U Pilatovoj sudnici

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 27,2.11-31; Marku 15,1-20; Luki 23,1-25; Ivanu
18,28-40; 19,1-16

Krist je stajao vezan kao zatvorenik u sudskoj dvorani Pilata, rimskog namjesnika. Bio je okružen stražom, a sudska se dvorana brzo punila promatračima. Vani, odmah do ulaza, nalazili su se suci iz Velikog vijeća, svećenici, poglavari, starješine i svjetina.Pošto je osudilo Isusa, Veliko vijeće se obratilo Pilatu da traži potvrdu presude i njezino izvršenje. Ali ovi židovski službenici nisu željeli ući u rimsku sudnicu. Prema njihovom obrednom zakonu time bi se oskvrnuli i tako bi bili spriječeni u praznovanju Pashe. U svojoj sljepoći nisu vidjeli tu ubilačku mržnju kao oskvrnuće njihovog srca. Nisu vidjeli da je Krist pravo pashalno Janje i da je zbog toga što su Ga odbacili veliki blagdan izgubio za njih svoj značaj.Kad su Spasitelja uveli u sudsku dvoranu, Pilat Ga nije promatrao prijateljskim pogledom. Rimskog su namjesnika hitno pozvali iz spavaće sobe, i stoga je odlučio što prije završiti ovaj posao. Bio je spreman strogo postupiti prema zatvoreniku. S najstrožim izrazom na licu okrenuo se da vidi kakvog to čovjeka treba ispitati zbog kojeg je tako rano morao prekinuti svoj odmor. Znao je da to mora biti netko tko po želji židovskih starješina mora biti hitno saslušan i kažnjen.Pilat je pogledao ljude koji su teretili Isusa i tada se njegov ispitivački pogled zadržao na Isusu. Imao je posla s različitim zločincima, ali nikada pred njega nije izveden čovjek koji je nosio obilježje takve dobrote i plemenitosti. Na Njegovom licu nije bilo ni traga krivnje, nikakvog izraza straha, nikakve drskosti ili prkosa. Vidio je čovjeka blagog i dostojanstvenog držanja, čije lice nije nosilo obilježje zločinca, već obilježje Neba.Kristov izgled povoljno je utjecao na Pilata. Probudilo se ono što je bilo najbolje u njemu. Čuo je o Isusu i Njegovim djelima. Njegova žena pričala mu je nešto o veličanstvenim djelima galilejskog proroka, koji je liječio bolesne i podizao mrtve. Sad je to u Pilatovom umu ponovno oživjelo kao san. Prisjećao se glasova što ih je čuo s raznih strana. Odlučio je od Židova potražiti obrazloženje o krivnji ovog zatvorenika.“Tko je ovaj Čovjek i zašto ste Ga doveli?” upitao je. “Kakvu optužbu iznosite protiv Njega?” Znajući da ne mogu dokazati svoje optužbe protiv Krista, Židovi nisu željeli javno saslušanje. Odgovorili su da je On varalica zvani Isus iz Nazareta.Pilat je ponovno upitao: “Kakvu krivicu iznosite na ovoga čovjeka?” Svećenici nisu odgovorili na njegovo pitanje, već su riječima koje su pokazivale njihovo nezadovoljstvo rekli: “Kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga predali tebi.” Kad ti članovi Velikog vijeća, narodni prvaci, dovode čovjeka za koga smatraju da je zaslužio smrt, zar je potrebno da pitaš za optužbe protiv Njega? Nadali su se da će ostaviti dojam na Pilata sviješću o svojoj važnosti i tako ga navesti da se suglasi s njihovim zahtjevom bez provođenja prethodnih saslušanja. Žarko su željeli da se njihova presuda potvrdi, jer su znali da bi narod kao svjedok Kristovih čudesnih djela mogao ispričati nešto sasvim drukčije od izmišljotine koju su sada ponovno iznosili.Svećenici su smatrali da uz pomoć slabog i kolebljivog Pilata bez ikakvih poteškoća mogu sprovesti svoje namjere. Prije ovoga on je u žurbi potpisivao smrtne presude osuđujući ljude za koje su znali da ne zaslužuju smrt. Prema njegovoj procjeni život sužnja je vrijedio malo; njegova nevinost ili krivnja nisu imali neko posebno značenje. Svećenici su se nadali da će Pilat bez saslušanja presuditi Isusu smrtnu kaznu. To su tražili kao izraz naklonosti za njihov veliki narodni blagdan.Međutim, u ovom sužnju postojalo je nešto što je zadržavalo Pilata da tako postupi. Nije se usuđivao to učiniti. Prozreo je namjere svećenika. Prisjetio se kako je Isus nedavno podigao Lazara iz mrtvih, čovjeka koji je bio mrtav četiri dana, pa je odlučio da prije nego što potpiše presudu, sazna koje su optužbe protiv Njega i mogu li se one dokazati.“Ako je vaš sud dovoljan,” rekao je, “zašto ste zatvorenika doveli k meni? Uzmite ga vi i po zakonu svojemu sudite mu.” Ovako primorani, svećenici su priznali da su Ga već osudili, ali da moraju imati i Pilatovu presudu da bi njihova postala pravosnažnom. “Kakva je vaša presuda?” upitao je Pilat. “Smrtna kazna,” odgovorili su, “ali po zakonu ne smijemo nijednog čovjeka pogubiti”. Tražili su od Pilata da se osloni na njihovu riječ o Kristovoj krivnji te da odobri i njihovu presudu. Oni će preuzeti odgovornosti za kraj.Pilat nije bio pravedan ili savjestan sudac; ali ma koliko bio moralno slab, nije htio udovoljiti njihovom zahtjevu. On neće osuditi Isusa dok se ne iznese optužba  protiv Njega. Svećenici su postali zbunjeni. Vidjeli su da svoje licemjerstvo moraju još vještije skriti. Ne smiju dopustiti da izgleda kako je Krist uhićen iz vjerskih razloga. Da se ovo iznijelo kao razlog, njihove optužbe kod Pilata ne bi imale nikakvu važnost. Moraju sve prikazati tako da izgleda kao da je Isus radio protiv općih zakona; tada može biti kažnjen kao politički krivac. Među Židovima su stalno izbijali neredi i bune protiv rimske vlasti. Ugušujući takve pobune, Rimljani su postupali vrlo strogo i bili stalno spremni suzbiti sve što bi moglo dovesti do pobune.Samo nekoliko dana prije ovoga farizeji su pokušali uhvatiti Krista u zamku pitanjem: “Je li nam dopušteno dati caru porez ili nije?” Ali Krist je razotkrio njihovo licemjerstvo. Prisutni Rimljani vidjeli su potpuni promašaj ovih zavjerenika i njihov poraz kad im je odgovorio: “Dakle, … dajte caru carevo, a Bogu Božje!” (Luka 20,22-25)Sad su svećenici smatrali da trebaju prikazati kako je tom prilikom Krist učio ono što su se nadali da će učiti. U svojoj bezobzirnosti pozvali su u pomoć lažne svjedoke govoreći: “Ustanovili smo da ovaj buni narod i zabranjuje davati porez caru, a o sebi tvrdi da je Mesija, kralj.” Tri optužbe, i svaka od njih bez osnove. Svećenici su to znali, ali su bili spremni poslužiti se krivokletstvom, samo da bi osigurali ostvarenje svojega cilja.Pilat je prozreo njihove namjere. Nije vjerovao da je zatvorenik kovao zavjeru protiv vlasti. Njegova blaga i skromna pojava bila je u potpunom neskladu s optužbom. Pilat je bio uvjeren da je skovana duboka zavjera da se uništi potpuno nevini čovjek koji je stao na put židovskim dostojanstvenicima. Okrenuvši se Isusu upitao je: “Jesi li ti kralj židovski?” Spasitelj je odgovorio: “Ti kažeš.” I dok je govorio, Njegovo je lice zasvijetlilo kao da Ga je obasjao snop sunčeve svjetlosti.Kad su čuli Njegov odgovor, Kaifa i njegova pratnja pozvali su Pilata da posvjedoči kako je Isus priznao zločin za koji je optužen. Svećenici, književnici i poglavari bučnim su povicima zahtijevali da On bude osuđen na smrt. Povike je prihvatila svjetina i nastala je zaglušujuća buka. Pilat je bio zbunjen. Videći da Isus ne odgovara svojim tužiteljima, Pilat Mu je rekao: “‘Ništa ne odgovaraš? Gledaj koliko te optužuju!’ Ali Isus ne odgovori ništa više.”Stojeći iza Pilata, na vidiku svima u sudnici, Krist je čuo ruženje; ali na sve lažne optužbe nije odgovorio ni jednom riječju. Njegovo držanje jasno je pokazivalo da je nevin. Postojano je stajao pred žestinom valova koji su udarali oko Njega. Izgledalo je kao da se silni valovi gnjeva dižu sve više i više, kao valovi burnog oceana i razbijaju oko Njega, ali Ga ne dodiruju. Stajao je u šutnji, ali Njegova je šutnja bila rječita. Bila je kao svjetlost koja sja iz čovjekove nutrine i obasjava svu osobu.Pilat je bio iznenađen Njegovim držanjem. Ne obraća li ovaj Čovjek pozornost na sudski postupak zato što Mu nije stalo da spasi svoj život? — pitao je samog sebe. Dok je promatrao Isusa kako bez uzvraćanja podnosi uvrede i ismijavanja, osjetio je da Isus ne može biti tako nepravedan i nepošten kao što su to bili bučni svećenici. Nadajući se da će od Njega saznati istinu, i da bi izbjegao metež gomile, Pilat je Isusa poveo u stranu i ponovno Ga zapitao: “Jesi li ti kralj židovski?”Isus nije neposredno odgovorio na ovo pitanje. Znao je da se Sveti Duh bori s Pilatom, pa mu je dao priliku da izrazi svoje uvjerenje. “Kažeš li to sam od sebe”, upitao je, “ili su ti to drugi za me rekli?” To znači: jesu li ovo Pilatovo pitanje pokrenule optužbe svećenika, ili želja da primi svjetlost od Krista? Pilat je razumio Kristov nagovještaj, ali se u njegovom srcu pojavila gordost. Nije želio priznati osvjedočenje koje ga je opterećivalo. “Zar sam ja Židov?” rekao je. “Tvoj narod i glavari svećenički meni su te predali. Što si učinio?”Pilatova je zlatna prilika prošla. Pa ipak, Isus ga nije ostavio bez još veće svjetlosti. Premda nije neposredno odgovorio na Pilatovo pitanje, jasno je izložio svoju zadaću. Jasno je rekao Pilatu da On ne želi zemaljsko prijestolje.“Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu,” rekao je. “Kad bi moje kraljevstvo pripadalo ovomu svijetu, moji bi se dvorani borili da ne budem predan Židovima. Ali moje kraljevstvo nije odavde.” “Dakle, ti si kralj?” reče mu Pilat. “Dobro veliš — odgovori mu Isus — ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu. Svatko tko je prijatelj istine sluša moj glas.”Krist je potvrdio da je Njegova riječ sama po sebi ključ koji će otvoriti tajnu onima koji su je spremni prihvatiti. Ona u sebi ima silu i to je tajna širenja Njegovog kraljevstva istine. Želio je da Pilat shvati kako se njegova upropaštena narav može obnoviti samo primanjem i usvajanjem istine.Pilat je želio saznati istinu. U njegovom je umu vladala pometnja. Žudno je prihvaćao Spasiteljeve riječi i njegovo je srce bilo pokrenuto velikom čežnjom da sazna što je istina i kako je može dokučiti. “Što je istina?” upitao je, ali nije pričekao odgovor. Gnjevni glasovi koji  su se već čuli izvana podsjetili su ga na obveze u tom trenutku, jer su svećenici bučno zahtijevali brzo djelovanje. Izašavši pred Židove, odlučno je objavio: “Ja ne nalazim na njemu nikakve krivnje.”Ove riječi neznabožačkog suca bile su oštar ukor lukavstvu i licemjerju izraelskih poglavara koji su optuživali Spasitelja. Kad su to svećenici i starješine čuli od Pilata, njihovom razočaranju i bijesu nije bilo kraja. Odavno su kovali zavjeru i čekali ovu priliku. Kad su vidjeli da bi Isus mogao biti oslobođen, bili su Ga spremni raskinuti na komade. Glasno su optuživali Pilata i prijetili da će ga tužiti rimskoj vladi. Optuživali su ga da neće osuditi Isusa, koji se, po njihovoj tvrdnji, digao protiv cezara.Ljutiti glasovi govorili su da je Isusov buntovnički utjecaj dobro poznat u cijeloj zemlji. Svećenici su izjavljivali: “On buni narod, učeći po svoj Judeji, počev od Galileje pa dovde.”U tom trenutku Pilat nije pomišljao osuditi Isusa. Znao je da su Ga Židovi optužili iz mržnje i predrasuda. Znao je što mu je dužnost. Pravda je zahtijevala da se Krist odmah oslobodi. Ali Pilat se bojao zlovolje naroda. Ne bude li im predao Isusa u ruke, podići će se buna, a on se bojao s njom suočiti. Kad je čuo da je Krist iz Galileje, odlučio je poslati Ga Herodu, upravitelju te pokrajine, koji se tada nalazio u Jeruzalemu. Ovim postupkom Pilat je mislio prebaciti odgovornost za suđenje sa sebe na Heroda. Ovo je također smatrao dobrom prilikom da izgladi neku svađu s Herodom. Tako se i dogodilo. Dva namjesnika sprijateljila su se preko suđenja Spasitelju.Pilat je ponovno predao Isusa vojnicima koji su Ga uz ruganje i vrijeđanje svjetine hitno odveli u Herodovu sudsku dvoranu. “Herod se vrlo obradova kad opazi Isusa; odavna je želio da ga vidi.” Nikada ranije nije sreo Spasitelja, ali “je odavno želio da ga vidi, jer je mnogo slušao za njega, i nadaše se da će vidjeti od njega kakvo čudo.” To je bio onaj Herod čije su ruke bile umrljane krvlju Ivana Krstitelja. Kad je Herod prvi put čuo o Isusu, obuzet užasom rekao je: “Onaj komu sam ja odrubio glavu, Ivan, uskrsnuo je!” “i stoga čudesne moći djeluju u njemu” (Marko 6,16; Matej 14,2). Ali ipak, Herod je želio vidjeti Isusa. Sad se kralju ukazala prilika da ovom proroku spasi život, pa se nadao da će zauvijek iz svojih misli odagnati sjećanje na onu krvavu glavu koja je na pladnju iznesena pred njega. Također je želio ugoditi svojoj znatiželji pa je mislio da bi Krist učinio sve što se traži od Njega ako Mu se ponudi ikakva prilika za oslobođenje.Velika skupina svećenika i starješina pratila je Krista do Heroda. Kad je Spasitelj uveden, svi dostojanstvenici su, govoreći uzbuđeno, iznosili svoje optužbe protiv Njega. Ali Herod se nije obazirao na njihove optužbe. Zapovjedio je da se Kristu skinu okovi, istodobno optužujući Njegove neprijatelje što su grubo postupali s Njim. Promatrajući suosjećajno mirno lice Spasitelja svijeta, čitao je na njemu samo mudrost i čistoću. On je, kao i Pilat, bio zadovoljan što je Krist optužen iz zlobe i zavisti.Kristu je Herod postavio mnoga pitanja, ali Spasitelj je za sve to sačuvao duboki mir. Na kraljevu zapovijed uvedeni su nemoćni i bolesni i Kristu je zapovjeđeno da svoje tvrdnje dokaže time što će izvesti čudo. Herod je rekao: Ljudi govore da Ti možeš izliječiti bolesne. Želim provjeriti da nisu preuveličali Tvoju slavu. Isus nije odgovorio, pa je Herod i dalje uporno navaljivao: Ako možeš činiti čuda za druge, učini ih sada za sebe, pa će ti biti doista dobro. Ponovno je zapovjedio: Pokaži nam jedan znak da imaš silu koju Ti glasine pripisuju. Međutim, Krist je bio sličan onome koji ništa ne čuje i ne vidi. Božji Sin uzeo je na sebe čovjekovu narav. On mora djelovati onako kao što se čovjek mora ponašati u takvim okolnostima. Stoga nije želio učiniti nikakvo čudo da bi se izbavio od boli i poniženja koje čovjek mora podnijeti kad se nađe u sličnom položaju.Herod je obećao Kristu da će biti oslobođen ako pred njim učini neko čudo. Kristovi tužitelji vidjeli su vlastitim očima čudesna djela učinjena Njegovom silom. Čuli su Ga kako zapovijeda grobu da vrati svoga mrtvaca. Vidjeli su mrtvaca kako izlazi pokoravajući se Njegovom glasu. Obuzeo ih je strah da i sad ne učini kakvo čudo. Najviše od svega bojali su se očitovanja Njegove sile. Takav dokaz zadao bi smrtni udarac njihovim planovima i možda ih stajao života. Ponovno su zabrinuti svećenici i poglavari podignuli buru optužbi protiv Njega. Podižući svoje glasove, govorili su: On je izdajica, bogohulnik! On čini svoja čuda silom Belzebuba, kneza đavolskog. Sudskom dvoranom zavladala je zbrka; jedni su vikali jedno, drugi drugo.Herodova je savjest bila sada mnogo neosjetljivija nego kad je s užasom slušao Herodijadin zahtjev za glavom Ivana Krstitelja. Neko vrijeme osjećao je žalac grižnje savjesti zbog svojeg strašnog djela; ali zbog raspusnog života njegova je moralna svijest postajala sve uniženija. Njegovo je srce tako okorjelo da se sad čak hvalio kaznom na koju je osudio Ivana zbog toga što se usudio  ukoriti ga. Sad je prijetio Isusu, ponavljajući da ima vlast da Ga oslobodi ili osudi. Ali Isus nijednim znakom nije pokazao da je čuo ijednu riječ.Heroda je gnjevila ova šutnja. Izgledalo je da ona znači potpunu ravnodušnost prema njegovom autoritetu. Taštom i razmetljivom kralju otvoreni ukor bio bi manje uvredljiv nego takvo neuvažavanje njegove osobnosti. Ponovno je ljutito zaprijetio Isusu, koji je još stajao nepomičan i šutljiv.Zadovoljiti beskorisnu znatiželju nije bila Kristova zadaća na ovom svijetu. On je došao iscijeliti ranjene u srcu. On ne bi šutio da je mogao izgovoriti ijednu riječ kojom bi izliječio rane dušama bolesnima od grijeha. Ali nije imao nijednu riječ za one koji bi pogazili istinu svojim nesvetim nogama.Krist je mogao reći Herodu takve riječi koje bi probile uši ovom okorjelom kralju. Mogao ga je ispuniti strahom i drhtanjem prikazujući mu sva bezakonja njegovog života i strahotu kazne koja mu se približavala. Ali svojom šutnjom Krist mu je uputio najstrožiji ukor. Herod je odbacio istinu koju mu je izložio najveći među prorocima, i stoga nije zavrijedio nikakvu drugu vijest. Veličanstvo Neba nije za njega imalo nijednu riječ. To uho koje je uvijek bilo spremno slušati ljudske nevolje, nije slušalo Herodove naredbe. Te oči koje su uvijek s ljubavlju punom sažaljenja i praštanja počivale na grešniku koji se kaje, nijednim se pogledom nisu zaustavile na Herodu. Te usne koje su izgovarale najdojmljivije istine, koje su se glasom najnježnijeg preklinjanja zauzimale za nagrešnije i najodbačenije, bile su zatvorene za oholog kralja koji nije osjećao potrebu za Spasiteljem.Herodovo je lice potamnjelo od srdžbe. Obrativši se mnoštvu, ljutito je proglasio Isusa varalicom. Zatim je rekao Kristu: Ako ne budeš dokazao da si ono što tvrdiš, predat ću te vojnicima i narodu. Oni će te možda uspjeti natjerati da govoriš. Ako si varalica, smrt iz njihovih ruku jedino je što zaslužuješ; ako si Božji Sin, oslobodi se tako što ćeš učiniti neko čudo.Tek što je izgovorio ove riječi, svjetina je navalila na Krista. Kao divlje zvijeri bacili su se na plijen. Isusa su vukli na sve strane, a Herod se pridružio gomili želeći poniziti Božjeg Sina. Da rimski vojnici nisu posredovali i odbili gnjevnu svjetinu, Spasitelja bi raskinuli na komade.“Herod ga prezre i naruga mu se zajedno sa svojom stražom. Zatim ga obuče u bijelu haljinu.” Rimski su se vojnici pridružili ovom zlostavljanju. Sve što su ovi zli, iskvareni vojnici, potpomognuti Herodom i židovskim dostojanstvenicima, mogli smisliti, učinili su Spasitelju. Ali Njegovo božansko strpljenje nije malaksalo.Kristovi su gonitelji pokušali procijeniti Njegov karakter prema svojem vlastitom; prikazivali su Ga tako zlim kao što su sami. Ali iza onog što se moglo vidjeti pojavljivao se drugi prizor — prizor koji će oni vidjeti jednog dana u svoj njegovoj slavi. Bilo je nekih koji su drhtali u Kristovoj nazočnosti. Dok se surova svjetina klanjala pred Njim ismijavajući Ga, neki koji su došli s istim ciljem vraćali su se prestrašeni i ušutkani. Herod je bio osvjedočen. Posljednje zrake milosti obasjavale su njegovo srce otvrdnuto grijehom. Osjećao je da to nije običan Čovjek; jer je božanska narav zasjala kroz ljudsku. U trenutku dok je Krist bio okružen rugačima, preljubočincima i ubojicama, Herod je osjećao da promatra Boga na Njegovu prijestolju.Okorjeli, kakav je bio, nije se usudio potvrditi Kristovu presudu. Želio se osloboditi strašne odgovornosti i stoga je poslao Isusa natrag u rimsku sudnicu.Pilat je bio razočaran i vrlo nezadovoljan. Kad su se Židovi vratili sa svojim zatvorenikom, nestrpljivo ih je upitao što žele od njega. Podsjetio ih je da je već jednom saslušao Isusa i da nije našao nikakve krivnje na Njemu; rekao im je da su iznijeli optužbe protiv Njega, ali da nisu mogli dokazati ni jednu jedinu. Poslao je Isusa Herodu, tetrarhu Galileje, jednome koji je bio pripadnik njihovog naroda, ali on nije našao na Njemu ništa što zaslužuje smrt. “Dakle: išibat ću ga”, rekao je Pilat, “i pustiti.”Ovdje je Pilat pokazao svoju slabost. Izjavio je da je Isus nevin, ali Ga je ipak bio voljan išibati kako bi umirio Njegove tužitelje. Bio je spreman žrtvovati pravdu i načelo da bi se nagodio sa svjetinom. To ga je dovelo u nepovoljan položaj. Gomila se oslonila na njegovu neodlučnost i još upornije tražila život zarobljenika. Da je Pilat odmah odlučno stao, odbijajući osuditi Čovjeka za koga je utvrdio da je nevin, prekinuo bi sudbonosni lanac koji će ga držati okovanog u grižnji savjesti i doživotnoj krivnji. Da je sproveo u djelo ono što je smatrao da je pravo, Židovi se ne bi usuđivali nalagati mu što da čini. Krista bi ubili, ali krivnja ne bi počinula na Pilatu. Ali Pilat se sve više oglušavao o glas svoje savjesti. Našao je izgovor da ne sudi po pravdi i pravičnosti, pa se sad našao gotovo bespomoćan u rukama svećenika i poglavara. Ovo kolebanje i neodlučnost potvrdili su njegovu propast.Čak i sad Pilat nije ostavljen da djeluje slijepo. Božanska vijest odvraćala ga je da ne učini djelo na koje  se spremao. Kao odgovor na Kristovu molitvu, Pilatovoj se ženi javio anđeo s Neba i ona je u snu vidjela Spasitelja i razgovarala s Njim. Pilatova žena nije bila Židovka, ali dok je u svojem snu promatrala Isusa, nije nimalo posumnjala u Njegov karakter ili poslanje. Znala je da je On nebeski Knez. Vidjela Ga je na suđenju u sudskoj dvorani. Vidjela Mu je ruke čvrsto vezane poput ruku nekog zločinca. Vidjela je Heroda i njegove vojnike kako obavljaju svoje strašno djelo. Čula je svećenike i poglavare, ispunjene zavišću i zlobom, kako bijesno optužuju. Čula je riječi: “Mi imamo Zakon i po Zakonu našemu valja da umre.” Vidjela je Pilata kako predaje Isusa da Ga šibaju, premda je izjavio: “Nikakve krivnje ne nalazim na ovome čovjeku.” Čula je presudu koju je izrekao Pilat i vidjela ga je kako predaje Krista Njegovim ubojicama. Vidjela je križ podignut na Golgoti. Vidjela je Zemlju obavijenu tamom i čula tajanstveni uzvik: “Svrši se!” Njezinom pogledu nametnuo se još jedan prizor. Vidjela je Krista kako sjedi na velikom bijelom oblaku, dok se Zemlja ljulja u prostoru, i njegove ubojice kako bježe od Njegove slave. Probudila se s uzvikom užasa i odmah napisala Pilatu riječi opomene.Dok se Pilat kolebao što učiniti, glasonoša se progurao kroz gomilu i predao mu u ruke pismo njegove žene koje je glasilo: “Nemoj se nikako miješati u stvar toga pravednika, jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega!”Pilat je problijedio. Bio je zbunjen svojim proturječnim osjećajima. U njegovoj neodlučnosti svećenici i poglavari još su više raspaljivali narod. Pilat je bio primoran na djelovanje. Sad se sjetio jednog običaja koji bi mogao poslužiti Kristovu oslobođenju. Bio je običaj da se na taj blagdan oslobodi jedan zatvorenik koga narod izabere. Običaj je bio neznabožačkog podrijetla; u njemu nije bilo ni trunke pravičnosti, ali Židovi su ga vrlo cijenili. U to vrijeme rimske vlasti držale su jednog zatvorenika osuđenog na smrt koji se zvao Baraba. Ovaj se čovjek izdavao za Mesiju. Tvrdio je da ima vlast na svijetu uspostaviti nov poredak, da ga usmjeri u dobrom pravcu. Pod sotonskom je obmanom tvrdio da mu pripada sve što može zadobiti krađom i pljačkom. Činio je čudesna djela sotonskom silom, stekao u narodu mnogo pristaša i izazvao pobune protiv rimske vlasti. Pod plaštem vjerskog oduševljenja bio je okorjeli i opaki zlikovac, sklon pobuni i nasilju. Dajući narodu da izabere između ovog čovjeka i nevinog Spasitelja, Pilat se nadao da će potaknuti osjećaj za pravdu. Nadao se da će zadobiti njihovu naklonost prema Kristu nasuprot svećenicima i poglavarima. Stoga je, okrećući se mnoštvu, vrlo ozbiljno rekao: “Koga hoćete da vam pustim? Barabu ili Isusa zvanog Mesiju?”Odgovor svjetine odjeknuo je kao rika divljih zvijeri: “Pusti nam Barabu!” Uzvik “Barabu! Barabu!” postajao je sve glasniji i glasniji. Misleći da narod nije razumio njegovo pitanje, Pilat je upitao: “Hoćete li da vam pustim kralja židovskog?” Ali oni su ponovno povikali: “Ovoga smakni, a pusti nam Barabu!” “Što da onda učinim s Isusom zvanim Mesija?” upitao je Pilat. Ponovno je uskomešano mnoštvo zaurlalo nalik zlim duhovima. Pravi demoni u ljudskom obliku bili su u mnoštvu, i što se drugo moglo očekivati do odgovor: “Neka se razapne!”Pilat je bio uznemiren. Nije ni pomislio da će doći do ovoga. Ustuknuo je od izručenja nevinog čovjeka na najsramniju i najsvirepiju smrt koja se može dosuditi. Kad je urlanje prestalo, okrenuo se narodu i rekao: “A kakvo je zlo učinio?” Ali slučaj je otišao predaleko da bi se uvažili dokazi. Ono što su željeli nije bio dokaz o Kristovoj nevinosti, već Njegova osuda.Još Ga je uvijek Pilat nastojao spasiti. “On im treći put reče: ‘Pa kakvo je zlo učinio? Ja ne nađoh na njemu ništa što bi zasluživalo smrt. Dakle: išibat ću ga i pustiti.’” Već sâm nagovještaj Njegovog oslobođenja deseterostruko je pojačao gnjev naroda. “Raspni ga, raspni!” vikali su. Bura, izazvana Pilatovom neodlučnošću, bivala je sve jača i jača.Isusa, iscrpljenog umorom i pokrivenog ranama, javno su bičevali. “Vojnici ga odvedoše u nutrinu palače, u takozvani pretorij, te sazvaše cijelu četu. Ogrnuše ga skrletnom kabanicom, pa opletoše trnovu krunu i njom ga okruniše. Tada ga počeše pozdravljati: ‘Zdravo, kralju židovski!’ I udarahu ga trskom po glavi, pljuvahu ga, pregibahu koljena i klanjahu mu se.” Povremeno bi neka zla ruka zgrabila trsku koja Mu je stavljena u ruku i udarala Ga njome po trnovoj kruni, zabadajući tako trnje u Njegove sljepoočnice, dok su se kapi krvi slijevale niz Njegovo lice i bradu.Čudite se, Nebesa! I zapanji se, Zemljo! Gledajte mučitelja i Mučenog! Pomahnitala svjetina opkolila je Spasitelja svijeta. Ruganje i ismjehivanje miješaju se s nepristojnim psovkama i huljenjem. Neosjetljiva svjetina podsmjehuje se Njegovu skromnu podrijetlu i jednostavnom životu. Rugaju se Njegovoj tvrdnji da je Božji Sin, a prostačke šale i uvredljivo podrugivanje prelaze s usana na  usne.Sotona je predvodio svirepu svjetinu u njezinom zlostavljanju Spasitelja. Namjeravao Ga je, ako je moguće, navesti na osvetu ili Ga natjerati da se čudom oslobodi i tako sruši plan spasenja. Samo jedna mrlja u Njegovom ljudskom životu, jedan neuspješan pokušaj Njegove ljudske naravi da podnese tu strašnu kušnju, i Božje Janje bi bilo nesavršena žrtva, a čovjekovo otkupljenje promašaj. Međutim, On koji je mogao zapovjediti da Mu dođu u pomoć nebeske vojske — On koji je mogao otjerati i zastrašiti svjetinu otkrivanjem sjaja Njegovog božanskog veličanstva — u savršenom se miru podčinio najsurovijim uvredama i ruženju.Kristovi neprijatelji tražili su čudo kao dokaz Njegovog Božanstva. Imali su neusporedivo veći dokaz od ijednog koji su tražili. Kao što je svirepost unizila Njegove mučitelje ispod ljudskog dostojanstva i učinila ih sličnima Sotoni, tako su krotkost i strpljivost uzdigli Isusa iznad ljudskog i dokazali Njegovo srodstvo s Bogom. Njegovo poniženje bilo je jamstvo Njegovog uzdizanja. Kapi krvi koje su u samrtnim mukama tekle s Njegovih ranjenih sljepoočnica niz lice i bradu bile su jamstvo Njegovog pomazanja “uljem radosti” (Hebrejima 1,9) kao našeg Velikog Svećenika. Sotonin bijes bio je velik kad je vidio da sva zlostavljanja nanesena Spasitelju nisu izazvala ni najmanje gunđanje s Njegovih usana. Premda je na sebe uzeo ljudsku narav, bio je ojačan božanskom snagom i nije se udaljio ni u čemu od volje svojega Oca.Kad je Pilat predao Isusa da bude bičevan i naružen, mislio je da će izazvati sažaljenje mnoštva. Nadao se da će narod to smatrati dovoljnom kaznom. Smatrao je da će čak i zloba svećenika biti zadovoljena. Ali, u kažnjavanju Čovjeka koji je bio proglašen nevinim, pronicljivi Židovi zamijetili su slabost. Znali su da je Pilat pokušavao spasiti život zatvoreniku, pa su odlučili da Isus nipošto ne bude oslobođen. “Da bi nam ugodio i zadovoljio nas, Pilat Ga je išibao,” mislili su, “pa ako budemo vršili pritisak do odlučujućeg trenutka, sigurno ćemo postići svoj cilj.”Pilat je sad poslao da u sudnicu dovedu Barabu. Zatim je jednog kraj drugog izveo oba zatvorenika pred narod i, pokazujući na Spasitelja, rekao svečanim glasom: “Evo čovjeka!” “Evo ga izvodim k vama van, da vidite da na Njemu ne nalazim nikakve krivice.”Tu je stajao Božji Sin, noseći haljinu poruge i trnov vijenac. Bio je obnažen do pojasa, a leđa su Mu bila u dugim, strašnim ranama iz kojih je neprekidno tekla krv. Iscrpljenost i bol ogledali su se na okrvavljenom licu; ali Njegov izgled nikada nije bio ljepši nego tada. Spasiteljevo lice nije bilo izmijenjeno pred Njegovim neprijateljima. Svakom crtom izražavao je blagost, spokojstvo i najnježniju samilost prema svojim surovim neprijateljima. U Njegovom ponašanju nije bilo kukavičke slabosti, već snage i dostojanstva dugog trpljenja. Zatvorenik je kraj Njega bio dojmljiva suprotnost. Svaka crta Barabinog lica odavala je okorjelog razbojnika kakav je doista i bio. Suprotnost je govorila svakom promatraču. Neki od nazočnih su plakali. Dok su gledali Isusa, njihova su srca bila ispunjena suosjećanjem. Čak su i svećenici i poglavari bili osvjedočeni da je doista ono što je za sebe tvrdio.Rimski vojnici koji su okružavali Krista nisu svi bili tako tvrdokorni; neki su s ozbiljnošću promatrali Njegovo lice tražeći dokaz je li doista zločinac ili opasni krivac. S vremena na vrijeme okrenuli bi se i bacili prezrivi pogled na Barabu. Nije bio potreban neki veliki promatrački dar da bi ga potpuno prozreli. Ponovno su se okrenuli Onome koji se nalazio na sudu. Gledali su božanskog Patnika s osjećajem dubokog sažaljenja. Kristova tiha pokornost utisnula je u njihove misli prizor koji se nikada neće izbrisati dok Ga ne priznaju kao Krista, ili odbace i tako odluče o svojoj sudbini.Pilat je bio zadivljen Spasiteljevim strpljenjem bez jauka. Nije sumnjao da će izgled ovog Čovjeka, nasuprot Barabi, u Židovima probuditi sućut. Ali nije shvatio fanatičnu mržnju svećenika prema Njemu koji je, kao svjetlost svijetu, učinio da se pokaže njihovo mračnjaštvo i zabluda. Razjarili su svjetinu pa su svećenici, poglavari i narod ponovno podignuli svoj glas s onim strašnim uzvikom: “Raspni ga, raspni!” Napokon, izgubivši svako strpljenje, zbog njihove nerazumne svireposti, Pilat je očajnički povikao: “Uzmite ga vi … i razapnite! Ja na njemu ne nalazim krivnje.”Rimski namjesnik, premda naviknut na svirepe prizore, osjećao je sućut prema napaćenom zatvoreniku koji se, iako osuđen i bičevan, krvava čela i ranjenih leđa, još uvijek držao kao kralj na prijestolju. Ali svećenici su izjavili: “Mi imamo Zakon, … i po tome Zakonu mora umrijeti, jer se pravio Sinom Božjim.”Pilat je bio zaprepašten. Nije imao pravu predodžbu o Kristu i Njegovom poslanju, ali je imao nejasnu vjeru u Boga i bića uzvišenija od ljudskog roda. Misao koja je ranije prošla kroz njegov um sad je dobila određeniji oblik. Pitao se ne stoji li pred njim možda božansko  Biće, obučeno u purpurnu haljinu poruge i okrunjeno vijencem od trnja.Ponovno je otišao u sudsku dvoranu i rekao Isusu: “Odakle si ti?” Ali Isus mu nije odgovorio. Spasitelj je slobodno govorio Pilatu, objašnjavajući mu svoju zadaću koju je imao kao svjedok za istinu. Pilat je prezreo svjetlost. Zlouporabio je visoki sudački položaj podređujući svoja načela i vlast zahtjevima svjetine. Isus za njega nije više imao svjetlosti. Ozlojeđen Njegovom šutnjom, Pilat je gordo rekao:“Meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast osloboditi te i da imam vlast razapeti te?”Isus je odgovorio: “Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti … kad ti ne bi bilo dano odozgo. Zato je onomu koji me tebi predade veći grijeh.”Tako je milostivi Spasitelj, usred najvećih patnji i boli, opravdao, koliko je to bilo moguće, djelo rimskog namjesnika koji Ga je predao da bude raspet. Kakav je to prizor koji svijet treba naslijediti za sva vremena! Kako on osvjetljuje karakter Onoga koji je Sudac cijele Zemlje!“Zato je onomu”, rekao je Isus, “koji me tebi predade veći grijeh.” Ovim je Krist mislio na Kaifu, koji je, kao veliki svećenik, predstavljao Židovski narod. Oni su znali načela prema kojima se upravlja rimska vlast. Imali su svjetlost u proročanstvima koja su svjedočila o Kristu i Njegovo, nauku i čudima. Židovski su suci dobili nepogrešive dokaze o božanstvu Onoga koga su osudili na smrt. Njima će biti suđeno prema svjetlosti koju su dobili.Najveća krivnja i najteža odgovornost pripada onima koji su zauzimali najviša mjesta u narodu, čuvarima svetih vrijednosti koje su sad tako nečasno izdavali. Pilat, Herod i rimski vojnici uglavnom su malo znali o Isusu. Mislili su da ugađaju svećenicima i poglavarima time što Ga zlostavljaju. Nisu imali svjetlost koju je židovski narod tako obilno primio. Da je svjetlost dana vojnicima, oni ne bi tako surovo postupali s Kristom.Pilat je opet predložio da oslobodi Spasitelja. “A Židovi su vikali: Ako ovoga oslobodiš, nisi prijatelj caru!” Na taj su se način ovi licemjeri pretvarali da su zabrinuti za cezarevu vlast. Od svih protivnika rimske vladavine, Židovi su bili najogorčeniji. Kad su bili sigurni, najokrutnije su provodili svoje narodne i vjerske zahtjeve; ali kad su željeli ostvariti neku surovu namjeru, uzdizali su cezarovu moć. Da bi postigli Kristovo uništenje, pokazivali su se odani tuđinskoj vlasti koju su mrzili.“Svaki koji se pravi kraljem”, nastavili su, “protivi se caru.” To je dirnulo Pilatovo najosjetljivije mjesto. Rimska vlast sumnjala je u Pilata, i znao je da bi takav izvještaj prouzročio njegovu propast. Znao je da bi se gnjev Židova, ako im se suprotstavi, okrenuo protiv njega. Oni će učiniti sve što mogu dok ne izvrše svoju odmazdu. Pred sobom je imao primjer upornosti kojom su tražili život Onoga koga su bezrazložno mrzili.Pilat je tada zauzeo svoje mjesto na sudačkoj stolici i ponovno predstavio Isusa narodu govoreći: “Evo vam kralja!” Ponovno se čuo bijesni uzvik: “Uzmi, uzmi, raspni ga!” Glasom koji se nadaleko čuo Pilat je upitao: “Vašega kralja da razapnem?” Ali nečiste i bogohulne usne izrekle su riječi: “Mi nemamo drugoga kralja osim cara.”Izborom neznabožačkog vladara, židovski se narod udaljio od Božje vladavine. Odbacili su Boga kao svojeg Kralja. Odsad pa nadalje nemaju više osloboditelja. Nemaju kralja osim cezara. Svećenici i učitelji naveli su narod na ovo. Oni su bili odgovorni za to i za sve strašne posljedice koje su uslijedile. Vjerski su vođe bili krivi za grijeh i propast naroda.“Kako Pilat vidje da tim ništa ne postiže i da buka biva samo još veća, uze vodu te opra ruke pred svjetinom, govoreći: ‘Nevin sam od krvi ovog pravednika. To je vaša stvar!’” U strahu i samoosudi, Pilat je promatrao Isusa. U prostranom moru podignutih lica, Isusovo je lice jedino bilo mirno. Oko Njegove glave kao da je blistala blaga svjetlost. Pilat je u svojem srcu rekao: On je Bog. Okrenuvši se mnoštvu izjavio je: “Ja sam čist od Njegove krvi. Uzmite Ga vi i raspnite. Ali znajte, svećenici i poglavari, proglašavam Ga pravednim Čovjekom. Neka Onaj, za koga On tvrdi da je njegov Otac, sudi vama a ne meni za današnje djelo.” Tada je rekao Isusu: “Oprosti mi za ovo; ja Te ne mogu spasiti.” Pošto je ponovno dao išibati Isusa, predao Ga je da se razapne.Pilat je želio osloboditi Isusa. Međutim, uvidio je da to ne može učiniti i sačuvati svoj položaj i čast. Radije je izabrao žrtvovati jedan nevini život nego izgubiti svoju svjetovnu moć. Koliko je mnogo onih koji, da bi izbjegli štetu ili patnje, na sličan način žrtvuju načelo. Savjest i dužnost pokazuju na jedan put, a osobna korist na drugi. Način razmišljanja snažno kreće u pogrešnom smjeru, i onaj koji pravi sporazume sa zlom biva odnesen u gustu tamu krivnje.Pilat je popustio zahtjevima svjetine. Radije je predao Isusa da bude raspet nego se izložio opasnosti da izgubi svoj položaj. Ali unatoč njegovom oprezu, upravo ono čega se bojao kasnije ga je snašlo. Oduzete su mu počasti, bio je zbačen s visokog položaja i, mučen  grižnjom savjesti i povrijeđenom gordošću, ubrzo nakon raspeća okončao je svoj život. Tako će svi koji čine ustupke grijehu dobiti samo žalost i propast. “Neki se put čini čovjeku prav, a na koncu vodi k smrti.” (Izreke 14,12)Kad je Pilat izjavio da je nevin u Kristovoj krvi, Kaifa je prkosno odgovorio: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu.” Ove strašne riječi prihvatili su svećenici i poglavari i one su u mnoštvu odjekivale kao neljudska rika. Sve mnoštvo odgovorilo je govoreći: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu.”Izraelski je narod izvršio svoj izbor. Pokazujući na Isusa govorili su: “Ne ovoga, nego Barabu.” Baraba, razbojnik i ubojica, bio je Sotonin predstavnik. Krist je bio Božji predstavnik. Krist je bio odbačen; Baraba izabran. Barabu će i dobiti. Izvršivši taj izbor, prihvatili su onoga koji je od početka bio lažljivac i ubojica. Sotona je bio njihov vođa. Kao narod radit će po njegovom naputku. Činit će njegova djela. Morat će podnositi njegovu vladavinu. Taj narod koji je izabrao Barabu umjesto Krista osjećat će Barabinu svirepost dokle god bude trajalo vrijeme.Promatrajući izbijeno Božje Janje, Židovi su vikali: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu.” Taj strašan uzvik uzdignuo se do Božjeg prijestolja. Ta presuda, koju su sami sebi izrekli, bila je zapisana na Nebu. Ta je molitva uslišana. Krv Božjeg Sina ležala je na njihovoj djeci i na djeci njihove djece kao stalna kletva.Strašno se obistinila u razorenju Jeruzalema. Strašno se iskazala u stanju židovskog naroda tijekom tisuću i osam stotina godina [pisano prije jednog stoljeća] — u grani odvojenoj od trsa, u izumrloj nerodnoj lozi koju treba prikupiti i spaliti. Iz zemlje u zemlju po cijelome svijetu, iz stoljeća u stoljeće, mrtvi, mrtvi u prijestupima i grijesima!Ta će molitva biti na sličan način ispunjena u veliki dan Suda. Kad Krist bude ponovno došao na Zemlju, ljudi Ga neće vidjeti kao zatvorenika okruženog svjetinom. Tada će Ga vidjeti kao nebeskog Kralja.Krist će doći u svojoj slavi, u slavi svojeg Oca i u slavi svetih anđela. Deset tisuća puta deset tisuća i tisuće tisuća anđela, divnih i pobjedničkih Božjih sinova, u nenadmašnoj ljepoti i slavi, pratit će Ga na tom putu. Tada će On sjediti na prijestolju svoje slave, a pred Njim će biti okupljeni svi narodi. Tada će Ga vidjeti svako oko, pa i oni koji su Ga proboli. Umjesto trnovog vijenca, nosit će krunu slave — krunu u kruni. Umjesto one stare purpurne kraljevske haljine, bit će obučen u najsjajnije bijele haljine, “kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji” (Marko 9,3). Na Njegovoj odjeći i na Njegovom stegnu bit će ispisano ime: “Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.” (Otkrivenje 19,16) Tu će biti i oni koji su Ga ismijavali i udarali. Svećenici i poglavari ponovno će vidjeti prizor u sudskoj dvorani. Pred njima će se pojaviti svaka pojedinost kao da je ispisana plamenim slovima. Tada će oni koji su tražili: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu!” primiti odgovor na svoje traženje. Tada će sav svijet saznati i razumjeti. Oni će shvatiti protiv koga i čega su se borili — oni, jadna, slaba i smrtna bića. U strašnoj duševnoj patnji i užasu povikat će planinama i stijenama: “Padnite na nas i sakrijte nas od lica onoga koji sjedi na prijestolju i od Janjetove srdžbe, jer dođe veliki dan njihove srdžbe! ‘Tko može opstati?’” (Otkrivenje 6,16.17)