“Na moju uspomenu”

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 26,20-29; Marku 14,17-25; Luki 22,14-23; Ivanu 13,18-30

“Gospodin Isus one noći u koju bijaše izdan uze kruh te zahvali, razlomi ga i reče: ‘Ovo je tijelo moje koje je za vas. Ovo činite na moju uspomenu!’ Isto tako uze i kalež, poslije večere, te reče: ‘Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi. Ovo činite, svaki put kad ga pijete, na moju uspomenu! Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe.’” (1. Korinćanima 11,23-26)

Krist je stajao na prijelazu između dviju era i njihova dva velika blagdana. On, Božje Janje bez mane, uskoro je trebao sebe prinijeti kao žrtvu za grijeh, da bi tako učinio kraj sustavu simbola i obreda koji su četiri tisuće godina najavljivali Njegovu smrt. Dok je jeo Pashu sa svojim učenicima, utvrdio je umjesto nje obred koji je trebao postati uspomenom na Njegovu veliku žrtvu. Židovski je narodni blagdan trebao zauvijek izgubiti važnost. Obred koji je Krist zasnovao, Njegovi sljedbenici trebaju svetkovati u svim zemljama i kroz sve vjekove.

Pasha je uspostavljena kao sjećanje na oslobođenje Izraela iz egipatskog ropstva. Bog je zapovjedio da se povijest iz godine u godinu ponavlja, da bi djeca pitala o značenju ove ustanove. Tako se veličanstveno oslobođenje trebalo očuvati svježim u njihovim mislima. Ustanova Gospodnje večere dana je kao sjećanje na veliko oslobođenje izvršeno Kristovom smrću. Ovu ustanovu treba svetkovati sve dok On ne dođe drugi put u sili i slavi. Ovo nam sredstvo pomaže da se uvijek sjećamo ovog velikog djela.

U vrijeme svojeg oslobođenja iz Egipta, djeca su Izraelova jela pashalnu večeru stojeći, opasanih bedara i sa štapom u ruci, spremni za put. Način na koji su svetkovali ovu ustanovu bio je u skladu s njihovim stanjem; upravo su se pripremali za svoj izlazak iz Egipta, stojeći pred mučnim i teškim putovanjem kroz pustinju. Ali u Kristovo doba stanje se izmijenilo. Sad nisu morali izaći iz neke strane zemlje, već su nastanjivali svoju zemlju. U skladu s odmorom koji im je dan, narod je u poluležećem položaju sudjelovao u pashalnoj večeri. Prostirke su bile postavljene oko stola i gosti su se smještali na njima, oslanjajući se na lijevu ruku, dok im je desna ruka bila slobodna da služi pri jelu. U tom položaju gost je mogao nasloniti svoju glavu na grudi onoga koji je bio do njega. A noge, koje su se nalazile na vanjskoj strani ležaja, mogao je prati čovjek koji je išao izvan kruga.

Krist je još uvijek bio za stolom na kojem je bila postavljena pashalna večera. Pred Njim su se nalazili beskvasni kruhovi. Na stolu je stajalo i pashalno neprevrelo vino. Ovim znamenjem Krist je prikazao svoju čistu žrtvu. Ništa što je pokvareno vrenjem, simbolom grijeha i smrti, ne može predstavljati “nevina i bez mane Janjeta” (1. Petrova 1,19).

“Dok su blagovali, uze Isus kruh, zahvali i razlomi ga, pa ga davaše učenicima govoreći: ‘Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje.’ Zatim uze kalež te zahvali i dade im ga veleći: ‘Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha. Od sada, kažem vam, sigurno više neću piti od ovog trsova roda do onog dana kad ću ga piti s vama novog u kraljevstvu Oca svojega.’”

Izdajnik Juda sudjelovao je u obredu Svete večere. On je primio od Isusa znamenje Njegovog slomljenog tijela i Njegove prolivene krvi. Čuo je riječi: “Ovo činite na moju uspomenu!” Sjedeći u samoj nazočnosti Božjeg Janjeta, izdajnik je premišljao o svojim mračnim ciljevima i gajio svoje zlokobne i osvetoljubive misli.

Prilikom pranja nogu Krist je uvjerljivo dokazao da poznaje Judin karakter. “Svi niste čisti” (Ivan 13,11), rekao je On. Te su riječi uvjerile lažnog učenika da je Krist prozreo njegovu tajnu namjeru. Sad je Krist govorio mnogo otvorenije. Dok su sjedili za stolom, rekao je promatrajući svoje učenike: “Ne govorim o vama svima. Ja znam koje sam sebi izabrao. Nego, neka se ispuni Pismo: ‘Tko jede kruh moj, podiže petu svoju na me!’”

Čak i sada učenici nisu posumnjali na Judu. Ali zamijetili su Kristovu duboku žalost. Oblak se nadvio nad sve, kao predosjećaj strašne nesreće čiju narav nisu razumijevali. Dok su u tišini jeli, Isus je rekao: “Zaista, zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati.” Ove riječi izazvale su zaprepaštenost i užas. Nisu mogli shvatiti da bilo tko između njih može izdajnički postupiti prema božanskom Učitelju: Zbog čega bi Ga mogli izdati? I kome? U čijem srcu bi se mogao roditi takva nakana? Svakako, nitko između omiljene Dvanaestorice koji su, slušajući Njegove pouke uživali prednost nad svim ostalima, koji su dijelili Njegovu veličanstvenu ljubav i prema kojima je pokazivao toliko puno obzira time što ih je doveo u tako blisku zajednicu sa sobom!

Kad su shvatili značenje Njegovih riječi i sjetili se kako su istinite bile Njegove izjave, obuzeo ih je strah i nepovjerenje prema sebi samima. Počeli su ispitivati svoja srca da vide ne čuva li se u njima neka misao protiv Učitelja. S boli su jedan za drugim pitali: “Da nisam ja, Gospodine?” Ali Juda je sjedio šuteći. Vrlo uznemiren, Ivan je na kraju upitao: “Gospodine, tko je taj?” Isus je odgovorio: “Tko umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati! Bez sumnje, Sin Čovječji odlazi kako je pisano o njemu; ali jao onomu koji izdaje Sina Čovječjega! Bolje bi mu bilo da se nije ni rodio!” Učenici su pomno ispitivali lice jedan drugome, dok su pitali: “Da nisam ja, Gospodine?” Judina je šutljivost sad privukla sve poglede. U zabuni izazvanoj pitanjima i izrazima čuđenja, Juda nije čuo odgovor na Ivanovo pitanje. Međutim, da bi izbjegao ispitivačke poglede učenika, upitao je kao i oni: “Da nisam ja, rabbi?” Isus je ozbiljno odgovorio: “Sam si kazao.”

Iznenađen i zbunjen zato što je otkrivena njegova namjera, Juda je ustao i brzo napustio prostoriju. “Nato mu reče Isus: ‘Što misliš činiti, čini brzo!’ … Juda, čim uze zalogaj, odmah iziđe. A bila je noć.” Za izdajnika je bila noć kad se okrenuo od Krista i zaputio u tamu.

Sve do ovog koraka Juda nije prešao granicu mogućnosti pokajanja. Ali kad je napustio svojega Gospodina i svoje prijatelje suučenike, pala je konačna odluka. Juda je prešao graničnu crtu.

Čudesno je bilo Isusovo strpljenje u postupanju prema ovoj duši koja se nalazila u kušnji. Nije propustio učiniti sve što se moglo učiniti za Judino spasenje. Premda je već dvaput obećao izdati svojega Gospodina, Isus je Judi još uvijek pružao priliku za pokajanje. Čitajući tajne namjere izdajnikovog srca, Krist je pružio Judi konačan, uvjerljiv dokaz o svojem Božanstvu. To je lažnom učeniku bio posljednji poziv na pokajanje. Nijedan poziv koji je božansko-ljudsko Kristovo srce moglo uputiti nije uskraćen. Valovi milosti, koji su se odbijali o tvrdokornu oholost, vraćali su se kao snažnija plima ljubavi koja pobjeđuje. Premda iznenađen i uplašen otkrićem svoje krivnje, Juda je postao još odlučniji. Sa Svete večere izišao je izvršiti svoje djelo izdaje.

Izgovarajući prokletstvo nad Judom, Krist je pokazao ljubav prema svojim učenicima. Na taj im je način pružio vrhunski dokaz svojeg mesijanstva. “To vam velim sada prije nego se dogodi”, rekao je, “da vjerujete kada se dogodi, da Ja Jesam.” Da je Isus šutio i pokazivao da ne zna ono što će na Njega doći, učenici bi mogli pomisliti da njihov Učitelj ne posjeduje božansko predznanje, da je bio iznenađen i tako predan u ruke ubilački raspoloženoj svjetini. Godinu dana ranije Isus je rekao učenicima da je izabrao Dvanaestoricu, ali da je jedan đavao. Sad su Njegove riječi upućene Judi pokazale da je Njegova izdaja potpuno poznata Učitelju, a imale su cilj ojačati vjeru Kristovih pravih sljedbenika u vrijeme Njegovog poniženja. Kad Juda bude doživio svoj strašni kraj, oni će se sjetiti prokletstva što ga je Isus izrekao nad izdajnikom.

Spasitelj je imao još jedan cilj. Svoju službu nije uskratio onome za koga je znao da je izdajnik. Učenici nisu mogli razumjeti Njegove riječi što ih je izgovorio prilikom pranja nogu: “Svi niste čisti”, čak ni onda kad je za stolom izjavio: “Tko jede kruh moj, podiže petu svoju na me!” (Ivan 13,11.18) Ali kasnije, kad je značenje postalo jasno, imali su razlog razmišljati o Božjem strpljenju i milosti prema najvećem grešniku.

Premda je od početka znao za Judu, Isus mu je ipak oprao noge. I izdajnik je imao prednost da se sjedini s Kristom sudjelujući u Svetoj večeri. Strpljivi je Spasitelj poticao grešnika da Ga primi, pokaje se i bude opran od prljavštine grijeha. To je primjer i za nas. Kad pretpostavimo da je netko u zabludi ili grijehu, ne smijemo se odvojiti od njega. Nikakvim bezbrižnim odvajanjem ne smijemo ga prepustiti kao plijen kušnji ili ga gurnuti na Sotonino bojno polje. To nije Kristova metoda. On je učenicima oprao noge zato što su bili u zabludi i grešni, i svi su osim jednoga od Dvanaestorice tako dovedeni do pokajanja.

Kristov primjer zabranjuje isključivanje iz Gospodnje večere. Javni grijeh, istina, isključuje krivca. To Sveti Duh jasno uči (1. Korinćanima 5,11). Ali, osim ovoga, nitko ne smije izricati sud. Bog nije prepustio ljudima da odluče tko će sudjelovati u ovakvim prigodama. Jer tko može čitati srca? Tko može razlučiti kukolj od žita? “Neka svatko ispita samog sebe te onda jede od kruha i pije iz kaleža.” Jer “tko god nedostojno jede ovaj kruh ili nedostojno pije ovaj kalež Gospodnji, bit će odgovoran za tijelo i krv Gospodnju”. “Jer tko jede i pije, osudu svoju jede i pije ako u tome ne razabire Tijelo.” (1. Korinćanima 11,28.27.29)

Kad se vjernici okupe kako bi održali ovaj obred, prisutni su vjesnici nevidljivi ljudskim očima. Moguće je da se na skupu nađe i neki Juda, pa ako je tako, tu su i izaslanici kneza tame, jer oni prate sve koji ne prihvaćaju vodstvo Svetoga Duha. Nebeski su anđeli također prisutni. Ovi nevidljivi posjetitelji prisutni su u svakoj takvoj prigodi. U zajednicu mogu doći osobe koje u srcu ne služe istini i svetosti, ali koje možda žele sudjelovati u obredu. Njima to ne treba zabraniti. To su svjedoci koji su bili prisutni kad je Isus oprao noge učenicima i Judi. Ovaj prizor ne promatraju samo ljudske oči.

Krist je Svetim Duhom prisutan da stavi pečat na svoj obred. On je tu da osvjedoči i omekša srca. Nijedan pogled, nijedna skrušena misao ne može promaknuti Njegovoj pozornosti. On čeka onoga koji se kaje i koji je slomljena srca. Sve je spremno za prihvaćanje takve duše. On koji je oprao noge Judi, čezne da opere svako srce od mrlja grijeha.

Nitko ne smije isključiti sebe od Svete večere zato što su možda nazočni oni koji nisu dostojni. Svaki učenik je pozvan da javno uzme udjela, i na taj način posvjedoči da prihvaća Krista kao osobnog Spasitelja.

Na ovim sastancima, što ih je sam uspostavio, Krist se sastaje sa svojim narodom i osnažuje ga svojom prisutnošću. U ovom obredu mogu služiti nedostojna srca i ruke, ali Krist je tu da služi svojoj djeci. Svi oni koji dolaze vjerom usredotočenom na Njega dobit će velik blagoslov. Svi koji zanemaruju ovo vrijeme božanske prednosti, pretrpjet će gubitak. Za njih bi bile prikladne riječi: “Svi niste čisti.”

Uzimajući sa svojim učenicima udjela u kruhu i čaši, Krist se obvezao da će im biti Otkupitelj. Povjerio im je novi savez kojim svi oni koji Ga prime postaju Božja djeca i sunasljednici s Kristom. Ovim savezom svaki blagoslov koji Nebo može pokloniti za ovaj život i život koji će doći pripadao je njima. Djelo ovog saveza moralo je biti potvrđeno Kristovom krvlju. Obred Večere Gospodnje trebao je stalno podsjećati učenike na beskonačnu Žrtvu koja je prinesena za svakoga od njih pojedinačno kao člana palog ljudskog roda.

Služba Gospodnje večere ne treba biti vrijeme tuge. To nije njezin cilj. Kad se Gospodnji učenici okupe oko Njegovog stola, ne trebaju se sjećati i oplakivati svoje nedostatke. Oni se ne trebaju zadržavati na svojem prošlom vjerskom iskustvu, bez obzira je li ono bilo ohrabrujuće ili nije. Isto se tako ne trebaju sjećati svojih međusobnih nesuglasica. Pripremna služba otklonila je sve ovo. Samoispitivanje, ispovijedanje grijeha, izmirenje nesuglasica, sve je to ostvareno. Sada se dolaze sresti s Kristom. Oni ne trebaju stajati u sjenci križa, već u njegovoj spasonosnoj svjetlosti. Oni trebaju otvoriti dušu sjajnim zrakama Sunca pravde. Sa srcima očišćenim Kristovom dragocjenom krvlju, potpuno svjesni Njegove prisutnosti, premda nevidljive, trebaju čuti Njegove riječi: “Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje.” (Ivan 14,27)

Naš Gospodin kaže: Osvjedočeni u svoj grijeh, opomenite se da sam umro za vas. Kad ste ugnjetavani, progonjeni i ožalošćeni zbog mene i Evanđelja, sjetite se moje ljubavi, koja je tako velika da sam za vas dao svoj život. Kad vam se dužnosti čine neumoljivima i okrutnima, a vaši tereti preteški, opomenite se da sam za vas podnio križ, ne mareći za sramotu. Kad vam se srce steže od teške kušnje, sjetite se da vaš Otkupitelj živi da bi posredovao za vas.

Služba Gospodnje večere upućuje na Kristov drugi dolazak. Ona je određena da ovu nadu sačuva živom u mislima učenika. Kad god se budu okupljali da ožive uspomenu na Njegovu smrt, sjećat će se kako “uze kalež te zahvali i dade im ga veleći: ‘Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha. Od sada, kažem vam, sigurno neću više piti od ovog trsova roda do onog dana kad ću ga piti s vama novog u kraljevstvu Oca svojega.’” U svojim stradanjima nalazili su utjehu, nadajući se ponovnom dolasku svojega Gospodina. Neizrecivo draga bila im je misao: “Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe.” (1. Korinćanima 11,26)

To nikada ne smijemo zaboraviti. Isusova ljubav koja nas pokreće svojom silom, treba se očuvati u nama svježom. Krist je zasnovao ovu službu da bi našim osjećajima govorila o Božjoj ljubavi koja se pokazala prema nama. Između naših duša i Boga ne može postojati zajednica osim kroz Krista. Zajednica i ljubav između brata i brata mora biti utvrđena i trajna uz pomoć Kristove ljubavi. Samo Kristova smrt mogla je Njegovu ljubav za nas učiniti djelotvornom. Jedino zahvaljujući Njegovoj smrti radosno možemo očekivati Njegov drugi dolazak. Njegova žrtva je središte naše nade. Na njoj moramo učvrstiti svoju vjeru.

Obredi koji podsjećaju na poniženje i patnje našega Gospodina često se prihvaćaju samo kao formalnost. Oni su zasnovani s određenim ciljem. Potrebno je da naši osjećaji ožive da bismo shvatili tajnu pobožnosti. Prednost je svih da shvate, mnogo više nego što sad shvaćaju, Kristove patnje koje donose otkup. “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji”, tako se isto treba podignuti i Sin Čovječji, “da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni” (Ivan 3,14.15). Moramo pogledati na golgotski križ, na kojemu je Spasitelj umro. Naše vječno dobro zahtijeva da pokažemo vjeru u Krista.

Naš Gospodin je rekao: “Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. … Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće.” (Ivan 6,53-55) To je istina o našoj tjelesnoj naravi. Kristovoj smrti dugujemo čak i svoj ovozemaljski život. Kruh koji jedemo otkupljen je Njegovim slomljenim tijelom. Voda koju pijemo kupljena je Njegovom prolivenom krvlju. Nikada nitko, svet ili grešan, ne uzima svoju svakodnevnu hranu, već se hrani Kristovim tijelom i krvlju. U svaki kruh utisnut je golgotski križ. On se ogleda u svakom izvoru vode. Krist je istaknuo sve ovo, uspostavljajući simbol svoje velike žrtve. Svjetlost koja blista iz službe Svete večere u gornjoj sobi posvećuje hranu za naš svakodnevni život. Obiteljski stol postaje Gospodnjim stolom, a svaki objed obredom.

Koliko su istinitije Kristove riječi o našoj duhovnoj naravi! On izjavljuje: “Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni.” Mi možemo živjeti životom svetosti ako prihvatimo život koji je za nas žrtvovan na golgotskom križu. Taj život primamo prihvaćanjem Njegove riječi, izvršavanjem onoga što je On zapovjedio. Tako postajemo jedno s Njim. “Tko jede tijelo moje”, kaže On, “i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac, i kao što ja živim zbog Oca, tako će i onaj koji mene jede živjeti zbog mene.” (Ivan 6,54.57) Ove se riječi u posebnom smislu odnose na Gospodnju večeru. Kad se vjera udubljuje u veliku žrtvu našega Gospodina, duša prima Kristov duhovni život. Takva će duša na svakoj Gospodnjoj večeri primiti duhovnu snagu. Ova služba uspostavlja živu vezu kojom je vjernik povezan s Kristom pa tako i s Ocem. U posebnom smislu ona uspostavlja vezu između ovisnih ljudskih bića i Boga.

Dok primamo kruh i vino koji predstavljaju Kristovo slomljeno tijelo i prolivenu krv, pridružujemo se u mislima prizoru Svete večere u gornjoj sobi. Čini nam se kao da prolazimo vrtom koji je posvećen samrtnim mukama Onoga koji je ponio grijehe svijeta. Postajemo očevici borbe koja nam je donijela pomirenje s Bogom. Razapeti Krist uzdiže se među nama.

Gledajući raspetog Otkupitelja, bolje shvaćamo veličinu i značenje žrtve koju je Veličanstvo Neba podnijelo za nas. Plan spasenja proslavlja se pred nama, a pomisao na Golgotu budi u našem srcu žive i svete osjećaje. Hvala Bogu i Janjetu bit će u našem srcu i na našim usnama; gordost i služenje svome “ja” ne može napredovati u duši koja se živo sjeća prizora s Golgote.

Onaj tko promatra Spasiteljevu neusporedivu ljubav, uzdići će se u mislima, očistiti srce i preobraziti karakter. Izići će da bude svjetlost svijetu i da iz njega djelomično odsjajuje ova čudesna ljubav. Ukoliko više promatramo Kristov križ, utoliko ćemo potpunije usvojiti jezik apostola koji je rekao: “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galaćanima 6,14)