Dobitak koji postaje gubitak
Ovo se poglavlje temelji na Luki 12,13-21.
Krist je poučavao i, kao i obično, oko Njega se, osim 252 učenika, okupilo i mnogo drugih slušatelja. Upravo je govorio učenicima o događajima u kojima će uskoro i oni sami sudje lovati. Istine koje im je povjerio trebali su razglasiti unao kolo i to će ih dovoditi u sukob s vladarima ovoga svijeta. Bit će izvođeni pred sudove, pred vlastodršce i vladare. Obe ćao im je mudrost kojoj se nitko neće moći suprotstaviti. Njegove riječi, koje su utjecale na srca mnoštva i zbunji vale Njegove lukave protivnike, svjedočile su o sili Duha kojega je obećao svojim sljedbenicima i koji će prebivati u njima.
Međutim, bilo je mnogo onih koji su čeznuli za miloš- ću Neba, ali samo da bi zadovoljili svoje sebične ciljeve. Vi djeli su da Krist ima čudesnu sposobnost objavljivati istine u jasnom svjetlu. Čuli su obećanje koje je dao svojim sljedbe nicima da će im udijeliti mudrost da govore pred upravite ljima i vlastima. Zar im ne bi mogao posuditi tu svoju silu da ostvare svoje zemaljske ciljeve?
“Netko mu iz naroda reče: ‘Učitelju, reci mome bratu 253 da sa mnom podijeli baštinu!’” Bog je preko Mojsija dao upute o nasljeđivanju imovine. Najstariji sin dobivao je dva dijela očevog imanja (Ponovljeni zakon 21,17), dok su mlađa braća dobivala po jedan dio. Ovaj je čovjek smatrao da ga je brat zakinuo prilikom diobe baštine. Njegovi napori da se izbori za svoja prava ostali su uzaludni, ali je mislio da će sigurno postići uspjeh ako se Krist založi za njega. Slušao je Kristove uzbudljive pozive i Njegove svečane osude književnika i fa rizeja. Kad bi se takvim glasom izrekla zapovijed njegovom
bratu, sigurno se ne bi usudio zakinutom bratu uskratiti nje gov dio.
Usred svečanih pouka koje je Krist davao, ovaj čovjek prekinuo ga je iz čisto sebičnih razloga. On je cijenio one Gospodnje sposobnosti koje bi se mogle iskoristiti za una pređenje njegovih zemaljskih poslova; ali duhovne istine nisu utjecale ni na njegov um ni na njegovo srce. Dobivanje ba štine zaokupljalo je sve njegove misli. Isus, Kralj slave, koji je, budući bogat, radi nas osiromašio, otvarao mu je rizni ce božanske ljubavi. Sveti Duh ga je zaklinjao da postane baštinik “neprolazne, neokaljane, neuvele baštine” (1. Petrova 1,4). Vidio je dokaze Kristove moći. Dobio je priliku da se obrati Velikom Učitelju, da izrazi najdublje težnje svojeg sr ca. Ali, slično čovjeku s prljavim grabljama iz Bunyanove alegorije, svoj pogled je usmjerio prema zemlji i nije vidio krunu iznad svoje glave. Slično Šimunu Magu, on je Božji dar cijenio jedino kao sredstvo za stjecanje zemaljskih do bitaka.
Spasiteljevo poslanje na Zemlji brzo se bližilo kraju. Ostalo mu je samo još nekoliko mjeseci da dovrši ono što je došao 254 učiniti da bi uspostavio svoje kraljevstvo milosti. A ipak Ga je ljudska lakomost pokušala odvratiti od Njegovog djela i navesti da se pridruži raspravi oko komada zemlje. Među tim, Isusa ništa nije moglo udaljiti od Njegove zadaće. Nje gov je odgovor glasio: “Čovječe, tko je mene postavio vama za suca ili djelioca?”
Isus je ovom čovjeku mogao reći što bi bilo pravo da dobije. On je znao kako bi glasila pravedna presuda u ovom slučaju; međutim, braća su se svađala zato što su obojica bila lakoma. Zapravo, Krist kao da je htio reći: Nije moje djelo da rješavam sukobe ove vrste! On je došao s drugom namjerom, propovijedati Evanđelje i tako pridonijeti da lju di postanu svjesni nebeskih stvarnosti.
Kristovo postupanje u ovom slučaju pouka je svima koji služe u Njegovo ime. Kad je izaslao Dvanaestoricu, rekao im je: “Na svom putu navješćujte: Blizu je kraljevstvo nebe sko! Liječite bolesnike, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce, izgonite zle duhove! Badava ste primili, badava i dajte!” (Matej 10,7.8) Nisu trebali rješavati zemaljske sukobe među ljudi ma. Njihov je posao bio da nagovore ljude da se pomire s Bogom. U tom djelu krila se njihova moć da budu na bla goslov čovječanstvu. Jedini lijek za grijehe i žalosti ljudi je Krist. Samo Evanđelje o Njegovoj milosti može izliječiti zla koja muče društvo. Nepravednost bogatih prema siromašni ma i mržnja siromašnih prema bogatima imaju svoj korijen u sebičnosti, a sebičnost se može ukloniti jedino pokorno- šću Kristu. Sebično srce puno grijeha jedino On može zami jeniti novim srcem punim ljubavi. Neka Kristovi sluge pro povijedaju Evanđelje, nadahnuti Duhom koji je došao s Neba, i neka obavljaju djelo koje je On obavljao na dobrobit ljudi ma. I tada će se pokazati rezultati u blagoslivljanju i uzdiza nju čovječanstva kakvi se nikada ne bi mogli postići ljud skom silom.
Naš Gospodin pogodio je u sam korijen problema koji je mučio njegovog sugovornika i u korijen svih sličnih proble ma kad je rekao: “Pazite! Čuvajte se svake pohlepe, jer ni ono mu tko je u izobilju nije život osiguran njegovim imanjem!” 255
“Nato im iznese usporedbu: Bijaše neki bogataš čije polje obilno urodi. I poče razmišljati u sebi: Što da učinim? Nemam više u što skupiti ljetine. Ovako ću — reče — učiniti: razvalit ću svoje žitnice te sagraditi veće pa ću u njih skupiti svu svoju pšenicu i svoja dobra. Tada ću reći svojoj duši: ‘Dušo, imaš mnogo dobra u zalihi za brojne godine, počivaj, jedi, 256 pij, uživaj!’ ‘Luđače — reče mu Bog — još noćas zatražit će ti se natrag duša. Komu će pripasti ono što si skupio?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne sabire bogatstvo koje pred Bogom vrijedi.”
Usporedbom o nerazumnom bogatašu Krist je pokazao ludost svih onih kojima je svijet sve. Ovaj čovjek je sve primio od Boga. Suncu je bilo dopušteno da obasjava njegove njive jer njegove zrake dopiru i do pravednika i do nepravedni- ka. Pljuskovi s neba padaju i dobrima i zlima. Gospodin je učinio da bilje buja i da polja donose obilan rod. I sada se bogataš našao u nevolji što da učini sa svojim rodom. Njegove žitnice već su se presipale od roda, i nije imao kamo smjestiti viškove nove žetve. Nije mislio na Boga od kojega dolaze svi blagoslovi. Nije shvatio da ga je Bog učinio upraviteljem svojih dobara kako bi mogao pomoći nevoljnima. Imao je odličnu priliku da u Božje ime dijeli milostinju, ali je mislio samo na svoju udobnost.
Stanje siromašnih, potrebitih, udovica, patnika i nevolj nika bilo je poznato bogatašu; na mnogo mjesta mogao je raspodijeliti svoja dobra. Lako se mogao odreći dijela svo jeg obilja i mnogi domovi bili bi oslobođeni nestašice, mnoga gladna usta nahranjena, mnogi goli odjeveni, mnoga srca ob radovana, mnoge molitve za kruhom i odjećom uslišane, mnoge pjesme zahvalnosti uzdigle bi se prema Nebu. Go spodin je čuo molitve nevoljnika i u svojoj se dobroti po brinuo za siromašne (Psalam 68,10). Obilne zalihe za potrebe mnogih bile su nagomilane u blagoslovima koji su bili udijeljeni bogatašu. Međutim, on je zatvorio svoje srce za viku nevoljnih i zapovjedio svojim slugama: “Ovako ću — 257 reče — učiniti: razvalit ću svoje žitnice te sagraditi veće pa ću u njih skupiti svu svoju pšenicu i svoja dobra. Tada ću reći svojoj duši: ‘Dušo, imaš mnogo dobra u zalihi za broj ne godine, počivaj, jedi, pij, uživaj!’”
Ciljevi ovoga čovjeka nisu bili uzvišeniji od ciljeva ži votinja koje propadaju. Živio je kao da nema Boga, nema 258 Neba, nema budućeg života; kao da je sve što ima samo nje govo, kao da ne duguje ništa ni Bogu ni ljudima. Psalmist je opisao ovog bogataša kad je napisao: “Bezumnik reče u srcu: ‘Nema Boga!’” (Psalam 14,1)
Ovaj je čovjek živio i planirao za sebe. Shvatio je da je obilno opskrbljen za svoju budućnost i da više nema nika kvog posla osim da čuva plodove svojeg truda i da u njima uživa. Proglasio je sebe sretnijim od drugih ljudi i sebi je pripisao zaslugu za svoje mudro gospodarenje. Sigurno je uživao i ugled u očima svojih sugrađana; oni su ga hvalili kao čovjeka zdravog razuma koji zato uživa blagostanje. Jer ljudi “slave tebe, što ugađaš sebi” (Psalam 49,18 — DK).
Ali je “mudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom” (1. Korinćanima 3,19). Dok je bogataš očekivao da će u buduć nosti uživati u godinama blagostanja, Gospodin je stvarao sasvim druge planove za njega. Ovom nevjernom upravite lju bila je upućena poruka: “Luđače, još noćas zatražit će ti se natrag duša.” Proglašena je presuda od koje se novcem nije mogao iskupiti. Bogatstvom koje je nagomilao nije mogao platiti ni odgodu njezinog izvršenja. U jednom trenutku sve oko čega se cijelog života trudio postalo je potpuno bezvri jedno. “Komu će pripasti ono što si skupio?” Njegova pro- strana polja i prepune žitnice izmakle su se njegovoj vlasti. “Tek dašak je sve bogatstvo njegovo: zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti!” (Psalam 39,7)
Jedino što bi mu sada bilo dragocjeno nije si osigurao. Živeći sebično, odbacio je božansku ljubav koja bi se preko njega izlijevala na njegove bližnje. I tako je odbacio život. Jer Bog je ljubav, a ljubav je život. Ovaj je čovjek izabrao zemaljsko umjesto duhovnoga, pa je zajedno sa zemaljskim i on morao nestati. “Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba.” (Psalam 49,21)
“Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne sabire bo- 259 gatstvo koje pred Bogom vrijedi.” Ova slika odnosi se na sva vremena. Vi možete planirati za svoje sebično dobro, možete skupljati blago, možete graditi velike i visoke pala če, kao što su to činili graditelji nekadašnjeg Babilona; ali ne možete podići tako visok zid ili tako jaka vrata da zadr žite vjesnike propasti. Kralj Baltazar “priredi veliku gozbu” u svojoj palači. “Pili su vino i slavili svoje bogove od zlata i srebra, mjedi i željeza, drva i kamena.” Međutim, ruka Nevid ljivoga napisala je na zidu riječi prokletstva i koraci nepri jateljskih četa odjeknuli su na vratima njegove palače. “Iste te noći kaldejski kralj Baltazar bi ubijen” i strani vladar sjeo je na njegovo prijestolje (Daniel 5,1.4.30).
Živjeti sebi znači propasti. Lakomost i želja za sebičnim dobitkom odvajaju dušu od života. Prisvajati sebi, grabiti za sebe, to je izražavanje sotonskog duha. Kristov duh navodi ljude da daju od sebe, da sebe žrtvuju za dobro bližnjih. “A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života.” (1. Ivanova 5,11.12)
Upravo zato On kaže: “Pazite! Čuvajte se svake pohlepe, jer ni onomu tko je u izobilju nije život osiguran njegovim imanjem!”
Nepremostiva provalija premoštena
Ovo se poglavlje temelji na Luki 16,19-31.
260 U svojoj usporedbi o bogatašu i Lazaru Krist pokazuje da čovjek u ovom životu odlučuje o svojoj vječnoj sudbini. Tijekom ovog vremena kušnje Božja milost ponuđena je sva koj duši. Međutim, ako ljudi propuste prilike koje im se pru žaju i umjesto toga ugađaju svojim prohtjevima, sami sebi uskraćuju vječni život. Nikakvo novo vrijeme milosti neće im biti pruženo. Svojom odlukom sami su stvorili nepre mostivu provaliju između sebe i svojega Boga.
Ova usporedba naglašava suprotnost između bogataša koji se nije oslanjao na Boga i siromaha koji je to činio. Krist pokazuje da dolazi vrijeme kad će se položaj ovih dviju ljud skih klasa potpuno promijeniti. Oni koji su siromašni dob rima ovoga svijeta, ali se uzdaju u Boga i strpljivo podnose patnje, jednog će dana biti uzdignuti iznad onih koji danas zauzimaju najviše položaje koje svijet može ponuditi, ali svoj život nisu predali Bogu.
Krist je rekao: “Bijaše neki bogataš koji se oblačio u gri- miz i skupocjeni lan a iz dana se u dan sjajno gostio. Neki 261 siromah imenom Lazar ležao sav u čirevima do njegovih vrata, čeznući da se nasiti onim što je padalo s bogataševa sto la… ”
Bogataš nije spadao među ljude prikazane nepravednim sucem koji otvoreno izražavaju svoje nepoštovanje i Boga i ljudi. On je sebe smatrao sinom Abrahamovim. Prema siro mahu nije nasilno postupao niti je tražio od njega da se udalji zato što bi mu i pogled na njega bio neugodan. Ukoliko je
siromahu, jadnom pripadniku ljudskog roda, pružalo utjehu da ga gleda dok on ulazi na svoja vrata, bogataš se nije proti vio da ostane na tom mjestu. Ali njegova sebičnost učinila ga je ravnodušnim prema potrebama svojeg napaćenog brata.
U ono doba nije bilo bolnica u kojima bi se bolesnicima mogla pružiti pomoć. Patnici i siromasi bili su prepušteni brizi onih kojima je Gospodin povjerio bogatstvo da bi im mogli pružiti pomoć i utjehu. Tako je bilo i s prosjakom i bogatašem. Lazaru je pomoć bila vrlo potrebna jer nije imao ni prijatelja, ni kuće, ni novca ni hrane. A ipak je bio ostavljen da živi u takvim uvjetima iz dana u dan, dok je bogati ple mić mogao zadovoljiti svaku svoju potrebu. Onaj koji je bio višestruko sposoban ublažiti patnje svojih bližnjih, živio je sebi, kao što to mnogi čine i danas.
I danas su mnogi u našoj blizini gladni, goli i bez doma. Ako zanemarimo poslužiti svojim sredstvima ovim siromaš nim, napaćenim dušama, tovarimo sebi teret krivnje s kojim ćemo se jednoga dana sa strahom suočiti. Svaka lakomost osuđuje se kao idolopoklonstvo. Svako sebično popuštanje svojim prohtjevima prekršaj je u Božjim očima.
Bog je bogataša učinio upraviteljem svojih dobara i za to mu je bila dužnost da priskače u pomoć upravo u sluča jevima kao što je bio Lazarov. Zapovijed je glasila: “Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” (Ponovljeni zakon 6,5) i “Ljubi bliž njega svoga kao samoga sebe!” (Levitski zakonik 19,18) Bo gataš je bio Židov i znao je Božju zapovijed. Ali je zabora- 262 vio da je odgovoran za služenje sredstvima i sposobnosti ma koje su mu povjerene. Gospodnji blagoslovi obilno su počivali na njemu, ali ih je on upotrebljavao sebično, da proslavi sebe, a ne svojeg Stvoritelja. U skladu sa svojim obi ljem trebao je upotrijebiti poklonjene darove u korist čovje čanstva. To je bila Gospodnja zapovijed, ali bogataš nije raz mišljao o svojim obvezama prema Bogu. On je davao novac u zajam i uzimao kamatu na posuđena sredstva; ali nije da vao kamate na sredstva koja je njemu Bog posudio. Imao je novca i sposobnosti, ali ih nije koristio. Zaboravljajući svoju odgovornost pred Bogom, sve svoje snage posvećivao je uži cima. Sve ono čime je bio okružen, niz zadovoljstava kojima se odavao, hvale i laskanja njegovih prijatelja, sve je prido nosilo njegovom sebičnom uživanju. Toliko je bio obuzet dru ženjem sa svojim prijateljima da je izgubio svaku svijest o svojoj odgovornosti da surađuje s Bogom u Njegovoj službi milosti. Imao je priliku da razumije Božju riječ, da primje njuje u životu njezina načela; ali zadovoljstvima odano dru štvo kojim se okružio toliko je zauzelo njegovo vrijeme da je zaboravio na Boga vječnosti.
A onda je došlo vrijeme kad se dogodila promjena u po ložaju ova dva čovjeka. Siromah je patio iz dana u dan, ali je strpljivo i tiho trpio. Nakon nekog vremena umro je i bio pokopan. Nije bilo nikoga tko bi za njim plakao; ali je svo jom strpljivošću u patnjama svjedočio za Krista, izdržao je kušnju svoje vjere i u Bibliji je opisan kako na rukama an đela odlazi u Abrahamovo naručje.
Lazar prikazuje napaćene siromahe koji vjeruju u Kri sta. Kada odjekne Božja truba, on će zajedno sa svima koji su u grobovima čuti Kristov glas i izići da primi svoju na gradu; jer njegova vjera u Boga nije bila samo teorija, već stvarnost.
263 “Umrije i bogataš i bijaše pokopan. Kad je bio u paklu, usred strašnih muka, podiže oči te izdaleka opazi Abrahama i Lazara u njegovu krilu pa povika: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se, te pošalji Lazara neka namoči vrh prsta vodom da mi rashladi jezik, jer se strašno mučim u ovom plamenu!’”
U ovoj usporedbi Isus se sreo s ljudima na njihovom tlu. Nauk o svjesnom stanju čovjeka u vremenu između smrti i uskrsnuća zastupali su mnogi među slušateljima Kristo vih riječi. Spasitelj je znao njihova vjerovanja, pa je tako oblikovao usporedbu da svoje značajne istine objavi preko njihovih ukorijenjenih mišljenja. On je pred svoje slušate lje podignuo ogledalo da mogu vidjeti sebe i svoj pravi odnos prema Bogu. Poslužio se njihovim vjerovanjima da im pre nese misao koju je želio istaknuti pred svima — da ljude ne treba vrednovati prema njihovom imanju; jer sve što čo vjek ima, dobio je na pozajmicu od Gospodina. Zloupotre bom tih darova čovjek sebe stavlja daleko ispod najsiro mašnijih i najnapaćenijih ljudi koji ljube Boga i uzdaju se u Njega.
Krist je želio da Njegovi slušatelji shvate da čovjek ne može ništa učiniti za spasenje svoje duše nakon smrti. Abra- hamu je stavio u usta riječi: “Sjeti se, sine, da si ti primio svoje dobro za svoga života, a Lazar zlo! On je sada ovdje utješen, a ti se mučiš. Osim toga, između nas i vas velik je bezdan, te ni oni koji bi htjeli ne mogu odavde prijeći k vama niti odatle k nama.” Time je Krist prikazao beznad nost traženja još jedne prilike. Ovaj je život jedino vrijeme dano čovjeku da se pripravi za vječnost. – 264
Bogataš nije odbacio misao da je dijete Abrahamovo, i prikazan je kako u svojem očaju od njega traži pomoć. Molio je: “Oče, Abrahame, smiluj mi se!” On se nije molio Bo gu, već Abrahamu. Time je pokazao da Abrahama stavlja iz nad Boga i da misli da mu srodstvo s Abrahamom može osigurati spasenje. Razbojnik na križu uputio je svoju moli tvu Kristu: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljev stvo!” (Luka 23,42) I odgovor je odmah došao: “Zaista, ka žem ti danas [dok visim na križu i trpim poniženja i pat nje], bit ćeš sa mnom u raju!” Međutim, bogataš se molio Abrahamu i njegova molba nije bila uslišana. Jedino Krist je uzdignut “za Vođu i Spasitelja, da dadne Izraelu obraće nje i oproštenje grijeha” (Djela 5,31). “Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano lju dima po kojem nam se treba spasiti.” (Djela 4,12)
Bogataš je cijeli život proveo ugađajući sebi i prekasno je uvidio da se nije pobrinuo za vječnost. Shvatio je svoju ludost i pomislio na svoju braću koja će nastaviti živjeti kao što je on živio, naime, da ugode sebi. Zato je uputio zahtjev: “Molim te, oče, pošalji ga u kuću mog oca; imam petero braće, neka ih ozbiljno opomene da ne bi i oni došli u ovo mjesto muka!” Međutim, “Abraham reče: ‘Imaju Mojsija i Pro roke. Neka njih slušaju!’ Onaj nastavi: ‘Neće, oče Abraha- me! Ali ako im tko dođe od mrtvih, obratit će se.’ Tada će mu Abraham: ‘Ako zaista ne slušaju Mojsija i Proroka, neće vjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne.’”
Kad je bogataš tražio nove dokaze koji će utjecati na njegovu braću, njemu je jasno rečeno da ih neće uvjeriti ni novi dokazi. Ova molba je zapravo bila neizravni prigovor Bogu. Kao da je bogataš želio reći: Da si me ozbiljnije upo zorio, ne bih sada bio ovdje! U svojoj usporedbi Isus kaže da je Abraham ovako odgovorio na taj zahtjev: Tvoja su braća 265 bila dovoljno upozorena. Njima je bilo poslano svjetlo, ali ga oni nisu htjeli vidjeti; istina im je bila objavljena, ali je oni nisu htjeli slušati!
“Ako zaista ne slušaju Mojsija i Proroka, neće vjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne.” Ove su riječi pokazale svoju vjerodostojnost u povijesti židovskog naroda. Kristovo po sljednje i završno čudo bilo je podizanje iz mrtvih Lazara iz Betanije, koji je već četiri dana ležao mrtav. Židovima je bio dan ovaj uvjerljiv dokaz Spasiteljevog božanstva, ali su ga oni odbili. Lazar je uskrsnuo iz mrtvih i pružio im svoje svjedočanstvo, ali su oni otvrdnuli svoja srca za svaki do kaz, pa su ga čak pokušali i ubiti (Ivan 12,9-11).
Zakon i proroci Božje su odabrano sredstvo za spase nje ljudi. Krist je rekao: Neka poslušaju te dokaze! Ako ne budu poslušali Božji glas koji progovara preko Njegove Ri ječi, onda ni svjedočenje čovjeka koji bi ustao iz mrtvih ne bi bilo prihvaćeno.
Oni koji poslušaju Mojsija i proroke, neće tražiti veće svjetlo od onoga koje im je Bog dao; ali ako odbiju svjetlo, ako propuste iskoristiti prilike koje su im pružene, ljudi neće poslušati ni onoga koji bi im iz mrtvih došao objaviti bo žansku poruku. Ne bi ih uvjerio ni taj dokaz; jer oni koji su odbacili zakon i proroke tako otvrdnjuju svoje srce da će poslije odbaciti svako svjetlo.
Razgovor između Abrahama i nekadašnjeg bogataša tre ba shvatiti simbolički. Iz njega treba izvući pouku da je svaki čovjek dobio dovoljno svjetla da obavi zadatak koji mu je Bog namijenio. Čovjekove odgovornosti u skladu su s nje govim prilikama i prednostima. Bog svakomu daje dovoljno svjetla i svoje milosti da obavi posao koji mu je dan. Ako čovjek propusti učiniti ono što slabije svjetlo pokazuje kao njegovu dužnost, snažnije bi svjetlo otkrilo jedino njegovu nevjernost i nemar da iskoristi blagoslove koje je dobio. “Tko 266 je vjeran u najmanjoj stvari, vjeran je i u velikoj. Tko je ne vjeran u najmanjoj stvari, nevjeran je i u velikoj.” (Luka 16,10) Oni koji odbijaju prosvjetljenje preko Mojsija i proroka i traže da vide neko veliko čudo, ne bi bili osvjedočeni ni da se ono stvarno dogodi.
Usporedba o bogatašu i Lazaru pokazuje kako su dvije skupine, koje prikazuju ova dva čovjeka, ocijenjene u nevid ljivom svijetu. Nije nikakav grijeh biti bogat ukoliko bogat stvo nije stečeno na nepravedan način. Bogataš nije osuđen zato što je bio bogat, već će ga prokletstvo stići ako povje rena sredstva troši u sebične svrhe. Mnogo bi bolje učinio da je svoja sredstva uložio u riznicu Božjeg prijestolja upo trebljavajući ih da čini dobro. Smrt ne može čovjeka učiniti siromahom ukoliko se posvetio stjecanju vječnog bogatstva. Ali čovjek koji gomila svoje blago za sebe, ne može ništa od toga ponijeti sa sobom na Nebo. Pokazat će se kao nevjerni upravitelj. Tijekom svojeg života imao je na raspolaganju svoja dobra, ali je zaboravio na svoje obveze prema Bogu. Propu stio je sebi osigurati nebesko blago.
Bogataš koji je uživao toliko pogodnosti prikazan nam je kao čovjek koji je propustio oplemeniti svoje darove kako bi njegova djela bila dostojna uzvišenog budućeg života i posvjedočila o iskorištenim duhovnim prednostima. Svrha otkupljenja nije samo da izbriše grijehe, već i da vrati čo vjeku one duhovne darove koje je izgubio zbog izopačenog utjecaja grijeha. Novac se ne može ponijeti u sljedeći život; tamo neće ni biti potreban; ali dobra djela kojima smo za dobili duše za Krista ponijet ćemo i u nebeske dvorove. Oni koji Gospodnje darove sebično zadržavaju za sebe, koji svoje bližnje u potrebi ostavljaju bez pomoći i ne čine ništa da bi unaprijedili Božje djelo u svijetu, sramote svojeg Stvori telja. Pokraj njihovih imena u nebeskim knjigama bit će za pisano da su pokrali Boga.
Bogataš je imao sve što se novcem moglo kupiti, ali nije 267 stekao bogatstvo kojim bi mogao srediti svoj račun s Bogom. Živio je kao da je sve što ima stvarno njegovo. Odbacio je Božje pozive i molbe napaćenih siromaha. Ali na kraju je odjeknuo poziv koji više nije mogao odbiti. Sila s kojom nije mogao pregovarati niti joj se oduprijeti zapovjedila mu je da ostavi dobra kojima više neće upravljati. Nekadašnji bo gataš tako je postao puki siromah. Odjeća Kristove praved nosti, satkana na nebeskom razboju, nije ga mogla pokriti. Onaj koji je nekada nosio naj skupocjeniji grimiz, najfiniji lan, sada je ostao potpuno gol. Njegovo vrijeme milosti je isteklo. Ništa nije donio na ovaj svijet, ništa nije ni odnio s njega.
Krist je razgrnuo zavjesu i prikazao ovu sliku svećeni cima i poglavarima, književnicima i farizejima. Gledajte je vi, bogati dobrima ovoga svijeta, koji ste siromašni pred Bo gom! Zar nećete razmisliti o ovom prizoru? Ono što je visoko cijenjeno među ljudima, odvratno je u Božjim očima. Krist pita: “Što, dakle, koristi čovjeku ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život? Što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život?” (Marko 8,36.37)
Pouka za židovski narod
Dok je Krist iznosio usporedbu o bogatašu i Lazaru, mno gi pripadnici židovskog naroda nalazili su se u istom žalo snom položaju bogataša koji se Gospodnjim darovima slu žio da bi zadovoljio svoje sebične prohtjeve i koji se pri premao da čuje presudu: “Bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan.” (Daniel 5,27) Bogataš je uživao sve materijal ne i duhovne blagoslove, ali je odbio surađivati s Bogom u služenju tim blagoslovima. Tako je bilo i s cijelim židovskim narodom. Gospodin ga je učinio čuvarem svoje svete isti- 268 ne. Postavio ga je za upravitelja svoje milosti. Dao mu je sve duhovne i materijalne prednosti i naredio da te blago slove dijeli s drugima. Bile su mu dane posebne upute o postupanju prema braći koja su upala u nevolju, prema stran cima koji žive s njim ili prema siromašnima u njegovoj sre dini. Nije smio pokušavati da iz svega izvlači korist samo za sebe, već se morao sjećati i onih koji su potrebiti i dijeliti s njima. Bog je obećao da će ga blagosloviti u skladu s nje govim djelima ljubavi i milosrđa. Ali, kao i bogataš, židov ski narod nije napaćenom čovječanstvu pružio ruku pomoć nicu niti se potrudio da zadovolji materijalne i duhovne po trebe bližnjih. Puni oholosti, Židovi su smatrali sebe izabra nim i povlaštenim Božjim narodom; ali nisu služili Bogu ni ti su Ga poštovali. Sva njihova sigurnost u spasenje temeljila se na činjenici da potječu od Abrahama. “Mi smo potomci Abrahamovi”, tvrdili su oholo (Ivan 8,33). Kad se pojavila kriza, pokazalo se da su se potpuno odvojili od Boga i da se oslanjaju na Abrahama kao da im je on Bog.
Krist je čeznuo da svjetlo rasvijetli potamnjeli um ži dovskog naroda. Zato im je rekao: “Kada biste zbilja bili djeca Abrahamova, postupali biste prema djelima Abrahamovim. Umjesto toga vi želite ubiti mene koji sam vam objavio isti nu koju sam čuo od Boga. To Abraham nije učinio.” (Ivan 8,39.40)
Krist nikakve zasluge nije pripisivao rodoslovljima. On je govorio da duhovna veza nadomješta svaku zemaljsku ve zu. Židovi su tvrdili da potječu od Abrahama; ali ne čineći Abrahamova djela, pokazali su da nisu njegova istinska dje ca. Jedino oni koji dokažu da su duhovno u skladu s Abraha- mom jer slušaju Božji glas, računaju se u njegovo pravo po tomstvo. Iako je prosjak Lazar pripadao društvenom sloju koji su ljudi smatrali nižim, Krist ga je ubrojio među ljude s kojima bi Abraham sklopio najuže prijateljstvo.
Bogataš, iako okružen svim udobnostima života, bio je 269 u tako dubokom neznanju da je Abrahama stavio na mjesto koje pripada jedino Bogu. Da je cijenio svoje visoke pred nosti i da je dopustio Svetome Duhu da oblikuje njegov um i njegovo srce, nalazio bi se u potpuno drugačijem polo žaju. Tako bi bilo i s narodom koji je predstavljao. Da su se Židovi odazvali na božanski poziv, njihova budućnost bila bi potpuno drugačija. Stekli bi istinsku duhovnu pronica- vost. Na raspolaganju su im stajala sredstva koja bi Bog još i umnožio, tako da bi postala dovoljna da donesu blagoslov i prosvjetljenje cijelom svijetu. Međutim, oni su se toliko udaljili od Gospodnjeg reda da se cijeli njihov život izopa čio. Darove koje su dobili kao Božji upravitelji nisu upo trebljavali u skladu s načelima istine i pravednosti. Vječnost nije ulazila u njihove proračune i kao posljedica njihove ne- vjernosti propast je zadesila cijeli narod.
Krist je znao da će se Židovi prilikom razorenja Jeruza lema sjetiti Njegovog upozorenja. I bilo je tako. Kad se kata strofa nadnijela nad Jeruzalem, kad su glad i svakovrsne patnje zahvatile narod, svi su se sjetili ovih Kristovih riječi i razu mjeli Njegovu usporedbu. Zanemarivši svoju dužnost da od Boga danim svjetlom obasjaju cijeli svijet, sami su navukli na sebe patnje koje su ih zadesile.
U posljednje dane
270 Završni prizori u povijesti Zemlje opisani su pri kraju usporedbe o bogatašu. Bogataš se hvalio da spada među Abra- hamove potomke, ali je bio razdvojen od Abrahama nepre mostivom provalijom — karakterom koji se pogrešno razvio. Abraham je služio Bogu, slijedio je Njegovu riječ u vjeri i poslušnosti. Međutim, bogataš se nije osvrtao na Boga i na potrebe napaćenog čovječanstva. Nepremostiva provalija između njega i Abrahama bila je provalija neposlušnosti. I danas mnogi idu u istom smjeru. Iako su upisani u crkvene knji ge, nisu obraćeni. Oni mogu sudjelovati u crkvenim služba ma, mogu pjevati psalam: “Kao što košuta žudi za izvor-vo- dom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom” (Psalam 42,2), ali to je lažno svjedočenje! Oni nisu ništa pravedniji u Bož jim očima od najgoreg grešnika. Duša koja čezne za uzbud ljivim svjetovnim užicima, um koji je zaokupljen željom da se razmeće, ne može služiti Bogu. Kao i bogataš iz ove uspo redbe, takav čovjek nema sklonosti da se bori protiv želja tijela. On želi zadovoljiti svoje prohtjeve. On bira ozračje grijeha. Kad ga iznenada zadesi smrt, odlazi u grob noseći karakter koji se oblikovao tijekom njegovog života u surad nji sa sotonskim silama. U grobu više nema prilike da bilo što bira, bilo dobro, bilo zlo; jer kad čovjek umre, više “nema udjela ni u čem što biva pod suncem” (Psalam 146,4; Pro povjednik 9,5.6).
Kad Božji glas probudi umrle, oni će izići iz groba s istim prohtjevima i strastima, s istim sklonostima i nesklo nostima koje su gajili za života. Bog neće učiniti čudo da ponovo stvori čovjeka koji nije želio biti ponovo stvoren kad je uživao sve prednosti i imao na raspolaganju sva sredstva. Tijekom svojeg života nije se radovao u Gospodinu, nije na lazio zadovoljstva u Njegovoj službi. Njegov karakter nije bio u skladu s Bogom i zato ne bi mogao biti sretan u nebeskoj obitelji.
Danas u našem svijetu postoje ljudi koji su zadovoljni svojom pravednošću. Oni nisu izjelice, nisu pijanice, nisu ni nevjernici; samo žele živjeti za sebe, a ne za Boga. On nije u njihovim mislima; zato su i svrstani među nevjerni ke. Kad bi im bilo omogućeno da uđu na vrata u Božji grad, ne bi imali prava na stablo života jer su odbili prihvatiti Božje 271 zapovijedi sa svojim obvezujućim zahtjevima. Oni nisu slu žili Bogu ovdje; zato neće služiti Bogu ni u vječnosti. Oni ne bi mogli živjeti u Njegovoj prisutnosti. Osjećali bi da bi im svako mjesto bilo milije od Neba.
Naučiti od Krista znači primiti Njegovu milost, koja je Njegov karakter. Međutim, oni koji ne cijene i ne koriste dragocjene prilike i posvećujuće utjecaje na Zemlji, nisu osposobljeni da slave Boga na Nebu. Njihov karakter nije oblikovan po ugledu na Božji. Svojom nemarnošću stvorili su provaliju koju ništa ne može premostiti. Njih od praved nika dijeli duboki ponor.
Govoriti i činiti
Ovo se poglavlje temelji na Mateju 21,23-32.
272 “Neki je čovjek imao dva sina i pristupi prvom pa mu reče: ‘Sinko, hajde i radi danas u vinogradu!’ On mu odgo vori: ‘Idem, gospodaru’, ali ne ode. Tada pristupi drugom pa mu isto tako reče. On mu odgovori: ‘Neću.’ Kasnije pro mijeni odluku i ode. Koji je od dvojice izvršio očevu volju? ‘Posljednji’, odgovore.”
U propovijedi na Gori Krist je rekao: “Neće svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebe sko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca.” (Matej 7,21) Ispit iskrenosti nije u riječima, nego u djelima. Krist nikome nije rekao: Što si rekao više od drugih? — već: “Što izvanredno činite?” (Matej 5,47) Pune su značenja Njegove riječi: “Kad to znate, blago vama ako to i činite!” (Ivan 13,17) Riječi nemaju vrijednosti ukoliko nisu praćene odgovaraju ćim djelima. To je pouka koju možemo izvući iz usporedbe o dva sina.
273 Ovu usporedbu Krist je ispričao tijekom svojeg posljednjeg posjeta Jeruzalemu, neposredno prije svoje smrti. Tada je istjerao iz Hrama kupce i trgovce. Njegov glas djelovao je na njihovo srce božanskom silom. Zaprepašteni i zaplaše- ni, poslušali su Njegovu zapovijed bez izgovaranja ili otpo ra.
Kad se njihov strah malo stišao, svećenici i starješine vratili su se u Hram i našli Isusa kako liječi bolesne i umiruće. Čuli su se radosni glasovi i pjesme hvale. U samom Hramu djeca kojoj je Isus vratio zdravlje mahala su palminim gra nama i pjevala: “Hosana Sinu Davidovu!” I glasovi najmla đih upućivali su hvale moćnom Liječniku. Ipak, sve to nije bilo dovoljno svećenicima i starješinama da svladaju svoje predrasude i svoju zavist.
Sljedećeg dana, dok je Isus govorio u Hramu, “pristupiše mu glavari svećenički i starješine narodne pa ga upitaše: ‘Kakvom vlasti to činiš? Tko ti je dao tu vlast?’”
Svećenici i starješine imali su neoborive dokaze o Kri stovoj sili. Prilikom čišćenja Hrama na Njegovom licu je bli stao nebeski autoritet. Oni se nisu mogli oduprijeti sili kojom je govorio. Već je svojim divnim djelima liječenja odgovo rio na njihovo pitanje. Pružio im je neoborive dokaze o svojem autoritetu. Ali to nisu bili dokazi koje su oni htjeli. Sveće nici i starješine žarko su željeli da Isus sebe objavi kao Me siju da bi mogli zloupotrijebiti Njegove riječi i podići narod protiv Njega. Željeli su potkopati Njegov utjecaj i ubiti Ga.
Isus je znao da oni neće povjerovati ako im posvjedoči da je Krist, jer još ne mogu u Njemu prepoznati Boga ni u Njegovim djelima vidjeti dokaze Njegovog božanskog karak tera. Zato je na njihovo pitanje odgovorio drugačije nego što su se nadali i tako teret osude prebacio na njih.
Kazao je: “I ja ću vas nešto upitati. Ako mi odgovorite, 274 kazat ću vam kakvom vlasti ovo činim. Odakle je bilo Iva novo krštenje? S neba ili od ljudi?”
Svećenici i starješine ostali su zbunjeni. “Oni počeše u sebi umovati: ‘Ako reknemo: s neba, reći će nam: Zašto mu onda niste vjerovali? Reknemo li: od ljudi, moramo se bojati naroda, jer svi Ivana drže za proroka.’ Stoga odgovoriše Isusu: ‘Ne znamo.’ Tada im reče: ‘Ni ja vama neću kazati kakvom vlašću ovo činim.’”
“Ne znamo.” Ovaj odgovor bio je laž. Svećenici su shvatili da su se našli u nezgodnom položaju, pa su pribjegli laži da bi sačuvali obraz. Ivan Krstitelj je došao da posvjedoči za Onoga u čiji su autoritet posumnjali. On Ga je uzdigao govoreći: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) On Ga je krstio, i nakon krštenja, dok se Krist molio, otvorilo se nebo, Božji Duh u obliku goluba spustio se na Njega, a s neba se začuo glas kako govori: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!” (Matej 3,17)
Imajući na umu kako je Ivan navodio proročanstva o Me siji, sjećajući se prizora prilikom Isusovog krštenja, sveće nici i starješine nisu se usudili reći da Ivanovo krštenje nije s Neba. Ukoliko priznaju da je Ivan prorok, kao sto su uost alom i vjerovali, kako da odbiju njegovo svjedočenje da je Isus iz Nazareta Božji Sin? A nisu smjeli reći ni da je Ivano vo krštenje od ljudi, plašeći se naroda koji je vjerovao da je Ivan prorok. Zato su i izjavili: “Ne znamo.”
275 I tada im je Krist ispričao usporedbu o ocu i o njegova dva sina. Kad je otac prišao prvom sinu i rekao: “Sinko, hajde i radi danas u vinogradu!” ovaj je odgovorio: “Idem, gospo daru!” — ali nije otišao.
Otac je prišao i drugom sinu s istim nalogom: “Sine, idi i radi danas u vinogradu!” Sin je smjesta odgovorio: “Ne ću!” Odbio je poslušati i predao se lošem životu i društvu. Ipak, poslije se pokajao i poslušao poziv.
276 U ovoj usporedbi otac prikazuje Boga, a vinograd Crkvu. Dva sina prikazuju dvije vrste ljudi. Sin koji je odbio nalog govoreći: “Neću!” prikazuje one koji žive u otvorenom prijestupu, koji se ne izdaju za pobožne vjernike, već otvo reno odbijaju prihvatiti jaram ograničenja i poslušnosti koji zahtijeva Božji zakon. Ali mnogi od njih su se poslije poka jali i prihvatili Božji poziv. Kad im je preko poruke Ivana Krstitelja bilo objavljeno Evanđelje: “Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko!” oni su se pokajali i priznali svoje gri jehe (Matej 3,2).
Preko sina koji je rekao: “Idem, gospodaru!” i nije oti šao, prikazan je karakter farizeja. Slično tome sinu, židov ski glavari nisu bili spremni za obraćenje i bili su dovoljni sami sebi. Vjerski život židovskog naroda tako je postao sa mo privid. Kad je na Sinaju bio proglašen zakon, cijeli se narod obvezao na poslušnost. Svi su rekli: “Idem, gospodaru”, ali nisu otišli. Kad je Krist osobno došao da istakne načela zakona, odbili su Ga. Krist je židovskim glavarima svojeg vremena dao obilje dokaza o svojem autoritetu i božanskoj snazi, ali, iako osvjedočeni, oni nisu htjeli prihvatiti doka ze. Krist im je pokazao da uporno odbijaju vjerovati samo zato što nemaju duha koji navodi na poslušnost. Rekao im je: “Ukidoste zapovijed Božju zbog svoje predaje… Uzalud misli da me štuje dok naučava kao moju nauku zapovijedi ljudske.” (Matej 15,6.9)
Među Kristovim slušateljima bilo je književnika i fari zeja, svećenika i glavara, pa im je Isus, pošto je ispričao usporedbu o dva sina, postavio pitanje: “Koji je od dvojice izvršio očevu volju?” Zaboravljajući na sebe, farizeji su odgovorili: “Posljednji.” To su učinili ne shvaćajući da tako izriču presudu samima sebi. I tada se s Isusovih usana čula optužba: “Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pred vama 277 su na putu u kraljevstvo nebesko. Dođe, naime, Ivan k vama putem pravednosti: vi mu ne vjerovaste, a vjerovahu mu carinici i bludnice. A vi, videći to, niste se poslije pokajali, tako da bi mu vjerovali.”
Ivan Krstitelj je propovijedao istinu i njegovim pro povijedanjem grešnici su se osvjedočili i obratili. Oni su bili dostojniji da uđu u nebesko kraljevstvo od onih koji su, uvje reni u svoju pravednost, odbacili svečanu opomenu. Cari nici i bludnice bili su u neznanju, dok su ovi učeni ljudi znali put istine. Ipak su odbili krenuti putem koji vodi u Božji raj. Istina koja im je mogla biti miris života na život, postala im je miris smrti na smrt. Javni grešnici koji su pre zirali sebe prihvatili su krštenje Ivanovom rukom; ali ovi učitelji su bili licemjeri. Njihova tvrdokorna srca postala su im prepreka da prihvate istinu. Oduprli su se uvjeravanji ma Božjega Duha. Odbili su poslušnost Božjim zapovijedi ma.
Krist im nije rekao: Vi ne možete ući u nebesko kra ljevstvo! — već im je pokazao da su sami sebi postavili pre preku da uđu. Vrata su ovim židovskim glavarima i dalje bila otvorena; poziv je i dalje odjekivao. Krist je čeznuo da Mu 278 dopuste da ih osvjedoči i obrati.
“Ovako kaži domu Jakovljevu… Budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode — ta moj je sav svijet! — vi ćete mi biti kraljevstvo sveće nika, narod svet.’” (Izlazak 19,3-6)
Svećenici i starješine u Izraelu provodili su svoj život u vjerskim obredima koje su smatrali previše svetima da bi se mogli povezivati sa svjetovnim poslovima. Zato se misli lo da je njihov život potpuno posvećen religiji. Međutim, oni su svoje obrede obavljali pred očima ljudi samo zato da bi ih svijet smatrao pobožnima i vjernima. Iako su govorili da slušaju Boga, zapravo su Mu odbijali poslušnost. Nisu pri mjenjivali istinu koju su tvrdili da zastupaju.
Krist je Ivana Krstitelja proglasio jednim od najvećih proroka i dokazao svojim slušateljima da imaju dovoljno razloga vjerovati da je on doista Božji vjesnik. Riječi ovog proroka iz pustinje uistinu su bile snažne. On je svoju vijest iznosio neustrašivo, korio je grijehe svećenika i starješina i tražio od njih da čine djela dostojna nebeskog kraljevstva. Isticao je da pokazuju grešno nepoštovanje vlasti svojeg nebeskog Oca jer odbijaju obaviti djelo koje im je On odre dio. Nije činio nikakve kompromise s grijehom i tako je mnoge naveo da odbace svoje bezakonje.
Da je vjera koju su ispovijedali ovi židovski glavari bila iskrena, oni bi povjerovali Ivanovom svjedočenju i prihva tili Isusa kao Mesiju. Ali oni nisu pokazali rodove pokajanja i rodove pravednosti. Zato se i događalo da su upravo oni koje su prezirali pred njima na putu u Božje kraljevstvo.
Sin koji je u usporedbi rekao: “Idem, gospodaru”, pred stavio se kao vjeran i poslušan; ali je vrijeme pokazalo da njegov iskaz nije bio vjerodostojan. On uopće nije gajio ne ku iskrenu ljubav prema svojem ocu. Isto tako su se i fari zeji hvalili svojom svetošću, ali kad su bili izloženi kušnji, našli su se laki. Kad im je to bilo u interesu, zahtjeve Zako na shvaćali su vrlo strogo; ali kad se i od njih samih zahti jevala poslušnost, tada su lukavo sročenim izgovorima sla bili Božje propise. Krist je izjavio o njima: “Vršite i držite 279 sve što vam reknu, ali se ne ravnajte prema njihovim djelima, jer govore, a ne vrše!” (Matej 23,3) Nisu gajili istinsku ljubav ni prema Bogu ni prema ljudima. Bog ih je pozvao da su rađuju s Njime u donošenju blagoslova svijetu; ali, iako su na riječima prihvatili poziv, na djelu su pokazali da odbija ju poslušnost. Uzdali su se u sebe i bili ponosni na svoju dobrotu, a zapravo su prkosili Božjim zapovijedima. Odbili su obaviti posao koji im je Bog dodijelio i upravo se zbog njihovih prijestupa Gospodin spremao raskinuti s tim ne poslušnim narodom.
Takozvana pravednost, utemeljena na djelima, zapravo i nije pravednost, i oni koji se uzdaju u svoju dobrotu, mo rat će snositi posljedice te svoje kobne zablude. Danas mnogi tvrde da drže Božje zapovijedi iako im srce nije prepuno božanske ljubavi, niti se ona iz njih izlijeva na druge. Krist ih poziva da se sjedine s Njim u Njegovom djelu spašavanja svijeta, ali se oni zadovoljavaju riječima: “Idem, gospodaru.” I, naravno, ne idu! Oni ne surađuju s onima koji rade u Go spodnjoj službi. Oni su zaludni sluge. Slično nevjernom si nu, daju Bogu lažna obećanja. Kad su pristupajući Crkvi po ložili svečani zavjet, obvezali su se da će prihvatiti i slušati Božju riječ, da će sebe posvetiti Gospodnjoj službi, ali to ne čine. Na riječima tvrde da su sinovi Božji, ali životom i karakterom odbacuju taj odnos. Svoju volju ne pokoravaju Božjoj volji i tako žive u laži.
Svoje obećanje o poslušnosti prividno ispunjavaju kada to ne zahtijeva nikakvu žrtvu; ali kad se traži samoodrica- nje i požrtvovnost, kad vide da treba uzdignuti križ, tada se povlače. I tako se svijest o dužnosti polako gubi i svjesno prestupanje Božjih zapovijedi prelazi u naviku. Ušima još, možda, slušaju Božju riječ, ali nemaju više duhovne sposob nosti da je shvate. Njihovo je srce otvrdnulo, savjest otupjela.
Nemojte misliti da nešto činite za Krista zato što ne po- 280 kazujete odlučno neprijateljstvo prema Njemu. Tako samo varamo svoju dušu. Ako Bogu uskraćujemo ono što nam je dao da koristimo u Njegovoj službi, bez obzira na to radi li se o vremenu, sredstvima ili o bilo kojem drugom povjere nom daru, mi zapravo radimo protiv Njega.
Sotona koristi najmanju pospanu ravnodušnost takozva nih kršćana da ojača svoje snage i pridobije duše za sebe. Mnogi koji misle da su na Kristovoj strani iako ne čine ni šta za Njega, omogućuju neprijatelju da prije njih zauzme zemlju i tako stekne prednost. Svojom nespremnošću da marljivo rade za svojeg Učitelja, svojim neobavljanjem po vjerenih dužnosti i neupućivanjem opomena, oni dopuštaju Sotoni da zadobije vlast nad dušama koje su mogle biti zadobivene za Krista.
Sve dok budemo nemarni i lijeni, nećemo biti spašeni. Ne postoji istinski obraćena osoba koja živi beskorisnim načinom života, životom bez snage. Nitko od nas ne može tražiti da ga netko drugi odnese na Nebo. Za lijenčine tamo nema mjesta. Ukoliko se ne budemo iskreno trudili ući u nebesko kraljevstvo, ukoliko ne uložimo ozbiljan napor da naučimo njegove zakone, nećemo se osposobiti za život u njemu. Oni koji odbijaju surađivati s Bogom na Zemlji, ne bi s Njime surađivali ni na Nebu. Zato ne bi bilo preporuč ljivo primiti ih na Nebo.
Ima mnogo vise nade za carinike i gresnike nego za one koji znaju Božju riječ, a odbijaju je poslušati. Onoga koji sebe vidi kao grešnika čije grijehe ništa ne može sakriti, koji je svjestan pokvarenosti svoje duše, tijela i duha pred Bogom, obuzima strah da će za svu vječnost biti izdvojen iz nebes kog kraljevstva. On uviđa da je duhovno bolestan i zato tra ži iscjeljenje od velikog Liječnika koji je rekao: “A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van.” (Ivan 6,37) Takve duše Bog može upotrijebiti kao radnike u svojem vinogradu.
Sina koji je privremeno odbio poslušati zapovijed svo jeg oca Krist nije osudio, ali ga nije ni pohvalio. Oni koji 281 poput ovoga sina odbijaju poslušnost, ne zaslužuju pohvalu za svoj postupak. Njihova iskrenost i otvorenost ne može se smatrati vrlinom. Ukoliko je iskrenost posvećena istinom i svetošću, ona ljude osposobljava da smjelo svjedoče za Kri sta, ali kad se njome posluže grešnici, takva iskrenost po staje uvredljiva i drska, vrlo slična bogohuljenju. Činjenica da netko nije licemjer ne čini ga ništa manjim grešnikom. Kad poziv Svetoga Duha odjekne u našem srcu, naša jedina sigurnost jest da se odazovemo bez odgađanja. Kad se začuje poziv: “Pođi i radi danas u vinogradu mojemu!” — nemojte ga odbiti. “Danas, kad čujete glas njegov, ne otvrdnite srca svoja!” (Hebrejima 4,7) Nije preporučljivo odgađati posluš nost. Možda vam poziv više nikada neće biti upućen.
Neka se nitko ne vara da se grijesi kojima smo se neko vrijeme odavali mogu vrlo lako, skoro usputno odbaciti. Nije tako! Svaki omiljeni grijeh oslabljuje karakter i jača naviku, a rezultat toga je tjelesna, umna i moralna pokvarenost. Vi se možete pokajati zbog zla koje ste učinili, možete svoje stope usmjeriti pravim putem, ali uobličenost vašeg uma i vaša bliskost sa zlom otežat će vam da sagledate razliku iz među dobra i zla. Preko već učvršćene zle navike Sotona će vas stalno iznova napadati.
Preko zapovijedi: “Hajde i radi danas u vinogradu!” stavlja se na kušnju iskrenost svake duše. Hoće li biti i djela, a ne samo riječi? Hoće li pozvani staviti sve svoje znanje u služ bu Vlasnika vinograda, hoće li raditi za Njega vjerno i ne sebično?
Apostol Petar nas upoznaje s planom kojega se mora mo držati. On kaže: “Milost vam i mir u obilju po pravoj spoznaji Boga i našega Gospodina Isusa! Njegova božanska snaga obdarila nas je svime što je potrebno za život i pobožnost, pravom spoznajom onoga koji nas je pozvao vlastitom slavom i moći. Tim nas je obdario skupocjenim i najvećim obećanim dobrima, da po njima, umaknuvši pokvarenosti 282 koja je zbog opake požude u svijetu, postanete dionici bo žanske naravi.”
“Zbog toga uložite svu revnost da sa svojom vjerom spo jite poštenje, s poštenjem znanje, sa znanjem uzdržljivost, s uzdržljivošću postojanost, s postojanošću pobožnost, s po- božnošću bratsku ljubav, s bratskom ljubavi ljubav uopće!” (2. Petrova 1,2-7)
Ukoliko budete vjerno obrađivali vinograd svoje duše, Bog će vas učiniti svojim suradnicima i vi ćete morati oba viti djelo ne samo za sebe, već i za druge. Prikazujući Crkvu kao vinograd, Krist ne govori da moramo ograničiti svoju ljubav ili svoje napore samo na one koji pripadaju našim redovima. Gospodnji vinograd se mora proširiti. Bog želi da se on proširi na sve dijelove svijeta. Čim primimo upute od Boga i Njegovu milost, dužni smo i drugima prenijeti znanje kako treba njegovati dragocjene biljke. Na taj način možemo širiti Gospodnji vinograd. Bog želi vidjeti dokaze naše vjere, ljubavi i strpljivosti. On se želi uvjeriti da smo iskoristili sve svoje duhovne prednosti da bismo postali spo sobni radnici u Njegovom vinogradu na Zemlji, i da bismo tako mogli ući u Božji raj, u onaj edenski dom iz kojega su Adam i Eva bili isključeni zbog prijestupa.
Bog se prema svojem narodu odnosi kao Otac i kao Otac polaže pravo na našu odanu službu. Razmotrite Kristov ži vot! Stojeći na čelu čovječanstva, služeći svojem Ocu, On je uzor onoga što svaki sin treba i može biti. Poslušnost koju je Krist pokazao Ocu zahtijeva se danas od svakog ljudskog bića. On je svojem Ocu služio iz ljubavi, dragovoljno i veselo.
On je sam izjavio: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalam 40,9) Krist n ijednu žrtvu nije smatrao prevelikom i nijedan napor pre teškim da bi obavio djelo radi kojega je došao. U dvanaes- 283 toj godini života rekao je: “Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?” (Luka 2,49) On je čuo poziv i prihvatio se posla. Izjavio je: “Moja se hrana sastoji u tom da vršim volju onoga koji me poslao i dovršim njegovo djelo.” (Ivan 4,34)
I mi trebamo na taj način služiti Bogu. Njemu služi je dino onaj koji dostigne najviša mjerila poslušnosti. Svi koji žele postati Božji sinovi i kćeri moraju se dokazati kao su radnici Boga, Krista i nebeskih anđela. To je ispit koji mora proći svaka duša. O onima koji Mu vjerno služe, Gospodin kaže: “Moji će biti, moja stečevina… u Dan koji spremam bit ću im milostiv kao što je milostiv otac sinu koji mu slu ži.” (Malahija 3,17)
Prilikom ostvarivanja namjera svoje Promisli, Bog želi okušati ljude, pružiti im priliku da razviju svoj karakter. Na taj način želi ustanoviti jesu li poslušni ili neposlušni Nje govim naredbama. Dobrim djelima ne možemo kupiti Bož ju ljubav, djelima samo dokazujemo da je već uživamo. Ukoliko svoju volju pokorimo Bogu, nećemo ni pokušavati djelima zaraditi Božju ljubav. Duša Njegovu ljubav prihvaća kao Njegov bezuvjetni dar i iz ljubavi prema Njemu mi radosno izvrša vamo Njegove zapovijedi.
Danas u svijetu postoje samo dvije vrste ljudi i samo će dvije vrste biti priznate na sudu — bit ćemo podijeljeni na one koji krše Božji zakon i na one koji ga izvršuju. Krist nam je objavio mjerilo kojim možemo pokazati jesmo li vjerni ili nevjerni Bogu. Rekao je: “Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi… Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me lju bi. A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objaviti mu samog sebe… Tko mene ne ljubi, ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja, već od Oca koji me posla.” “Ostat ćete u mojoj ljubavi ako budete vršili moje zapovijedi, kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svog te osta jem u njegovoj ljubavi.” (Ivan 14,15-24; 15,10)