“Stecite sebi prijatelje lažnim bogatstvom”

Ovo se poglavlje temelji na Luki 16,1-9.

366 Krist je došao u vrijeme kad je u ljudima prevladavao izrazito svjetovni duh. Oni su prolazno cijenili više od neprolaznoga, poslove sadašnjosti više od zahtjeva budućnosti. Prividno su proglašavali stvarnim, a stvarno prividnim. Nisu uspijevali vjerom sagledati ljepote nevidljivog svijeta. Sotona im je čari ovog života prikazivao u najprimamljivijem svjetlu tako da je zaokupio njihove misli i naveo ih da popuste njegovim kušnjama.
Krist je došao promijeniti to teško stanje. On je želio razbiti čaroliju kojom su ljudi bili zaslijepljeni i zavedeni. U svojim poukama trudio se da dovede u sklad zahtjeve Neba i Zemlje, da misli ljudi usmjeri od sadašnjosti prema budućnosti. Tražio je od njih da se odvrate od trčanja za prolaznim blagom i da se osiguraju za vječnost.
367 Ovako je započeo svoje izlaganje: “Bio neki bogataš i imao upravitelja koga mu optužiše da mu rasipa imanje.” Bogataš je cijelo svoje imanje povjerio svojem sluzi; međutim, sluga je bio nevjeran i gospodar je shvatio da ga neprestano potkrada. Odlučio je da ga više neće zadržati u svojoj službi i zatražio da se svi računi provjere. Rekao je: “Što to čujem o tebi? Daj račun o svom upravljanju! Ne možeš više biti upravitelj!”
Vidjevši da će biti otpušten, sluga je shvatio da na raspolaganju ima tri mogućnosti. Morat će raditi, prositi ili gladovati. I onda je rekao samome sebi: “‘Što da učinim, jer mi gospodar oduzima upravu? Da kopam? Ne mogu! Da pro- sjačim? Stidim se! Već znam sto ću učiniti, da me ljudi prime u svoje kuće kad budem zbačen s uprave.’ Tada dozva redom dužnike svoga gospodara te prvoga zapita: ‘Koliko si dužan mome gospodaru?’ Odgovori: ‘Sto bata ulja.’ Reče mu: ‘Uzmi svoju knjižicu, sjedni i odmah napisi: pedeset.’ Zatim upita drugoga: ‘A ti, koliko si dužan?’ Ovaj odgovori: ‘Sto korova pšenice.’ Rekne mu: ‘Uzmi svoju bilježnicu i napiši: osamdeset!’”
Tako je ovaj nevjerni sluga učinio da i drugi sudjeluju u njegovom nepoštenju. On je zakinuo svojega gospodara u korist njegovih dužnika i oni su se, prihvativši njegovu ponudu, obvezali da ga kao prijatelja prime u svoju kuću.
“I gospodar pohvali nepravednog upravitelja jer je mudro postupio.” Svjetovni čovjek pohvalio je oštroumnost čovjeka koji ga je zakinuo. Međutim, pohvala bogataša nije bila i Božja pohvala.
Krist nije pohvalio nevjernog upravitelja, ali se poslužio dobro poznatim slučajem da naglasi pouku koju je želio uputiti. Rekao je: “Stecite sebi prijatelja lažnim bogatstvom, da vas prime u svoje vječne stanove kad ga vama nestane.”
Farizeji su ukoravali Spasitelja što se druži s carinicima 368 i grešnicima. Međutim, to nije umanjilo Njegovu zainteresiranost za njih ni Njegove napore oko njih. On je vidio da ih njihov svakidašnji rad dovodi u kušnju, da su okruženi poticajima da čine zlo. Vrlo lako se mogao učiniti prvi pogrešan korak, a onda se brzo moglo upasti u još veće nepo- štenje i sve teže prijestupe. Krist ih je na svaki način pokušavao pridobiti da postave sebi uzvišenije ciljeve i da prihvate plemenitija načela. Tu namjeru je imao pred očima i dok je pričao usporedbu o nevjernom upravitelju. Među carinicima se dogodio slučaj sličan onome u usporedbi i oni su u Kristovom opisu prepoznali svoje uobičajeno ponašanje. Krist je privukao njihovu pozornost, i iz opisa svojih nepoštenih postupaka mnogi od njih izvukli su duboku duhovnu pouku.
Međutim, sama usporedba bila je ispričana neposredno učenicima. Njima je prvo bio podijeljen kvasac istine da bi ga oni poslije prenijeli drugima. Mnoge Kristove pouke učenici isprva nisu razumijevali i često je izgledalo da su ih skoro zaboravili. Međutim, pod utjecajem Svetoga Duha one su im se poslije vraćale u sjećanje s jasnim značenjem i oni 369 su ih živo prenosili novoobraćenim Kristovim sljedbenicima koji su pristupali Crkvi.
Spasitelj se obraćao i farizejima. Nije gubio nadu da će i na njih utjecati snaga Njegovih riječi. Mnogi od njih bili su duboko osvjedočeni, i kad su poslije slušali riječi istine, izgovorene po nalogu Svetoga Duha, postali su Kristovi učenici.
Farizeji su pokušavali potkopati Kristov ugled optužujući Ga da se druži s carinicima i grešnicima. Sada on sličan ukor upućuje svojim tužiteljima. Slučaj za koji se znalo da se dogodio među carinicima On iznosi pred farizeje kao sliku njihovog ponašanja i kao jedini način da oni sami isprave svoje pogreške.
Nevjernom upravitelju bila su povjerena dobra njegovog gospodara kako bi drugi od njih imali blagoslova; ali on ih je upotrebljavao za sebe. Tako je bilo i s Izraelom. Bog je izabrao sinove Abrahamove. Uzdignutom desnicom izbavio ih je iz egipatskog ropstva. Učinio ih je čuvarima svete istine da bi poslužili na blagoslov svijetu. Njima je povjerio i živu riječ da bi svjetlo istine mogli prenositi drugima. Međutim, Njegovi upravitelji su te darove upotrijebili da obogate i uzdignu sebe.
Duboko uvjereni u svoju navodnu vrijednost i pravednost, farizeji su zloupotrijebili dobra kojima ih je Bog obdario da posluže Njemu na slavu.

“Umnoži l’ se blago, nek vam srce za nj ne prione.” (Psalam 62,11) “Hoćeš li baciti oči svoje na ono čega brzo nestaje? Jer načini sebi krila i kao orao odleti u nebo.” (Izreke 23,5 DK) “Koji se u blago svoje uzdaju i silnim se hvale bogatstvom. Ta nitko sebe ne može otkupit ni za se dati Bogu otkupninu.” (Psalam 49,7.8)

Sluga u usporedbi nije se pobrinuo za budućnost. Imajući na umu jedino sadašnjost, dobra koja su mu bila povjerena na blagoslov drugima upotrebljavao je za sebe. Kad mu je služba upravitelja bila oduzeta, ništa mu više nije ostalo. Međutim, dobra njegovog gospodara još su bila u njegovim rukama, pa se odlučio njima poslužiti da bi osigurao svoje bu- 3 70 duće potrebe. Da bi to postigao, morao je primijeniti novi plan. Umjesto da prikuplja za sebe, morao je dijeliti drugima. Tako je želio pridobiti prijatelje koji će ga prihvatiti kad bude otpušten. To se dogodilo i farizejima. Njima je služba upravitelja uskoro trebala biti oduzeta i oni su se morali pobrinuti za budućnost. Sebi su mogli pomoći jedino ako se brinu za dobro drugih. Jedino dijeleći Božje darove u sadašnjem životu, mogli su se osigurati za vječnost.
Pošto je ispričao ovu usporedbu, Krist je rekao: “Jer sinovi su ovoga svijeta mudriji od sinova svjetla u držanju prema svojoj vrsti.” To znači da svjetovno mudri ljudi pokazuju više mudrosti i ozbiljnosti u služenju sebi nego takozvana Božja djeca u služenju Bogu. Tako je bilo u Kristove dane. Tako je i danas. Pogledajte život mnogih koji sebe nazivaju kršćanima! Gospodin im je darovao sposobnosti, snagu i utjecaj; povjerio im je novac da mogu s Njim surađivati u velikom djelu otkupljenja. Sve Njegove darove morali su upotrebljavati na blagoslov čovječanstvu, na ublažavanje patnji siromašnih i bijednih. I mi trebamo hraniti gladne, odijevati ne- odjevene, brinuti se o udovicama i siročadi, služiti razoča- ranima i potlačenima. Bog nikad nije želio da se bijeda toliko proširi po svijetu. On nikad nije želio da jedan čovjek obiluje životnim zadovoljstvima, dok djeca drugoga plaču za kruhom. Sredstva koja nadmašuju njegove uobičajene životne potrebe povjerena su čovjeku da čini dobro, da donosi blagoslov čovječanstvu. Gospodin kaže: “Prodajte svoje imanje i to dajte kao milostinju!” (Luka 12,33) Kršćani trebaju biti spremni da “iskazuju dobročinstva, da budu bogati djelima ljubavi, da budu darežljivi i podatni” (1. Timoteju 6,18). “Kad priređuješ gozbu, pozivaj siromahe, sakate, hrome i slijepe!” (Luka 14,13) “Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarme- ne, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola…” (Izaija 58,6.7) “Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!” (Marko 16,15) — to su Gospodnje zapovijedi. Obavlja li veliko mnoštvo takozvanih kršćana ovo djelo? – 371
Nažalost, koliki za sebe upotrebljavaju Božje darove! Koliki dodaju kuću kući i zemlju zemlji! Koliki troše svoj novac na užitke, na zadovoljavanje apetita, na raskošne kuće, namještaj i odjeću! I to dok su njihovi bližnji prepušteni bijedi, zločinu, bolesti i smrti. Tisuće propadaju bez ijednog suosjećajnog pogleda, jedne riječi ili djela sažaljenja!
Ljudi su krivi što zakidaju Boga. Svojim sebičnim služenjem sredstvima uskraćuju Gospodinu slavu koja bi Mu pripadala kad bi se ublažavale patnje čovječanstva i spašavale duše. Umjesto toga, oni rasipaju sredstva koja im je On 372 povjerio. Zato Gospodin kaže: “Doći ću k vama na sud i bit ću spreman svjedok… protiv onih koji zakidaju plaću radniku, udovici i siroti, protiv onih koji gaze pravo stranaca i mene se ne boje.” “Smije li čovjek prikraćivati Boga? A vi mene prikraćujete. I pitate: ‘U čemu te prikratismo?’ U desetini i u prinosu. Udareni ste prokletstvom jer me prikraćujete vi, sav narod!” (Malahija 3,5.8.9) “Pazite sad, bogataši! … Vaše bogatstvo istrunu a vaše haljine izgrizoše moljci. Vaše zlato i srebro uhvati rđa; njihova će rđa biti svjedočanstvo protiv vas… Još ste u posljednje vrijeme skupljali blago! Evo viče plaća žetelaca vaših njiva koju ste im uskratili, i vika tih žetelaca došla je u uši Gospodinu nad vojskama.” (Jakov 5,1-5)
Od svakoga će se tražiti da položi račun za povjerene darove. U dan posljednjeg suda bogatstva koja su ljudi nagomilali neće im ništa vrijediti. Tada neće imati ničega što bi mogli nazvati svojim.
Oni koji cijeli život provode prikupljajući svjetovna blaga pokazuju manje mudrosti i manje razboritosti, ali i manje brige za svoje vječno blagostanje od nepravednog upravitelja koji se pobrinuo za svoje zemaljsko dobro. Ta takozvana djeca svjetla daleko su nemudrija od djece ovoga svijeta u ovom naraštaju. Na njih se odnose riječi koje je izrekao prorok gledajući u viđenju veliki dan suda: “U onaj dan: bacit će svaki svoje srebro i zlatne kumire koje sebi načini da im se klanja, kad uteče u šupljine pećina i u raspukline stijena
pred užasom Jahvinim, pred sjajem veličanstva njegova, kad ustane da potrese zemlju.” (Izaija 2,20.21)
“Stecite sebi prijatelja lažnim bogatstvom, da vas prime 373 u svoje vječne stanove kad ga vama nestane”, rekao je Krist. Bog, Krist i anđeli zajednički služe potrebama ožalošćenih, napaćenih i grešnih. Predajte sebe Bogu i Njegovom djelu, upotrijebite Njegove darove u tu svrhu i vi ćete postati suradnici nebeskih bića. Vaše srce kucat će zajedno s njihovim. Vi ćete im postati slični po karakteru. Za vas ti stanovnici nebeskih stanova neće više biti stranci. Kad sve što je na Zemlji prođe, stražari na vratima Neba izrazit će vam dobrodošlicu.
Sredstva upotrijebljena na blagoslov drugima donijet će dobitak. Pravilno iskorišteno bogatstvo učinit će veliko dobro. Duše će biti zadobivene za Krista. Onaj tko bude slijedio Kristov plan života, vidjet će u nebeskim stanovima one za koje je radio i za koje se žrtvovao na Zemlji. Otkupljeni će se sa zahvalnošću sjećati onih koji su poslužili kao oruđe njihovog spasenja. Nebo će izgledati divno onima koji su bili vjerni u radu na spašavanju duša.
Pouka ove usporedbe namijenjena je svima. Svatko će biti odgovoran za darove milosti koje je primio preko Krista. Život je previše važan da bismo se prepustili prolaznim i zemaljskim pitanjima. Gospodin traži od nas da drugima prenesemo ono što smo od Vječnoga i Nevidljivoga sami saznali.
Svake godine milijuni i milijuni ljudskih bića umiru neo- pomenuti i nespašeni. Svakog trenutka u našem nestalnom životu pružaju nam se prilike da dopremo do duša i spasimo ih. Te prilike neprestano se pojavljuju i nestaju. Bog želi da ih iskoristimo na najbolji mogući način. Dani, tjedni i mjeseci prolaze; i mi stalno imamo na raspolaganju dan, tjedan, mjesec manje da obavimo svoj posao. Još svega nekoliko godina u najboljem slučaju, i odjeknut će glas kojemu ćemo 374 se morati odazvati: “Daj račun o svom upravljanju!”
Krist poziva svakog pojedinca da razmisli. Načinite pošten obračun. Stavite na jednu stranu Isusa, što znači vječno blago, život, istinu, Nebo i Kristovu radost nad spašenim dušama; a na drugu stranu stavite sve privlačnosti koje vam svijet može ponuditi. Na jednu stranu stavite gubitak svoje
duše i duša onih kojima ste mogli poslužiti kao oruđe spasenja; a na drugu, svoj i njihov život koji će trajati vječno — kao Božji život. Usporedite prolazno i vječno! I dok se time budete bavili, Krist će kazati: “Što, dakle, koristi čovjeku ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život?” (Marko 8,36)
Bog želi da umjesto zemaljskoga i prolaznoga izaberemo nebesko i vječno. On nam pruža mogućnost da svoje blago uložimo u Nebo. On će poduprijeti naše najuzviše- nije ciljeve, osigurati naše izabrano blago. On sam izjavljuje: “Učinit ću da će čovjek više vrijediti nego zlato čisto, više nego zlato ofirsko!” (Izaija 13,12 — DK) Kad nestane bogatstva koje moljac jede i hrđa kvari, Kristovi sljedbenici radovat će se nebeskom blagu, bogatstvu koje ne može propasti.
Prijateljstvo Kristovih otkupljenih bolje je od sveg prijateljstva svijeta. Pravo na stanove koje je naš Gospodin otišao pripraviti bolje je od prava na najotmjenije palače svijeta. I Spasiteljeve riječi, upućene Njegovim vjernim slugama: “Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!” (Ma- tej 25,34) bit će bolje od svake riječi zemaljske hvale.
Onima koji su rasuli Njegova dobra, Krist i dalje pruža mogućnost da steknu trajno bogatstvo. On kaže: “Dajite, pa će vam se davati.” “Nabavite sebi torbe što ne stare: nepro- 375 lazno blago na nebesima gdje se kradljivac ne primiče niti moljac grize!” (Luka 6,38; 12,33) “Bogatašima ovoga svijeta… da iskazuju dobročinstva, da budu bogati djelima ljubavi, da budu darežljivi i podatni, da tako sebi zgrću sigurno blago za budućnost kako bi postigli pravi život.” (1. Timoteju 6,17-19)
Neka, dakle, vaša imovina stigne na Nebo prije vas. Stavite svoje blago pokraj Božjeg prijestolja. Osigurajte sebi pravo na beskonačno Kristovo bogatstvo. “Stecite sebi prijatelja lažnim bogatstvom, da vas prime u svoje vječne stanove kad ga vama nestane.”

“Tko je moj bližnji?”

Ovo se poglavlje temelji na Luki 10,25-37.

Pitanje: “Tko je moj bližnji?” izazivalo je među Židovi- 376 ma beskrajne rasprave. Nije bilo nikakvih sumnji sto se tiče neznabožaca i Samarijanaca. Oni su bili stranci i neprijatelji. Ali kako da se postavi granica među pripadnicima njihovog naroda i kako da se razvrstaju različite društvene klase? Koga treba svećenik, rabin ili starješina smatrati svojim bližnjim? Oni su cijeli život provodili obavljajući niz ceremonija da bi se očistili. Dodir s neukim i nemarnim mnoštvom, tako su smatrali, čini čovjeka nečistim i potrebni su mu tegobni napori da bi se ponovo očistio. Zar bi trebalo i te “nečiste” smatrati svojim bližnjima?
Na ovo pitanje Krist je odgovorio usporedbom o milosrdnom Samarijancu. On je pokazao da biti nečiji bližnji ne znači samo biti pripadnik iste Crkve ili vjere. Biti bližnji ne odnosi se ni na rasu, boju kože ili društvenu klasu. Naš bližnji je svaka osoba kojoj je potrebna naša pomoć. Naš bližnji je svaka duša koju je ranio ili povrijedio naš zajednički protivnik. Naš bližnji je svako biće koje pripada Bogu.
Usporedba o milosrdnom Samarijancu ispričana je kao 377 odgovor na pitanje koje je Kristu postavio neki učitelj Zakona. Dok je tako Spasitelj propovijedao, “ustade neki učitelj Zakona te ga zapita, u nakani da ga kuša: ‘Učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni?’” Farizeji su nagovorili učitelja Zakona da postavi ovo pitanje u nadi da će uhvatiti Krista u riječi, pa su napeto iščekivali Njegov odgovor. Međutim, Spasitelj se nije upustio u raspravu. Zahtijevao je da sam učitelj Zakona odgovori. Upitao ga je: “Što stoji pisano u Zakonu? Što tamo čitaš?” Židovi su stalno optuživali Isusa da se olako odnosi prema Zakonu koji je proglašen na Sinaju, međutim, On je pitanje spasenja povezao s držanjem Božjih zapovijedi.
Učitelj Zakona je odgovorio: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom, a svoga bližnjega kao samoga sebe!” Krist ga je pohvalio: “Pravo si odgovorio! To vrši pa ćeš živjeti!”
Učitelj Zakona nije bio zadovoljan mišljenjima i djelima farizeja. On je proučavao Pisma sa željom da shvati njihovo pravo značenje. Iskreno se zanimao za ovo pitanje, pa je ozbiljno upitao: “Što moram činiti da baštinim život vječni?” Odgovarajući na pitanje o zahtjevima Zakona, on je zaobišao cijelo mnoštvo ceremonijalnih ili obrednih propisa. Smatrao ih je nevažnima, pa je istaknuo dva osnovna načela na kojima počiva cijeli Zakon i svi Proroci. Spasitelj je pohvalio njegov odgovor i na taj način stekao odlučujuću prednost pred rabinima. Nisu Ga mogli osuditi što je potvrdio riječi koje je izgovorio priznati tumač Zakona.
Krist je nastavio: “To vrši pa ćeš živjeti!” U svojim propovijedima On je uvijek prikazivao božanski Zakon kao božansku cjelinu tvrdeći da se ne može držati jedan propis, a kršiti drugi, jer isto načelo povezuje sve propise. Čovjekova sudbina odredit će se na temelju njegove poslušnosti cijelom Zakonu.
Krist je znao da nitko ne može vršiti Zakon svojom snagom. On je želio navesti učitelja Zakona da jasnije i mnogo dublje istražuje Zakon kako bi mogao pronaći istinu. Jedino ako prihvatimo Kristove zasluge i Njegovu milost, mi možemo održati Zakon. Vjerovanje u Kristovu službu pomirenja omogućuje grešnom čovjeku da ljubi Boga cijelim srcem i bližnjega svojega kao samoga sebe.- 378
Učitelj Zakona je znao da nije održao ni prve četiri ni drugih šest zapovijedi. On je bio osvjedočen Kristovim prodornim riječima, ali umjesto da prizna svoj grijeh, pokušao se opravdati. Umjesto da prizna istinu, pokušao je pokazati kako se teško mogu vršiti zapovijedi. Nadao se da će tako uspjeti ugušiti glas svojeg osvjedočenja i sebe obraniti u očima naroda. Spasiteljeve riječi pokazale su da je njegovo pitanje bilo nepotrebno budući da je i sam znao odgovor. Ipak je postavio još jedno pitanje: “Tko je onda moj bližnji?” 379
I ponovo se Krist nije dao uvući u raspravu. Odgovorio je na pitanje ispričavši događaj koji je još bio svjež u sjećanju Njegovih slušatelja. Počeo je: “Neki čovjek, silazeći iz Jeruzalema u Jerihon, zapade među razbojnike, koji ga svu- ku i još k tome izrane, ostave napol mrtva pa odu.”
Putujući iz Jeruzalema u Jerihon, putnik mora proći kroz dio Judejske pustinje. Put ga vodi niz divlje, stjenovite tjesnace pune razbojnika, koji su često bili poprište nasilja. Upravo je tu putnik bio napadnut, bilo mu je oduzeto sve što je od vrijednosti imao pri sebi, te je polumrtav ostavljen kraj puta. Dok je tako ležao, prošao je neki svećenik; vidio je čovjeka kako leži ranjen i izudaran valjajući se u svojoj krvi; ali je prošao ne ukazavši mu bilo kakvu pomoć. Jednostavno je otišao dalje prešavši na drugu stranu puta. Onda se pojavio i levit. Radoznao da vidi što se dogodilo, zaustavio se da pogleda ranjenika. Shvatio je što bi trebalo učiniti, ali zadatak mu se učinio neprihvatljiv. Pomislio je kako bi bilo najbolje da nikada nije ni prošao ovim putem i da nikada nije ni vidio ranjenika. Ipak, uvjerio je sebe da slučaj nije u njegovoj nadležnosti pa je i on prešao na drugu stranu puta i otišao dalje.
Ali neki Samarijanac, putujući istim putem, ugleda stradalnika i obavi djelo koje prethodnici nisu htjeli. Nježno i ljubazno, pobrinuo se za ranjenika. “Neki putnik Samarija- nac dođe blizu njega pa kad ga vidje, sažali se. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom i zavi ih. Zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede u gostionicu i preuze za nj brigu. Sutradan 380 izvadi dva denara i dade ih gostioničaru: ‘Brini se za nj — reče mu — pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti.’” I svećenik i levit uzdizali su svoju pobožnost, ali je samo Samarijanac pokazao da je istinski obraćen Bogu. Ni njemu nije bilo ništa lakše nego svećeniku ili levitu da se pobrine za ranjenika, ali je on, svojim duhom i svojim djelima, dokazao da živi u skladu s Božjom voljom.
Iznoseći ovu usporedbu, Krist je načela Zakona predstavio neposredno, snažnim riječima, pokazujući tako svojim slušateljima da ih nisu unijeli u svoj svakidašnji život. Njegove su riječi bile tako određene, tako potkrijepljene dokazima da Njegovi slušatelji nisu imali prilike prepirati se. Ni učitelj Zakona nije se osjetio ponukanim da bilo što kritizira. Nestalo je njegovih predrasuda prema Kristu. Međutim, nije uspio svladati svoje nacionalne predrasude prema Samarijancu u tolikoj mjeri da bi Mu neposredno uputio pohvalu. Kad je Krist upitao: “Koji se, po tvome mišljenju, od te trojice pokazao bližnjim onomu što je zapao među razbojnike?” — on je odgovorio: “Onaj koji mu iskaza milosrđe.”
“‘Idi pa i ti čini tako!’ reče mu Isus.” Pokaži istu takvu nježnu ljubaznost prema ljudima u nevolji. Tako ćeš pružiti dokaz da vršiš cijeli Zakon.
Židove i Samarijance najviše je dijelilo različito shvaćanje vjerskih pitanja; posebno o izgledu pravog bogoslužja. Farizeji nisu imali nijednu dobru riječ za Samarijance, već su ih obasipali najoštrijim kletvama. Netrpeljivost između Židova i Samarijanaca bila je tako jaka da je ženi Samarijanki bilo čudno što Isus od nje traži vode da pije. Upitala ga je: “Kako ti, Židov, možeš iskati od mene, Samarijanke, da se napiješ?” Sam evanđelist dodaje: “Židovi se, naime, ne druže 381 sa Samarijancima.” (Ivan 4,9) Kad su se Židovi toliko napunili krvožedne mržnje protiv Krista da su u Hramu ustali da Ga kamenuju, svoju mržnju nisu znali izraziti težim riječima od ovih: “Ne velimo li pravo da si Samarijanac i da si opsjednut zlim duhom?” (Ivan 8,48) A ipak su svećenik i levit zanemarili djelo koje im je sam Gospodin dao i prepustili omrznutom i prezrenom Samarijancu da posluži jednom od njihovih sunarodnjaka. – 382
Samarijanac je ispunio zapovijed “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” Pokazao je time da je pravedniji od onih koji su ga prezirali. Stavljajući na kocku svoj život, ponašao se prema ranjeniku kao prema svojem bratu. Taj Samarijanac prikazuje Krista. Naš Spasitelj pokazao je prema nama ljubav kojoj se ljudska ljubav nikad ne može ni približiti. Kad smo bili izbijeni i na samrti, On se sažalio nad nama. Nije nas zaobišao, nije prešao na drugu stranu puta, nije nas ostavio da propadnemo bespomoćni i bez nade. Nije ostao u svojem svetom, sretnom domu u kojemu je uživao ljubav svih nebeskih vojski. On je shvatio naše gorke potrebe, preuzeo je naš slučaj, svoj probitak izjednačio je s probici- ma čovječanstva. Umro je da spasi svoje neprijatelje. Molio se za svoje ubojice. Pozivao se na svoj primjer kad je rekao svojim sljedbenicima: “Ovo vam zapovijedam da ljubite jedan drugoga!” “Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga; kao sto sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.” (Ivan 15,17; 13,34)
Svećenik i levit vraćali su se iz Hrama, s bogoslužja koje je uspostavio sam Bog. Sudjelovanje u tim službama bila je velika i uzvišena prednost, pa su svećenik i levit, uživajući takvu čast, pomislili da im dostojanstvo ne dopušta da pomognu nepoznatom patniku pokraj puta. I tako su propustili iskoristiti posebnu priliku koju im je Bog pružio da kao Njegovi predstavnici pomognu bližnjemu.
I danas mnogi čine sličnu pogrešku. Oni svoje dužnosti dijele u dvije različite, potpuno odvojene skupine. Po njima, jednu čine takozvane velike dužnosti koje se moraju obavljati u skladu s Božjim zakonom; a drugu takozvane male dužnosti, na koje se zapovijed “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” navodno ne odnosi. To područje rada po njima je prepušteno osobnim hirovima, u njemu se čovjek može upravljati po svojim sklonostima ili vlastitim pobudama. Pobornici ovog mišljenja kvare na taj način svoj karakter i pogrešno prikazuju Kristovu vjeru.
Ima i takvih koji misle da će umanjiti svoje dostojanstvo ukoliko budu služili napaćenom čovječanstvu. Mnogi ravnodušno i čak prezrivo gledaju na one koji su hram svoje duše pretvorili u ruševine. Drugi odbacuju siromašne iz sasvim drugih pobuda. Takvi vjeruju da rade Kristov posao, da sudjeluju u vrlo plemenitom pothvatu. Misle da obavlja- 383 ju tako veliko djelo da se nemaju vremena zaustaviti i zapaziti potrebe siromašnih i ožalošćenih. Prilikom obavljanja svojeg navodno uzvišenog djela uzimaju sebi čak i pravo da tlače siromašne. Oni ih dovode u teške i mučne okolnosti, uskraćuju im njihova prava ili zanemaruju njihove potrebe smatrajući da je sve to opravdano, jer se na taj način, po njihovom mišljenju, unapređuje Kristovo djelo.
Mnogi će dopustiti da se njihov brat ili susjed bez ičije pomoći bori s teškim okolnostima. Budući da sebe proglašavaju kršćanima, on će biti u kušnji pomisliti da oni svojom hladnom sebičnošću doista predstavljaju Krista. Budući da ovi samozvani Gospodnji sluge ne surađuju s Njim, Božja ljubav, koja bi se preko njih morala izlijevati na druge, u velikoj je mjeri uskraćena njihovim bližnjima. Osim toga, mnogobrojni izrazi hvale i zahvaljivanja iz ljudskih srca i s ljudskih usana ne uspijevaju se uzdići prema Nebu. Bogu je tako uskraćena slava koja pripada Njegovom svetom imenu. Njemu su ukradene i duše za koje je Krist umro, duše koje je On želio dovesti u svoje kraljevstvo da borave u Njegovoj prisutnosti tijekom beskrajnih vjekova vječnosti.
Božanska istina ima malo utjecaja u svijetu, iako bi preko našeg ponašanja mogla utjecati daleko više. Ima mnogo kršćanstva na riječima, ali ono ima malu težinu. Mi možemo tvrditi da slijedimo Krista, možemo govoriti da vjerujemo u svaku istinu Božje riječi; ali to našim bližnjima neće donijeti nikakvog dobra ukoliko naše vjerovanje nije uneseno u naš svakidašnji život. Naše ispovijedanje vjere može biti visoko kao nebo, ali neće spasiti ni nas ni naše bližnje ukoliko nismo kršćani. Pravi primjer donijet će mnogo više blagoslova svijetu od svih naših riječi.- 384
Nikakvo sebično ponašanje ne može poslužiti na korist Kristovom djelu. Njegovo djelo je djelo potlačenih i siromašnih. Srcima Njegovih samozvanih sljedbenika nedostaje nježno Kristovo suosjećanje — nedostaje dublja ljubav prema onima koje je On toliko cijenio da je svoj život položio za njihovo spasenje. Te su duše dragocjenije, beskrajno dragocjenije od bilo koje žrtve koju mi možemo prinijeti Bogu. Mi Bogu ne možemo ugoditi niti dobiti Njegovo odobravanje čak i da svu svoju energiju uložimo u neko naizgled veliko djelo, ako istodobno zanemarimo potrebe siromašnih ili uskratimo strancima njihova prava.
Posvećenje duše djelovanjem Svetoga Duha zapravo je usađivanje Kristove naravi u ljudsku narav. Evanđeoska Kristova vjera je život — živo, aktivno načelo. To je Kristova milost objavljena u karakteru i izražena dobrim djelima. Načela Evanđelja ne mogu se odvojiti od bilo kojeg dijela praktičnog života. Svako područje kršćanskog iskustva i rada mora biti slika Kristovog života.
Ljubav je temelj pobožnosti. Što god tko govorio, nema čiste ljubavi prema Bogu ukoliko nema nesebične ljubavi prema svojem bratu. Međutim, mi nikada nećemo steći toga duha ukoliko se samo budemo trudili voljeti bližnje. Nama je potrebno da se Kristova ljubav useli u naše srce. Kad
se naše ja stopi s Kristom, ljubav će se spontano pojaviti. Savršenost kršćanskog karaktera dostići ćemo kad se u našem srcu bude neprestano javljala želja da pomognemo bližnjima i da im donesemo blagoslov — kad nebesko sunčevo svjetlo ispuni naše srce i pokaže se na našem licu.
Srce u kojemu živi Krist ne može biti lišeno Njegove ljubavi. Ako budemo ljubili Boga zato što je On prvi ljubio nas, mi ćemo voljeti i sve one za koje je Krist umro. Mi se ne možemo povezati s Božanstvom ukoliko se istodobno ne povežemo s čovječanstvom jer se u Onome koji sjedi na prijestolju svemira sjedinilo ljudsko s božanskim. Povezani s Kristom, bit ćemo povezani i sa svojim bližnjima zlatnim 385 karikama lanca ljubavi. Tada će se i sućut i sažaljenje koje je Krist pokazivao pokazati i u našem životu. Mi nećemo čekati da siromašni i unesrećeni dođu k nama. Neće biti potrebno da nas netko preklinje da bismo počeli suosjećati s patnjama drugih. Bit će nam isto tako prirodno da priskočimo u pomoć siromašnima i napaćenima kao što je Kristu bilo prirodno da ide i čini dobro.
“Bog, Stvoritelj svijeta i svega što je u njemu … On je izveo sav ljudski rod od jednoga čovjeka i nastanio ga po svoj površini zemaljskoj… s nakanom da traže Boga, ne bi li ga možda napipali i našli, jer zbilja nije daleko ni od jednog od nas.” (Djela 17,24-27) “Poslije toga se, najedanput, pojavi pred mojim očima veliko mnoštvo, koje nitko nije mogao izbrojiti, iz svakog naroda i plemena, puka i jezika. Stajali su pred prijestoljem i pred Janjetom, obučeni u bijele haljine, s palmama u rukama.” (Otkrivenje 7,9)
Gdje god se pokazuje ljubav i suosjećanje, gdje god se srce trudi da pomogne bližnjima i da ih podigne, tu se otkriva djelovanje Božjega Svetog Duha. U najdubljem poganstvu, ljudi koji nisu imali nikakvog znanja o Božjem pisanom zakonu, koji čak nikad nisu ni čuli za Kristovo ime, bili su ljubazni prema Njegovim slugama, štitili su ih stavljajući na kocku svoj život. Njihova djela pokazuju da je na njih djelovala božanska sila. Sveti Duh je Kristovu milost usadio u srca tih ljudi, pobudio je u njima suosjećanje suprotno njihovoj naravi, suprotno njihovom odgoju. “Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet.” (Ivan 1,9) Ono je rasvijetlilo i njihovu dušu i ono će, ukoliko ga budu slijedili, povesti njihove noge prema Božjem kraljevstvu.
386 Slava Neba podiže pale i tješi ožalošćene. Gdje god Krist bude prebivao u ljudskim srcima, otkrivat će se na isti način. Gdje god se Kristova vjera pokaže na djelu, donosit će blagoslov. Gdje god ona djeluje, pojavljuje se svjetlo.
Bog ne priznaje nikakve razlike po nacionalnosti, rasi ili društvenom sloju. On je Stvoritelj cijelog čovječanstva. Svi su ljudi stvaranjem pripadnici iste obitelji, svi su sjedinjeni otkupljenjem. Krist je došao da sruši svaki zid razdvajanja, da otvori svaki odjel Hrama, da svaka duša dobije slobodan pristup Bogu. Njegova je ljubav tako široka, tako duboka i tako sveobuhvatna da svugdje prodire. Ona izvlači iz kruga Sotoninog utjecaja jadne duše koje su bile zavedene njegovim prijevarama. Ona ih stavlja u blizinu Božjeg prijestolja, prijestolja koje je okruženo dugom obećanja.
U Kristu nema ni Židova ni Grka, roba ni slobodnjaka. Svi su oni sjedinjeni Njegovom dragocjenom krvlju (Gala- ćanima 3,28; Efežanima 2,13).
Bez obzira na razlike u vjerovanjima koje nas dijele, mi moramo čuti svaki poziv napaćenih ljudi, na svaki se moramo odazvati. Kad se zbog razlike u vjerovanjima u srcima ljudi pojave gorki osjećaji, svojim osobnim zalaganjem mi možemo učiniti mnogo dobra. Služba ljubavi može ukloniti predrasude i zadobiti duše za Boga.
Mi moramo pomoći drugima u njihovoj tuzi, teškoćama i nevoljama. Moramo dijeliti radosti i brige uglednih i prezrenih, bogatih i siromašnih. Krist je rekao: “Badava ste primili, badava i dajte!” (Matej 10,8) Svugdje oko nas su jadne, napaćene duše kojima su potrebne suosjećajne riječi i ruka pomoćnica. Ima udovica kojima je potrebno naše suosjećanje i naša pomoć. Ima siročića koje je Krist preporučio svojim sljedbenicima kao svoje štićenike. Mi ih vrlo često zanemarujemo. Oni mogu biti poderani, neuredni, na svaki način neprivlačni, ali ipak su Božje vlasništvo. I oni su kupljeni i isto su toliko dragocjeni u Njegovim očima kao i mi. Oni 387 su pripadnici Božje velike obitelji i kršćani, kao Božji upravitelji, odgovorni su za njih. On kaže: “Duše ću njihove tražiti iz vaših ruku!”
Grijeh je najveće od svih zala i naša je dužnost da suosjećamo s grešnicima i da im pomognemo. Međutim, ne možemo se svima približiti na isti način. Mnogi skrivaju glad svoje duše. Takvima bi se mnogo moglo pomoći blagom riječju ili nekim znakom ljubaznosti. Ima drugih koji se nalaze u velikoj nevolji, a nisu toga svjesni. Oni još ne shvaćaju užasnu bijedu svoje duše. Mnoštvo ljudi je tako duboko potonulo u grijeh da je izgubilo svaku svijest o vječnim stvarnostima, izgubilo je svaku sličnost s Bogom tako da više i ne znaju je li im potrebno spasenje. Nemaju više ni vjere u Boga ni povjerenja u ljude. Mnogima od njih možemo se približiti jedino djelima nesebične ljubaznosti. Prvo se moramo pobrinuti za njihove tjelesne potrebe. Moramo ih nahraniti, okupati i pristojno odjenuti. Kad vide dokaze vaše nesebične ljubavi, bit će im lakše povjerovati i u Kristovu ljubav.
Mnogi se nalaze na pogrešnom putu i svjesni su svoje sramote i ludosti. Sjećaju se svojih pogrešaka i zabluda sve dok ih ne zahvati očaj. Ni te duše ne smijemo zanemariti. Kad netko mora zaplivati protiv matice, tada ga snaga vode gura unazad. Neka mu se pruži ruka pomoćnica kao što se ruka starijeg Brata ispružila da uhvati Petra koji se davio. Uputite mu riječi pune nade, riječi koje će probuditi njegovo povjerenje i rasplamsati njegovu ljubav.
Ti si potreban svojem bratu bolesna duha, kao što je i tebi bila potrebna bratska ljubav. Njemu je potrebno iskustvo nekoga tko je bio isto tako slab kao što je on sada, nekoga tko će suosjećati s njim i pomoći mu. Sjećanje na naše slabosti treba nas pokrenuti da pomognemo drugima u njihovoj krajnjoj potrebi. Nikad ne smijemo zaobići nijed- 388 nu napaćenu dušu, nikada ne smijemo propustiti da je utješimo utjehom kojom je nas utješio Bog.
Upravo zajedništvo s Kristom, osobni dodir sa živim Spasiteljem osposobljava um, srce i dušu da postignu pobjedu nad svojom nižom naravi. Govorite odlutalome o moćnoj ruci koja će ga primiti, o beskrajnom sažaljenju koje Krist kao čovjek osjeća prema njemu. Nije njemu dovoljno da vjeruje jedino u zakon i red, u ustanove koje nemaju sažaljenja i koje nikada ne čuju poziv u pomoć. Njemu je potrebno da se uhvati za toplu ruku, da se osloni na srce puno nježnosti. Govorite mu neprestano da je Bog uvijek pokraj njega, da ga uvijek prati svojom ljubavlju punom sažaljenja. Pomo- zite mu da misli o Očevom srcu koje je žalosno zbog grijeha,
1 Očevoj ruci koja je stalno ispružena, o Očevom glasu koji govori: “U moje nek dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom!” (Izaija 27,5)
Kad se budete bavili tim radom, imat ćete pratioce, nevidljive za ljudske oči. Nebeski anđeli su bili uz Samarijan- ca dok se brinuo o ranjenom neznancu. Anđeli iz nebeskih dvorova stoje uza sve one koji obavljaju Božju službu pomaganja svojim bližnjima. I sam Krist surađuje s vama. On je Obnovitelj, i dok budete radili pod Njegovim nadzorom, postizat ćete velike uspjehe.
Od vaše vjernosti u ovom djelu zavisi ne samo blagostanje drugih, već i vaša vlastita vječna sudbina. Krist želi uzdići svakoga komu je stalo do zajedništva s Njim, kako bismo i mi bili jedno s Njim kao što je On jedno sa svojim Ocem. On nam dopušta da dođemo u dodir s napaćenima i nastra- dalima da bi nas izvukao iz naše sebičnosti; On se trudi da u nama razvije osobine svojeg karaktera — sažaljenje, nježnost i ljubav. Prihvaćajući ovo djelo službe, mi ulazimo u 389 Njegovu školu da se pripravimo za nebeske dvorove. Odbijajući ga, mi odbacujemo Njegove upute i svojevoljno se zauvijek odvajamo od Njegove prisutnosti.
Gospodin objavljuje: “Ako budeš mojim putovima hodio i mojih se pridržavao naredaba, ti ćeš biti upravitelj u Domu mojemu… i dat ću ti pristup među one koji ondje stoje” — među anđele koji okružuju Njegovo prijestolje (Zaharija 3,7). Surađujući s nebeskim bićima u njihovom djelu na Zemlji, mi se pripravljamo za druženje s njima na nebesima. “Svi (anđeli) službujući duhovi što se običavaju slati da služe onima koji imaju baštiniti spasenje” (Hebrejima 1,14), pozdravit će na Nebu one koji nisu živjeli na Zemlji “da im se služi, nego da služe” (Matej 20,28). U tom blagoslovljenom društvu mi ćemo naučiti, na svoje vječno veselje, sve što je obuhvaćeno pitanjem: “Tko je moj bližnji?”