje da se sreća sastoji u posjedovanju svjetovnih dobara, da je vrlo poželjna slava i čast od ljudi. Bilo je vrlo ugodno nazvati se “rabinom” i biti veličan kao mudar i pobožan, a svoje vrline pokazivati pred svijetom. To se smatralo krunom sreće. Međutim, u prisutnosti ovog mnoštva Isus je izjavio da će zemaljska dobit i čast biti sva nagrada koju će takve osobe pobrati. Govorio je sa sigurnošću i sila osvjedočenja pratila je Njegove riječi. Narod se utišao, a osjećaj bojazni nadvio se nad njih. Sumnjičavo su gledali jedan drugoga. Tko će od njih biti spašen ako je učenje ovog Čovjeka ispravno? Mnogi su bili uvjereni da je ovaj iznimni Učitelj pokrenut Božjim Duhom i da su misli koje izgovara božanske.

Pošto je objasnio u čemu se sastoji prava sreća i kako se može postići, Isus je određenije uputio na dužnost svojih učenika, kao učitelja izabranih od Boga, da povedu druge stazom pravde i vječnoga života. Znao je da će oni često patiti zbog razočaranja i obeshrabrenja, da će se susretati s odlučnim protivljenjem, da će biti napadani i da će se njihovo svjedočanstvo odbacivati. Dobro je znao da će u izvršavanju svoje misije ti ponizni ljudi, koji su tako pomno slušali Njegove riječi, morati podnositi klevete, mučenja, zatvor i smrt, pa je nastavio:

“Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima! Ta, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas!”

Svijet voli grijeh, a mrzi pravdu, i to je bio razlog njegovog neprijateljstva prema Isusu. Svi koji odbace Isusovu bezgraničnu ljubav smatrat će kršćanstvo uznemirujućim čimbenikom. Kristova svjetlost rastjeruje tamu koja pokriva njihove grijehe, stvarajući potrebu za obnovom. Dok oni koji se pokoravaju utjecaju Svetoga Duha počinju borbu sa samim sobom, dotle se oni koji se čvrsto drže grijeha bore protiv istine i njezinih nositelja.

Na taj način stvara se razdor i Kristove sljedbenike optužuju kao one koji unose nemir u narod. Tako im prijateljstvo s Bogom donosi neprijateljstvo ovoga svijeta. Oni nose Kristovu sramotu. Oni slijede stazu koju su utrli najplemenitiji na Zemlji. Radosno, a ne sa žalošću, trebaju se suočiti s progonstvom. Svaka žestoka kušnja jest Božje sredstvo za njihovo oplemenjivanje. Svaka takva provjera osposobljava ih za rad u suradnji s Njim. Svaki sukob ima svoje mjesto u velikoj borbi za pravdu i svaki će pridonijeti radosti njihove završne pobjede. Držeći ovo na umu, provjera njihove vjere i strpljenja bit će prihvaćena radosno, bez straha i izbjegavanja. Brižni da ispune svoju obvezu prema svijetu, usmjeravajući svoju želju na Božje odobravanje, Njegovi sluge moraju ispuniti svaku dužnost, ne obzirući se na strah ili naklonost ljudi.

“Vi ste sol zemlji”, rekao je Isus. Nemojte se povlačiti iz svijeta da biste izbjegli progonstvo. Trebate prebivati među ljudima, da okus božanske ljubavi može biti kao sol koja će sačuvati svijet od kvarenja.

Srca koja odgovaraju utjecaju Svetoga Duha protočnici su kroz koje protječe Božji blagoslov. Kad bi oni koji služe Bogu bili uklonjeni sa Zemlje, i Njegov Duh se povukao od ljudi, ovaj bi svijet bio prepušten pustoši i uništenju, plodovima Sotonine vladavine. Premda grešnici to ne znaju, oni u ovom svijetu duguju, čak i za blagoslove ovoga života, prisutnosti Božjeg naroda kojeg omalovažavaju i ugnjetavaju. Ali ako su kršćani to samo po imenu, oni su kao sol koja je izgubila svoj okus. Oni nemaju nikakav utjecaj na dobro u svijetu. Svojim pogrešnim predočavanjem Boga gori su od nevjernika.

“Vi ste svjetlo svijetu.” Židovi su mislili prisvojiti dobra spasenja samo za svoj narod, ali Krist im je pokazao da je spasenje kao i sunčev sjaj. Ono pripada cijelom svijetu. Religija Biblije ne može se zatvoriti između korica knjige, niti između zidova crkve. Nju ne treba povremeno iznositi samo za osobnu korist, a nakon toga opet pomno odlagati na stranu. Ona treba posvećivati svakodnevni život i pokazivati se u svakom poslovnom i u svim našim društvenim odnosima.

Pravi se karakter ne oblikuje izvana i onda odjene; on zrači iznutra. Ako želimo druge uputiti na stazu pravde, načela pravde se kao dragocjenost moraju čuvati u našim srcima. Naše ispovijedanje vjere može objavljivati teoriju religije, ali naša stvarna pobožnost propovijeda riječ istine. Dosljedan život, sveti razgovor, nepokolebljiva čestitost, djelotvoran dragovoljan duh, primjer pobožnosti — to su sredstva kojima se svjetlost prenosi svijetu.

Isus se nije zadržavao na odredbama Zakona, ali nije ostavio svoje slušatelje u uvjerenju da je došao odbaciti njegove zahtjeve. Znao je da uhode stoje spremne kako bi Ga uhvatile za svaku riječ koja bi se mogla iskriviti da služi njihovom cilju. Znao je za predrasudu koja je postojala u mislima mnogih Njegovih slušatelja, i stoga nije govorio ništa što bi uzdrmalo njihovu vjeru u religiju i ustanove koje su im predane preko Mojsija. Krist je osobno dao i moralni i obredni zakon. Nije došao uništiti povjerenje u vlastite upute. U skladu sa svojim velikim poštovanjem Zakona i Proroka, pokušavao je srušiti zid zahtjeva predaja kojim su Židovi bili ograđeni. Dok je odbacivao njihovo pogrešno tumačenje Zakona, brižljivo je opominjao svoje učenike da ne odbacuju životne istine koje su povjerene Židovima.

Farizeji su bili ponosni na svoju poslušnost Zakonu; pa ipak, tako su malo poznavali njegova načela u svakidašnjem životu, da su im Spasiteljeve riječi zvučale kao hereza. Kad je očistio besmislice kojima je istina bila zatrpana, smatrali su da je odbacio i sámu istinu. Došaptavali su jedan drugome da On omalovažava Zakon. Čitao je njihove misli i odgovorio im riječima: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” Ovim je Isus pobio optužbe farizeja. Njegovo poslanje u svijetu bilo je da obrani svete zahtjeve Zakona za koje su Ga optuživali da ih krši. Da se Božji Zakon mogao promijeniti ili ukinuti, Krist ne bi trebao snositi posljedice naših prijestupa. On je došao objasniti odnos Zakona prema čovjeku i slikovito prikazati njegova pravila vlastitim životom poslušnosti.

Bog nam je dao svoje svete propise zato što voli ljudski rod. Da bi nas zaštitio od posljedica prijestupa, otkrio je načela pravde. Zakon je izraz Božje milosti; kad ga prihvaćamo u Kristu, on postaje naša misao. On nas uzdiže iznad sile prirodnih želja i sklonosti, iznad kušnji koje vode u grijeh. Bog želi da budemo sretni i On nam daje pravila Zakona da bismo u poslušnosti njima mogli imati radost. Kad su prigodom Kristova rođenja anđeli pjevali: “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!” (Luka 2,14), objavljivali su načela Zakona koji je On došao učiniti velikim i slavnim.

Kad je Zakon objavljen na Sinaju, Bog je objavio ljudima svetost svojega karaktera, kako bi isticanjem suprotnosti mogli vidjeti grešnost svojega karaktera. Zakon im je predan da ih osvjedoči o grijehu i otkrije im njihovu potrebu za Spasiteljem. On bi to učinio da su njegova načela bila primijenjena na srce s pomoću Svetoga Duha. Ovo se djelo još uvijek mora obavljati. U Kristovom životu zakonska su načela učinjena jasnima; i dok Božji Sveti Duh utječe na srce, dok Kristova svjetlost otkriva ljudima njihovu potrebu za Njegovom krvlju koja čisti i za Njegovom pravdom koja opravdava, Zakon je još uvijek pomagalo koje nas dovodi Kristu da bismo mogli biti opravdani vjerom. “Savršen je Zakon Jahvin — dušu krijepi.” (Psalam 19,8)

“Dok opstoji nebo i zemlja”, rekao je Isus, “ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” Sunce koje sija na nebu, čvrsta zemlja na kojoj prebivate, Božji su svjedoci da je Njegov Zakon nepromjenjiv i vječan. Premda oni mogu proći, božanska će pravila ostati. “Lakše da prođu nebo i zemlja nego da propadne jedna kovrčica iz Zakona.” (Luka 16,17) Sustav slika koji je upućivao na Isusa kao na Božje Janje morao se ukinuti prigodom Njegove smrti; ali pravila Deset zapovijedi nepromjenjiva su kao i Božje prijestolje.

Budući da je “savršen Zakon Jahvin”, svako udaljavanje od njega mora biti zlo. Krist osuđuje one koji su neposlušni Božjim zapovijedima i uče druge da tako čine. Spasiteljev život poslušnosti ispunjavao je sve zahtjeve Zakona; On je dokazao da se u ljudskoj naravi može držati Zakon i pokazao savršenstvo karaktera koje razvija poslušnost. Svi koji su poslušni, kao što je i On bio poslušan, isto tako objavljuju da je Zakon “svet i pravedan i dobar” (Rimljanima 7,12). S druge strane, svi koji krše Božje zapovijedi podržavaju Sotoninu tvrdnju da je Zakon nepravičan i da se ne može slušati. Na taj način oni podržavaju prijevare velikog protivnika i obeščašćuju Boga. Oni su djeca Zloga koji je bio prvi pobunjenik protiv Božjeg zakona. Dopustiti im pristup na Nebo značilo bi ponovno unijeti klice nesloge i pobune i ugroziti blagostanje svemira. Nijedan čovjek koji svojom voljom zanemaruje jedno načelo Zakona neće ući u nebesko kraljevstvo.

Rabini su smatrali svoju pravednost propusnicom za Nebo; ali Isus je izjavio da je nedovoljna i bezvrijedna. Farizejsku su pravednost sačinjavali izvanjski obredi i teorijsko poznavanje istine. Rabini su tvrdili da su sveti u svojim osobnim naporima da održe Zakon; ali njihova djela razdvojila su pravednost od vjere. Dok su do sitnica bili točni u poštovanju obreda, dotle je njihov život bio nemoralan i ponižen. Sa svojom takozvanom pravednošću nikada ne bi mogli ući u nebesko kraljevstvo.

Najveća obmana ljudskog uma u Kristove dane bila je da samo pristajanje uz istinu čini pravednost. U cjelokupnom ljudskom iskustvu teorijsko poznavanje istine pokazalo se nedovoljnim za spasenje čovjeka. Ono ne donosi plodove pravednosti. Revno poštovanje onoga što se naziva teologijskom istinom često je udruženo s mržnjom prema pravoj istini otkrivenoj u životu. Najmračnija poglavlja povijesti opterećena su izvješćima o zločinima što su ih počinili vjerski fanatici. Farizeji su tvrdili da su Abrahamova djeca, hvaleći se posjedovanjem božanskih proročanstava; ipak ih ove prednosti nisu sačuvale od sebičnosti, zlobe, želje za dobitkom i najnižeg licemjerstva. Smatrali su sebe najpobožnijima na svijetu, ali njihova takozvana pravovjernost navela ih je da razapnu Gospodina slave.

Još uvijek postoji ista opasnost. Mnogi primaju za gotovo da su kršćani, jednostavno zato što su prihvatili neka osnovna teologijska načela. Međutim, oni nisu unijeli istinu u svakodnevni život. Oni nisu povjerovali u nju i nisu je zavoljeli, pa stoga nisu primili silu i blagodat koja dolazi od posvećenja istinom. Ljudi mogu tvrditi da vjeruju u istinu; ali ako ih to ne čini iskrenima, ljubaznima, strpljivima, trpeljivima, umnima, onda je to prokletstvo za one koji je posjeduju, a preko njihovog utjecaja to je prokletstvo i za svijet.

Pravda koju je Isus propovijedao predstavlja usklađenost srca i života s objavljenom Božjom voljom. Grešni ljudi mogu postati pravedni samo ako imaju vjeru u Boga i održavaju živu vezu s Njim. Tada će prava pobožnost uzdizati misli i oplemeniti život. Tada će se vanjski oblici religije uskladiti s unutarnjom čistoćom kršćanina. Tada obredi koje zahtijeva služba Bogu nisu beznačajne svečanosti, kao one kod licemjernih farizeja.

Isus uzima zapovijedi jednu po jednu i objašnjava dubinu i širinu njihovih zahtjeva. Umjesto da odbaci ijednu jotu od njihove snage, On pokazuje koliko su dalekosežnija njihova načela i otkriva sudbonosnu pogrešku Židova u njihovom vanjskom iskazivanju poslušnosti. On izjavljuje da se Božji zakon prestupa zlom mišlju ili požudnim pogledom. Čovjek koji pristaje na najmanju nepravdu, krši Zakon i umanjuje svoju moralnu visinu. Ubojstvo prvo zaživi u mislima. Onaj tko u svojem srcu ustupa mjesto mržnji, postavlja svoje noge na stazu ubojice i njegovi su prinosi mrski Bogu.

Židovi su gajili duh odmazde. U svojoj su mržnji prema Rimljanima izgovarali teške javne optužbe i radovali Zloga pokazujući njegove osobine. Na taj način obučavali su se za strašna djela na koja ih je on navodio. U vjerskom životu farizeja nije postojalo ništa što bi neznabošcima učinilo pobožnost privlačnom. Isus ih je pozvao da ne varaju sami sebe mišlju da u srcu mogu ustati protiv svojih ugnjetača i gajiti težnju da se osvete za njihova zla.

Istina je da postoji gnjev koji se može opravdati, čak i kod Kristovih sljedbenika. Kad vidimo da se Bog vrijeđa, a Njegova služba ne poštuje, kad vidimo da se nevini ugnjetavaju, tada pravedni gnjev obuzima dušu. Takav gnjev, proizišao iz istančanih moralnih načela, nije grijeh. Ali oni koji prigodom bilo kakvog izazova misle da imaju slobodu popuštati gnjevu ili mržnji, otvaraju svoje srce Sotoni. Ako želimo biti u skladu s Nebom, iz duše moramo izagnati gorčinu i neprijateljstvo.

Spasitelj ide dalje od toga. On kaže: “Dakle: ako doneseš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj!” Mnogi su revni u vjerskim službama, dok između njih i njihove braće postoje nesretne nesuglasice koje bi mogli riješiti. Bog zahtijeva od njih da učine sve što stoji u njihovoj moći da ponovno uspostave sklad. Sve dok to ne učine, On ne može prihvatiti njihovu službu. Dužnost kršćanina u tom slučaju jasno je istaknuta.

Bog na sve izlijeva svoje blagoslove. “Koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima.” On je “dobar prema nezahvalnima i zlima”. (Luka 6,35) On nam zapovijeda da budemo slični Njemu. “Ljubite svoje neprijatelje”, kaže Isus, “i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog.” To su načela Zakona i ona su izvori života.

Božji ideal za Njegovu djecu uzvišeniji je od najuzvišenije misli koju ljudski um može dosegnuti. “Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” Ova zapovijed je i obećanje. Plan spasenja podrazumijeva naše cjelovito oslobođenje od sotonske sile. Skrušenu dušu Krist uvijek odvaja od grijeha. On je došao raskopati djela đavolja i postarao se da Sveti Duh bude darovan svakoj duši koja se kaje, da bi je sačuvao od grešnosti.

Sredstvo kojim nas kušač navodi na zlo ne smije se smatrati izgovorom za neko zlo djelo. Sotona se raduje kad čuje da oni koji se nazivaju Kristovim sljedbenicima opravdavaju izobličenost svojega karaktera. Ta opravdanja, zapravo, vode ka grijehu. Za grijeh ne postoji opravdanje. Sveti karakter, život sličan Isusu dostupan je svakom Božjem djetetu koje se kaje i vjeruje.

Ideal kršćanskog karaktera je sličnost Kristu. Kao što je Sin Čovječji bio savršen u svojem životu, tako i Njegovi sljedbenici trebaju biti savršeni u svojem životu. Isus je u svemu bio kao Njegova braća. On je postao tijelo, kao što smo i mi. On je bio gladan, žedan i umoran. Svoj život održavao je hranom i osvježavao snom. Dijelio je čovjekovu sudbinu, premda je bio bezgrešni Božji Sin. Bio je Bog u tijelu. Njegov karakter treba postati naš. Gospodin kaže o onima koji Ga vjeruju: “Stanovat ću među njima i među njima hodati. Ja ću biti njihov Bog, a oni će biti moj narod.” (2. Korinćanima 6,16)

Ljestve što ih je Jakov vidio, čiji je donji dio počivao na zemlji, a vrh dopirao do nebeskih vrata, do samog praga slave, jesu zapravo Krist. Da te ljestve samo za jednu prečku nisu dospjele dodirnuti zemlju, bili bismo izgubljeni. Međutim, Isus je sišao do nas tamo gdje smo se nalazili. On je uzeo našu narav i pobijedio, da bismo i mi, uzimajući Njegovu narav, mogli pobijediti. Postavljen “u obličju grešnog tijela” (Rimljanima 8,3) živio je bezgrešnim životom. Sada se svojom božanskom naravi drži nebeskoga prijestolja, a svojom ljudskom naravi dopire do nas. On nam nalaže da vjerom u Njega dosegnemo slavu Božjeg karaktera. Stoga moramo biti savršeni kao što je savršen Otac nebeski.

Isus je pokazao u čemu se sastoji pravda i usmjerio nas na Boga kao na njezin izvor. Sada se okrenuo praktičnim dužnostima. U davanju milostinje, u molitvi, u postu, govorio je On, ne treba ništa učiniti što bi privuklo pozornost ili slavljenje vlastite osobnosti. Iskreno dajimo za dobro siromašnih koji pate. U molitvi neka duša bude u vezi s Bogom. U postu ne idimo pognute glave i srcem ispunjenim mislima o sebi. Srce farizeja je pusta i nekorisna zemlja na kojoj nikakvo sjeme božanskog života ne može napredovati. Onaj tko se bezuvjetno podčini Bogu podarit će najprihvatljiviju službu. Jer druženjem s Bogom ljudi postaju Njegovi suradnici, otkrivajući u ljudskoj naravi Njegov karakter.

Služba učinjena u iskrenosti srca ima veliku plaću. “Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.” Karakter se oblikuje životom kojim živimo Kristovom milošću. U duši se počinje obnavljati izvorna ljepota. Osobine Kristovog karaktera su podarene i lik božanskog počinje jasno svijetliti. Lica muškaraca i žena koji hodaju i rade s Bogom izražavaju nebeski mir. Okruženi su nebeskim ozračjem. Za te duše počelo je Božje kraljevstvo. Oni imaju Kristovu radost, radost što su blagoslov čovječanstvu. Oni imaju tu čast što su prihvaćeni da služe Učitelju; njima je povjereno da izvršuju Njegovo djelo u Njegovo ime.

“Nitko ne može služiti dvojici gospodara.” Ne možemo služiti Bogu podijeljena srca. Biblijska religija nije jedan utjecaj među mnogim drugima; njezin utjecaj treba biti najveći, prožimajući svaki drugi i vladajući nad svakim drugim. Ona ne treba biti slična platnu po kome je tu i tamo nabačena boja, već treba prožeti sav život, kao platno utopljeno u boju, sve dok svaka nît tkanja ne poprimi duboku, neizbljedivu boju.

“Zato, bude li ti oko zdravo, čitavo će ti tijelo biti u svjetlu. Ali ako ti je oko bolesno, čitavo će ti tijelo biti u tami.” Čistoća i nepokolebljivost cilja uvjeti su primanja svjetlosti od Boga. Onaj tko želi upoznati istinu mora biti voljan prihvatiti sve što ona otkriva. On ne može učiniti nikakvu nagodbu s grijehom. Biti kolebljiv i mlak u pokoravanju istini znači izabrati tamu grijeha i sotonsku obmanu.

Svjetovna načela postupanja i nepromjenjiva načela pravednosti ne mogu neosjetno prelaziti jedno u drugo, kao što to čine dugine boje. Između njih vječni Bog povukao je široku, jasnu crtu. Sličnost Kristu toliko se razlikuje od sličnosti Sotoni kao što je podne suprotno ponoći. Zato su samo oni koji žive Kristovim životom Njegovi suradnici. Ako se u duši gaji ijedan grijeh, ili ako se u životu zadržava ijedna loša navika, cijelo biće je zatrovano. Čovjek postaje oruđe nepravde.

Svi koji su izabrali službu Bogu trebaju počinuti u Njegovom staranju. Krist je pokazao na ptice koje lete nebom, na cvijeće u polju i naložio svojim slušateljima da razmišljaju o ovim djelima Božjeg stvaranja. “Zar vi niste mnogo vredniji od njih?” rekao je On. (Matej 6,26) Mjera božanske pažnje koja se poklanja svakom djelu u omjeru je s njegovim položajem na ljestvici postojanja. Promisao bdi nad malim, smeđim vrapcima. Poljsko cvijeće, trava koja kao sag prekriva zemlju, dijele pozornost i staranje nebeskog Oca. Umjetnik nad umjetnicima mislio je na ljiljane, načinivši ih tako prekrasnima da nadmašuju Salomonovu slavu. Koliko se mnogo više brine za čovjeka koji je slika i slava Božja! On čezne da vidi svoju djecu kako otkrivaju karakter sličan Njegovom. Kao što sunčeva zraka daje cvijeću raznolike i nježne boje, tako i Bog daje duši ljepotu svojeg karaktera.

Svi koji odaberu Kristovo kraljevstvo ljubavi, pravde i mira, učinivši Njegovo dobro pretežnijim od svega ostalog, povezani su s višim svijetom i dobivaju svaki blagoslov koji je potreban za ovaj život. U knjizi Božje providnosti, u knjizi života, svatko od nas ima svoju stranicu. Ta stranica sadrži sve pojedinosti naše povijesti; čak su izbrojene i vlasi na glavi. Bog uvijek misli na svoju djecu.

“Dakle: ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan.” (Matej 6,34) Mi trebamo slijediti Krista iz dana u dan. Bog ne poklanja pomoć za sutra. On svojoj djeci ne daje odjednom sve upute za njihov životni put, da se ne bi zbunila. On im kazuje samo toliko koliko mogu upamtiti i izvršiti. Snaga i mudrost koja se poklanja jest za sadašnje hitne potrebe. “Ako komu od vas nedostaje mudrosti” za danas, “neka ište od Boga, koji svima daje obilno i bez prigovora, i dat će mu je.” (Jakov 1,5)

“Nemojte suditi, da ne budete suđeni!” Nemojte smatrati sebe boljim od ostalih ljudi i nemojte postavljati sebe za njihova suca. Budući da ne možete razabrati pobude, ne možete suditi drugome. Kritizirajući ga, navlačite osudu na sebe; jer pokazujete da sudjelujete sa Sotonom, klevetnikom braće. Gospodin kaže: “Sami sebe ispitajte da li ste u vjeri! Sami sebe istražite!” To je naš zadatak. “Kada bismo sami sebe prosuđivali, ne bismo bili kažnjavani.” (2. Korinćanima 13,4; 1. Korinćanima 11,31)

Dobro drvo rađat će dobre plodove. Ako je rod neukusan i nekoristan, drvo je zlo. Tako i rod koji se donosi u životu pruža dokaz o stanju srca i savršenstvu karaktera. Dobra djela nikada ne mogu kupiti spasenje, ali su dokaz vjere koja djeluje preko ljubavi i čisti dušu. Pa premda se vječna nagrada ne daje zbog naše zasluge, ipak će ona biti u omjeru s radom obavljenim kroz Kristovu milost.

Na taj način Krist je izložio načela svojega kraljevstva i ukazao na njih kao na velika životna pravila. Da bi istaknuo pouku, dodao je jedan slikoviti primjer. Nije dovoljno, rekao je, da samo slušate moje riječi. Poslušnošću ih morate učiniti temeljem svojega karaktera. “Ja” je samo živi pijesak. Ako zidate na ljudskim teorijama i umotvorinama, vaša će se kuća srušiti. Nju će zbrisati vjetrovi kušnji i oluje probe. Međutim, ova načela koja sam vam ja dao odoljet će. Primite me; zidajte na mojim riječima: “Svatko tko sluša ove moje riječi i izvršava ih može se usporediti s mudrim čovjekom koji svoju kuću sagradi na litici. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i jurnuše na kuću, ali se ona ne sruši, jer je sagrađena na litici.” (Matej 7,24.25)