“Iziđe sijač da sije”

Ovo se poglavlje temelji na Mateju 13,1-9.18-23; Marku 4,1-20 i Luki 8,4-15.

Sijač i sjeme

33 Usporedbom o sijaču Krist je oslikao nebesko kraljevstvo i djelo koje veliki Sijač obavlja za svoj narod. Kao i sijač u polju, On je došao posijati nebesko zrnje istine. I samo Njegovo poučavanje uz pomoć usporedbi bilo je sjeme kojim su sijane najdragocjenije istine Njegove milosti. Zbog svoje jednostavnosti, usporedba o sijaču nije bila dovoljno cijenjena. Od prirodnog sjemena koje se baca u zemlju Krist je želio naše misli usmjeriti prema sjemenu Evanđelja koje, kad se posije, navodi ljude da se vrate Bogu i da Mu postanu vjerni. Ovu usporedbu o malom sjemenu ispričao je sam Vladar Neba, a isti zakoni koji upravljaju sijanjem zemaljskog sjemena upravljaju i sijanjem sjemena istine.
Na obalama Galilejskog jezera okupilo se mnoštvo da vidi i čuje Isusa — željno mnoštvo, puno iščekivanja. I bolesnici su bili tu, ležali su na svojim prostirkama očekujući
34 da svoje nevolje podastru Njemu. Krist je imao od Boga dano pravo da uklanja muke grešnog roda i On je zato sada liječio bolesti i širio oko sebe život, zdravlje i mir.
Kako je mnoštvo i dalje pristizalo, ljudi su se počeli gurati oko Krista i uskoro više nije bilo mjesta da ih primi. I tada, dogovorivši se s ribarima, ušao je u ribarski čamac koji je čekao da Ga odveze preko jezera, naredio učenicima da ga odmaknu malo od obale i počeo govoriti mnoštvu na obali.
Uzduž jezera pružala se prekrasna Genezaretska ravnica, a iza nje su se uzdizali brežuljci. I na padinama brežuljaka i u ravnici marljivo su radili sijači i žeteoci, jedni bacajući sjeme, a drugi prikupljajući ranu ljetinu. Gledajući taj prizor, Krist je rekao:
“Iziđe sijač da sije. Dok je sijao, neko zrno pade kraj puta i dođoše ptice te ga pozobaše. Neko pade na kamenito tlo, na plitku zemlju. Brzo izniknu jer ne imaše duboke zemlje. Ali kad iziđe sunce, uvenu od žege, i jer ne imaše korijena, posahnu. Neko, opet, pade u trnje, i trnje uzraste te ga uguši. Neko, napokon, pade na dobru zemlju i donese rod: jedno stostruk, drugo šezdeseterostruk, treće tridese- terostruk.”
Ljudi Kristovog vremena nisu razumjeli Njegovo poslanje. Način Njegovog dolaska nije bio u skladu s njihovim očekivanjima. Na Isusu kao Gospodinu temeljio se cijeli židovski vjerski sustav. Njegove uzvišene službe odredio je sam Bog. Trebale su objaviti narodu da će se u određeno vrijeme pojaviti Onaj na koga su sve te službe ukazivale. Ali Židovi su uzdizali običaje i obrede gubeći iz vida njihovu svrhu. Ljudske predaje, izreke i uredbe sprečavale su ih u prihvaćanju pouka koje im je Bog želio prenijeti. Te 35 izreke i predaje postale su prepreka da razumiju i provedu u život načela prave vjere. A kad se Isus Krist pojavio, oni u Njemu nisu prepoznali ispunjenje svih svojih nada i simbola koji su upućivali na Njega. Odbacili su Izvor i držali se svojih beskorisnih simbola i obreda. Božji Sin je došao, a oni su i dalje tražili znak Njegova dolaska. Na poruku “Obratite se… jer je blizu kraljevstvo nebesko!” oni su odgovarali zahtijevajući čudo (Matej 3,2). Kristovo Evanđelje postalo im je kamen spoticanja zato što su zahtijevali znakove umjesto Spasitelja. Očekivali su da Mesija dokaže svoju vlast moćnim osvajačkim djelima i uspostavi svoje kraljevstvo osvajajući zemaljska kraljevstva. Na ova očekivanja Spasitelj je odgovorio usporedbom o sijaču. Kraljevstvo nebesko trebalo je pobijediti ne silom oružja, ne nasilnim nametanjem, već usađivanjem novog načela u ljudska srca.
“Sijač dobrog sjemena jest Sin Čovječji.” (Matej 13,37) Krist nije došao kao kralj, već kao sijač; ne da obori kraljevstva, već da posije sjeme; ne da ukaže svojim sljedbenicima na zemaljske pobjede i nacionalnu veličinu, već na žetvu koja se mora prikupiti nakon strpljivog napora, uz mnogo gubitaka i razočaranja.
Farizeji su shvatili značenje Kristove usporedbe, ali im njezina poruka nije bila po volji. Zato su se pravili da je ne razumiju. Za mnoštvo ova je poruka bila čudna i tajanstvena, a riječi novoga učitelja tako su neobično dirnule njihova srca i gorko razočarale njihova očekivanja. Ni sami učenici nisu razumjeli usporedbu, ali su se ipak zainteresirali za njezino značenje. Pristupili su Isusu i zatražili objašnjenje.
Upravo je tu želju Isus htio razbuditi u njihovom srcu 36 da bi im mogao dati određenije upute. Objasnio im je usporedbu, kao što bi to učinio svima koji Ga traže iskrena srca. Oni koji Božju riječ proučavaju sa željom da Sveti Duh prosvijetli njihova srca, neće ostati u tami o značenju Riječi. Krist je obećao: “Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga ili ja govorim sam od sebe.” (Ivan 7,17) Svi koji dolaze Kristu da steknu jasniju spoznaju istine, primit će je. On će im otkriti tajne nebeskog kraljevstva; te tajne razumjet će srce koje čezne da upozna istinu. Nebesko svjetlo obasjat će hram srca i otkrit će se i drugima kao blistavi sjaj svjetiljke na tamnome mjestu.
“Iziđe sijač da sije.” (Matej 13,3) Na Istoku je vladala velika nesigurnost i tako velika opasnost od nasilja da su ljudi pretežno boravili u utvrđenim gradovima, odakle su ratari svakoga dana odlazili da obave svoje poslove izvan zidina. Tako je i Krist, nebeski Sijač, izišao da sije. Ostavio je svoj sigurni i mirni dom, odrekao se slave koju je uživao kod Oca prije nego što je svijet stvoren, napustio je svoj položaj na prijestolju svemira. Izišao je kao napaćeni i iskušavani čovjek, izišao je u samoću da sije sa suzama, da sjeme života izgubljenom svijetu navodnjava svojom krvlju.
I Njegovi sluge na sličan način moraju izlaziti da siju. Kad je bio pozvan da postane sijač sjemena istine, Abraham je dobio nalog: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog u krajeve koje ću ti pokazati.” (Postanak 12,1) “Ode, iako nije znao kamo ide.” (Hebrejima 11,8) Tako je apostolu Pavlu koji se molio u Hramu u Jeruzalemu došla vijest od Boga: “Idi, jer ću te poslati daleko, k poganima!” (Djela 22,21)
Tako i oni koji su pozvani da se sjedine s Kristom moraju 37 ostaviti sve da bi Ga mogli slijediti. Stara druženja moraju se prekinuti, životni planovi odbaciti, zemaljske nade zaboraviti. Sjeme će se morati sijati u trudu, u suzama, u samoći i uz mnogo žrtava.
“Sijač sije riječ.” (Marko 4,14) Krist je došao da u svijet posije istinu. Još od pada čovjeka u grijeh Sotona sije sjeme zablude. Upravo je uz pomoć laži u početku i zadobio vlast nad čovjekom i na isti način se sve dosad trudi da obori Božje kraljevstvo na Zemlji i da dovede čovjeka pod svoju 38 upravu. Kao Sijač iz uzvišenijeg svijeta, Krist je došao posijati sjeme istine. On koji je stajao u Božjem savjetu, koji je boravio u svetinji nad svetinjama Svevišnjega, mogao je ljudima donijeti čista načela istine. Još od pada čovjeka u grijeh On je svijetu objavljivao istinu. Preko Njega je neraspadljivo sjeme, riječ “živoga i vječnog Boga” (1. Petrova 1,23) bila objavljena ljudima. I u onom prvom obećanju koje je izgovoreno našem grešnom rodu u Edenu, Krist je sijao sjeme Evanđelja. Ali upravo se na Njegovu osobnu službu među ljudima i na djelo koje je tako uspostavio posebno odnosi ova usporedba o sijaču.
Božja riječ je sjeme. Svako sjeme sadrži u sebi načelo klijanja. U njemu je sakriven život biljke. I u Božjoj riječi je život. Krist kaže: “Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.” (Ivan 6,63) “Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život.” (Ivan 5,24) U svakoj zapovijedi i u svakom obećanju Božje riječi je istinski život od Boga, sila kojom se zapovijed može izvršiti i obećanje ispuniti. Onaj tko vjerom prima Riječ prima i istinski život i karakter samoga Boga.
Svako sjeme donosi rod po svojoj vrsti. Posij sjeme u povoljnim okolnostima i ono će se razviti u biljku. Primi vjerom u svoju dušu neraspadljivo sjeme Riječi i ono će oblikovati karakter i život po ugledu na karakter i život samoga Boga.
Učitelji u Izraelu nisu sijali sjeme Božje riječi. Krist se kao učitelj istine ponašao potpuno suprotno rabinima svojeg vremena. Oni su se bavili predajama, ljudskim teorijama i nagađanjima. Često su ono što je čovjek učio ili napisao o Riječi stavljali umjesto same Riječi. Njihovo naučava- 39
nje nije imalo snage da oživi dušu. Tema Kristovog nauka i propovijedanja bila je Božja riječ. On je sumnjičavcima uvijek odgovarao: “Pisano je!” “Što kaže Pismo?” “Kako čitaš?” U svakoj prilici, kad bi prijatelj ili neprijatelj pokazao zanimanje, On bi sijao sjeme Riječi. On koji je sam Put, Istina i Život, koji je sam živa Riječ, ukazuje na Pisma govoreći: “Upravo ona svjedoče za mene.” I počevši od “Mojsija te, slijedeći sve proroke,” protumačio je svojim učenicima “što se na njega odnosilo u svim Pismima”. (Ivan 5,39; Luka 24,27)
Kristovi sluge trebaju obaviti isto djelo. U naše vrijeme, kao i u stara vremena, životodavne istine Božje riječi zamijenjene su ljudskim teorijama i nagađanjima. Mnogi takozvani propovjednici Evanđelja ne prihvaćaju cijelu Bibliju kao nadahnutu Riječ. Jedan mudrac odbacuje jedan njezin dio, drugi sumnja u drugi dio. Oni svoje sudove stavljaju iznad Riječi; i Pismo koje propovijedaju oslanja se na njihov autoritet. Njegova božanska autentičnost je uništena. I tako se sjeme nevjere sije na sve strane; jer ljudi postaju zbunjeni i ne znaju što da vjeruju. Postoje mnoga vjerovanja kojima se um nema pravo baviti. U Kristovo vrijeme rabini su mnoge dijelove Pisma obavijali usiljenim, tajanstvenim mislima. Budući da je jasan nauk Božje riječi osuđivao njihove običaje, oni su nastojali potkopati njegovu snagu. Isto se to čini i danas. Božjoj riječi pridaje se tajanstveno i prikriveno značenje da bi se opravdalo kršenje Božjeg zakona. Krist je osudio takve običaje svojeg vremena. On je govorio da Božju riječ trebaju svi razumjeti. On je tvrdio da Pismo ima neoporeci- vi autoritet i mi moramo činiti to isto. Biblija se mora pri- 40 kazivati kao Riječ beskrajnoga Boga, kao rješenje svih sukoba i temelj svake vjere.
Bibliji je bila oduzeta njezina snaga i posljedice se vide u gubljenju snage duhovnog života. Danas u propovijedima s mnogih propovjedaonica nema one božanske sile koja budi savjest i donosi život duši. Slušatelji ne mogu reći: “Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma!” (Luka 24,32) Ima mnogo onih koji traže živoga Boga, koji čeznu za Njegovom božanskom prisutnošću. Filozofske teorije ili učene rasprave, ma koliko bile blistave, ne mogu zadovoljiti srce. Ljudske tvrdnje i pronalasci nemaju nikakve vrijednosti. Neka Božja riječ progovori čovjeku! Neka
oni koji su slušali samo predaje, ljudske teorije i izreke čuju glas Onoga čija Riječ može obnoviti dušu za vječni život!
Kristova omiljena tema bila je očinska nježnost i preobilno Božje milosrđe; On se posebno zadržavao na Njegovom karakteru i Njegovom Zakonu; a sebe je ljudima predstavljao kao Put, Istinu i Život. Neka to budu teme kojima će se baviti i Kristovi propovjednici! Objavljujte istinu kakva je u Isusu! Razjasnite zahtjeve Zakona i Evanđelja! Govorite ljudima o Kristovom životu samoodricanja i žrtve; o Njegovom poniženju i smrti, o Njegovom uskrsnuću i uznesenju; o Njegovom posredovanju za njih u Božjim dvorima,
1 Njegovom obećanju: “Vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja.” (Ivan 14,3)
Umjesto da raspravljate o pogrešnim teorijama, ili da se pokušavate boriti s protivnicima Evanđelja, slijedite Kristov primjer. Učinite da nove istine iz Božje riznice prodru u život. “Propovijedaj riječ.” “Sijte pokraj svake vode!” “Bilo da im je zgodno, bilo nezgodno.” “U koga je riječ moja, neka po istini objavljuje riječ moju! Što je zajedničko slami i 41 žitu?” “Svaka je riječ Božja prokušana… Ne dodaji ništa njegovim riječima, da te ne prekori i ne smatra lažljivim.” (2. Timoteju 4,2; Izaija 32,20; Jeremija 23,28; Izreke 30,5.6)
“Sijač sije riječ.” Ovdje je objavljeno veliko načelo koje treba prožimati cjelokupno odgojno djelo. “Sjeme je riječ Božja.” Međutim, u mnogim školama našeg vremena Božja riječ je potisnuta u stranu. Um zaokupljaju drugi predmeti. Proučavanje autora koji sami ne vjeruju zauzima važno mjesto u odgojnom sustavu. Skeptični stavovi utkani su u gradivo koje se nalazi u školskim knjigama. Znanstvena istraživanja zavode s pravog puta jer se njihova otkrića pogrešno tumače i izopačuju. Božja riječ uspoređuje se s navodnim znanstvenim učenjima i prikazuje kao nesigurna i nedostojna povjerenja. I tako se u misli mladih sije sjeme sumnje koje će proklijati u vrijeme kušnji. Kad se izgubi vjera u Božju riječ, duša nema vodiča, nema sigurnosti. Mladi se usmjeravaju na putove koji ih vode daleko od Boga i vječnog života.
Ovom se uzroku u velikoj mjeri može pripisati široko rasprostranjeno bezakonje našeg današnjeg svijeta. Kad se Božja riječ potisne, odbacuje se i njezina sila da obuzda zle strasti neobraćenog srca. Ljudi siju u tijelo i od tijela žanju pokvarenost.
I tu se krije veliki uzrok umne slabosti i nesposobnosti. Kad se odvrati od Božje riječi i počne hraniti spisima nenadahnutih ljudi, um zaostaje u razvoju i postaje nesposoban. Gubi dodir s dubokim i sveobuhvatnim načelima vječne istine. Ograničava se na razumijevanje stvari s kojima je upoznat i u toj zaokupljenosti onim sto je prolazno slabi, njegova snaga se smanjuje i nakon nekog vremena postaje nesposoban da se razvija.
Sve to spada u pogrešno obrazovanje. Svaki učitelj mora nastojati um mladih usmjeriti prema veličanstvenim istinama nadahnute Riječi. Takvo obrazovanje je bitno za ovaj život i za život koji će doći.-42
I neka nitko ne misli da će se tako onemogućiti izučavanje znanosti ili izazvati snižavanje odgojno-obrazovnih mjerila. Znanje o Bogu je visoko kao nebo i široko kao svemir. Ništa tako ne oplemenjuje niti oživljava kao proučavanje velikih tema koje se bave našim vječnim životom. Neka se mladi trude da shvate ove od Boga dane istine i njihov će se um pri tom naporu širiti i jačati. To će svakom učeniku koji je vršitelj Riječi otvoriti široka područja razmišljanja i osigurati mu bogatstvo znanja koje nikad neće propasti. -43
Obrazovanje koje se stječe proučavanjem Biblije jest prak tično poznavanje plana spasenja. Takvo će obrazovanje obnoviti božanski lik u duši čovjeka. Ono će učvrstiti i ojačati um u borbi protiv kušnji i osposobiti učenika da postane Kristov suradnik u Njegovom djelu donošenja blagoslova svijetu. Ono će ga učiniti pripadnikom nebeske obitelji i pripraviti da sudjeluje u baštini svetih u svjetlu.
Ali učitelj svete istine može dijeliti samo ono što je sam svojim iskustvom stekao. “Sijač sije svoje sjeme.” Isus je objavljivao istinu zato što je sam bio istina. Njegove misli, Njegov karakter, Njegovo životno iskustvo, sve je to bilo utjelovljeno u Njegovom nauku. Tako je i s Njegovim slugama; oni koji propovijedaju Riječ moraju je upoznati preko svojeg osobnog iskustva. Oni moraju znati što znači kad im Krist postane mudrost i pravednost, posvećenje i otkupljenje. Objavljujući Božju riječ drugima, ne smiju si dopustiti da je izgovaraju nesigurno ili sa sumnjom. Trebaju reći zajedno s apostolom Petrom: “Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova (božanskog) veličanstva.” (2. Petrova 1,16) Svaki Kristov propovjednik i svaki učitelj treba reći zajedno s ljubljenim Ivanom: “Da, Život se očitovao, mi smo ga vidjeli i svjedočimo za nj, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i koji se nama očitovao.” (1. Ivanova 1,2)

Kraj puta

Usporedba o sijaču najviše se bavi utjecajem koji na rast sjemena ima tlo na koje je bilo bačeno. Ovom usporedbom Krist zapravo govori svojim slušateljima: Nije korisno za vas da se ponašate kao kritičari mojeg djela niti da se prepuštate razočaranju zato što ono nije zadovoljilo vaše zamisli! Za vas je najvažnije da odgovorite na pitanje: Kako se od- 44 nosite prema mojoj poruci? Vaša vječna sudbina zavisi od toga hoćete li je prihvatiti ili odbiti.
Govoreći o sjemenu koje je palo kraj puta, On je rekao: “Svakomu tko čuje riječ o Kraljevstvu a ne razumije, dolazi Zli te mu otima što mu je u srcu posijano. To je onaj koji je posijan ‘kraj puta’.”
Sjeme posijano kraj puta prikazuje Božju riječ koja pada na srca nepažljivih slušatelja. Kao ugaženi put, utaban nogama ljudi i životinja, takvo je srce koje služi kao prometnica trgovini ovoga svijeta, njegovim uživanjima i grijesima. Zaokupljena sebičnim ciljevima i grešnim uživanjima, duša je “otvrdnula zavodljivošću grijeha” (Hebrejima 3,13). Njezine su duhovne sposobnosti paralizirane. Ljudi čuju Riječ, ali je ne razumiju. Ne shvaćaju da se ona odnosi na njih. Nisu svjesni svojih potreba ni opasnosti koja im prijeti. Ne opažaju Kristovu ljubav; prolaze pokraj poruke Njegovog milosrđa kao pokraj nečega što se ne odnosi na njih.
Kao što su ptice brze da pozoblju sjeme koje leži kraj puta, tako je i Sotona spreman da iz duše ukrade sjeme božanske istine. On se boji da će Božja riječ probuditi bezbrižne i utjecati na otvrdnula srca. Sotona i njegovi anđeli dolaze na skupove na kojima se propovijeda Evanđelje. Dok
se nebeski anđeli trude da Božjom riječju utječu na srca, neprijatelj nastoji poništiti njezin utjecaj. S upornošću koja se može usporediti jedino s njegovom zlobom, pokušava onemogućiti djelovanje Božjega Duha. Dok Krist privlači dušu svojom ljubavlju, Sotona pokušava pozornost onih koji su pokrenuti da traže Spasitelja odvratiti od Njega. On zaokuplja 45 um svjetovnim planovima. On budi kriticizam ili unosi sumnje i nevjerovanje. Govornikov izbor riječi ili način govora možda ne odgovaraju slušateljima i oni se zadržavaju na ovim manama. I tako istina, koja im je potrebna i koju im je Bog milostivo poslao, ne ostavlja nikakav trajan dojam.
Sotona ima mnogo pomagača. Mnogi koji tvrde da su kršćani pomažu kušaču da ukrade sjeme istine iz srca drugih ljudi. Mnogi koji slušaju propovijedanje Božje riječi, kod kuće se bave njezinim kritiziranjem. Oni ocjenjuju propovijedi kao što bi ocjenjivali riječi nekog predavača ili političara. Vijest koju bi morali smatrati Božjom porukom, upućenom sebi, razmatraju uz neozbiljne ili podrugljive komentare. Opširno raspravljaju o propovjednikovom karakteru, njegovim pobudama i postupcima; o ponašanju drugih vjernika u crkvi. Izriču oštre sudove, učestalo ogovaraju i opadaju, i to sve pred neobraćenima. Često ovakve ri- 6 ječi izgovaraju roditelji u prisutnosti svoje djece. Na taj način ruše ugled Božjih vjesnika i poštovanje njihovih poruka. Mnogi tako uče olako pristupati i samoj Božjoj riječi.
I zato se u domovima mnogih takozvanih kršćana mladi pripremaju da postanu nevjernici. Roditelji se pitaju zašto se njihova djeca tako malo zanimaju za Evanđelje, zašto su tako spremna sumnjati u istine Biblije. Čude se zašto moralni i vjerski sadržaji tako malo utječu na njih. Nisu svjesni da su svojim primjerom otvrdnuli srca svoje djece. Dobro sjeme nije našlo mjesta da pusti korijen i Sotona ga je odnio.

Na kamenitom tlu

“A posijan na ‘kamenito tlo’ jest onaj koji riječ čuje i veselo je prima, ali, kako nema u sebi korijena, nestalan je:
kada dođe nevolja ili progonstvo zbog riječi, odmah podlegne.”
Sjeme posijano na kamenitom tlu pada na tanak sloj zemlje. Biljka iznikne brzo, ali korijen ne može prodrijeti kroz stijenu do hrane i tako omogućiti njezin rast, pa ubrzo propada. Mnogi među onima koji ispovijedaju vjeru spadaju među ovakve slušatelje. Kao stijena koja leži ispod tankog sloja zemlje, tako se i sebičnost njihovog neobraćenog srca krije ispod tla njihovih dobrih želja i težnji. Nisu još svladali ljubav prema sebi. Nisu još uvidjeli krajnju snagu grijeha i njihovo se srce nije ponizilo, svjesno svoje krivnje. Ova vrsta ljudi lako se da osvjedočiti, oni postaju sjajni obraćenici, ali je njihova vjera površna.
Ipak, ljudi ne otpadaju zato što su smjesta prihvatili Riječ ili zato što joj se raduju. Čim je Matej začuo Spasiteljev 47 poziv, smjesta je ustao, ostavio sve i pošao za Njim. Čim božanska Riječ dođe do našeg srca, Bog želi da je prihvatimo, i očekuje se da je prihvatimo radosno! “Kažem vam, tako će biti veće veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati…” (Luka 15,7) I doista je radosna duša koja je povjerovala u Krista. Međutim, oni koji su u ovoj usporedbi opisani kao ljudi koji su smjesta prihvatili Riječ, nisu proračunali njezinu cijenu. Nisu razmatrali što Božja riječ zahtijeva od njih. Oni se nisu suočili sa svim svojim životnim navikama niti su se potpuno pokorili njezinoj vlasti.
Korijen biljke prodire duboko u zemlju i skriven od pogleda održava njezin život. Tako je i s kršćaninom; nevidljivim sjedinjavanjem duše s Kristom, putem vjere, održava se njegov duhovni život. Međutim, slušatelji, uspoređeni s kamenitim tlom, oslanjaju se na sebe umjesto na Krista. Oni se uzdaju u svoja dobra djela i dobre pobude i u svoju ljudsku pravednost. Nisu jaki u Gospodinu i u sili Njegove snage. Takvi ljudi “nemaju u sebi korijena” jer nisu povezani s Kristom.
Vrelo ljetno Sunce, koje jača i hrani otporno zrno, uništava ono koje nema duboko korijenje. I tako se onaj “koji nema u sebi korijena” drži neko vrijeme, ali “kada dođe nevolja ili progonstvo zbog riječi, odmah podlegne”. Mnogi primaju Evanđelje da bi izbjegli patnje, umjesto da se oslobode grijeha. Raduju se neko vrijeme jer se nadaju da će ih vjera osloboditi teškoća i nevolja. Dok njihov život glatko teče, možda izgledaju kao dosljedni kršćani. Ali padaju na vrućem ispitu kušnji. Nisu sposobni podnijeti ukor radi Krista. Kad im Božja riječ ukaže na neki omiljeni grijeh, kada zahtijeva samoodricanje ili žrtvu, oni se osjećaju uvrijeđeni.
48 Čini im se da će ih stajati prevelikih napora da učine korjenitu promjenu u svojem životu. Gledaju na sadašnje neugodnosti i nevolje i zaboravljaju vječne stvarnosti. Slično učenicima koji su napustili Isusa, i oni su spremni reći: “Tvrd je ovo govor! Tko ga može slušati?” (Ivan 6,60)
Ima mnogo onih koji tvrde da služe Bogu iako nemaju nikakvog praktičnog znanja o Njemu. Njihova želja da ispunjavaju Njegovu volju utemeljena je na njihovim vlastitim sklonostima, a ne na dubokom osvjedočenju Svetoga Duha. Njihovo ponašanje nije dovedeno u sklad s Božjim zakonom. Oni govore da prihvaćaju Krista kao svojeg Spasitelja, ali ne vjeruju da će im On dati snage da svladaju svoje grijehe. Nisu uspostavili osobni odnos sa živim Spasiteljem pa i njihov karakter pokazuje nedostatke, naslijeđene i stečene.
Jedno je u općim crtama prihvatiti djelovanje Svetoga Duha, a sasvim je nešto drugo prihvatiti Ga kao Onoga koji ukorava i poziva na pokajanje. Mnogi osjećaju da su se udaljili od Boga, shvaćaju da robuju sebičnosti i grijehu; ulažu napore da se poprave, ali ne razapinju sebe. Oni se ne predaju potpuno u Kristove ruke niti traže božansku snagu da tvore Njegovu volju. Nisu se voljni oblikovati po ugledu na Boga. Na neki uopćeni način priznaju svoje nedostatke, ali ne odbacuju svoje poznate grijehe. I sa svakim grešnim postupkom njihova stara sebična narav postaje sve snažnija.
Jedina nada ovih ljudi jest da priznaju da se i na njih s pravom odnose Kristove riječi upućene Nikodemu: “Ne čudi se što ti rekoh: treba da se odozgo rodite!” “Zaista, zaista, kažem ti, tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega.” (Ivan 3,7.3)
Istinska svetost je potpuna predanost u služenju Bogu. To je uvjet za istinsko kršćansko življenje. Krist zahtijeva 49 neograničeno posvećenje, osobnu službu. On traži srce, um, dušu, snagu. Sebičnost se ne smije gajiti. Onaj tko živi sebi, nije kršćanin.
Ljubav mora biti načelo djelovanja. Ljubav je temeljno načelo Božje vladavine na Nebu i na Zemlji i mora postati i temelj kršćanskog karaktera. Jedino to kršćanina može učiniti i održati nepokolebljivim. Jedino to ga može osposobiti da se odupre nevoljama i kušnjama.
Ljubav će se pokazati žrtvovanjem. Plan otkupljenja bio je utemeljen na žrtvi — na žrtvi tako širokoj, dubokoj i visokoj da je postala nemjerljiva. Krist je sve dao za nas i oni koji Ga prihvaćaju bit će spremni da za svojeg Otkupitelja sve žrtvuju. Prije svega ostaloga oni će na umu imati Njegovu slavu i čast.
Ako volimo Isusa, mi ćemo živjeti za Njega, s radošću Mu prinositi svoje zahvalne žrtve i raditi za Njega. I sam rad bit će nam lak. Njega radi mi ćemo priželjkivati bol, 50 napor i žrtvu. Bit će nam draga Njegova želja da spasi sve ljude. Osjećat ćemo istu nježnu težnju za spasenjem duša koju je On osjećao.
To je Kristova vjera. Sve što je manje od toga, prijevara je. Nikakva teorija istine, nikakvo izjavljivanje učeništva neće spasiti nijednu dušu. Mi ne pripadamo Kristu sve dok nismo potpuno Njegovi. Polovičnost u kršćanskom životu pridonosi da čovjek postaje neodlučan u namjerama i kolebljiv u željama. Napor da služimo i sebi i Kristu čini nas slušateljima kod kojih je sjeme palo na kamenito tlo i koji se neće održati kada budu izloženi kušnji.

U trnju

“Posijan ‘u trnje’ jest onaj koji sluša riječ, ali svjetska tjeskobna briga i varavo bogatstvo zaguše riječ te ostane bez roda.”
Sjeme Evanđelja često padne u trnje i veliki korov; i ako ne dođe do moralnog preobraženja u čovjekovom srcu, ako se stare navike i običaji ne odbace, ne ostavi stari život u grijehu, ako se sotonske osobine ne protjeraju iz duše, žetva pšenice bit će zagušena. Trnje će se pokazati kao jedini rod, a pšenično zrno će propasti.
Božanska dobrota može uzrasti jedino u srcu koje se ustrajno priprema za dragocjeno sjeme istine. Trnje grijeha može rasti na svakom tlu; njemu nije potrebna njega; ali božanska dobrota mora se brižljivo gajiti. Čičak i trnje uvijek su gotovi da proklijaju; i zato se djelo čišćenja mora stalno obavljati. Ukoliko srce nije pokoreno Božjoj vlasti, ukoliko Sveti Duh ne djeluje neprestano da pročisti i oplemeni karakter, u životu će se pokazivati stare navike. Ljudi mogu tvrditi da vjeruju u Evanđelje; ali ukoliko nisu posvećeni 51 Evanđeljem, njihove će tvrdnje biti potpuno beskorisne. Ukoliko ne postignu pobjedu nad grijehom, grijeh će postići pobjedu nad njima. Trnje koje je bilo posječeno, ali ne i iskorijenjeno, ponovo će se razrasti i duša će njime biti prekrivena.
Krist je naveo ono što predstavlja opasnost po dušu. Kao što Marko bilježi, to su brige ovoga svijeta, varavo bogatstvo i želja za svim ostalim. Luka navodi brige, bogatstvo i osjetilne užitke ovoga života. Sve to guši riječ, duhovno sjeme koje raste. Duša prestaje crpsti hranu od Krista i duhovnost u srcu odumire.
“Svjetske tjeskobne brige.” Nijedan društveni sloj nije izuzet od briga ovoga svijeta. Siromašnima teški rad, odricanja i strah od oskudice uzrokuju nevolje i teško ih opterećuju. Bogate opterećuje strah od gubitaka i mnoštvo drugih strahovanja i briga. Mnogi od Kristovih sljedbenika zaboravljaju pouku koju je On želio da nauče od cvjetova u polju. Oni nemaju povjerenja u Njegovu neprekidnu skrb. Krist ne može nositi njihove terete jer ih nisu ni stavili na Njega. I zato brige života, iako su ih trebale približiti Spasitelju da od Njega zatraže pomoć i utjehu, čine prepreku koja ih odvaja od Njega.
Mnogi koji bi mogli biti uspješni u Kristovoj službi posvećuju se stjecanju bogatstva. Sve svoje snage troše u poslovnim pothvatima i misle da zato nemaju vremena za ono što je duhovno. Na taj se način odvajaju od Boga. Nama je u Bibliji naređeno: “Ne budite u poslu lijeni!” (Rimljanima 12,11 DK) Mi moramo raditi da bismo mogli dati onima koji su potrebiti. Kršćani moraju raditi, oni se moraju baviti poslovima, ali zbog toga ne moraju upadati u grijeh. Međutim, mnogi se tako predaju poslovima da više nemaju vremena za molitvu, nemaju vremena za proučavanje Biblije, nemaju vremena da traže Boga i da Mu služe. Katkad se u njihovoj duši još javlja težnja za svetošću i za Nebom, ali vise nemaju vremena da se odvrate od buke ovoga svijeta i 52 da čuju veličanstvene riječi Božjega Duha. Ono sto je vječno postaje podređeno, a ono sto je na svijetu uživa prednost. Sjeme Riječi vise ne može donositi rod jer su snage duše posvećene njegovanju trnja svjetovnosti.
Mnogi koji se bave poslovima sa sasvim drugačijim ciljem, čine sličnu pogrešku. Oni žele raditi za dobro drugih, ali ih njihove dužnosti opterećuju, odgovornosti se umnožavaju i oni dopuštaju da rad potisne njihovu pobožnost. Zanemaruju vezu s Bogom preko molitve i proučavanja Biblije. Zaboravljaju da je Krist rekao: “Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Ivan 15,5) Udaljavaju se od Krista, njihov život više nije prožet Njegovim milosrđem pa do izražaja dolaze sebične osobine. Njihova služba biva obilježena željom za prvenstvom, uprljana grubim, neljubaznim crtama neobraćenog srca. I to je jedna od osnovnih tajni poraza u kršćanskom radu. To je razlog što su rezultati često tako slabi.
“Varavo bogatstvo.” Ljubav prema bogatstvu ima neku zasljepljujuću, prijevarnu moć. Prečesto oni koji imaju svjetovna blaga zaboravljaju da im je Bog dao snagu da steknu bogatstvo. Oni govore: “Svojom sam moći i snagom svojih ruku sebi namakao ovo bogatstvo.” (Ponovljeni zakon 8,17) Njihovo blago, umjesto da ih pokrene na zahvalnost Bogu, navodi ih da uzdižu sebe. Gube svijest o svojoj ovisnosti o Bogu i svojoj obvezi prema bližnjima. Umjesto da bogatstvo smatraju talentom koji se mora upotrijebiti na Božju slavu i na uzdizanje čovječanstva, oni ga proglašavaju sredstvom da uzdignu sebe. Umjesto da u čovjeku razvije božanske osobine, bogatstvo koje se ovako upotrebljava razvija u njemu sotonske karakteristike. Sjeme Riječi biva ugušeno trnjem.
“Sjetilni užici.” Opasna su zadovoljstva kojima se preda- 53 jemo da bismo zadovoljili svoje prohtjeve. Svako ugađanje sebi koje slabi tjelesne snage, koje pomračuje um ili otupljuje duhovna osjetila predstavlja “tjelesne požude” koje “vo- juju protiv duše” (1. Petrova 2,11).
“Požude za svim ostalim.” Ovo ne moraju biti želje, grešne same po sebi, već sve ono što cijenimo više od Božjeg kraljevstva. Sve što misli odvlači od Boga, sve što Kristu uskraćuje našu ljubav, postaje neprijatelj naše duše.
* * *
Dok je um još mlad, pun snage i sposoban da se brzo razvija, nalazi se u velikoj opasnosti da oboli od sebičnog častoljublja, da počne služiti sebi. Ako mu svjetovni planovi uspiju, postaje sklon da krene putem koji mu umrtvljuje savjest i onemogućuje da pravilno procijeni što čini istinsko savršenstvo karaktera. Kad okolnosti pogoduju takvom razvitku, rast se nastavlja u smjeru koji Božja riječ zabranjuje.
Roditelji nose vrlo veliku odgovornost u razdoblju kad se oblikuje karakter njihove djece. Oni se moraju pobrinuti da svoju djecu okruže pravilnim utjecajima, utjecajima koji će im pomoći da steknu pravilne poglede na život i pravi uspjeh. Umjesto toga, mnogi roditelji iznad svega žele svojoj djeci osigurati svjetovno blagostanje. Biraju im društvo imajući pred očima upravo taj cilj. Mnogi podižu svoju obitelj u nekom velikom gradu i uvode svoju djecu u pomodno društvo. Okružuju ih utjecajima koji navode na svjetovnost i oholost. U takvom ozračju i um i duša zaostaju u razvitku. Djeca gube iz vida visoke i plemenite ciljeve u životu. Prednost da budu Božji sinovi, baštinici vječnosti, ona mijenjaju za svjetovni dobitak.
54 Mnogi roditelji se trude da svojoj djeci osiguraju sreću zadovoljavajući njihovu težnju za zabavama. Dopuštaju im da se bave sportovima, da posjećuju zabavne skupove, daju im novac kojim se mogu razmetati i zadovoljavati svoje prohtjeve. Što se želji za užicima više popušta, ona postaje sve snažnija. Zato ovi mladi ljudi postaju sve zaokupljeniji zabavama dok ih konačno ne počnu smatrati velikim ciljem života. Stvaraju naviku da besposliče i da popuštaju svojim sklonostima pa je skoro nemoguće da ikada postanu čvrsti kršćani.
Čak i sama Crkva, koja treba biti stup i utvrda istine, katkad ohrabruje sebičnu ljubav prema užicima. Kad treba prikupiti novac za vjerske potrebe, kojim sredstvima pribjegavaju mnoge mjesne crkve? Priredbama, večerama, pomodnim sajmovima, čak i lutrijama i sličnim načinima! Često se mjesto odvojeno za služenje Bogu obesvećuje gozbama, pijankama, kupovanjima, prodajama i veseljima. Poštovanje Božjeg doma i Njegovih službi umanjuje se u očima mladih. Oslabljuju se ograde samosvladavanja. Sebičnost, prohtjevi i ljubav prema razmetanju privlače i jačaju ako im se popusta.
Trka za užicima i zabavama najjača je u gradovima. Mnogi roditelji koji su svojoj djeci osigurali život u gradu smatrajući da će im to donijeti mnoge prednosti, doživljavaju razočaranje i prekasno pokušavaju popraviti svoju strašnu pogrešku. Današnji gradovi ubrzano postaju sve sličniji Sodomi i Gomori. Brojni praznici ohrabruju besposličenje. Uzbudljivi sportovi, odlaženje u kazalište, na konjske utrke i kockarnice, odavanje alkoholu i bančenju — sve to čini da se svaka strast žestoko razbuktava. Mlade jednostavno odnosi rijeka popularnih aktivnosti. Oni koji zavole zabave radi zabave, otvaraju vrata poplavi kušnji. Odaju se društvenim zabavama i nepromišljenim veseljima, a druženje s ljubiteljima užitaka opojno djeluje na um. S jednog oblika razonode prelaze na drugi, sve dok ne izgube i želju i sposobnost za korisnim životom. Njihove se vjerske težnje hlade; duhovni život potamnjuje. Izopačuju se sve plemenite sposobnosti duše, sve što čovjeka povezuje s duhovnim svijetom.
Istina je da neki možda uvide svoju ludost i da se pokaju. Bog će im oprostiti. Ali oni su ranili svoje duše i navukli na sebe doživotnu pogibao. Sposobnost prosuđivanja, koja bi uvijek morala ostati oštra i osjetljiva da bi mogla razlikovati dobro i zlo, u velikoj je mjeri uništena. Oni više nisu brzi da prepoznaju glas Svetoga Duha koji ih usmjerava ili da otkriju Sotonine zamke. Prečesto u vrijeme opasnosti padaju pod naletom kušnji i udaljavaju se od Boga. Kraj njihove trke za užicima je slom za ovaj život i za život koji će doći.
Brige, bogatstva, užici — sve to Sotona ulaže u igru života oko ljudske duše. Opomena je jasna: “Nemojte ljubiti ni svijeta ni onoga što je u svijetu! Ako tko ljubi svijet, u njemu nema ljubavi Očeve, jer ništa od onoga što je u svijetu — požuda tijela, požuda očiju, oholost zbog imetka — ne dolazi od Oca, nego dolazi od svijeta.” (1. Ivanova 2,15.16) Onaj koji čita ljudsko srce kao otvorenu knjigu, kaže: “Pazite sami na se da vam srca ne otvrdnu od razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život.” (Luka 21,34) Apostol Pavao, nadahnut Svetim Duhom, piše: “A oni koji žele da postanu bogataši upadaju u napast, u zamku i u mnoge lude i pogubne 56 želje što strovaljuju ljude u propast i uništenje, jer je pohlepa za novcem izvor svih zala. Budući da su joj se neki predali, zalutali su od vjere i proboli sami sebe mnogim teškim mukama.” (1. Timoteju 6,9.10)
Priprema tla
Cijelom usporedbom o sijaču Isus pokazuje da različiti rezultati sijanja zavise od tla. U svakom prikazanom slučaju i sijač i sjeme su isti. Isus nam zapravo želi pokazati da ukoliko Božja riječ ne uspije obaviti svoje djelo u našem srcu i životu, razloge moramo tražiti u sebi. Međutim, rezultat nije izvan naše vlasti. Istina, mi ne možemo sebe promijeniti; ali snaga izbora je u našim rukama i na nama je da odlučimo što ćemo biti. Slušatelji koji su uspoređeni s tlom kraj puta, s kamenitim tlom ili s tlom punim trnja, ne moraju ostati takvi. Božji Duh se neprestano trudi da raskine čaroliju zaslijepljenosti koja ljude vezuje uz zemaljske stvari i da u njima razbudi želju za nepropadljivim blagom. Jedino kad se odupiru Svetome Duhu, ljudi postaju nemarni prema Božjoj riječi ili je počinju zanemarivati. Oni su sami odgovorni za tvrdoću svojeg srca koja sprečava da dobro sjeme pusti korijen i za korov koji sprečava njegovo napredovanje.
Vrt srca mora se obrađivati. Tlo se mora pripremiti dubokim pokajanjem za grijehe. Otrovne, sotonske biljke moraju se iskorijeniti. Tlo, nekada obraslo trnjem, može se popraviti jedino marljivim radom. Tako se i zle sklonosti nepreporođenog srca mogu svladati jedino ozbiljnim naporima u Isusovo ime i Njegovom snagom. Gospodin nas poziva preko svojeg proroka: “Prokrčite sebi prljuše, ne sijte po trnjacima.” “Sijte pravednost, požet ćete ljubav.” (Jeremija 4,3; Hošea 10,12) On želi za nas obaviti ovo djelo i zato nas poziva da surađujemo s Njim.
57 Sijači sjemena moraju obaviti djelo pripremanja srca za primanje Evanđelja. U službi Riječi ima previše propovijedanja, a premalo stvarnog obraćanja s ljubavlju. Potreban je osobni trud oko izgubljenih duša. S kršćanskim suosjećanjem mi se moramo približiti ljudima pojedinačno i potruditi se da probudimo njihovo zanimanje za velike činjenice vječnog života. Njihovo srce može biti tvrdo kao ugaženi put i može nam se činiti da se uzaludno trudimo da im otkrijemo Spasitelja, ali, iako ih logika neće uspjeti pokrenuti, iako su dokazi nemoćni da ih osvjedoče, Kristova ljubav, koja će se očitovati u osobnom pristupu, moći će omekšati kameno srce tako da sjeme istine uhvati korijen.
Prema tomu, sijači imaju posao koji moraju obaviti da sjeme ne bi bilo ugušeno trnjem, da ne bi propalo zbog plitkog tla. Na samom početku svojega kršćanskog života svaki vjernik mora naučiti njegova temeljna načela. Mora shvatiti 58 da neće jednostavno biti spašen Kristovom žrtvom, već da Kristov život treba postati njegov život i Kristov karakter njegov karakter. Svima trebamo reći da moraju nositi terete i odbaciti svoje urođene sklonosti. Neka svi shvate kakve blagoslove dobivaju oni koji rade za Krista, koji slijede Njegov primjer samoodricanja, koji podnose teškoće kao dobri vojnici. Neka nauče oslanjati se na Kristovu ljubav i sve svoje brige predati Njemu. Neka okuse radost zadobivanja duša za Njega. Kad se ispune ljubavlju prema izgubljenima, kad se zainteresiraju za njih, zaboravit će na sebe. Zadovoljstva ovoga svijeta izgubit će privlačnu snagu i tereti ih neće obeshrabrivati. Plug istine obavit će svoje djelo. On će preorati neobrađenu zemlju. I neće otkinuti samo vrhove trnja, već će ga iščupati iz korijena.

Na dobroj zemlji

Sijač neće uvijek doživljavati razočaranja. O sjemenu koje je palo na plodno tlo Spasitelj je rekao: “Posijan ‘na dobru zemlju’ jest onaj koji čuje i razumije riječ, te rodi i donese rod: jedan stostruk, drugi šezdeseterostruk, treći tridesete- rostruk.” “A što [padne] ‘na dobru zemlju’, to su oni koji čuju riječ i čuvaju je u dobru i plemenitu srcu i rod nose zbog ustrajnosti.”
“Dobro i plemenito srce” o kojemu govori usporedba nije srce bez grijeha; jer Evanđelje se mora propovijedati izgubljenima. Krist je rekao: “Nisam došao da zovem pravednike, nego grešnike.” (Marko 2,17) Dobro srce ima onaj tko se pokorava uvjeravanjima Svetoga Duha. On priznaje
svoju krivnju i osjeća potrebu za Božjom milošću i ljubavlju. Ima iskrenu želju da upozna istinu da bi je mogao poslušati. Dobro srce je ono srce koje vjeruje u Božju riječ. Bez vjere nije moguće primiti Riječ. “Jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.” (Hebrejima 11,6) – 59
To je “onaj koji čuje i razumije riječ”. Farizeji Kristovog vremena zatvarali su oči da ne vide i uši da ne čuju; zato istina i nije mogla doprijeti do njihovog srca. Zato su morali pretrpjeti kaznu za svoje hotimično neznanje i namjerno prouzrokovano sljepilo. Međutim, Krist je učio svoje učenike da trebaju otvoriti svoj um za pouke i biti spremni da vjeruju. On im je izrekao blagoslov jer su vidjeli i čuli očima i ušima vjere.
Slušatelji uspoređeni s dobrom zemljom primaju Riječ “ne kao riječ ljudsku, nego — kao što uistinu jest — riječ Božju” (1. Solunjanima 2,13). Među istinske učenike spada jedino onaj koji prima Pismo kao glas kojim mu se obraća sam Bog. On drhti od Riječi; jer za njega je ona živa stvarnost. On otvara svoj razum i svoje srce da je primi. Takvi su slušatelji bili Kornelije i njegovi prijatelji, koji su kazali apostolu Petru: “Sada smo, dakle, svi mi skupljeni pred Bogom da čujemo sve što ti je Gospodin zapovjedio.” (Djela 10,33)
Znanje istine ne zavisi toliko od snage uma koliko od čistoće namjere, iskrene jednostavnosti i čvrste vjere. Božji anđeli su blizu onih koji u poniznosti srca traže božansko vodstvo. Njima se daje Sveti Duh da im otvori bogate riznice istine.
Slušatelji uspoređeni s dobrom zemljom drže Riječ kada je čuju. Sotona, zajedno sa svim svojim silama zla, ne može im je oteti.
Samo čuti ili čitati Riječ nije dovoljno. Onaj tko želi imati 60 koristi od Pisma, mora razmišljati o istini koja mu je bila objavljena. Ozbiljno se trudeći i razmišljajući uz molitvu, on treba shvatiti značenje riječi istine i duboko proniknuti u smisao svetih riječi.
Bog nas poziva da svoj um ispunimo velikim, čistim mislima. On želi da razmišljamo o Njegovoj ljubavi i milosrđu, da istražujemo Njegovo čudesno djelo u velikom planu otkupljenja. Tada će sve jasnije i jasnije biti naše razumijevanje istine, uzvišenija i svetija naša želja da steknemo neporočnost srca i jasnoću misli. Duša koja boravi u čistom ozračju svetih misli preobrazit će se zato što je proučavajući Pisma uspostavila vezu s Bogom.
“Te rodi i donese rod.” Oni koji poslušaju Riječ kada je čuju, donosit će rod u poslušnosti. Božja riječ, primljena u srce, pokazat će se u dobrim djelima. Njezin će se rod vidjeti u karakteru i životu po uzoru na Krista. Krist je rekao o sebi: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalam 40,9) “Jer ne tražim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao.” (Ivan 5,30) A Pismo kaže: “Tko tvrdi da ostaje u njemu, taj mora tako živjeti kako je on živio.” (1. Ivanova 2,6)
Božja riječ se često sukobljava s čovjekovim naslijeđenim ili stečenim karakternim crtama ili životnim navikama. Ali slušatelji, uspoređeni s dobrom zemljom, kada primaju Riječ, prihvaćaju i sve njezine uvjete i zahtjeve. Oni svoje navike, običaje i postupke pokoravaju Božjoj riječi. U njihovim očima zapovijedi smrtnog, zabludjelog čovjeka postaju beznačajne kad se suoče s Riječju beskrajnog Boga. Iz cijelog srca, s nepokolebljivom namjerom, oni traže vječni život, i uz cijenu gubitaka, progonstava, pa čak i same smrti, ostaju poslušni istini.
Oni donose rod “zbog ustrajnosti”. Nitko među onima koji su primili Božju riječ nije pošteđen teškoća i kušnji; ali kad se nevolje pojave, istinski kršćanin ne postaje nemiran, 61 nepovjerljiv ili očajan. Iako mi ne možemo vidjeti konačni ishod događaja, ili razaznati namjeru Božje promisli, ne smijemo odbaciti svoje povjerenje. Sjećajući se nježne milosti Gospodnje, trebamo sve svoje brige baciti na Njega i strpljivo čekati Njegovo spasenje.
U borbi duhovni život postaje jači. Nevolje, koje se strpljivo podnose, razvijaju čvrstinu karaktera i dragocjene duhovne vrline. Savršeni rod vjere, krotkost i ljubav, često najbolje sazrijevaju usred olujnih oblaka i tame.
“Poljodjelac iščekuje skupocjen rod od zemlje, strpljivo čekajući na nj, dok ne primi ‘ranu’ i ‘kasnu kišu’.” (Jakov 5,7) Tako i kršćanin treba strpljivo čekati da se u njegovom životu pokažu rodovi Božje riječi. Kada se molimo za vrline Duha, Bog često uslišava naše molitve dovodeći nas u okolnosti u kojima se mogu razviti ti rodovi; ali mi ne razumijemo Njegovu namjeru, čudimo se i bivamo potišteni. Ipak, nitko ne može razviti duhovne vrline ukoliko se ne podloži procesu rastenja i donošenja roda. Naš zadatak je da primimo Božju riječ, da se nje čvrsto držimo, da se potpuno pokorimo njezinoj vlasti i tada će se u nama ispuniti njezina namjera.
Krist je rekao: “Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.” (Ivan 14,23) Sjenka snažnijeg, savršenog uma osje- nit će nas jer smo uspostavili živu vezu s izvorom najtrajnije snage. U našem životu po Bogu bit ćemo dovedeni u pokornost Isusu Kristu. Više nećemo živjeti uobičajenim sebičnim životom, nego će Krist živjeti u nama. Njegov karakter obnovit će se u našoj naravi. I tako ćemo donijeti rodove Svetoga Duha — “jedan stostruk, drugi šezdesetero- struk, treći trideseterostruk”.