Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Isusove usporedbe: Poglavlja 3, 4 i 5

“Najprije donosi stabljiku, zatim klas”

Ovo se poglavlje temelji na Marku 4,26-29.


Usporedba o sijaču izazvala je mnoge nedoumice. Neki 62 su slušatelji zaključili da Krist neće uspostaviti svoje kraljevstvo na Zemlji, dok su drugi postali radoznali ili čak zbunjeni. Zapažajući njihovu zbunjenost, Krist se poslužio drugim slikama i dalje se trudeći da njihove misli odvrati od nade u neko zemaljsko kraljevstvo i da im pozornost skrene na djelo koje Božja milost obavlja u duši čovjeka.
“I proslijedi: ‘Tako, kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme na zemlju; on spava i ustaje noću i danju. Sjeme niče i raste, a da on o tome ništa ne zna. Zemlja sama od sebe donosi rod, najprije stabljiku, zatim klas — potom pun klas zrna. A kad plod dopusti, odmah primiče srp, jer je vrijeme žetve.”
Gospodar koji “odmah primiče srp, jer je vrijeme žetve” ne može biti nitko drugi nego Krist. Upravo će On u 63 posljednji veliki dan prikupiti žetvu na Zemlji. Ali sijač sjemena prikazuje one koji rade umjesto Njega. Za sjeme je rečeno da “niče i raste a da on o tome ništa ne zna”, i to se ne može odnositi na Božjega Sina. Krist ne spava na svojem poslu, već bdije nad njime dan i noć. Njemu nije nepoznato kako sjeme raste.
Usporedba o sijaču pokazuje da Bog djeluje u prirodi. Sjeme ima u sebi načelo klijanja, načelo koje je sam Bog u njega usadio; ali kad bi bilo prepušteno samo sebi, ne bi imalo snage da proklija. I čovjek treba odigrati svoju ulogu u potpomaganju rasta sjemena. On mora pripremiti i obogatiti tlo, mora posijati sjeme. On mora obraditi njivu. Ali postavljena je granica njegovoj moći da postigne uspjeh. Nikakvom snagom ni mudrošću čovjek ne može učiniti da živa klica isklija iz sjemena. Čovjek može napregnuti svoju snagu do krajnjih granica, ali će ipak ostati zavisan od Onoga koji je sijanje i skupljanje ploda povezao prekrasnim sponama svoje svemoćne sile.
U sjemenu se krije život, u zemlji postoji snaga; ali ako jedna beskrajna sila ne bi djelovala i danju i noću, sjeme nikada ne bi donijelo ploda. Moraju se izlijevati pljuskovi kiše da bi navlažili žedna polja, sunce treba poslati toplinu, energiju da probudi zakopano sjeme. Život koji je sam Stvoritelj usadio samo On može pozvati u postojanje. Svako sjeme raste i svaka se biljka razvija jedino Božjom silom.
“Kao što zemlja tjera svoje klice, kao što u vrtu niče sjemenje, učinit će Gospod da iznikne pravda i hvala pred svim narodima.” (Izaija 61,11) Kao što je u prirodi, tako je i u duhovnom sijanju; učitelj istine treba se potruditi da pripravi tlo srca; on mora posijati sjeme, ali sila koja proizvodi život dolazi jedino od Boga. Postoji granica preko koje
64 svaki ljudski napor postaje uzaludan. Iako moramo propovijedati Riječ, mi ne možemo udahnuti silu koja će oživiti dušu i učiniti da proklija pravednost, da se Bog proslavi. Prilikom propovijedanja Riječi mora djelovati sila koja nadmašuje svaku ljudsku snagu. Jedino silom božanskog Duha Riječ će postati živa i jaka, sposobna da obnovi dušu za vječni život. I to je Krist želio objasniti svojim učenicima. On ih je učio da ništa od onoga što imaju u sebi neće osigurati uspjeh njihovom radu, već da će čudotvorna Božja sila učiniti da Njegova Riječ bude djelotvorna.
Djelo sijača je djelo vjere. Tajnu klijanja i rasta sjemena on ne može razumjeti. Ali oslanja se na sredstva kojima Bog čini da bilje buja. Bacajući sjeme u zemlju, on prividno gubi dragocjeno zrnje koje je moglo osigurati hranu njegovoj obi-
65 telji. Međutim, on se odriče sadašnjeg dobra očekujući da će biti bogato nagrađen. On baca sjeme nadajući se da će ono donijeti mnogostruki rod u obilnoj žetvi. Tako moraju raditi i Kristovi sluge, očekujući žetvu od sjemena koje siju.
Dobro sjeme može neko vrijeme nezapaženo ležati u hladnom, sebičnom, svjetovnom srcu ne pružajući dokaz da
je pustilo korijen; ali poslije, kad Božji Duh bude djelovao na dušu, skriveno sjeme će proklijati i na kraju donijeti rod na Božju slavu. U našem životnom radu mi ne znamo što će uspjeti, ovo ili ono. To nije pitanje na koje mi trebamo dati odgovor. Mi trebamo obaviti svoje djelo i rezultate prepustiti Bogu. “Ujutro sij svoje sjeme, a navečer neka ti ruka ne počiva.” (Propovjednik 11,6) Božje veliko obećanje glasi da “sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće.” (Postanak 8,22) Oslanjajući se na ovo obećanje, poljodjelac ore i sije. Ništa manje povjerenja ne smijemo imati ni mi koji obavljamo duhovnu sjetvu, oslanjajući se na Njegovo obećanje: “Tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.” (Izaija 55,11) “Išli su plačući noseći sjeme sjetveno: vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje.” (Psalam 126,6)
Klijanje sjemena prikazuje početak duhovnog života, a razvijanje biljke je prekrasna slika kršćanskog rasta. Kao što je s prirodom, tako je i s božanskom dobrotom; ne može biti života bez rastenja. Biljka mora rasti ili će propasti. I kao što ona raste tiho i neprimjetno, ali stalno, tako se razvija i kršćanski život. U svakoj etapi razvitka naš život može biti savršen; ako se ispuni Božja namjera u nama, mi ćemo neprestano napredovati. Posvećenje traje cijelog života. Kako se naše mogućnosti budu umnožavale, tako će se širiti naše iskustvo i uvećavati naše znanje. Postajat ćemo snažniji, 66 sposobniji da nosimo odgovornosti, a naša će zrelost biti u skladu s prednostima koje uživamo.
Biljka raste primajući ono što je Bog pripremio da održi njezin život. Ona šalje svoje korijene u zemlju. Upija sun
evo svjetlo, rosu i kišu. Prima životodavne sastojke iz zraka. Tako i kršćanin treba rasti surađujući s božanskim sila- 67 ma. Osjećajući svoju bespomoćnost, trebamo iskoristiti sve prilike koje nam se pružaju da steknemo potpunije iskustvo. I kao što biljka pušta korijen u zemlju, tako se i mi moramo duboko ukorijeniti u Kristu. Kao što biljka prima sunčevo svjetlo, rosu i kišu, tako i mi moramo otvoriti svoje srce utjecaju Svetoga Duha. Djelo treba biti obavljeno “ne silom niti snagom, već duhom mojim” (Zaharija 4,6). Ako naše misli budu usredotočene na Krista, On će nam doći “poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju” (Hošea 6,3). Kao Sunce pravednosti, On će nam ogranuti “sa zdravljem u zrakama” (Malahija 3,20). Mi ćemo cvjetati kao ljiljan, bujati kao pšenica, rasti kao loza! (Vidi Hošea 14,5.7.) Oslanjajući se neprestano na Krista kao na svojeg Spasitelja, u svemu ćemo uzrastati u Njemu koji je naš Poglavar.
Pšenica razvija “najprije stabljiku, zatim klas — potom pun klas zrna”. Ratar sije sjeme i njeguje biljke koje rastu da bi na kraju sakupio zrno. On želi kruha za gladne i sjemena za buduće sjetve. Tako i božanski Ratar očekuje žetvu kao nagradu za svoj rad i žrtvu. Krist želi obnoviti svoj lik u srcima ljudi; On to i čini preko onih koji vjeruju u Njega. Cilj kršćanskog života je donošenje roda — obnavljanje Kristovog karaktera u vjerniku, da bi se on mogao obnoviti i u drugima.
Biljka ne klija, ne raste niti donosi rod sama za sebe, već “da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo” (Izaija 55,10). Tako i nitko od nas ne smije živjeti sebi. Kršćanin se nalazi na svijetu kao Kristov predstavnik da radi na spašavanju drugih duša.
Neće biti nikakvog rasta ni donošenja roda u životu koji je okrenut sebi. Ako ste prihvatili Krista kao svojeg
68 Spasitelja, morate zaboraviti na sebe i pokušati pomagati drugima. Govorite o Kristovoj ljubavi, pričajte o Njegovoj dobroti. Izvršavajte svaku dužnost. Nosite odgovornost za duše na svojem srcu i trudite se svim sredstvima koja vam stoje na raspolaganju da spasite izgubljene. Kad primite Kristovog duha — duha nesebične ljubavi i rada za druge — vi ćete rasti i donositi rod. Vrline Duha pokazat će se u vašem karakteru. Vaša vjera će rasti, vaše će se uvjerenje produbljivati, vaša ljubav usavršavati. Sve više i više odraža- vat ćete Kristov lik u svemu što je neporočno, plemenito i lijepo.
“Naprotiv, plod su Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost,
69 blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost. Protiv ovih ne postoji zakon.” (Galaćanima 5,22.23) Ovaj plod nikada neće propasti, već će po svojoj vrsti donijeti žetvu za vječni život.
“A kad plod dopusti, odmah primiče srp, jer je vrijeme žetve.” Krist očekuje s dubokom čežnjom da se pokaže u svojoj Crkvi. Kad se Njegov karakter savršeno obnovi u Njegovom narodu, tada će ga On doći uzeti kao svoj.
Prednost je svakog kršćanina ne samo da očekuje, već i da ubrza dolazak našega Gospodina Isusa Krista (2. Petrova 3,12). Kad bi svi koji nose Njegovo ime nosili rodove Njemu na slavu, kako bi brzo cijeli svijet bio zasijan sjemenom Evanđelja! Brzo će sazreti posljednja velika žetva i Krist će doći da prikupi dragocjeno zrno.

 

Ljulj

Ovo se poglavlje temelji na Mateju 13,24-30.37-43.


70 “Iznese im drugu usporedbu: ‘S kraljevstvom je nebeskim kao s čovjekom koji posija dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posija ljulj po pšenici i ode. Kad usjev naraste i donese rod, pokaza se ljulj.’”
“Njiva je svijet”, rekao je Krist. Međutim, mi moramo shvatiti da ove riječi označavaju Kristovu Crkvu u svijetu. Ova usporedba bavi se onim što pripada Božjem kraljevstvu, Njegovom djelu spasenja ljudi, a to se djelo obavlja preko Crkve. Istina, Sveti Duh se nalazi u cijelom svijetu; posvuda On utječe na srca ljudi; ali upravo u Crkvi mi trebamo rasti i sazreti za Božju žitnicu.
“Sijač dobrog sjemena jest Sin Čovječji… Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva. Ljulj su djeca Zloga.” Dobro sjeme pri-
71 kazuje one koji su rođeni od Božje riječi, istine. Ljulj prikazuje skupinu ljudi koji su plod ili utjelovljenje zablude, odnosno lažnih načela. “Neprijatelj koji ga posija jest đavao.” Ni Bog ni Njegovi anđeli nikada nisu sijali sjeme iz kojega će izrasti ljulj. Ljulj uvijek sije Sotona, neprijatelj Boga i čovjeka.
Na Istoku se ljudi katkad osvećuju svojem neprijatelju tako što po njegovom tek zasijanom polju posiju sjeme nekog štetnog korova koji, dok raste, jako podsjeća na pšenicu. Rastući zajedno s pšenicom, korov umanjuje prinos, izaziva nevolje i donosi gubitak vlasniku polja. Isto tako, iz neprijateljstva prema Kristu, Sotona sije svoje zlo sjeme između zdravog zrnja kraljevstva. Plodove svojeg sijanja pripisuje Božjem Sinu. Dovodeći u Crkvu one koji samo nose Kristovo ime iako odbacuju Njegov karakter, Nečastivi želi da se Božje ime obesveti, pogrešno protumači djelo spasenja i ugroze duše.
Kristovi sluge ožalošćeni su kad vide kako se istinski i lažni vjernici miješaju u Crkvi. Oni bi na neki način željeli očistiti Crkvu. Kao i sluge Gospodara njive, spremni su počupati korov. Ali Krist im kaže: “Ne… da ne biste, čupajući ljulj, počupali s njim i pšenicu. Ostavite oboje neka raste do žetve!”
Krist je jasno naglašavao da oni koji ustrajavaju u otvorenom grijehu moraju biti odvojeni od Crkve, ali nije nama predao posao da ocjenjujemo karaktere i pobude. On previše dobro poznaje našu narav da bi nam povjerio to djelo. Kad bismo pokušali iz Crkve iskorijeniti one koje smatramo lažnim kršćanima, sigurno bismo učinili pogreške. Često upravo one koje Krist želi privući k sebi mi proglašavamo beznadnim slučajevima. Kad bismo se mi bavili ovim dušama i 72 njihov slučaj rješavali u skladu s našim nesavršenim sudovima, možda bismo im oduzeli i posljednju nadu. Mnogi koji sebe smatraju kršćanima na kraju će biti proglašeni laki. Na Nebu će se naći mnogi koje su njihovi susjedi smatrali nedostojnima Neba. Ljudi sude po izgledu, a Bog sudi po srcu. Korov i pšenica trebaju rasti zajedno do žetve; a žetva je kraj vremena kušnje.
Spasiteljeve riječi kriju još jednu pouku, pouku o divnoj strpljivosti i nježnoj ljubavi. Kao što je korijenje ljulja tijesno isprepleteno s korijenjem dobrog zrna, tako su i lažna braća u Crkvi usko povezana s istinskim Kristovim sljedbenicima. Pravi karakter tih lažnih vjernika još se nije potpuno pokazao. Kad bi oni bili odvojeni od Crkve, možda bi se sablaznili mnogi koji bi inače ostali čvrsti u vjeri.
Pouka iz ove usporedbe dobro je prikazana Božjim postupanjem prema anđelima i ljudima. Sotona je varalica. Kad je on sagriješio na Nebu, čak ni Bogu odani anđeli nisu potpuno prepoznali njegov karakter. Upravo zato Bog nije odmah uništio Sotonu. Da je to učinio, sveti anđeli ne bi shvatili Božju pravednost i ljubav. Sumnja u Božju dobrotu bila bi kao zlo sjeme koje bi donijelo gorke rodove grijeha i boli. Začetnik zla bio je pošteđen da bi potpuno pokazao svoj pravi karakter. Tijekom dugih vjekova Bog je podnosio muke gledajući djelo zla; On je radije dao beskrajni Dar na Golgoti nego da dopusti da bilo tko bude prevaren lažljivim riječima Nečastivoga; korov se ne može počupati bez opasnosti da se s njime ne počupa i dragocjena pšenica. Zar ne bismo i mi trebali pokazati isto toliko strpljivosti prema našim bližnjima koliko je Gospodar Neba i Zemlje pokazao prema Sotoni? -73
Svijet nema nikakvog prava sumnjati u istinitost kršćanstva samo zato što u Crkvi ima i nedostojnih vjernika, niti se kršćani smiju obeshrabriti zbog svoje lažne braće. Kako je to bilo u prvoj Crkvi? Ananija i Safira pridružili su se učenicima. Šimun Mag je bio kršten. Dema, koji je iznevjerio Pavla, smatran je vjernikom. Juda Iskariotski ubrajao se među apostole. Otkupitelj nije želio izgubiti nijednu dušu; Njegovo iskustvo s Judom zabilježeno je da bi se pokazalo Njegovo beskrajno strpljenje prema izopačenoj ljudskoj naravi; i On nas poziva da takve podnosimo onako kao što je On činio. On sam je rekao da će se lažna braća nalaziti u Crkvi sve do svršetka vremena.
74 Usprkos Kristovoj opomeni, ljudi su pokušavali iskorijeniti korov. Da bi kaznila one koje je proglasila zločincima, Crkva se oslanjala na građanske vlasti. Oni čija su se vjerovanja razlikovala od općeprihvaćenih doktrina, bili su zatvarani, mučeni i ubijani; to su zahtijevali ljudi koji su tvrdili da djeluju po Kristovom odobrenju. Međutim, takva su djela nadahnuta duhom Sotone, a ne Kristovim Duhom. Sotona se služio tom metodom da svijet pokori svojoj vlasti. Crkva je pogrešno prikazala Boga ovim načinom postupanja prema onima koje je sama proglasila krivovjercima.
Ova Kristova usporedba uči nas da ne osuđujemo niti kudimo bližnje, već da budemo ponizni i da se ne oslanjamo na sebe. Nije dobro sjeme sve što je posijano. Činjenica da je netko u Crkvi ne dokazuje da je kršćanin.
Ljulj je doista vrlo sličan pšenici sve dok je lišće zeleno; ali kad zrno sazri za žetvu, bezvrijedni korov se potpuno razlikuje od pšenice čiji se klasovi savijaju pod teretom zdravog, zrelog zrna. Grešnici koji se pretvaraju da su pobožni mogu se neko vrijeme družiti s pravim Kristovim sljedbenicima; njihovo prividno kršćanstvo ima za cilj prevariti mnoge; ali kad se bude prikupljala zemaljska žetva, neće više biti sličnosti između dobra i zla. Tada će se otkriti oni koji su se pridružili Crkvi, ali se nisu pridružili Kristu.
Korovu je dopušteno da raste zajedno s pšenicom, da uživa sve prednosti sunca i kiše; ali u vrijeme žetve “opet ćete razlikovati pravednika od grešnika, onoga koji služi Bogu od onoga koji mu ne služi” (Malahija 3,18). Sam Krist će odlučiti tko je dostojan da živi s nebeskom obitelji. On će suditi svakom čovjeku po njegovim riječima i djelima. Na njegovim mjerilima prazno izražavanje vjere neće značiti ništa. Karakter će odlučivati o sudbini svakog čovjeka.
Spasitelj ne govori da će nekada u budućnosti sav ko- 75 rov postati pšenica. Pšenica i korov samo će zajedno rasti do žetve, do svršetka svijeta. Tada će se ljulj svezati u snopove da se spali, a pšenica će se prikupiti u Božju žitnicu. “Tada će pravednici zasjati poput Sunca u kraljevstvu Oca svojega.” I “Sin će Čovječji izaslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i zlikovce te da ih bace u ognjenu peć, gdje će biti plač i škrgut zuba.”

 

“Slično gorušičnom zrnu”

Ovo se poglavlje temelji na Mateju 13,31.32; Marku 4,30-32 i Luki 13,18.19.


76 U mnoštvu koje je slušalo Kristov nauk bilo je i mnogo farizeja. Oni su prezrivo primjećivali da Ga malo Njegovih slušatelja priznaje kao Mesiju. Pitali su se među sobom kako bi taj jednostavni učitelj uopće mogao uzdići Izraela do sveopće vlasti. Bez bogatstva, moći ili časti, kako bi On mogao uspostaviti to svoje novo kraljevstvo? Krist je pročitao njihove misli pa im je odgovorio:
“Čemu je slično kraljevstvo Božje? S čim da ga usporedim?” Svjetovne vlasti nipošto mu nisu mogle poslužiti kao uzor. Nijedno građansko društvo nije mu moglo biti simbol. Zato im je rekao: “Kraljevstvo je nebesko slično gorušičnu zrnu koje netko uze i posija na svojoj njivi. Ono je, svakako, najsitnije od svega sjemena, ali kad uzraste, bude veće od drugoga povrća, razvije se u stablo, tako da dolaze ptice nebeske i gnijezde se u njegovim granama.”
77 Klica u sjemenu raste u skladu sa životnim načelom koje je Bog u njega usadio. Njezino razvijanje ne zavisi ni od kakve ljudske sile. Tako je i s Kristovim kraljevstvom. To je novo stvaranje. Načela njegovog razvoja suprotna su načelima po kojima se upravljaju kraljevstva ovoga svijeta. Zemaljske vlasti održavaju se uz pomoć fizičke sile; one održavaju svoju vladavinu ratovima; međutim, osnivač ovog novog kraljevstva je Knez mira. Sveti Duh prikazuje svjetovna kraljevstva simbolima surovih grabežljivih zvijeri; a Krist je “Jaganjac Božji koji uzima grijeh svijeta” (Ivan 1,29). U Njegovom planu vladavine nema mjesta za grubu silu koja lomi savjest. Židovi su očekivali da će se Božje kraljevstvo
uspostaviti na isti način kao i svjetovna kraljevstva. Da bi sirili pravednost, oni su pribjegavali prisilnim mjerama. Kovali su metode i planove. Međutim, Krist usađuje načelo. Usađujući istinu i pravednost, On se bori protiv zabluda i grijeha.
Dok je Isus iznosio ovu usporedbu, biljka gorušica mogla se vidjeti na sve strane kako se diže iznad trave i žita, nježno njišući svoju krošnju na povjetarcu. Ptice su skakale s grane na granu i pjevale u gustom lišću. A ipak, sjeme iz kojega je izrasla ta golema biljka spada među najsitnije sjemenke. Ona bi prvo puštala nježni izdanak, ali pun životne snage, koji bi rastao i bujao sve dok ne bi dostigao svoju konačnu veličinu. Tako je i Kristovo kraljevstvo u početku izgledalo skromno i beznačajno. Uspoređeno sa svjetovnim kraljevstvima činilo se manjim od svih. Upravitelji ovoga svijeta ismijavali su Kristove tvrdnje da je kralj. A ipak, moćne istine, predane Njegovim sljedbenicima, davale su ovom kraljevstvu božansku snagu. A kako je brz bio njegov rast, kako širok njegov utjecaj! Kad je Krist iznio ovu usporedbu, samo nekoliko galilejskih radnika činilo je novo kraljevstvo. Njihovo siromaštvo i njihovu malobrojnost ljudi 78 su stalno iznova navodili kao razlog zašto se ne treba priključiti tim jednostavnim ribarima koji su krenuli za Isusom. Ali gorušično sjeme moralo je rasti i širiti svoje grane po cijelom svijetu. Kad propadnu zemaljska kraljevstva čija je slava tada ispunjavala ljudska srca, Kristovo će kraljevstvo ostati kao moćna i dalekosežna sila.
Tako i djelo božanske dobrote u srcu ispočetka izgleda neznatno. Izgovori se riječ, zraka svjetla obasja dušu, osjeti se utjecaj koji začinje novi život, i tko može ocijeniti konačni rezultat!
Usporedbom o gorušičnom sjemenu nije oslikan samo rast Kristovog kraljevstva, već se i u svakom dijelu njegovog rastenja ponavlja iskustvo opisano u ovoj usporedbi. Za svoju Crkvu Bog u svakom naraštaju ima posebnu istinu i posebno djelo. Istina koja je skrivena od svjetovno mudrih i razumnih objavljuje se onima koji su skromni i jednostavni kao djeca. Ona poziva na požrtvovnost. Ona mora voditi svoje bitke i postizati svoje pobjede. U početku su njezini branitelji malobrojni. Velikani svijeta i posvjetovljene Crkve pre- ziru ih i progone. Gledajmo Ivana Krstitelja, Kristovog preteču, kako usamljen ustaje da ukori oholost i formalizam židovskog naroda! Gledajmo prve propovjednike Evanđelja u Europi! Kako je prikrivena, kako beznadna izgledala misija Pavla i Sile, dvojice šatorara, kad su sa svojim društvom u Troadi ušli u brod da se odvezu u Filipe. Gledajmo “starca Pavla” u okovima kako propovijeda Krista u carskom uporištu. Gledajmo malene čete robova i radnika u sukobu s poganstvom carskoga Rima! Gledajmo Martina Luthera kako se odupire moćnoj Crkvi koja predstavlja remek-djelo svjetovne mudrosti! Gledajmo ga kako se čvrsto drži Božje riječi usprkos caru i papi i kako izjavljuje: “Ovdje stojim i ne mogu 79 drukčije! Neka mi Bog bude u pomoći!” Gledajmo Johna We- sleya kako propovijeda Krista i Njegovu pravednost usred formalizma, osjetilnih užitaka i nevjere. Gledajmo mladića koji suosjeća s patnjama poganskog svijeta i traži prednost da mu odnese Kristovu poruku ljubavi. Slušajmo i odgovor klerika: “Sjedi, mladiću! Ako Bog bude želio obratiti nezna- bošce, učinit će to bez tvoje ili moje pomoći!”
Veliki prvaci vjerske misli u ovom naraštaju izriču pohvale i grade spomenike onima koji su sijali sjeme prije mnogo stoljeća. A zar se mnogi od njih ne okreću od toga posla da bi nogama gazili izdanke koji danas rastu iz tog istog sjemena? Ponavlja se stari usklik: “Mi znamo da je Mojsiju Bog govorio, a odakle je ovaj (Krist u liku vjesnika koje šalje), ne znamo.” (Ivan 9,29) Kao i u nekadašnja vremena, posebne istine za ovo vrijeme pronašli su ne crkveni autoriteti, već muškarci i žene koji nisu ni previše učeni ni previše mudri da bi odbili povjerovati u Božju riječ.
“Promatrajte, braćo, sebe koji ste pozvani! Nema vas ni mnogo na ljudsku mudrih, ni mnogo moćnih, ni mnogo plemenitih. Naprotiv, što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake; što je neplemenito i prezira vrijedno u očima svijeta — i čak ono čega nema — izabra Bog da uništi ono što jest” (1. Korinćanima 1,26-28), “da se vaša vjera ne oslanja na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu.” (1. Korinćanima 2,5)
U ovom posljednjem naraštaju usporedba o gorušičnom sjemenu treba doživjeti svoje izuzetno i pobjedonosno ispunjenje. Malo sjeme će postati drvo. Posljednja poruka opomene i milosti treba se objaviti “svakom narodu i plemenu, jeziku i puku” (Otkrivenje 14,6-14) “kako se Bog već u početku dostojao da… uzme sebi narod” (Djela 15,14; Otkrivenje 18,1). I Zemlja će se zasvijetliti od Njegove slave.


Komentiraj