Isusov život: Poglavlje 73

13. 10. 2018.

“Neka se ne uznemiruje vaše srce”

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 13,31-38; 14. do 17. poglavlja
Gledajući svoje učenike s božanskom ljubavi i najnježnijom sućuti, Krist je rekao: “Sad je proslavljen Sin Čovječji, i Bog je proslavljen u njemu.” Juda je napustio gornju sobu, pa je Krist ostao sam s jedanaestoricom. Prije no što je počeo govoriti o svojem skorom rastanku s njima, govorio je o velikom cilju svoje misije. Taj je cilj stalno imao pred sobom. Radovao se što će proslaviti Očevo ime svim svojim poniženjem i stradanjima. Na ovo je On najprije upravio misli svojih učenika.

Zatim je nastavio, nježno im se obraćajući izrazom “sinci”: “Još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kako već Židovima rekoh, i vama sada kažem: Kamo ja idem, vi ne možete doći.”

Učenici se nisu mogli radovati kad su ovo čuli. Obuzeo ih je strah. Primicali su se oko Spasitelja. Njihov Vođa i Gospodin, njihov voljeni Učitelj i Prijatelj, bio im je draži od samoga života. U svim svojim poteškoćama, tugama i razočaranjima očekivali su pomoć i utjehu od Njega. Sad ih je trebao ostaviti same u njihovoj osamljenosti i ovisnosti. Mračne slutnje ispunjavale su njihovo srce.

Ali Spasitelj im je uputio riječi pune nade. Znao je da će ih neprijatelj napadati, a Sotonino umijeće najuspješnije je kod onih koji su pritisnuti poteškoćama. Stoga ih je odvratio od onoga što je “vidljivo” na “nevidljivo”. (2. Korinćanima 4,18) Skrenuo je njihove misli sa zemaljskog izgnanstva na nebeski dom.

“Neka se ne uznemiruje vaše srce!”, rekao je. “Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: ‘Idem da vam pripravim mjesto!’ Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi da i vi budete gdje sam ja. Tamo kamo ja idem već znate put.” Zbog vas sam došao na ovaj svijet. Ja radim za vas. Kad odem, još ću uvijek ustrajno raditi za vas. Došao sam na ovaj svijet da vam otkrijem sebe, da biste mogli vjerovati. Idem k Ocu da bih s Njim surađivao za vas. Cilj Kristovog odlaska bio je suprotan onome čega su se učenici bojali. On nije značio konačni rastanak. Otišao je kako bi im pripremio mjesto, da bi mogao ponovno doći i uzeti ih k sebi. Dok im bude pripremao stanove, oni trebaju izgraditi karakter prema božanskom Uzoru.

Učenici su još uvijek bili zbunjeni. Toma, uvijek mučen sumnjama, rekao je: “‘Gospodine, … ne znamo kamo ideš. Kako bismo mogli poznavati put?’ ‘Ja sam put, istina i život — reče mu Isus. — Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni. Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog. Vi ga već sada poznajete i vidjeli ste ga!’”

Nema mnogo putova koji vode u Nebo. Ne može svatko odabrati svoj put. Krist kaže: “Ja sam put. … Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” Od prve evanđeoske propovijedi, kad je u Edenu objavljeno da će ženin Potomak stati na glavu zmiji, Krist je bio uzdignut kao put, istina i život. On je bio put kad je Adam živio, kad je Abel prinio Bogu krv zaklanog janjeta, koja je predstavljala krv Otkupitelja. Krist je bio put spasenja patrijarsima i prorocima. On je jedini put kojim možemo doći k Bogu.

“Kad biste mene poznavali,” rekao je Krist, “poznavali biste i Oca mog. Vi ga već sada poznajete i vidjeli ste ga!” Ali učenici još nisu razumjeli. “Gospodine, pokaži nam Oca”, uzviknuo je Filip, “i dosta nam je!”

Začuđen njegovim slabim razumijevanjem, Krist je s bolnom iznenađenošću upitao: “Toliko sam vremena s vama … i ti me, Filipe, nisi upoznao?” Zar je moguće da ne vidiš Oca u djelima koja čini preko mene? Zar ne vjeruješ da sam došao svjedočiti za Oca? “Pa kako veliš: ‘Pokaži nam Oca!’” “Tko je vidio mene, vidio je i Oca.” Krist nije prestao biti Bogom kad je postao Čovjekom. Premda se ponizio uzevši ljudsku narav, božanstvo Mu je još uvijek pripadalo. Samo Krist može ljudskom rodu predstaviti Oca, a učenici su imali tu prednost da ovo predstavljanje promatraju više od tri godine.

“Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac je u meni! Ako ne inače, vjerujte zbog samih djela.” Njihova je vjera mogla sigurno počivati na dokazima pruženim u Kristovim djelima, djelima koja nijedan čovjek sam od sebe nikada nije učinio niti će ikada moći učiniti. Kristovo djelo svjedočilo je o Njegovom božanstvu. Kroz Njega se otkrio Otac.

Da su učenici vjerovali u ovu živu vezu između Oca i Sina, njihova vjera ne bi klonula kad su vidjeli Kristove patnje i smrt za spasenje svijeta koji je ginuo. Krist ih je želio povesti iz njihove slabe vjere u iskustvo koje bi stekli da su doista shvatili ono što je On bio — Bog u ljudskom tijelu. Želio je da uvide kako ih njihova vjera mora dovesti do Boga i tu ih usidriti. S koliko ozbiljnosti i ustrajnosti je naš suosjećajni Spasitelj želio pripremiti svoje učenike za buru kušnje koja će se uskoro sručiti na njih! Želio je da s Njim budu skriveni u Bogu.

Dok je izgovarao ove riječi, s Kristovog lica blistala je Božja slava i svi prisutni osjećali su sveto strahopoštovanje dok su budno slušali Njegove riječi. Njihova su srca bila još snažnije privučena Njemu, a kad su u većoj ljubavi bili privučeni Kristu, bili su privučeni i jedni drugima. Osjećali su da je Nebo vrlo blizu i da su im riječi koje su slušali bile poruka njihovog nebeskog Oca.

“Zaista, zaista, kažem vam,” nastavio je Krist, “tko vjeruje u me, i on će činiti djela koja ja činim.” Spasitelj je duboko želio da Njegovi učenici shvate razlog zbog kojeg je svoju božansku narav ujedinio s ljudskom. Došao je na svijet pokazati Božju slavu, da bi se čovjek njezinom silom koja obnavlja mogao uzdignuti. Bog se otkrio u Njemu da bi se On mogao otkriti u njima. Isus nije otkrio nikakve osobine, niti pokazao silu koju ljudi ne bi mogli dosegnuti vjerom u Njega. Svi Njegovi sljedbenici mogu imati Njegovu savršenu ljudsku narav ako se pokore Bogu kao što je to učinio On.

“Činit će i veća od ovih, jer ja idem k Ocu.” Krist ovim nije htio kazati da će rad učenika biti uzvišenijeg karaktera od Njegovog, već da će biti raširen na većem prostranstvu. Nije govorio samo o činjenju čuda, već o svemu što će se događati djelovanjem Svetoga Duha.

Nakon Gospodnjeg uzašašća učenici su shvatili ispunjenje Njegovog obećanja. Prizori Kristovog raspeća, uskrsnuća i uzašašća bili su za njih živa stvarnost. Vidjeli su da su se proročanstva doslovno ispunila. Istraživali su Pismo i vjerom i sigurnošću koje ranije nisu poznavali pratili su njegov nauk. Znali su da je božanski Učitelj bio sve ono što je tvrdio da jest. Dok su govorili svoje iskustvo i veličali Božju ljubav, ljudska su srca bila omekšana i svladana, i mnogi su povjerovali u Isusa.

Spasiteljevo obećanje učenicima obećanje je Njegovoj Crkvi do kraja vremena. Bog nije zamislio da Njegov veličanstveni nacrt o otkupljenju ljudi postigne samo neznatne rezultate. Svi koji će se posvetiti radu, ne uzdajući se u ono što sami mogu učiniti već u ono što Bog može učiniti za njih i preko njih, sigurno će shvatiti ispunjenje Njegovog obećanja. “Činit će i veća od ovih”, izjavljuje On, “jer ja idem k Ocu.”

Do tada učenici nisu poznavali Spasiteljeve neograničene izvore pomoći i sile. Rekao im je: “Do sada niste ništa u moje ime molili.” (Ivan 16,24) Objasnio je da je tajna njihovog uspjeha u traženju sile i milosrđa u Njegovo ime. On će biti prisutan pred Ocem da se moli za njih. Molitvu poniznog molitelja Isus predstavlja kao svoju osobnu želju za tu dušu. Svaka iskrena molitva čuje se na Nebu. Možda neće biti izražena tečno; ali ako je od srca, uzdići će se do Svetišta u kojemu Isus služi, i On će je prinijeti Ocu savršenim riječima, divnu i mirisnu od kâda Njegovog osobna savršenstva.

Staza iskrenosti i čestitosti nije staza bez prepreka, ali zato u svakoj poteškoći trebamo vidjeti poziv na molitvu. Ne postoji nijedno biće koje ima neku moć, a da je nije primilo od Boga, i da izvor iz kojega ona potječe nije dostupan i najslabijem ljudskom biću. “I što god zamolite u moje ime,” kaže Isus, “učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ma što me zamolili u moje ime, ja ću to učiniti.”

Krist je nalogom — “u moje ime” — pokazao svojim učenicima kako moliti. U Kristovo ime Njegovi sljedbenici trebaju stajati pred Bogom. U Gospodnjim očima oni imaju vrijednost kroz vrijednost žrtve koja je učinjena za njih. Oni su dragocjeni zbog Kristove pravednosti koja im je uračunata. Zbog Krista Gospodin prašta onima koji Ga se boje. On u njima ne gleda zloću grešnika; u njima prepoznaje sličnost sa svojim Sinom u kojega vjeruju.

Gospodin je razočaran kad se Njegova djeca malo cijene. On želi da Njegovo izabrano nasljedstvo cijeni sebe prema cijeni kojom ih je On procijenio. Bog ih je želio, inače ne bi poslao svojega Sina da ih otkupi u tako skupom pothvatu. On ima određenu zadaću za njih i vrlo je zadovoljan kad od Njega traže najviše prednosti u želji da proslave Njegovo ime. Oni mogu očekivati puno ako imaju vjeru u Njegova obećanja.

Ali moliti se u Kristovo ime znači mnogo. To znači da moramo usvojiti Njegov karakter, pokazati Njegov duh i činiti Njegova djela. Spasiteljevo obećanje je dano uvjetno. “Ako me ljubite,” kaže On, “vršit ćete moje zapovijedi.” On spašava ljude ne u grijehu, nego od grijeha, a oni koji Ga vole pokazat će svoju ljubav poslušnošću.

Svaka prava poslušnost dolazi iz srca. To znači cijelim srcem raditi s Kristom. Ako želimo, On će se tako izjednačiti s našim mislima i ciljevima, tako dovesti naša srca i umove u sklad sa svojom voljom da ćemo, slušajući Njega, zapravo postupati po svojim prirodnim poticajima. Volja, očišćena i posvećena, naći će svoje najuzvišenije zadovoljstvo u službi Njemu. Kad upoznamo Boga, onako kako Ga imamo prednost upoznati, živjet ćemo životom stalne poslušnosti. Poštovanjem Kristovog karaktera i zajednicom s Bogom, grijeh će nam postati mrzak.

Kao što je Krist živio po Zakonu u svojoj ljudskoj naravi, tako to možemo činiti i mi ako se uhvatimo za Silnoga i potražimo snagu. Ne smijemo prenijeti odgovornost na druge i čekati od njih da nam kažu što bismo trebali činiti. Ne smijemo ovisiti o ljudskim savjetima. Gospodin će nas poučiti našim dužnostima isto tako spremno kao što bi poučio nekog drugog. Ako Mu dođemo u vjeri, On će nam osobno povjeriti svoje tajne. Naše će srce često gorjeti u nama, kad se bude približio da razgovara s nama kao što je to činio s Henokom. Oni koji odluče ne činiti ništa što bi na bilo koji način vrijeđalo Boga znat će, kad Mu iznesu svoj slučaj, kojim putom trebaju ići. Oni ne samo što će primiti mudrost, već će primiti i silu. Sila za poslušnost i za službu bit će im podarena onako kako je Krist obećao. Sve što je dano Kristu — sve što je potrebno da se udovolji potrebama palih ljudi — dano je Njemu kao Poglavaru i Predstavniku ljudskog roda. “I što god ga zamolimo, primamo od njega, jer vršimo njegove zapovijedi i činimo što je njemu ugodno.” (1. Ivanova 3,22)

Prije nego što je sebe prinio kao žrtvu, Krist je želio svojim sljedbenicima podariti najvažniji i najpotpuniji Dar, Dar koji će im približiti neiscrpne izvore milosti. “Ja ću moliti Oca”, rekao je On, “i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek. Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama. Neću vas ostaviti siročad. Vratit ću se k vama.” (Ivan 14,16-18)

Prije ovoga Duh je bio na svijetu; od samog početka djela otkupljenja djelovao je na ljudska srca. Ali, dok je Krist bio na Zemlji, učenici nisu željeli nikakvog drugog pomoćnika. Tek kad budu bez Njega, osjetit će potrebu za Duhom, i tada će On doći.

Sveti Duh je Kristov predstavnik, ali ne u ljudskom obličju, pa je i od tog obličja neovisan. Budući da je nosio ljudsku narav, Krist nije mogao biti osobno na svakom mjestu. Stoga je za njih bilo bolje da ode k Ocu i pošalje Duha da bude Njegov nasljednik na Zemlji. Tada nitko neće imati nikakvu prednost koju mu donosi prebivalište ili osobni dodir s Kristom. Posredovanjem Duha svi će moći pristupiti Spasitelju. U ovom smislu On će im biti bliži nego da se nije uznio na Nebo.

“A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objaviti mu samo sebe.” Isus je čitao budućnost svojih učenika. Jednog je vidio dovedenog na gubilište, jednog na križu, jednog u progonstvu među osamljenim morskim stijenama, druge u progonstvu i smrti. Ohrabrio ih je obećanjem da će u svakoj kušnji biti s njima. Ovo obećanje nije izgubilo ništa od svoje sile. Gospodin sve zna o svojim vjernim slugama koji su zbog Njega u zatvorima ili prognani na osamljene otoke. On ih tješi svojom prisutnošću. Kad vjernik zbog istine sjeda na optuženičku klupu nepravednih sudova, Krist stoji kraj njega. Sve optužbe koje padaju na njega, padaju na Krista. Krist se još jednom osuđuje u osobi svojeg učenika. Kad je netko zarobljen između zatvorskih zidina, Krist ispunjava njegovo srce svojom ljubavlju. Ako tko pretrpi smrt zbog Njega, Krist kaže: “Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja.” (Otkrivenje 1,18) Život koji je žrtvovan za mene sačuvan je za vječnu slavu.

U sva vremena i na svakom mjestu, u svim tugama i svim nevoljama, kad su izgledi mračni a budućnost neizvjesna, kad se osjećamo bespomoćni i osamljeni, Utješitelj će biti poslan kao odgovor na molitvu vjere. Okolnosti nas mogu odvojiti od svakog zemaljskog prijatelja, ali nikakva prilika, nikakva udaljenost ne može nas odvojiti od nebeskog Utješitelja. Gdje god se nalazili, kuda god prolazili, On nam je uvijek s desne strane da nas podupre, podigne, pomogne i obodri.

Učenici još nisu uspijevali u duhovnom smislu shvatiti Kristove riječi, pa im je On ponovno objasnio njihovo značenje. Rekao je da će im se otkriti preko Duha. “A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve.” Više nećete reći: “Ja ne mogu razumjeti.” Više nećete vidjeti kao kroz staklo, nejasno; moći ćete shvatiti “zajedno sa svim svetima koja je tu širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju” (Efežanima 3,18.19).

Učenici su trebali posvjedočiti o Kristovom životu i radu. On će njihovim riječima govoriti svim ljudima po licu Zemlje. Ali Kristovo ponižavanje i smrt donijet će im veliku kušnju i razočaranje. Da bi nakon tog iskustva njihova riječ mogla biti istinita, Isus je obećao da će ih Utješitelj sjetiti “svega što vam rekoh”.

“Imao bih vam još mnogo reći,” nastavio je, “ali sada ne možete nositi. A kad dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sâm od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće. On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama.” Isus je pred svojim učenicima otvorio široko područje istine. Ali za njih je bilo vrlo teško da Njegove pouke odvoje od predaje i književničkih i farizejskih pravila ponašanja. Bili su odgojeni da učenje rabina prihvate kao Božji glas, i to je još uvijek vladalo njihovim umovima i oblikovalo njihova mišljenja. Svjetovne zamisli i prolaznost još su uvijek zauzimali značajno mjesto u njihovim umovima. Oni nisu shvaćali duhovnu narav Kristovog kraljevstva, koju im je tako često objašnjavao. Nastala je zbrka u njihovim umovima. Nisu shvaćali vrijednost Pisma koje im je Krist otkrivao. Činilo se kao da mnoge od Njegovih pouka gotovo i ne dopiru do njih. Isus je vidio da ne shvaćaju pravo značenje Njegovih riječi. Milostivo je obećao da će im Sveti Duh napomenuti sve što im je govorio. On nije rekao mnoge pojedinosti, jer ih učenici ne bi mogli razumjeti. Sveti Duh će im i njih otkriti. Duh treba oživiti njihovo razumijevanje, tako da mogu cijeniti nebeske istine. “A kad dođe on, Duh Istine,” rekao je Isus, “uvest će vas u svu istinu.”

Utješitelj je nazvan “Duhom istine”. Njegova zadaća je definirati i održati istinu. On se najprije nastanjuje u srcu kao Duh istine i tako postaje Utješiteljem. Utjeha i mir nalaze se u istini, jer se pravi mir i utjeha ne mogu naći u zabludi. Lažnim teorijama i predajama Sotona porobljava um. Usmjeravajući ljude lažnim mjerilima, on kvari karakter. Sveti Duh govori umu preko Svetoga pisma i urezuje istinu u srce. Tako On otkriva zabludu i izgoni je iz duše. Duhom istine koji djeluje preko Božje riječi, Krist zadobiva svoj izabrani narod.

Opisujući svojim učenicima službu Svetoga Duha, Isus ih je želio nadahnuti radošću i nadom koja je nadahnjivala i Njegovo srce. Radovao se za tu obilnu pomoć koju je osigurao svojoj Crkvi. Sveti Duh bio je najveći od svih Darova što ih je mogao izmoliti od svojega Oca za uzdizanje svojeg naroda. Sveti Duh treba im biti darovan kao sila koja preporađa, jer bi bez nje Kristova žrtva bila beskorisna. Sila zla vjekovima je jačala i ljudi su se začuđujućom pokornošću podčinjavali Sotoninom ropstvu. Čovjek se može oduprijeti i pobijediti grijeh jedino moćnim djelovanjem treće Osobe Božanstva, koja će doći neizmijenjenom silom u punini božanske moći. Duh čini djelotvornim ono što je izvojevao Otkupitelj svijeta. Sveti Duh čisti srce. Posredovanjem Duha vjernik postaje sudionikom u božanskoj naravi. Krist je podario svojega Duha kao božansku silu u svladavanju svih naslijeđenih i stečenih sklonosti k zlu i stoga da Crkva primi pečat Njegovog karaktera.

Krist je rekao o Duhu: “On će mene proslaviti.” Kao što je Spasitelj došao proslaviti Oca otkrivanjem Njegove ljubavi, tako je i Duh trebao proslaviti Krista otkrivanjem Njegove milosti svijetu. U čovječanstvu se treba obnoviti Božji lik. Božja čast i Kristova čast povezane su sa savršenstvom karaktera Njegovog naroda.

“On će [Duh Istine], kad dođe, dokazati svijetu zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud.” Propovijedanje Riječi bilo bi beskorisno bez stalne prisutnosti i pomoći Svetoga Duha. To je jedini uspješni Učitelj božanske istine. Jedino kad Duh prati istinu do srca, ona će probuditi savjest ili preobraziti život. Čovjek može biti spreman iznijeti slovo Božje riječi, on može biti upoznat sa svim njezinim zapovijedima i obećanjima, ali ako Sveti Duh ne usadi istinu, nijedna duša neće pasti na Stijenu i razbiti se. Nikakvo obrazovanje, nikakve prednosti, ma kako velike, ne mogu bez suradnje Božjeg Duha učiniti čovjeka provodnikom svjetlosti. Sijanje evanđeoskog sjemena neće biti uspješno ako nebeska rosa ne pokrene život u sjemenu. Prije nego što je ijedna knjiga Novoga zavjeta bila napisana, prije nego što je ijedna propovijed izrečena nakon Kristovog uzašašća, Sveti Duh se izlio na apostole koji su se molili. Tada je svjedočanstvo njihovih neprijatelja bilo: “A vi ste, evo, napunili Jeruzalem svojom naukom.” (Djela 5,28)

Krist je svojoj Crkvi obećao dar Svetoga Duha, i to obećanje pripada i nama koliko i prvim učenicima. Ali kao i svako drugo obećanje, i ovo je dano uz određene uvjete. Ima mnogo onih koji vjeruju i tvrde da polažu pravo na Gospodnje obećanje; oni govore o Kristu i o Svetome Duhu, ali od toga nema nikakve koristi. Oni ne pokoravaju svoju dušu božanskim silama da je vode i upravljaju njome. Mi ne možemo upotrebljavati Svetoga Duha. Duh treba upotrijebiti nas. Bog svojim Duhom djeluje na svoj narod da hoće i učini “da mu se možete svidjeti” (Filipljanima 2,13). Ali mnogi se ne žele podčiniti ovome. Oni žele upravljati sami sobom. To je razlog što ne primaju ovaj nebeski Dar. Duh se daje samo onima koji ponizno čekaju Boga, koji očekuju Njegovo vodstvo i milost. Božja sila očekuje njihov zahtjev i prihvaćanje. Ovaj obećani blagoslov, koji tražimo vjerom, donosi sobom sve druge blagoslove. On se daje prema bogatstvu Kristove milosti, i On Ga je spreman dati svakome prema mjeri u kojoj Ga može primiti.

U svojem govoru učenicima Isus nije izrekao nikakav tužni nagovještaj o svojim patnjama i smrti. Posljednja oporuka za njih bila je oporuka mira. Rekao je: “Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce!”

Prije nego što je napustio gornju sobu, Spasitelj je svoje učenike poveo u pjesmi hvale. Njegov glas nije bio začinjen tugovanjem, već radosnim tonovima pashalna slavopoja:

“Hvalite Jahvu, svi puci,
slavite ga, svi narodi!
Silna je prema nama ljubav njegova,
i vjernost Jahvina ostaje dovijeka!”
(Psalam 117)

Nakon himne su izašli van. Probijali su se kroz zakrčene ulice, i prošavši kroz gradska vrata, uputili se prema Maslinskoj gori. Išli su lagano, svaki obuzet svojim mislima. Kad su se počeli spuštati prema brdu, Isus je rekao glasom punim duboke boli: “Udarit će pastira, i stado će se razbjeći.” (Matej 26,31) Učenici su slušali s boli i čuđenjem. Sjetili su se kako su se u Kafarnaumu u sinagogi mnogi sablaznili i okrenuli od Isusa, kad je govorio o sebi kao Kruhu života. Ali Dvanaestorica se nisu pokazala nevjernima. Petar je tada, govoreći u ime svoje braće, izrazio svoju odanost Kristu. Tada je Spasitelj rekao: “Ne izabrah li ja sebi vas Dvanaestoricu? Pa ipak jedan je od vas đavao.” (Ivan 6,70) U gornjoj sobi Isus je rekao da će Ga jedan od Dvanaestorice izdati, a Petar Ga se odreći. Ali sad su se Njegove riječi odnosile na sve.

Čuo je Petra kako se ogorčeno protivi: “Ako se doista i svi pokolebaju, … ja ipak neću.” U gornjoj sobi je izjavio: “Svoj ću život dati za te.” Isus ga je opomenuo da će se te iste noći odreći svojega Spasitelja. Sada Krist ponavlja opomenu: “Zaista, kažem ti, … upravo ćeš me ti, još noćas prije nego pijetao dvaput zapjeva, triput zatajiti.” Ali Petar ga je uvjeravao: “Kad bih morao s tobom umrijeti, … sigurno te ne bih zatajio!” Tako su govorili i svi ostali. (Marko 14,29.31) U svojem samopouzdanju opovrgli su ponovljenu tvrdnju Onoga koji je znao. Bili su nespremni za kušnju; kad ih ona bude svladala, shvatit će vlastitu slabost.

Kad je Petar rekao da će slijediti svojega Gospodina i u tamnici i u smrti, on je to mislio svakom riječju koju je izrekao; ali nije poznavao sebe. U njegovom srcu bili su sakriveni sastojci zla koje će okolnosti probuditi u život. Ako ne bude shvatio opasnost, to će se pokazati kao njegova vječna propast. Spasitelj je u njemu vidio samoljublje i samopouzdanje koje će nadvladati čak i njegovu ljubav prema Kristu. U njegovom iskustvu otkrilo se mnogo slabosti, nesvladana grijeha, bezbrižnosti duha, neposvećene naravi, nesmotrena ulaženja u kušnje. Kristova svečana opomena bila je poziv na ispitivanje srca. Bilo je nužno da Petar manje vjeruje u sebe, a pokaže dublju vjeru u Krista. Da je u poniznosti prihvatio upozorenje, on bi zamolio Pastira stada da čuva svoje ovce. Kad je na Galilejskom jezeru gotovo potonuo, povikao je: “Gospodine, pomagaj!” (Matej 14,30) Tada je Krist ispružio svoju ruku i uhvatio njegovu. Da je i sada povikao Isusu: “Spasi me od mene samoga!”, bio bi sačuvan. Ali Petar je osjećao da mu se ne vjeruje, pomislivši kako je to vrlo okrutno. Već je bio uvrijeđen, pa je postao još uporniji u svojem samopouzdanju.

Isus je sa suosjećanjem promatrao svoje učenike. On ih nije mogao spasiti od kušnji, ali ih nije ostavio bez utjehe. Uvjeravao ih je da će raskovati okove groba i da Njegova ljubav prema njima neće prestati. “Ali kad uskrsnem,” rekao je, “ići ću pred vama u Galileju.” (Matej 26,32) Prije odricanja dobili su uvjeravanje o oprostu. Nakon Njegove smrti i uskrsnuća znali su da im je oprošteno i da su dragi Kristovom srcu.

Isus i učenici nalazili su se na putu prema Getsemaniju, u podnožju Maslinske gore, prema jednom osamljenom mjestu za razmišljanje i molitvu što ga je Spasitelj često posjećivao. On je svojim učenicima objašnjavao svoje poslanje za svijet i duhovnu vezu koju moraju održavati s Njim. Sad je slikovito prikazivao ovu pouku. Mjesec je jasno svijetlio i otkrivao im rodni trs. Skrećući pozornost svojih učenika na njega, Isus ga je predstavio kao simbol.

“Ja sam pravi trs”, rekao je. Umjesto vitke palme, veličanstvena cedra ili snažnog hrasta, Isus je odabrao razgranati trs da predstavi sebe. Palma, cedar i hrast stoje sami. Njima nije potreban nikakav oslonac. Ali trs se obavija oko kolja i tako penje prema nebu. Tako je i Krist u svojoj ljudskoj naravi ovisio o božanskoj sili. “Ja sâm od sebe ne mogu ništa činiti”, izjavio je. (Ivan 5,30)

“Ja sam pravi trs.” Židovi su uvijek smatrali vinovu lozu najplemenitijom biljkom, slikom svega što je moćno, uzvišeno i plodno. Izrael je bio predstavljen trsom što ga je Bog zasadio u Obećanoj zemlji. Židovi su zasnovali svoju nadu u spasenje na činjenici što su povezani s Izraelom. Ali Isus kaže: “Ja sam pravi trs.” Ne smatrajte da ćete vezom s Izraelom moći postati sudionicima u životu od Boga i nasljednicima Njegovih obećanja. Samo kroz mene možete primiti duhovni život.

“Ja sam pravi trs, i moj je Otac vinogradar.” Na brežuljcima Palestine naš nebeski Otac zasadio je ovaj plemeniti Trs, a On sâm bio je Vinogradar. Mnoge je privlačila ljepota ovog Trsa i stoga su objavljivali Njegovo nebesko podrijetlo. Ali vođama u Izraelu On je izgledao kao korijen iz suhe zemlje. Izvadili su mladicu, odbacili je i zgazili svojim nesvetim nogama. Mislili su je zauvijek uništiti. Ali, nebeski Vinogradar nikada nije izgubio iz vida svoju sadnicu. Kako su ljudi mislili da su je uništili, On ju je uzeo i s druge strane zida ponovno zasadio. Trs više nije trebao biti vidljiv. Bio je skriven od grubih nasrtaja ljudi. Ali, loze ovog Trsa izrasle su preko zida. Trebale su predstavljati Trs. Preko njih mladice su se još uvijek mogle sjediniti s Trsom. Donosile su rod. Taj rod brali su prolaznici.

“Ja sam trs, vi ste mladice”, rekao je Krist svojim učenicima. Premda se uskoro trebao uzeti od njih, njihovo duhovno jedinstvo s Njim trebalo je ostati nepromijenjeno. Veza između loze i trsa, rekao je, predstavlja vezu koju trebate održavati sa mnom. Cijep se pricjepljuje na živu lozu i vlakno po vlakno, žila po žila urasta u trs. Život trsa postaje život loze. Tako i duša mrtva u prijestupima i grijesima dobiva život preko veze s Kristom. Ta veza uspostavlja se vjerom u Njega kao osobnog Spasitelja. Grešnik sjedinjuje svoju slabost s Kristovom snagom, svoju prazninu s Kristovom puninom, svoju nepostojanost s Kristovom postojanom moći. Tada on ima Kristov um. Kristova ljudska narav je ucijepljena u božansku narav. Tako silom Svetoga Duha čovjek postaje sudionikom u božanskoj naravi. On je prihvaćen u Ljubljenom.

Jednom uspostavljena zajednica s Kristom mora se održavati. Krist kaže: “Ostanite u meni i ja ću ostati u vama! Kao što mladica ne može sama od sebe, ako ne ostane na trsu, roditi roda, tako ni vi, ako ne ostanete u meni.” To nije nikakav slučajni dodir, nikakva povremena veza. Loza postaje dio živog trsa. Prenošenje života, snage i rodnosti s trsa na loze neometano je i stalno. Loza ne može živjeti odvojena od trsa. Tako i vi, kaže Isus, ne možete živjeti bez mene. Život koji ste primili od mene može se sačuvati samo stalnom zajednicom. Bez mene ne možete svladati nijedan grijeh niti se oduprijeti ijednoj kušnji.

“Ostanite u meni i ja ću ostati u vama!” Biti u Kristu znači stalno primati Njegovog Duha; to znači život potpune predaje Njegovoj službi. Provodnici koji povezuju čovjeka i Njegovog Boga moraju biti stalno otvoreni. Kao što loza stalno crpi sok sa životodavna trsa, tako se i mi trebamo čvrsto držati Isusa i vjerom primiti od Njega silu i savršenstvo Njegovog karaktera.

Korijen šalje hranu preko loze do najudaljenije grančice. Tako i Krist prenosi rijeke duhovne sile do svakog vjernika. Dok je duša sjedinjena s Kristom, ne postoji opasnost da uvene ili propadne.

Život trsa pokazat će se u divnom plodu na lozama. “Tko ostaje u meni,” rekao je Isus, “i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” Ako živimo vjerom u Božjeg Sina, u našem će se životu pokazati rodovi Duha i nijedan neće nedostajati.

“Moj je Otac vinogradar. On siječe svaku mladicu na meni koja ne rađa roda.” Dok je mladica samo izvana povezana s lozom, ne može postojati životna veza. U tom slučaju nema rasta niti plodnosti. Tako može postojati samo prividna veza s Kristom, bez stvarne zajednice s Njim kroz vjeru. Ispovijedanje vjere dovodi ljude u crkvu, ali karakter i ponašanje pokazuju jesu li oni u vezi s Kristom. Ako ne donose nikakav rod, oni su nerodne loze. Njihovo odvajanje od Krista podrazumijeva njihovu potpunu propast, koja je prikazana osušenom lozom. “Ako tko u meni ne ostane,” kaže Krist, “bacit će se kao mladica napolje i osušit će se. Takve potom skupe i u oganj bace da gore.”

“A pročišćava svaku koja rađa rod, da rodi više roda.” Od izabrane Dvanaestorice koji su pratili Isusa, jednog je kao osušenu lozu uskoro trebalo odstraniti, a ostali će morati proći ispod orezivačka noža gorkih kušnji. Sa svečanom nježnošću Isus je objasnio namjeru Vinogradara. Orezivanje će izazvati bol, ali Otac rukuje nožem. On ne radi nemilosrdnom rukom ili ravnodušnim srcem. Postoje loze koje se vuku po tlu i stoga ih treba odvojiti od zemaljske potpore za koju su se uhvatile svojim viticama. One se trebaju upraviti prema nebu da pronađu svoju potporu u Bogu. Suvišno lišće, koje izvlači životni sok iz ploda, mora se odstraniti. Bujno izrasli dijelovi biljke moraju se odsjeći da bi omogućili prodor zrakama Sunca pravde. Vinogradar odsijeca štetne izdanke da bi plod bio bogatiji i obilniji.

“Otac moj proslavit će se time”, rekao je Krist, “što ćete roditi mnogo roda.” Bog želi da preko vas pokaže svetost, dobrotu i milostivost svog karaktera. Ipak, Spasitelj ne nalaže apostolima da naporno rade kako bi donijeli rod. Poziva ih da ostanu u Njemu i kaže: “Ako ostanete u meni i ako moje riječi ostanu u vama, tražite što god hoćete, i bit će vam.” Krist prebiva u svojim sljedbenicima preko svoje Riječi. Ovo je ista životna zajednica koja je prikazana jedenjem Njegovog tijela i pijenjem Njegove krvi. Kristove su riječi duh i život. Prihvaćajući ih, primate život Trsa. Vi živite “o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih” (Matej 4,4). Kristov život u vama donosi isti rod kao u Njemu. Ako živite u Kristu, ako ste privrženi Kristu, ako vas Krist podupre, ako crpite hranu od Krista, rodit ćete plod sličan Kristovom.

Na posljednjem sastanku sa svojim učenicima, Krist je izrazio svoju veliku želju da ljube jedan drugoga kao što ih je On ljubio. Često je govorio o tome. “Ovo vam zapovijedam”, ponovno je rekao, “da ljubite jedan drugoga!” Prvi nalog koji im je uputio u gornjoj sobi, dok su bili sami, glasio je: “Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.” Učenicima je ova zapovijed bila nova, jer se međusobno nisu voljeli kao što ih je Krist volio. Vidio je da među njima moraju zavladati nove misli i pobude, da u život treba provesti nova načela; kroz Njegov život i smrt trebali su primiti novi pojam o ljubavi. U svjetlosti Njegovog samopožrtvovanja zapovijed da ljube jedan drugoga dobila je novo značenje. Cjelokupno djelo milosti je stalna služba ljubavi, samoodricanja i samopožrtvovnosti. U svakom trenutku Kristovog boravka na Zemlji od Njega se kao nezadrživa rijeka izlijevala Božja ljubav. Svi koji su ispunjeni Njegovim Duhom voljet će onako kako je On volio. Istim načelom koje je pokretalo Krista, bit će i oni nadahnuti u svim svojim međusobnim odnosima.

Ova ljubav je dokaz njihovog učeništva. “Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome,” rekao je Isus, “po tom će svi upoznati da ste moji učenici.” Kad su ljudi međusobno povezani, ne silom ili osobnim interesima, nego ljubavlju, pokazuju djelovanje osobitog utjecaja koji je uzvišeniji od svakog ljudskog utjecaja. Tamo gdje postoji to jedinstvo, dokaz je da je Božji lik obnovljen u ljudskom rodu i da im je usađeno novo životno načelo. To pokazuje da u božanskoj naravi postoji sila koja se može suprotstaviti nadnaravnim silama zla i da Božja milost pokorava sebičnost svojstvenu naravi ljudskog srca.

Ova ljubav, izražena u Crkvi, sigurno će izazvati Sotonin bijes. Krist nije označio laku stazu svojim učenicima. “Ako vas svijet mrzi,” rekao je, “znajte da je mene mrzio prije vas! Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje. Budući da ne pripadate svijetu — ja vas izabrah od svijeta — zato vas svijet mrzi. Sjetite se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od svoga gospodara!’ Ako su mene progonili, i vas će progoniti. Ako su moju riječ držali, i vašu će držati. Ali ovo će sve protiv vas činiti zbog mog imena, jer ne poznaju onoga koji me poslao.” Evanđelje treba nezadrživo napredovati usred protivljenja, opasnosti, gubitaka i patnji. Međutim, oni koji obavljaju ovaj rad samo slijede stope svojega Učitelja.

Kao Otkupitelj svijeta, Krist je stalno bio suočen s prividnim neuspjehom. On, vjesnik milosti našem svijetu, kao da je izvršio malo od djela koje je čeznuo izvršiti podižući i spašavajući. Sotonski utjecaji stalno su djelovali stvarajući zapreke na Njegovom putu. Ali On se nije obeshrabrivao. Kroz Izaijino proročanstvo On objavljuje: “Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu. Ipak, kod Jahve je moje pravo, kod mog Boga nagrada je moja. … Da mu vratim natrag Jakova, da se sabere Izrael. Proslavih se u očima Jahvinim, Bog moj bijaše mi snaga.” Kristu je dano obećanje: “Ovako govori Jahve, otkupitelj Izraelov, Svetac njegov, onome kog preziru i odbacuju narodi, sluzi silničkome. … Ovako govori Jahve. … U vrijeme milosti ja ću te uslišiti, u dan spasa ja ću ti pomoći. Sazdao sam te i postavio za Savez narodu, da zemlju podignem, da nanovo razdijelim baštinu opustošenu, da kažeš zasužnjenima: Iziđite! a onima koji su u tami: Dođite na svjetlo! … Neće više gladovat i žeđati, neće ih mučiti žega ni sunce, jer vodit će ih onaj koji im se smiluje, dovest će ih k izvorima vode.” (Izaija 49,4.5.7-10)

Krist se oslanjao na ovu riječ i nije ustuknuo pred Sotonom. Prije posljednjih trenutaka Kristovog poniženja, kad je najdublja tuga obuzimala Njegovu dušu, rekao je učenicima: “Jer se približuje knez ovoga svijeta. On protiv mene ne može ništa. … Osuđen [je] knez ovoga svijeta. … Sad će on biti bačen van.” (Ivan 14,30; 16,11; 12,31). Proročkim okom Krist je prelazio preko prizora koji će se dogoditi u Njegovom posljednjem velikom sukobu. Znao je da će cijelo Nebo slaviti pobjedu kad bude uzviknuo: “Svrši se!” Do Njegovog uha dopirala je glazba i pobjednički uzvici iz nebeskih dvorova. Znao je da će se tada oglasiti posmrtno zvono sotonskom carstvu, a Kristovo ime objaviti kroz sav svemir od svijeta do svijeta.

Krist se radovao što za svoje sljedbenike može učiniti više nego što mogu tražiti ili zamisliti. Govorio je s čvrstim pouzdanjem, znajući da je veličanstvena odluka donesena prije nego što je svijet stvoren. Znao je da će istina, naoružana svemoćnom silom Svetoga Duha, pobijediti u borbi sa zlom i da će se krvlju umrljana zastava pobjedonosno zalepršati iznad Njegovih sljedbenika. Znao je da će život Njegovih vjernih učenika biti sličan Njegovom, nizu stalnih pobjeda, do kojih se ovdje nije držalo, ali koje će se prepoznati u velikoj budućnosti.

“Ovo vam rekoh”, rekao je, “da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se; ja sam pobijedio svijet!” Krist nije pretrpio neuspjeh, niti je bio obeshrabren, pa Njegovi sljedbenici trebaju pokazati vjeru iste ustrajne naravi. Oni trebaju živjeti kao što je On živio i raditi kao što je i On radio, jer oni ovise o Njemu kao velikom Predstojniku. Moraju posjedovati hrabrost, snagu i ustrajnost. Premda očite nemogućnosti priječe njihov put, Njegovom milošću moraju ići naprijed. Umjesto da se žale na poteškoće, pozvani su ih svladati. Ne trebaju ni zbog čega očajavati, a nadati se svemu. Zlatnim lancem svoje neusporedive ljubavi Krist ih je povezao s Božjim prijestoljem. Njegova je namjera da imaju najviši utjecaj u svemiru koji proistječe iz izvora svake sile. Oni trebaju imati silu da se odupru zlu, silu koju neće svladati ni zemlja, ni smrt, ni pakao, silu koja će ih pripremiti da pobijede kao što je i Krist pobijedio.

Kristova je namjera da se u Njegovoj Crkvi na Zemlji pokažu nebeski red, nebeska zamisao upravljanja, nebeski božanski sklad. Tako će se On proslaviti u svojem narodu. Preko njih će Sunce pravde zasjati nepomućenim sjajem ovom svijetu. Krist je svojoj Crkvi dao izobilne darove, da bi mogao primiti veliki dobitak slave od svojeg izbavljenog, otkupljenog vlasništva. On je svojem narodu podario mogućnosti i blagoslove da bi mogao predstaviti Onoga koji sve ima u punini. Crkva obdarena Kristovom pravdom Njegova je riznica u kojoj se u punini i konačnom prikazu trebaju pojaviti plodovi Njegove milosti, Njegovog milosrđa i Njegove ljubavi. U čistoći i savršenstvu svojeg naroda Krist vidi nagradu za svoje poniženje i dodatak svojoj slavi — Krist, veliko Središte iz kojeg zrači sva slava.

Svoje upute Spasitelj je završio snažnim riječima punim nade. Zatim je u molitvi za svoje učenike izlio teret svoje duše. Podižući svoje oči prema Nebu rekao je: “Oče, došao je čas! Proslavi Sina svoga, da i Sin tvoj proslavi tebe, i da, kao što si mu dao vlast nad svim ljudima, dadne život vječni svima koje si mu dao. A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao Isusa Krista.”

Krist je završio djelo koje Mu je bilo povjereno. On je proslavio Boga na Zemlji. Obznanio je Očevo ime. Prikupio je one koji će nastaviti Njegovo djelo među ljudima. Rekao je: “Ja se u njima proslavih. Ja više ne ostajem u svijetu. A oni ostaju u svijetu, dok ja idem k tebi. Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi!” “Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me, da svi budu jedno, … ja u njima, a ti u meni — da postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio.”

Tako je, jezikom Čovjeka koji ima božansku vlast, Krist stavio svoju izabranu Crkvu u Očevo naručje. Kao posvećeni Veliki svećenik On posreduje za svoj narod. Kao vjerni Pastir On okuplja svoje stado u sjenu Svemogućega, u čvrsto i sigurno pribježište. Njemu sad predstoji konačna bitka sa Sotonom i On je odlazi prihvatiti.