Getsemani
Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 26,36-56; Marku 14,32-50; Luki 22,39-53; Ivanu 18,1-12
U društvu sa svojim učenicima Spasitelj je polako išao prema Getsemanskom vrtu. U vrijeme Pashe pun Mjesec je sjao s neba bez ijednog oblaka. Grad hodočasničkih šatora utonuo je u tišinu.
Isus je ozbiljno razgovarao sa svojim učenicima i poučavao ih, ali kad se približio Getsemaniju, postao je neobično šutljiv. Često je posjećivao ovo mjesto da razmišlja i moli se, ali nikada sa srcem tako punim boli kao ove noći Njegove samrtne borbe. Tijekom cijelog svojeg života na Zemlji hodao je u svjetlosti Božje prisutnosti. Kad je došao i sukobio se s ljudima obuzetim pravim sotonskim duhom, mogao je reći: “Onaj koji me posla sa mnom je. On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.” (Ivan 8,29) Ali činilo se kao da Ga više ne podržava božanska svjetlost. Sad se i On našao među prijestupnicima. Morao je ponijeti krivnju palog čovječanstva. Na Njega koji nije znao za grijeh moralo se staviti bezakonje svih nas. Grijeh Mu je izgledao tako strašan, a težina krivnje koju je morao ponijeti tako velika, te je došao u kušnju da se boji kako će Ga to zauvijek odvojiti od Očeve ljubavi. Znajući kako je strašan Božji gnjev prema prijestupu, uzviknuo je: “Žalosna je duša moja do smrti.”
Dok su se približavali vrtu, učenici su zamijetili promjenu na svojem Učitelju. Nikada ranije nisu Ga vidjeli tako duboko ožalošćenog i šutljivog. Što je dalje išao, ova neobična tuga bivala je sve dublja, ali se nisu usuđivali upitati Ga za uzrok. Postao je kao da će se srušiti na zemlju. Stigavši u vrt, učenici su brižno tražili Njegovo uobičajeno mjesto za odmor, kako bi njihov Učitelj mogao otpočinuti. Svaki korak činio je s mučnim naporom. Glasno je ječao kao da pati pod pritiskom strašnog tereta. Da Ga Njegovi pratitelji nisu dvaput pridržali, pao bi na zemlju.
Isus je blizu ulaza u vrt ostavio sve svoje učenike, osim trojice, nalažući im da se mole za sebe i za Njega. S Petrom, Jakovom i Ivanom došao je na zaklonjeno mjesto u vrtu. Ta tri učenika bili su Kristovi najbliži pratitelji. Promatrali su Njegovu slavu na gori preobraženja, vidjeli su Mojsija i Iliju kako razgovaraju s Njim, čuli su glas s Neba. A sada je Krist želio da u Njegovoj velikoj borbi budu uz Njega. Na ovom povučenom mjestu često su provodili noći zajedno s Njim. U tim prilikama, nakon bdijenja i molitava, oni bi mirno spavali u blizini svojeg Učitelja, dok ih On ujutro ne bi probudio da ponovno krenu na rad. Ali sad je želio da u molitvi provedu noć s Njim. Ipak, nije mogao podnijeti da budu svjedoci samrtne borbe koju je trebao podnijeti.
“Ostanite ovdje”, rekao je, “i bdijte sa mnom!”
Otišao je malo dalje od njih, ali ne tako daleko da Ga ne bi mogli vidjeti i čuti, i pao je ničice na tlo. Osjećao je da Ga je grijeh odvojio od Njegovog Oca. Ponor je bio tako širok, tako mračan i tako dubok da je Njegov duh uzdrhtao pred njim. Nije smio upotrijebiti svoju božansku silu da bi izbjegao ovu veliku duševnu patnju. Kao čovjek morao je podnijeti posljedice čovjekovog grijeha. Kao čovjek morao je izdržati Očev gnjev zbog prijestupa.
Krist je sada bio u položaju u kojem se nikada ranije nije nalazio. Njegova patnja najbolje se može opisati riječima proroka: “Probudi se, maču, protiv mog pastira, protiv čovjeka, moga srodnika — riječ je Jahve nad Vojskama.” (Zaharija 13,7) Kao Zamjena i Jamac za grešnog čovjeka, Krist je patio pod božanskom pravdom. Uvidio je što je značila pravda. Dotad je bio Posrednik za druge; sada je čeznuo da i sâm ima posrednika.
Budući da je osjećao kako je Njegova zajednica s Ocem prekinuta, Krist se bojao da Njegova ljudska narav neće izdržati u nastupajućem sukobu sa silama tame. U pustinji kušnje odlučivala se sudbina ljudskog roda. Krist je tada bio Pobjednik. Sad je kušač stupio u posljednji strašan okršaj. Za ovo se pripremao tijekom Kristove trogodišnje službe. Sad je u to uložio sve. Ako ovdje pretrpi neuspjeh, njegova nada da bude gospodar bit će izgubljena; zemaljska kraljevstva će na kraju postati Kristova, a on sâm bit će zbačen i prognan. Međutim, kad bi Krist mogao biti pobijeđen, Zemlja bi postala Sotonino carstvo, a ljudski rod bi zauvijek ostao pod njegovom vlašću. Znajući bît sukoba koji Ga je očekivao, Kristova je duša bila ispunjena strašnom prijetnjom odvajanja od Boga. Sotona Mu je rekao da će odvajanje biti vječno ako postane Jamac za grešni svijet. Poistovjetit će se sa Sotoninim carstvom i nikada više neće biti jedno s Bogom.
Što će se dobiti ovom žrtvom? Kako je beznadno izgledala krivnja i nezahvalnost ljudi! Najsurovije prikazanim prilikama Sotona je opterećivao Otkupitelja: Odbacio Te je narod koji tvrdi da je iznad svih drugih u zemaljskim i duhovnim prednostima, on želi uništiti Tebe, temelj, središte i pečat obećanja koja su dana kao osobitom narodu. Jedan od Tvojih učenika koji je slušao Tvoje pouke i bio među prvima u crkvenim djelatnostima, izdat će Te. Odreći će Te se jedan od Tvojih najrevnijih sljedbenika. Svi će Te napustiti. … Cijelo Kristovo biće uzdrhtalo je od užasa na tu pomisao. Probolo Mu je dušu to što će se oni koje je nastojao spasiti, oni koje je tako silno volio, sjediniti u zavjeri sa Sotonom. Bila je to strahovita borba. Ona se mjerila krivnjom Njegovog naroda, Njegovih tužitelja i izdajnika, krivnjom svijeta koji je ležao u zlu. Ljudski su grijesi teško pritiskivali Krista, a osjećaj Božjega gnjeva na grijeh razarao je Njegov život.
Promatrajte Ga kako razmišlja o cijeni koju treba platiti za ljudsku dušu. U svojoj dubokoj duševnoj borbi bacio se na hladno tlo, kao da će time spriječiti da ne bude još više udaljen od Boga. Hladna noćna rosa padala je na Njegovo tijelo dok je ležao ničice, ali On na to nije obraćao pozornost. S Njegovih se blijedih usana oteo bolan uzvik: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež!” Ipak i sad je dodao: “Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!”
Kad pati, ljudsko srce čezne za suosjećanjem. Ovu čežnju Krist je osjećao iz dubine svojeg bića. U najdubljoj duševnoj boli došao je svojim učenicima s velikom željom da čuje neku riječ utjehe od onih koje je tako često blagoslivljao, tješio i štitio u žalosti i nevolji. Onaj koji je uvijek imao riječi sućuti za njih, podnosio je nadčovječanske duševne patnje i čeznuo da zna mole li se za Njega i sebe. Kako je bila mračna zloćudnost grijeha! Bio je u strašnoj kušnji da ljudski rod prepusti posljedicama vlastite krivnje, a On ostane nevin pred Bogom. On bi bio osnažen kad bi samo mogao znati da to Njegovi učenici razumiju i cijene.
Ustajući s bolnim naporom, posrtao je do mjesta na kojem je ostavio svoje pratitelje. Ali, “nađe ih gdje spavaju”. Da ih je našao kako se mole, osjetio bi olakšanje. Da su tražili utočište u Bogu, da sotonske sile ne ovladaju njima, bio bi utješen njihovom postojanom vjerom. Međutim, oni nisu obratili pozornost na Njegovu ponovljenu opomenu: “Bdijte i molite.” U početku su bili vrlo zabrinuti kad su vidjeli svojeg Učitelja, koji je obično bio tako miran i dostojanstven, kako se bori s tugom koja je nadilazila moć razumijevanja. Molili su se kad su čuli snažne uzvike Patnika. Nisu namjeravali napustiti svojega Gospodina, ali su izgledali onesposobljeni pospanošću koju su mogli odagnati da su se nastavili moliti Bogu. Nisu shvatili potrebu bdijenja i ozbiljne molitve da bi se oduprli kušnji.
Prije nego što se uputio prema vrtu, Isus je rekao svojim učenicima: “Svi ćete se vi još noćas zbog mene pokolebati.” S uvjerenjem dali su Mu najčvršće obećanje da bi s Njim išli i u zatvor i u smrt. A jadni, samouvjereni Petar dodao je: “Ako se doista i svi pokolebaju, … ja ipak neću.” (Marko 14,27.29) Učenici su imali povjerenja u sebe. Nisu podignuli pogled k moćnom Pomoćniku, kako im je to Krist savjetovao. Tako, kad je Spasitelj imao najveću potrebu za njihovim suosjećanjem i molitvama, našao ih je kako spavaju. Čak je i Petar spavao.
I Ivan, ljubljeni učenik koji je ležao na Kristovim grudima, spavao je. Svakako, ljubav prema Učitelju trebala je Ivana držati budnim. Njegove ozbiljne molitve trebale su se sjediniti s molitvama voljenog Spasitelja u trenutku Njegove najveće boli. Otkupitelj je provodio čitave noći moleći se za svoje učenike da njihova vjera ne prestane. Da je sad Isus postavio Jakovu i Ivanu pitanje koje im je već jednom postavio: “Možete li piti kalež koji ću ja piti?”, oni se ne bi usudili odgovoriti: “Možemo.” (Matej 20,22)
Učenici su se probudili na Isusov glas, ali jedva da su Ga prepoznali jer je bol potpuno izmijenila Njegovo lice. Obraćajući se Petru, Isus je rekao: “Šimune, ti spavaš! Nisi mogao bdjeti ni jedan sat! Bdijte i molite, da ne padnete u napast! Duh je spreman, ali je tijelo slabo.” Slabost učenika probudila je u Isusu sažaljenje. Bojao se da neće moći izdržati kušnju koja će doći na njih zbog Njegove izdaje i smrti. Nije ih ukorio, već je rekao: “Bdijte i molite, da ne padnete u napast!” Čak i u svojoj velikoj duševnoj boli želio je opravdati njihovu slabost. “Duh je spreman,” rekao je, “ali je tijelo slabo.”
Ponovno je Božjeg Sina obuzela nadljudska patnja i, malaksao i iscrpljen, posrćući se vratio na mjesto svoje ranije borbe. Njegova je patnja postala čak i veća. Kad Ga je obuzela velika bol duše, “znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju”. Čempresi i palme bili su nijemi svjedoci Njegove velike duševne borbe. S njihovih lisnatih grana kapala je krupna rosa na Njegovo iscrpljeno tijelo, kao da je priroda plakala nad svojim Stvoriteljem koji se borio sa silama tame.
Samo malo prije toga Isus je stajao kao moćni cedar, odupirući se oluji protivljenja koja je bjesnila nad Njim. Uporna volja i srca ispunjena zlobom i lukavstvom uzalud su se trudili da Ga zbune i svladaju. Stajao je nepokolebljivo u božanskom veličanstvu kao Božji Sin. Sad je bio sličan trsci koju šiba i povija bijesna oluja. Zadobivajući na svakom koraku pobjedu nad silama tame, pobjednički se približavao kraju svojega djela. Kao Onaj koji je već proslavljen, polagao je pravo da bude jedno s Bogom. Odlučnim je glasom izrazio svoje hvalospjeve. Ohrabrujućim i nježnim riječima govorio je svojim učenicima. Sad je nastupio čas sile tame. Sad u tihoj večeri Njegov glas nije zvučao pobjedonosno, već je bio ispunjen ljudskom boli. Do ušiju pospanih učenika dopirale su Spasiteljeve riječi: “Oče moj! Ako je moguće da me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!”
Učenici su najprije željeli poći s Njim, ali On im je zapovjedio da ostanu i bdiju u molitvi. Kad je došao k njima, Isus ih je našao kako još uvijek spavaju. Opet je osjetio potrebu za društvom svojih učenika, da čuje njihove riječi koje bi Mu donijele olakšanje i odagnale tamu koja Ga je pritiskivala. Ali njihove su oči otežale i “nisu znali što bi mu odgovorili”. Njegova ih je nazočnost probudila. Vidjeli su Njegovo lice obilježeno krvavim znojem duševne muke i to ih je ispunilo strahom. Nisu mogli razumjeti Njegovu veliku duševnu bol. “Tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka.” (Izaija 52,14)
Okrenuvši se, Isus je opet potražio svoje tiho mjesto i pao ničice svladan užasom duboke tame. Ljudska narav Božjeg Sina zadrhtala je u tom času kušnje. Sad se nije molio za svoje učenike da njihova vjera ne klone, već za svoju dušu koja je bila u kušnji i velikoj patnji. Strašan trenutak je prispio — trenutak odluke o sudbini svijeta. Sudbina čovječanstva podrhtavala je na vagi. Krist je mogao čak i sada odbiti čašu dodijeljenu grešnom čovjeku. Još nije bilo prekasno. Mogao je otrti krvavi znoj sa svojeg čela i ostaviti čovjeka da pogine u svojem bezakonju. Mogao je reći: Neka prijestupnik primi kaznu za svoj grijeh, a ja se vraćam svojem Ocu. Hoće li Božji Sin ispiti gorku čašu poniženja i agonije? Hoće li Nevini snositi posljedice prokletstva grijeha da spasi krivca? Blijede Isusove usne drhtavim su glasom izgovorile riječi: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež!”
Triput je izustio ovu molitvu. Triput je ljudska narav ustuknula pred posljednjom, najvećom žrtvom. Ali sada se pred Otkupiteljem svijeta pojavila povijest ljudskoga roda. Vidio je da će prekršitelji Zakona morati poginuti ako budu prepušteni sami sebi. Vidio je čovjekovu bespomoćnost. Vidio je silu grijeha. Pred Njim su se pojavljivale nesreće i žalosti osuđenog svijeta. Gledao je sudbinu koja očekuje čovjeka i donio je odluku: spasit će ga po svaku cijenu. Prihvatio je svoje krštenje krvlju, da bi kroz Njega milijuni onih koji su osuđeni na smrt mogli dobiti vječni život. Napustio je nebeske dvorove, u kojima je sve čisto, sretno i slavno, da bi spasio jednu izgubljenu ovcu, jedan svijet koji je pao zbog prijestupa. On neće napustiti svoju misiju. Postat će žrtva pomirenja za ljudski rod koji je odlučio zgriješiti. Njegova molitva je sada odisala poslušnošću: “Oče moj! Ako je moguće da me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!”
Pošto je donio odluku, pao je kao mrtav na tlo s koga se djelomično podignuo. Gdje su sada bili Njegovi učenici da nježno pridrže glavu svojeg klonulog Učitelja i umiju to čelo koje je doista bilo nagrđeno više od ikoga među sinovima ljudskim? Spasitelj je sâm gazio u kaci, i nijedan čovjek nije bio s Njim.
Ali Bog je patio sa svojim Sinom. Anđeli su promatrali Spasiteljeve samrtne muke. Vidjeli su svojega Gospodina okruženog legijama sotonskih sila i Njegovu narav opterećenu užasnom, tajanstvenom tjeskobom. Na Nebu je vladala tišina. Nije taknuta nijedna harfa. Kad bi smrtnici mogli vidjeti čuđenje anđeoskih vojski koje u tihoj boli promatraju kako Otac uskraćuje zrake svjetlosti, ljubavi i slave svojem ljubljenom Sinu, bolje bi shvatili koliko je grijeh odvratan u Njegovim očima.
Bezgrešni svjetovi i nebeski anđeli s velikim su zanimanjem promatrali završetak ovog sukoba. Sotona i njegov savez zla, pripadnici legija otpalih, pozorno su promatrali ovu veliku krizu u djelu otkupljenja. Sile dobra i zla čekale su da vide kakav će odgovor doći na triput ponovljenu Kristovu molitvu. Anđeli su čeznuli da olakšaju patnje božanskom Biću koje strada, ali to nije bilo moguće. Nije pronađen nikakav put izbavljenja za Božjeg Sina. U ovoj strahovitoj krizi, kad je sve stajalo pred odlukom, kad je tajanstvena čaša podrhtavala u ruci Čovjeka boli, otvorilo se Nebo, svjetlost je zasjala usred olujne tame ovog kritičnog trenutka i silni anđeo, koji stoji u Božjoj nazočnosti, na položaju s kojega je Sotona pao, došao je i stao kraj Krista. Anđeo je došao ne uzeti čašu iz Kristove ruke, već Ga ojačati da je ispije, uvjeravajući Ga u Očevu ljubav. Došao je podariti silu božansko-ljudskom Molitelju. Pokazao Mu je otvoreno Nebo, govoreći Mu o dušama koje će biti spašene Njegovim patnjama. Uvjeravao Ga je da je Njegov Otac veći i silniji od Sotone, da će Njegova smrt nanijeti Sotoni potpuni poraz i da će kraljevstvo ovoga svijeta biti predano svecima Višnjega. Rekao Mu je da će vidjeti trud svoje duše i biti zadovoljan, jer će vidjeti mnoštvo pripadnika ljudskog roda spašenih za svu vječnost.
Kristove velike duševne patnje nisu prestale, ali su Ga napustili potištenost i obeshrabrenje. Bura se nije stišavala, ali je On na koga se obrušila bio ojačan da se suprotstavi njezinoj žestini. Izišao je tih i miran. Na Njegovom licu umrljanom krvlju počivao je nebeski mir. Podnio je ono što nijedno ljudsko biće ne bi moglo podnijeti, jer je za svakog čovjeka okusio samrtne patnje.
Zaspale učenike iznenada je probudila svjetlost koja je okružavala Spasitelja. Vidjeli su anđela nagnutog nad Učiteljem koji je bio na zemlji. Vidjeli su ga kako podiže Spasiteljevu glavu na svoje grudi i pokazuje prema Nebu. Čuli su njegov glas, kao najslađu glazbu, kako izgovara riječi utjehe i nade. Učenici su se sjetili prizora s gore preobraženja. Sjetili su se slave koja je okružavala Isusa u Hramu i Božjeg glasa koji je govorio iz oblaka. Sad se ponovno otkrila ista slava i više se nisu bojali za svojega Učitelja. On je bio pod Božjom skrbi; silni anđeo poslan je da Ga zaštiti. Učenici su ponovno u svojem umoru podlegli neobičnoj pospanosti koja ih je svladavala. Isus ih je opet našao kako spavaju.
Promatrajući ih s tugom, rekao je: “Još spavate i počivate?! Evo se približi čas u koji se Sin Čovječji predaje u ruke grešnika.”
Još dok je izgovarao ove riječi, začuo je korake svjetine koja Ga je tražila pa je nastavio: “Ustanite! Hajdemo! Evo se približi moj izdajnik.”
Kad je istupio kako bi dočekao svojeg izdajnika, na Isusu se nisu vidjeli tragovi Njegove nedavne velike duševne borbe. Stojeći ispred svojih učenika, rekao je: “Koga tražite?” Odgovorili su: “Isusa Nazarećanina.” Isus je odgovorio: “Ja sam.” Kad je izgovorio ove riječi, anđeo koji je dotad služio Isusu stao je između Njega i svjetine. Božanska svjetlost obasjala je Spasiteljevo lice i prilika u obliku goluba osjenila je Njegovo lice. U prisutnosti ove božanske slave, zločinački nastrojena svjetina nije mogla stajati niti trenutka. Ustuknuli su. Svećenici, starješine, vojnici, pa čak i Juda, pali su kao mrtvi na zemlju.
Anđeo se povukao i svjetlost je iščezla. Isus je mogao pobjeći, ali je ostao miran i priseban. Kao Proslavljeni, stajao je usred te okorjele gomile koja je sada bespomoćno ležala kraj Njegovih nogu. Učenici su promatrali nijemi od čuđenja i straha.
Ali prizor se brzo promijenio. Svjetina se prenula. Rimski vojnici, svećenici i Juda okupili su se oko Krista. Izgledali su postiđeni svojom slabošću i uplašeni da im Isus ne pobjegne. Otkupitelj je opet postavio pitanje: “Koga tražite?” Imali su dokaze da je Onaj koji je stajao pred njima Božji Sin, ali nisu prihvatili osvjedočenje. Na pitanje “Koga tražite?” opet su odgovorili: “Isusa Nazarećanina.” Spasitelj je tada rekao pokazujući na učenike: “Rekoh vam da sam ja. … Dakle, ako mene tražite, pustite ove da odu!” Znao je da im je vjera bila slaba, pa ih je nastojao zaštititi od kušnje i nevolje. Bio je spreman žrtvovati se za njih.
Izdajnik Juda nije zaboravio ulogu koju je trebao odigrati. Kad je gomila ušla u vrt, on joj je bio vodič, kojeg je neposredno pratio veliki svećenik. Isusovim progoniteljima dao je znak rekavši: “Koga ja poljubim, … taj je, njega držite!” (Matej 26,48) Sad se ponašao kao da nema nikakve veze s njima. Prišavši Isusu, uzeo Ga je za ruku kao bliskog prijatelja. Oslovivši Ga: “Zdravo, Rabbi!” poljubio je Isusa više puta, i kao da je plakao sažalijevajući Ga zbog opasnosti u kojoj se nalazi.
Isus mu je rekao: “Prijatelju, zašto si došao?” Njegov glas drhtao je od žalosti kad je dodao: “Juda, poljupcem izdaješ Sina Čovječjega!” Ovaj poziv trebao je probuditi savjest izdajnika i dirnuti njegovo okorjelo srce; ali su ga čast, vjernost i ljudska nježnost napustili. Stajao je drsko i izazivački, ne pokazujući nikakvu spremnost da popusti. Predao se Sotoni i više mu se nije imao snage oduprijeti. Isus nije odbio izdajnikov poljubac.
Gomila se ohrabrila kad je vidjela da Juda dodiruje Osobu koja je samo prije nekoliko trenutaka bila proslavljena pred njihovim očima. Uhvatili su Isusa i počeli vezivati te plemenite ruke koje su uvijek činile samo dobro.
Učenici su mislili da njihov Učitelj neće dopustiti da Ga uhvate. Ista sila koja je učinila da ovi ljudi popadaju kao mrtvi mogla ih je i dalje držati nemoćnima, sve dok Isus i oni kao Njegovi pratitelji ne pobjegnu. Bili su razočarani i ozlojeđeni kad su vidjeli užad kojom su počeli vezivati ruke Onoga kojega su voljeli. Razljućeni Petar je naglo potegao mač i pokušao obraniti svojeg Učitelja, ali odsjekao je samo uho sluzi velikog svećenika. Kad je Isus vidio što se dogodilo, oslobodio je svoje ruke, premda su ih rimski vojnici čvrsto držali, i rekao: “Pustite! Dosta!” Zatim je dodirnuo ranjeno uho i ono je odmah ozdravilo. A onda je rekao Petru: “Vrati mač svoj u korice, jer svi koji se mača hvataju od mača ginu. Ili misliš da ne mogu zamoliti Oca svog da mi u ovaj čas pošalje više od dvanaest legija anđela?” Umjesto svakog učenika — jedna legija! O, zašto, mislili su učenici, ne spašava sebe i nas? Odgovarajući na njihovu neizrečenu misao, On je dodao: “Ali, ovo se sve dogodi da se ispune proročka Pisma.” “Zar možda da ne pijem kalež koji mi pruži Otac?”
Dostojanstvo zvanja židovskih vođa nije ih sprečavalo da se pridruže Isusovim goniteljima. Njegovo hvatanje bilo je previše važno da bi ga povjerili podčinjenima. Lukavi svećenici i starješine pridružili su se čuvarima reda u Hramu i gomili koja je pratila Judu do Getsemanija. Kakvo je to bilo društvo za te dostojanstvenike sjedinjene s gomilom koja je čeznula za uzbuđenjima i bila naoružana svakovrsnim oružjem, kao da goni divlju zvijer!
Okrenuvši se svećenicima i starješinama, Krist ih je gledao prodornim pogledom. Riječi što ih je izgovorio pamtit će dokle god su živi. Bile su kao oštre strijele Svemogućega. Dostojanstveno je rekao: “Kao na razbojnika izišli ste s mačevima i toljagama! Dok sam iz dana u dan bio u hramu s vama, ne digoste ruku na me. Ali ovo je vaš čas i vlast tame.”
Učenici su se uplašili kad su vidjeli kako Isus dopušta da Ga uhvate i vežu. Bili su uvrijeđeni što je morao podnijeti ovo svoje i njihovo ponižavanje. Nisu mogli razumjeti Njegovo ponašanje i okrivljavali su Ga što se pokorio svjetini. U svojoj ozlojeđenosti i strahu Petar je predložio da se sami spašavaju. Poslušavši taj prijedlog, “tada ga svi njegovi učenici ostave i pobjegnu”. Ali Krist je pretkazao ovo napuštanje. “Evo”, rekao je, “dolazi čas, i već je došao, kad ćete biti raspršeni svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama. Ali ja nisam sâm, jer je Otac sa mnom.” (Ivan 16,32)