Bez svadbenog ruha
Ovo se poglavlje temelji na Mateju 22,1-14.
Iz Kristove usporedbe o svadbenom ruhu može se izvući 307 vrlo značajna pouka. Svadbom je prikazano sjedinjavanje ljud skog s božanskim; svadbeno ruho prikazuje karakter bez ko jega nitko ne može biti primljen na svadbenu gozbu.
Kao i u usporedbi o velikoj gozbi, Krist i ovdje opisuje evanđeoski poziv, njegovo odbijanje od strane židovskog naroda i poziv milosti upućen neznabošcima. Međutim, On ističe da su gosti, odbijajući poziv, nanijeli još dublju uvre du priređivaču gozbe i doživjeli još strašniju kaznu. Ovaj put poziv na gozbu dolazio je od samog vladara. Dolazio je od onoga koji je imao vlast zapovijedati. Poziv je bio velika čast. Međutim, gosti tu čast nisu cijenili. Podcijenili su i vlada rev autoritet. Dok su se prema pozivu domaćina gosti po našali ravnodušno, na kraljev su poziv odgovorili uvredama i ubojstvima. Prema njegovim izaslanicima postupali su pre zrivo, zlostavljali ih i na kraju pobili.
Domaćin, kad je vidio da su gosti odbili njegov poziv, izjavio je da nijedan od njih neće okusiti njegove gozbe. Me đutim, oni koji su prezreli kralja, iskusili su nešto mnogo 308 teže od gubljenja mjesta u njegovoj prisutnosti i za njego vim stolom. “Nato se kralj razgnjevi te posla vojsku i pogu bi one ubojice a grad im zapali.”
U obje usporedbe na gozbi su trebali biti gosti, ali druga pokazuje da je potrebna priprema za sve one koji prisustvuju gozbi. Oni koji su zanemarili ovu pripremu izbačeni su van. “Tada uđe kralj da pogleda goste. Nađe ondje jednog čovjeka koji ne bijaše obučen u svadbeno ruho te mu reče: ‘Prijatelju, kako si ušao ovamo bez svadbenog ruha?’ On ostade nijem.
Tada kralj zapovjedi poslužnicima: ‘Svežite mu noge i ruke te ga bacite van, u tamu gdje će biti plač i škrgut zuba!’”
Poziv na veliku gozbu uputili su Kristovi učenici. Naš Gospodin je poslao najprije dvanaestoricu, a poslije toga sedamdesetoricu, koji su objavljivali da se približilo kraljevstvo Božje pozivajući ljude da se pokaju i vjeruju Evanđelje. Ali poziv nije prihvaćen. Oni koji su bili pozvani na veliku gozbu nisu došli. Poslije su bili poslani sluge s porukom: “Pripravio sam gozbu, junci su moji i utovljenici poklani, i sve je gotovo. Dođite na svadbu!” Ovo je bila vijest koja je bila upućena židovskom narodu nakon Kristova raspeća; ali narod koji je tvrdio da je Božji osobiti narod odbacio je Evanđelje koje mu je bilo objavljeno u sili Svetoga Duha. Mnogi su to učinili s najdubljim prijezirom. Drugi su bili toliko ogorčeni ponudom spasenja, ponudom oprosta za odbacivanje Gospodina slave da su se okomili na vjesnike. Došlo je do “velikog progona” (Djela 8,1). Mnogi muškarci i žene bili su bačeni u tamnicu, a neki od Gospodnjih vjesnika, kao Stjepan i Jakov, bili su ubijeni.
309 Tako je židovski narod zapečatio svoje odbacivanje Božje milosti. Posljedice su bile prorečene u Kristovoj usporedbi. Kralj “posla vojsku i pogubi one ubojice a grad im zapali”. Prorečena kazna došla je na Židove u obliku razorenja Jeruzalema i raseljavanja tog naroda po svijetu.
Treći poziv na gozbu prikazuje upućivanje Evanđelja ne- znabošcima. Kralj je rekao: “Gozba je, istina, gotova, ali uz vanici nisu bili dostojni. Zato iziđite na raskršća putova te pozovite na svadbu koga god nađete.”
Kraljevi sluge, koji su izišli na putove, “dovedoše sve koje nađoše: zle i dobre.” Bilo je to miješano društvo. Neki među njima nisu imali ništa više poštovanja prema priređi vaču gozbe od onih koji su odbili poziv. Skupina koja je pr va bila pozvana nije mogla sebi dopustiti, ili je bar tako mi slila, žrtvovati neke svjetovne prednosti da bi prisustvovala kraljevoj gozbi. Među onima koji su prihvatili poziv bilo je i takvih koji su mislili jedino na vlastiti dobitak. Došli su uživati prednosti gošćenja, ali nisu imali nikakve želje da daju čast kralju.
Kad je kralj izišao pogledati goste, pokazao se njihov stvarni karakter. Za svakoga gosta na svadbi bilo je priprem ljeno svadbeno ruho. To ruho bilo je kraljev dar. Noseći ga, gosti su pokazivali svoje poštovanje prema priređivaču go zbe. Međutim, jedan čovjek je ipak zadržao svoje obično gra đansko odijelo. Nije izvršio pripremu koju je kralj zahtije vao. Vrlo skupocjeno ruho prezrivo je odbio obući. Time je uvrijedio svojega gospodara. Na kraljevo pitanje: “Prijate lju, kako si ušao ovamo bez svadbenog ruha?” ništa nije mogao odgovoriti. I tako je osudio samoga sebe. Tada je kralj zapovjedio: “Svežite mu noge i ruke te ga bacite van, u ta mu gdje će biti plač i škrgut zuba!”
Kraljevo ispitivanje gostiju na gozbi prikazuje sud. Gosti 310 na evanđeoskoj gozbi jesu oni koji tvrde da služe Bogu, oni čija su imena zapisana u knjizi života. Međutim, nisu svi koji govore da su kršćani doista iskreni Kristovi učenici. Prije nego što se dodijeli konačna nagrada, morat će se odlučiti tko je dostojan da dobije baštinu pravednih. Ova odluka mora se donijeti prije Kristovog drugog dolaska na nebeskim ob lacima; jer kad On dođe, Njegova nagrada će već biti s Njim, “da svakome plati prema njegovu djelu” (Otkrivenje 22,12). Prema tome, prije Njegovog drugog dolaska morat će se odrediti kakvoća djela svakog čovjeka da bi se svakom Kri stovom sljedbeniku odredila nagrada u skladu s njegovim djelima.
Dok ljudi još budu boravili na Zemlji, u nebeskim će se sudnicama obaviti istražni sud. Život svih onih koji su tvrdili da slijede Krista bit će istražen pred Bogom. Svi će biti ispitani u skladu s onim što je zapisano u nebeskim knjigama i prema njihovim djelima bit će im određena vječna sudbina.
Svadbenim ruhom prikazan je neporočni, čisti karakter koji će imati svi pravi Kristovi sljedbenici. Crkvi je dano “da se obuče u blistav, čist lan” da “bude sveta i bez mane”. “Lan, zapravo, označuje pravedna djela svetih.” (Otkrivenje 19,8; Efežanima 5,27) To je Kristova pravednost, Njegov neokaljani karakter, koji se vjerom daje svima koji Krista prime kao svojeg Spasitelja.
Bijelu odjeću nevinosti nosili su naši praroditelji kad ih je Bog namjestio da žive u svetom Edenu. Živjeli su u sa vršenom skladu s Božjom voljom. Sva snaga njihovih osje ćaja bila je posvećena njihovom nebeskom Ocu. Prekrasna
311 ugodna svjetlost, Božja svjetlost, okruživala je sveti par. Ta svijetla odjeća bila je simbol njihove duhovne odjeće nebe ske nevinosti. Da su ostali vjerni Bogu, ona bi ih zauvijek obavijala. Međutim, kad su sagriješili, prekinuli su svoju vezu s Bogom i nestalo je svjetlosti koja ih je okruživala. Goli i posramljeni, pokušali su nadomjestiti svoju nebesku odjeću odjećom od smokvinog lišća koju su sami načinili.
Upravo to su činili prekršitelji Božjeg zakona od dana Adamove i Evine neposlušnosti. Oni su spleli pregaće od smo kvina lišća da pokriju golotinju prouzročenu grijehom. No sili su odjeću koju su sami sebi načinili, svojim djelima su pokušavali pokriti svoje grijehe da sebe učine prihvatljivim u Božjim očima.
Međutim, to nikada nisu uspjeli postići. Čovjek ne može učiniti ništa da nadomjesti svoju izgubljenu odjeću nevino sti. Nikakvu odjeću od smokvinog lišća, nikakvo zemaljsko odijelo neće nositi oni koji će sjediti s Kristom i anđelima na Janjetovoj svadbenoj gozbi.
Samo s pokrivalom koje nam Krist daruje možemo se pojaviti u Božjoj prisutnosti. Tim pokrivalom, tom odjećom svoje pravednosti Krist želi pokriti svaku pokajničku, vjer nu dušu. On sam kaže: “Savjetujem ti da od mene kupiš… bijele haljine, da sakriješ svoju sramotnu golotinju.” (Otkri venje 3,18)
Ta odjeća, satkana na razboju Neba, nema u sebi nijed ne niti ljudske zasluge. Krist je u ljudskom obliku izgradio savršeni karakter i taj karakter On nudi i nama. “Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane.” (Izaija 64,5) Sve što mi sami možemo učiniti uprljano je grijehom. Ali Božji Sin se “pojavio da uzme grijehe, i znate da grijeha u njemu nema”. Grijeh je opisan kao “kršenje zakona” (1.
312 Ivanova 3,5.4). Krist je bio poslušan svim zahtjevima Zako na. Sam je o sebi rekao: “Milje mi je, Bože moj, vršit tvoju volju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalam 40,9) Dok je bio na Zemlji, rekao je svojim učenicima: “Ja sam vršio zapovijedi Oca svog.” (Ivan 15,10) Svojom savršenom poslušnošću omogućio je svakom ljudskom biću da sluša Božje zapovijedi. Kad se pokorimo Kristu, srce se sjedinjuje s Nje govim srcem, volja se stapa s Njegovom voljom, um postaje jedno s Njegovim umom, misli se dovode u pokornost Nje mu; mi živimo Njegovim životom. To znači biti odjeven u haljinu Njegove pravednosti. I tada, kad Gospodin gleda na nas, ne vidi pregaču od smokvinog lišća, ne vidi golotinju ili izopačenost grijeha, već Njegovu odjeću pravednosti ko jom je označena savršena poslušnost Gospodnjem zakonu.
Goste na svadbenoj gozbi provjerio je sam kralj. On je prihvatio samo one koji su poslušali njegov zahtjev i odje nuli svadbeno ruho. Tako će biti i s gostima na evanđeoskoj gozbi. Sve njih provjerit će sam veliki Vladar, koji će kao goste prihvatiti samo one koji su odjenuli odjeću Kristove pravednosti.
Pravednost znači pravedno postupanje, jer će svakome biti suđeno prema njegovim djelima. Naš se karakter otkri va onim što činimo. Djela pokazuju je li naša vjera iskrena.
Nije dovoljno da samo vjerujemo da Isus nije samozva nac i da biblijska vjera nije lukavo izmišljena bajka. Mi mo žemo vjerovati da je Isusovo ime jedino ime pod nebom kojim se možemo spasiti, ali to ne mora značiti da smo Ga vje rom prihvatili kao svojeg Spasitelja. Nije dovoljno vjerovati u teoriju istine. Nije dovoljno riječima izraziti svoju vjeru u Krista i upisati svoje ime u crkvene knjige. “Tko vrši njego ve zapovijedi, ostaje u Bogu i Bog u njemu. I po tome, po Duhu što nam ga dade, spoznajemo da on ostaje u nama.” 313 “Ako vršimo njegove zapovijedi, po tom znamo da ga po znajemo.” (1. Ivanova 3,24; 2,3) To je istinski dokaz obra ćenja. Bez obzira na to što ispovijedamo, ništa ne vrijedi sve dok se Krist u nama ne pokaže našim djelima praved nosti.
Istina mora biti zasađena u srce. To znači da ona mora 314 upravljati umom i usmjeravati osjećaje. Cijeli karakter mora biti obilježen božanskim riječima. Svaka jota i kovrčica Božje riječi mora postati dio našeg svakidašnjeg života.
Oni koji postanu sudionici božanske naravi bit će u skladu s Božjim velikim mjerilom pravednosti, Njegovim svetim Zakonom. To je mjerilo po kojemu Bog odmjerava čovjekove postupke. To će biti i mjera karaktera na sudu.
Mnogi tvrde da je Kristovom smrću Zakon ukinut; ali se time suprote riječima samoga Krista: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke… Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” (Matej 5,17.18) Da bi obavio djelo pomirenja za čovjekovo prestupanje Zakona, Krist je položio svoj život. Da se Za kon mogao promijeniti ili ukinuti, ne bi bilo potrebno da Krist umre. Svojim životom na Zemlji Krist je uzvisio Božji zakon. Svojom ga je smrću potvrdio. On je dao svoj život na žrtvu ne zato da ukine Božji zakon, ne zato da postavi neka niža mjerila, već da se pravda sačuva, da se Zakon pri kaže kao nepromjenjiv, da se utvrdi za vječnost.
Sotona je govorio da čovjek ne može održati Božje za povijedi; i stvarno je istina da mi to svojom snagom ne mo žemo postići. Međutim, Krist je došao kao čovjek i svojom savršenom poslušnošću dokazao da se sjedinjavanjem ljud skih i božanskih snaga može poštovati svaki Božji propis.
“A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime.” (Ivan 1,12) To nije sila koja se krije u čovjeku. To je sila koja dolazi od Boga. Kada duša prihvati Krista, dobiva silu da živi Kristovim živo tom.
315 Bog od svoje djece zahtijeva savršenstvo. Njegov Zakon je izraz Njegovog karaktera i mjerilo svih karaktera. To bes krajno mjerilo pokazano je svima tako da nitko ne može biti u zabludi kakve ljude Bog želi imati u svojem kraljevstvu. Kristov život na Zemlji bio je savršeni izraz Božjeg zakona, pa kad oni koji tvrde da su Božja djeca svojim karakterom postanu slični Kristu, bit će poslušni Božjim zapovijedima. Tada će ih Bog moći proglasiti pripadnicima nebeske obite lji. Odjeveni u bijelu odjeću Kristove pravednosti, oni će dobiti mjesto na kraljevoj svadbenoj gozbi. Imat će se pravo pri družiti mnoštvu koje je oprano Spasiteljevom prolivenom krv lju. .
Čovjek koji je došao na gozbu bez svadbenog ruha prikazuje mnoge koji danas žive u svijetu. Oni izjavljuju da su kršćani, polažu pravo na blagoslove i prednosti Evanđe lja; ali ne osjećaju potrebu da preobraze svoj karakter. Ni kad se nisu istinski pokajali zbog svojih grijeha. Oni ne shva ćaju svoju potrebu za Kristom niti imaju vjere u Njega. Ni kad nisu uspjeli svladati svoje naslijeđene ili stečene sklo nosti prema zlu. A ipak misle da su sami po sebi dovoljno dobri, oslanjaju se na svoje zasluge umjesto na Krista. Oni su samo slušatelji Riječi, dolaze na gozbu, ali ne žele staviti na sebe odjeću Kristove pravednosti.
Mnogi koji sebe nazivaju kršćanima samo su obični ljudski moralisti. Odbili su dar koji ih je jedini mogao osposobiti da odaju počast Kristu objavljujući Ga svijetu. Djelo Svetoga Duha za njih je nerazumljivo, neobično djelo. Oni nisu vrši telji Riječi! (Jakov 1,22) Nebeska načela po kojima se oni koji su se sjedinili s Kristom razlikuju od onih koji su se sjedinili sa svijetom, u njihovom se životu jedva primjećuju. Takozvani Kristovi sljedbenici nisu više odvojen i poseban 316 narod. Crta razdvajanja je postala nejasna. Ti ljudi se pod ređuju svijetu, njegovim običajima, njegovim navikama, nje govoj sebičnosti. Crkva se približila svijetu u kršenju Zako na umjesto da se svijet približio Crkvi u poštovanju Zako na. Iz dana u dan Crkva se sve više izjednačuje sa svijetom.
I svi oni očekuju da budu spašeni Kristovom smrću iako ne žive Njegovim požrtvovnim životom. Oni veličaju bogat stva Božje dragovoljne milosti, pokušavaju se pokriti privi dom pravednosti jer se nadaju da će tako prikriti mane svo jeg karaktera; ali će svi njihovi napori biti uzaludni u veliki dan Gospodnji.
Kristova pravednost neće pokriti nijedan svjesno gajeni grijeh. Čovjek može biti prekršitelj Zakona u svojem srcu; ali ukoliko ga vidljivo ne prekrši, svijet ga može smatrati čovjekom visokog morala. Međutim, Božji zakon zadire u tajne čovjekovog srca. Svako djelo procjenjuje se prema pobuda ma iz kojih je učinjeno. Na Božjem sudu opstat će jedino ono što je u skladu s načelima Božjeg zakona.
Bog je ljubav. On je tu ljubav pokazao darovavši nam Krista. Kad je “dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”, ništa nije uskratio onima koje je otkupio kao svoje vlasništvo (Ivan 3,16). On je dao cijelo Nebo iz čega trebamo izvlačiti sna gu i uspješnost da nas ne bi svladao i porazio naš veliki neprijatelj. Međutim, ljubav nije navela Boga da opravda grijeh. On ga nije opravdao ni u Sotoni; nije ga opravdao u Ada mu ili u Kajinu i neće ga opravdati ni u jednome od ljud skih sinova. On neće progledati kroz prste naše grijehe niti će previdjeti nedostatke našeg karaktera. Od nas očekuje da ih svladamo u Njegovo ime.
317 Oni koji odbijaju dar Kristove pravednosti, odbijaju karak terne osobine koje bi ih učinile Božjim sinovima i kćerima. Oni odbijaju jedino sto bi ih moglo osposobiti da dobiju mje sto na svadbenoj gozbi.
Kad se kralj raspitivao: “Prijatelju, kako si ušao ovamo bez svadbenog ruha?” čovjek je ostao bez riječi. Tako će biti i u veliki dan suda. Ljudi se danas mogu izgovarati zbog svojih karakternih mana, ali toga dana neće moći pružiti ni kakav izgovor.
Takozvane Kristove Crkve u ovom naraštaju uživaju naj veće prednosti. Gospodin nam se objavljivao i davao nam sve veće svjetlo. Naše su prednosti daleko veće od prednosti koje je uživao nekadašnji Božji narod. Mi imamo ne samo veliko svjetlo darovano Izraelcima, već i snažnije dokaze veli kog spasenja koje nam je ponudio Krist. Ono što je za Heb- reje bilo simbol ili slika, za nas je postalo stvarnost. Oni su imali tekstove Starog zavjeta; mi imamo i tekstove Novog zavjeta. Mi imamo sigurnost u Spasitelja koji je došao, u Spasitelja koji je bio razapet, koji je ustao iz mrtvih i koji je nad iznajmljenim Josipovim grobom izjavio: “Ja sam us krsnuće i život.” Zahvaljujući poznavanju Krista i Njegove ljubavi, Božje kraljevstvo je došlo među nas. Krist nam je objavljen u propovijedima i opjevan u pjesmama. Duhovna gozba ponuđena nam je u bogatom obilju. Svadbeno ruho, kupljeno po beskrajnoj cijeni, nudi se kao dar svakoj duši. Božji vjesnici objavljuju nam Kristovu pravednost, opravda nje vjerom, neizmjerno velika i dragocjena obećanja Božje riječi, slobodan pristup Ocu preko Krista, utjehu Svetoga Duha i čvrsto utemeljeno obećanje o vječnom životu u Božjem kraljevstvu. Što bi nam Bog još mogao učiniti što već nije učinio pozivajući nas na veliku večeru, na nebesku gozbu?
318 Službujući anđeli mogli su na Nebu izjaviti: “Posao koji nam je bio povjeren mi smo obavili. Mi smo natjerali na po vlačenje čete zlih anđela. Mi smo unijeli sjaj i svjetlo u ljudske duše, osvježili njihovo sjećanje na ljubav koju im je Bog pokazao u Isusu Kristu. Mi smo njihove oči usmjerili prema Kristovom križu. Njihova su srca bila duboko potresena kad su shvatile da je grijeh razapeo Božjega Sina. Bile su osvje dočene. Sagledale su korake koje moraju učiniti u svojem ob raćenju; osjetile su silu Evanđelja, njihovo srce je omekšalo kad su shvatile ljepotu Božje ljubavi. Promatrale su i ljepotu Kristovog karaktera. Međutim, za mnoge od njih sve je to bilo uzaludno. Nisu željele odbaciti svoje navike i svoj ka rakter. Nisu htjele skinuti svoje zemaljske haljine da bi se odjenule u nebesko ruho. Njihova srca bila su puna lakomosti. Vise su voljele društvo ovoga svijeta nego svojega Boga.”
Svečan će biti dan konačne odluke. Ovako ga u proroč kom viđenju opisuje apostol Ivan: “Zatim opazih veliko bijelo prijestolje i onoga koji je sjedio na njemu. Ispred njegova lica iščeznu zemlja i nebo. Ni trag im nije ostao! I opazih mrtvace, male i velike, gdje stoje pred prijestoljem. I otvoriše se knjige. I druga knjiga, knjiga života, bi otvorena. Tada su mrtvaci suđeni prema onom što je napisano u knjigama, po svojim djelima.” (Otkrivenje 20,11.12)
Žalostan će biti pogled u prošlost onoga dana kad se ljudi suoče s vječnošću. Pred očima će im se prikazati cijeli život, upravo onako kako je protekao. Svjetovna uživanja, bogatstvo i časti više im neće izgledati tako važni. Tek tada će uvidjeti da je pravednost koju su prezreli bila jedino što vrijedi. Tada će shvatiti da su svoj karakter oblikovali pre ma prijevarnim mamljenjima Sotone. Odjeća koju su odabrali bila je znak njihove odanosti prvom velikom otpadniku. I 319 tada će vidjeti posljedice svojeg izbora. Tada će razumjeti što znači prestupiti Božje zapovijedi.
Neće više biti novog, budućeg vremena milosti da bi smo se pripremili za vječnost. Sada, u ovom životu, mi se moramo odjenuti u ruho Kristove pravednosti. Ovo je naša jedina prilika da izgradimo karakter za dom koji je Krist pri pravio onima koji vrše Njegove zapovijedi.
Dani našeg vremena milosti brzo se približavaju kraju. Da, svršetak svega vrlo je blizu. Nama je upućeno upozore nje: “Pazite sami na se da vam srca ne otvrdnu od razuzda- nosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život, da vas ne uhvati iznenada onaj dan kao zamka.” (Luka 21,34) Čuvajte se da vas On ne zatekne nespremne! Pazite da se ne nađete na kraljevoj gozbi bez svadbenog ruha!
“Zato i vi budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u čas kad se ne nadate.” “Blago onomu koji bdije i čuva svoje haljine da ne bi išao go i da se ne bi vidjela njegova sramo ta.” (Matej 24,44; Otkrivenje 16,15)
Gospodnji vinograd
Ovo se poglavlje temelji na Mateju 21,33-44.
Židovski narod
Posto je ispričao usporedbu o dvojici sinova, Isus je pre- 284 sao na usporedbu o vinogradu. U prvoj je židovskim starje šinama naglasio važnost poslušnosti. U drugoj je istaknuo bogate blagoslove izlivene na Izrael, i na temelju njih božan- sko pravo na njihovu poslušnost. Izložio im je slavu božanske namjere koju su svojom poslušnošću mogli ostvariti. Ukla njajući koprenu s budućnosti, pokazao im je kako je cijeli narod, zanemarivši ostvariti Njegovu namjeru, izgubio Bož je blagoslove i na sebe navukao propast.
Krist je ovako započeo: “Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga plotom, iskopa u njemu tijesak, sagradi kulu te ga dade u zakup vinogradarima pa ode iz toga kra ja.”
Ovaj vinograd opisao nam je prorok Izaija: “Zapjevat ću svojemu dragome, pjesmu svog ljubljenog njegovu vinogra du. Moj je dragi imao vinograd, na brežuljku rodnome. Okopa 285 ga, iskrči kamenje, posadi ga lozom plemenitom. Posred njega kulu on podiže, i u nj tijesak metnu. Nadaše se da će uro diti grožđem.” (Izaija 5,1.2)
Ratar je izabrao komad zemlje u divljini; ogradio ga, oči stio, obradio i zasadio izabranom lozom očekujući bogat rod. Ovaj dio tla, sada neusporedivo bolji od neobrađene pusta re, trebao mu je poslužiti na čast pokazujući rezultate nje govih napora i truda uloženog u obradu. Tako je i Bog iz svijeta izabrao narod da ga preko Krista poduči i osposobi. Prorok kaže: “Vinograd Jahve nad Vojskama dom je Izrae- lov; izabrani nasad njegov ljudi Judejci.” (Izaija 5,7) Tom na rodu Bog je dao velike prednosti i obilno ga blagoslovio iz riznice svoje dobrote. Očekivao je od njega da Mu ukaže čast donoseći rod. Preko njega su se trebala objaviti načela Božjeg kraljevstva. Usred grešnog, pokvarenog svijeta, taj je narod trebao prikazati karakter Boga kojemu služi.
Kao Gospodnji vinograd, trebali su donijeti rod koji će se potpuno razlikovati od roda poganskih naroda. Okolni idolopoklonički narodi potpuno su se predali bezakonju. Bez ikakvih ograničenja odavali su se nasilju i zločinu, lakomo sti, tlačenju i najpokvarenijim običajima. Bezakonjem, izopačenošću i bijedom rađalo je to pokvareno stablo. Bog je očekivao da loza koju je On zasadio donese potpuno drugačije plodove.
Hebrejski narod dobio je prednost da prikazuje Božji ka rakter, onakav kakav je bio objavljen Mojsiju. Odgovarajući na Mojsijevu molbu da mu pokaže svoju slavu, Gospodin je obećao: “Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj.” (Izlazak 33,18.19) Gospodin “prođe ispred njega te se javi: 286 ‘Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bo gat ljubavlju i vjernošću. Iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup.’” (Izlazak 34,6.7) To je bio rod koji je Bog očekivao od svojeg naroda. Po neporočnosti nji hovog karaktera, po svetosti njihovog života, po milosti, do broti i sažaljenju njihovog srca trebalo se pokazati da je “sa vršen zakon Jahvin — dušu krijepi” (Psalam 19,8).
Preko hebrejskog naroda Bog je namjeravao izliti svoje bogate blagoslove na sve narode. Preko Izraela se trebao pri praviti put za širenje Njegova svjetla cijelom svijetu. Narodi svijeta, slijedeći svoje pokvarene običaje, izgubili su znanje o Bogu. Ipak, Bog ih u svojoj milosti nije izbrisao s lica Zem lje. On im je namjeravao pružiti priliku da se upoznaju s Njim preko Njegove Crkve. On je planirao da načela, prika zana preko Njegovog naroda, postanu sredstvo da se Božji moralni lik obnovi u čovjeku.
Da bi ostvario ovu svoju namjeru, Bog je pozvao Abrahama da ostavi svoj idolopoklonički rod i da se nastani u kanaanskoj zemlji. Rekao mu je: “Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov.” (Postanak 12,2)
Abrahamovi potomci, Jakov i njegovi sinovi, bili su do vedeni u Egipat da bi usred tog velikog i pokvarenog naro da mogli prikazati načela Božjeg kraljevstva. Josipova česti tost i njegovo zadivljujuće djelo održavanja u životu cijelog egipatskog naroda predstavljali su život Isusa Krista. Mojsije i mnogi drugi bili su svjedoci za Boga.
Izvodeći Izraelce iz Egipta, Gospodin je ponovo poka zao svoju moć i svoju milost. Njegovo veličanstveno djelo njihovog izbavljenja iz ropstva i Njegovo postupanje prema njima tijekom putovanja kroz pustinju nisu bili samo njima 287 na blagoslov. Sve je to trebalo poslužiti kao zorna pouka okol nim narodima. Gospodin se objavio kao Bog koji daleko nad visuje sve ljudske autoritete i veličine. Znakovi i čuda koja je učinio za svoj narod prikazali su Njegovu vlast nad pri rodom i nad najvećim obožavateljima prirode. Bog je prošao kroz oholu egipatsku zemlju kao što će proći kroz cijelu Zemlju u posljednje dane. Služeći se ognjem i olujom, po tresom i smrću, veliki JA SAM izbavio je svoj narod. Izveo ih je iz zemlje ropstva. Vodio ih je “kroz onu veliku i strašnu pustinju, kroz zemlju plamenih zmija i štipavaca, suhim i bezvodnim krajem” (Ponovljeni zakon 8,15). On je udario “u hrid, i voda poteče”, nahranio ih je “kruhom nebeskim” (Psalam 78,20.24). Mojsije je izjavio: “Tad Jahvu njegov na rod zapade, Jakov bi njegova baština. U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i čuvao kao zjenu oka svoga. Poput orla što bdi nad gni jezdom, nad svojim orlićima lebdeći, tako on krila širi, uzi ma ga, pa ga na svojim nosi perima. Jahve sam njega je vodio, tuđeg boga s njim ne bijaše.” (Ponovljeni zakon 32,9-12) Tako ih je doveo k sebi da mogu boraviti kao da se nalaze u sjenci Najvišega.
Krist je vodio djecu Izraelovu na njihovim lutanjima kroz pustinju. Zaogrnut stupom od oblaka danju i stupom od ognja noću, On ih je vodio i usmjeravao. On ih je čuvao od opas nosti u pustinji, doveo ih je u obećanu zemlju, i na vidiku svim narodima koji nisu priznavali Boga utvrdio je Izraela kao svoje izabrano vlasništvo, kao Gospodnji vinograd.
Tom narodu Bog je povjerio i svoju proročku Riječ. Ogra dio ga je propisima svojeg Zakona, vječnim načelima isti ne, pravednosti i neporočnosti. Poslušnost tim načelima bila 288 je njegova zaštita jer ga je čuvala da grešnim običajima ne uništi samoga sebe. I kao kulu u vinogradu, Bog je usred svojeg naroda postavio svoj sveti Hram.
Krist je podučavao Izraelce. Ne samo da ih je vodio kroz pustinju, već je i nakon toga ostao u njihovoj sredini da bude njihov učitelj i vođa. U Šatoru i u Hramu Njegova slava se pokazivala u svetoj šekini iznad prijestolja milosti. Nepre stano je na njih izlijevao bogatstva svoje ljubavi i strpljivo sti.
Bog je želio da Mu Njegov narod Izrael bude na slavu i hvalu. Zato mu je dao sve duhovne prednosti. Nije mu uskra tio ništa što bi moglo povoljno utjecati na izgradnju karak tera kojim će Njega predstavljati svijetu.
Poslušnost Božjem zakonu osigurala bi Izraelcima bla gostanje kojemu bi se divili svi narodi svijeta. Onaj isti koji im je mogao dati mudrost i vještinu u svakome poslu i dalje bi ostao njihov učitelj i putem poslušnosti Njegovom Zako nu oplemenjivao bi ih i uzdizao. Pod uvjetom da budu po slušni, bili bi sačuvani od bolesti koje su mučile ostale na rode i nadareni posebnom oštrinom uma. Božja slava, Nje govo veličanstvo i moć izražavali bi se preko svega njiho vog blagostanja. Trebali su biti kraljevstvo svećenika i kne zova. Bog im je darovao sva sredstva da postanu najznačaj niji narod na Zemlji.
Preko Mojsija Krist im je na najodređeniji način obja vio božansku namjeru i uvjete pod kojima će postići obe ćano blagostanje. Rekao im je: “Ta ti si narod posvećen Jahvi, Bogu svome; tebe je Jahve, Bog tvoj, izabrao da među svim narodima koji su na zemlji budeš njegov predragi vlastiti na rod. Zato znaj da je Jahve, Bog tvoj, pravi Bog, Bog vjeran, koji drži svoj Savez i milost svoju iskazuje do tisuću koljena onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi. Stoga drži za povijedi, zakone i uredbe koje ti danas nalažem da ih vršiš. A za nagradu — budeš li slušao ove naloge, držao ih te ih izvršavao — Jahve, Bog tvoj, držat će ti Savez svoj i milost za koje se zakleo tvojim ocima. Ljubit ću te, blagoslivljati i razmnažati; blagoslivljat će plod utrobe tvoje i rod zemlje tvoje: žito tvoje, vino tvoje, ulje tvoje, mlad krava tvojih i prirast stoke tvoje u zemlji za koju se zakleo ocima tvojim da će je tebi dati. Bit ćeš blagoslovljen nad sve narode… – 289
Jahve će od tebe maknuti svaku bolest; neće na te pustiti ni jedno od strasnih zala egipatskih za koja znaš.” (Ponov ljeni zakon 7,6.9.11-15)
Ako budu držali zapovijedi, Bog je obećao da će im dati najbolju pšenicu i izvoditi im med iz stijene. Nasitit će ih duga života i pokazati im svoje spasenje.
Svojom neposlušnošću Bogu Adam i Eva su izgubili Eden, zbog grijeha je cijela Zemlja stavljena pod prokletstvo. Ali ukoliko Božji narod bude slijedio Njegove upute, njihovoj zemlji bit će vraćena plodnost i ljepota. Sam Bog im je dao upute o obrađivanju tla; trebali su surađivati s Njim u ob navljanju njezine prvobitne plodnosti. I na taj bi način ci jela zemlja pod Božjom upravom postala uzorni rasadnik duhovnih istina. Kao što je putem poslušnosti Njegovim prirodnim zakonima zemlja trebala širom otvoriti svoje riz nice, tako su trebala srca ljudi putem poslušnosti Njegovim moralnim zakonima odražavati osobine Njegovog karaktera. Čak su i neznabošci morali uvidjeti nadmoćnost onih koji obožavaju pravoga Boga i koji Mu služe.
Mojsije je zapisao: “Ja sam vas, eto, poučio o zakonima i uredbama, kako mi je Jahve, Bog moj, naredio da ih vršite u zemlji u koju idete da je zaposjednete. Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost. 290 Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: ‘Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj veliki narod.’ Jer, koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Jahve, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Koji je to na rod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj Zakon koji vam ja danas iznosim?” (Ponovljeni zakon 4,5-8)
Sinovi Izraelovi trebali su zaposjesti cijeli teritorij koji im je Bog odredio. S njega su morali izagnati sve narode koji su odbili obožavati pravoga Boga i služiti Mu. Među tim, Bog je želio preko Izraela objaviti svoj karakter i na taj način privući ljude k sebi. Evanđeoski poziv morao se upu titi cijelom svijetu. Preko pouka koje je pružala služba prino šenja žrtava Krist je morao biti uzdignut pred narodima kako bi svi koji u Njega povjeruju mogli živjeti. Svi oni koji se kao Kananejka Rahaba ili Moapka Ruta odvrate od idolopo- klonstva i prigrle obožavanje pravoga Boga, trebali su se pri družiti Njegovom izabranom narodu. I kada se broj Izrae laca umnoži, trebali su siriti svoje granice sve dok njihovo kraljevstvo ne obuhvati cijeli svijet.
Bog je želio sve narode dovesti pod svoju milosrdnu upravu. On je želio da Zemlja bude puna veselja i mira. On je stvorio čovjeka da bude sretan i zato želi ljudsko srce is puniti nebeskim mirom. On želi da ljudske obitelji na Zem lji budu simboli velike obitelji na Nebu.
Ali Izrael nije ispunio Božju namjeru. Sam je Gospodin izjavio: “A ja te zasadih kao lozu izabranu, kao sadnicu plemenitu. Kako li mi se samo prometnu u jalov izrod, u lozu divlju!” (Jeremija 2,21) “Izrael je prazna loza vinova, ostavlja rod za se!” (Hosea 10,1 DK) “Sad, žitelji jeruzalem ski i ljudi Judejci, presudite izmeđ mene i vinograda mo jega. Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam 291 učinio? Nadah se da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izro di? No, sad ću vam reći što ću učiniti od svog vinograda: plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga iz gaze. U pustoš ću ga obratiti, ni obrezana ni okopana, nek u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime… Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pra vičnosti, a eto vapaja.” (Izaija 5,3-7)
Gospodin je preko Mojsija objavio svojem narodu i posljedice nevjernosti. Ukoliko odbiju držati Njegov Savez, oni će se odvojiti od života koji dolazi od Boga i Njegovi se blagoslovi neće moći izlijevati na njih. Mojsije je naglasio: “Čuvaj se da ne zaboraviš Jahvu, Boga svoga, zanemarujući njegove uredbe i njegove zakone koje ti danas dajem. I pošto se najedeš do sitosti, posagradiš lijepe kuće i u njima se nastaniš; kad ti se krupna i sitna stoka namnoži; kad se na kupiš srebra i zlata, i kada sve tvoje uznapreduje, nemoj da se zanese srce tvoje i da zaboraviš Jahvu, Boga svoga… Ne reci tada u svome srcu: svojom sam moći i snagom svojih ruku sebi namakao ovo bogatstvo… Ako li zaboraviš Jahvu, Boga svoga, i pođeš za drugim bogovima te njima budeš iskazivao štovanje, njima se klanjao, kunem vam se danas da ćete zacijelo izginuti… jer niste poslušali glasa Jahve, Boga svoga.” (Ponovljeni zakon 8,11-14.17.19.20)
Ovu opomenu Židovi nisu poslušali. Zaboravili su Bo ga, izgubili iz vida visoke prednosti koje su imali kao Nje govi predstavnici. Blagoslovi koje su primili nisu donijeli nikakav blagoslov svijetu. Sve svoje prednosti iskoristili su jedino da proslave sebe. Uskratili su Bogu službu koju je 292 zahtijevao od njih, a svojim su bližnjima uskratili vodstvo na vjerskom području i svoj posvećeni primjer. Kao i sta novnici pretpotopnog svijeta, slijedili su sve zamisli svoje ga zlog srca. I tako su učinili da ono sto je sveto izgleda kao sala, jer su govorili: “Svetište Jahvino! Svetište Jahvino! Svetište Jahvino!” (Jeremija 7,4) iako su istodobno pogrešno prikazivali Božji karakter, sramotili Njegovo ime i oskvrnji- vali Njegovo Svetište.
Vinogradari, postavljeni da se brinu o Gospodnjem vino gradu, nisu opravdali ukazano povjerenje. Svećenici i učite lji nisu vjerno poučavali svoj narod. Nisu pred narodom uz dizali Božju dobrotu i milost i Njegovo pravo na njihovu ljubav i službu. Brinuli su se jedino da proslave sebe. Željeli su se sami poslužiti rodovima vinograda. Promišljeno su pokuša vali privući pozornost naroda i zadobiti njegovo poštovanje.
Krivnja ovih starješina u Izraelu nije bila slična krivnji običnih grešnika. Oni su nosili svečanu odgovornost pred Bogom. Zavjetovali su se da će govoriti samo: “Tako reče Gospodin!” i da će svojim svakidašnjim životom pružati pri mjer stroge poslušnosti Bogu. Umjesto da to čine, oni su izopačivali sveta Pisma. Stavljali su teška bremena na rame na ljudi, propisivali im obrede koji su ih pratili na svakom koraku u životu. Narod je živio u stalnoj nesigurnosti jer nije uspijevao ispuniti zahtjeve koje su mu postavljali rabini. Kad su ljudi uvidjeli da ne mogu ispuniti zapovijedi koje su im ljudi nametnuli, postali su nemarni i u držanju Božjih zapovijedi.
Gospodin je objavio pripadnicima svojeg naroda da je On gospodar vinograda, da su im sva dobra koja imaju da na na povjerenje i da se moraju upotrijebiti za Njega. Među tim, svećenici i starješine nisu obavljali poslove svoje svete službe kao upravitelji Božje imovine. Sustavno su zakidali Boga uzimajući novac i imovinu koja im je bila povjerena 293 za unapređenje Njegovog djela. Njihova lakomost i pohlep- nost učinila je da ih čak i neznabošci preziru. Tako je nezna- božačkom svijetu bila pružena prilika da pogrešno protu mači Božji karakter i karakter zakona Njegovog kraljevstva.
Pun očinske strpljivosti, Bog je podnosio pripadnike svojeg naroda. Borio se s njima blagoslovima koje im je da vao ili uskraćivao. Strpljivo im je iznosio njihove grijehe, i strpljivo čekao da ih priznaju. Proroci i vjesnici dolazili su da objave Božje zahtjeve vinogradarima; ali umjesto da ih dočekaju dobrodošlicom, oni su prema njima postupali kao prema neprijateljima. Progonili su ih i ubijali. Bog im je slao nove vjesnike, ali su i oni prolazili kao i prvi, jedino što su vinogradari ovaj put pokazali još ogorčeniju mržnju.
Kao posljednje sredstvo, Bog je poslao svojeg Sina go voreći: “Imat će obzira prema mome sinu.” Međutim, njihov ih je otpor učinio osvetoljubivima pa su kazali jedan drugome: “Ovo je baštinik! Ubijmo ga, pa će nam pripasti njegova baština!” Tada će nam vinograd biti prepušten na uživanje, i moći ćemo s plodom činiti što nam je volja!
Židovski starješine nisu voljeli Boga; zato su se i odvo jili od Njega i odbacivali sve Njegove pokušaje za pravedno rješenje. Krist, ljubljeni Božji Sin, došao je iznijeti zahtjeve Vlasnika vinogradarima; ali oni su Ga dočekali s izrazitim prijezirom govoreći: Ne želimo da ovaj čovjek nama uprav lja! Zavidjeli su Kristu na ljepoti karaktera. Njegov način po učavanja bio je daleko djelotvorniji od njihovoga i Njegov ih je uspjeh užasavao. On im je upućivao prigovore, razot krivao njihovo licemjerje i prikazivao im sigurne posljedice njihovog ponašanja. To ih je gnjevilo do ludila. Patili su zbog Njegovih ukora koje nisu mogli ušutkati. Mrzili su i visoka 294 mjerila pravednosti koja je On neprestano objavljivao. Shva tili su da On svojim naukom razotkriva njihovu sebičnost, pa su Ga odlučili ubiti. Zazirali su od primjera istinoljubivosti, pobožnosti i uzvišene duhovnosti koju je očitovao u svemu što je činio. Njegov cijeli život bio je ukor njihovoj sebičnosti, pa kad je došao posljednji ispit, ispit koji je značio posluš nost za vječni život ili neposlušnost za vječnu smrt, oni su odbacili Sveca Izraelova. Kad su bili pozvani da biraju između Krista i Barabe, povikali su: “Pusti nam Barabu!” (Luka 23,18) Kad ih je Pilat upitao: “Što da onda učinim s Isusom?” — okrutno su zatražili: “Neka se razapne!” (Matej 27,22) “Vašega kralja da razapnem?” začudio se Pilat, na što su svećenici i glavari odgovorili: “Mi nemamo drugoga kralja osim cara!” (Ivan 19,15)
Dok je Pilat prao ruke govoreći: “Nevin sam od krvi ovog pravednika”, svećenici su se pridružili neukoj svjetini strastveno vičući: “Krv njegova neka padne na nas i na na su djecu!” (Matej 27,24.25)
Tako su židovski starješine načinili svoj izbor. Njihova odluka zabilježena je u knjizi koju je Ivan vidio u ruci Ono ga koji sjedi na prijestolju, u knjizi koju nijedan čovjek ne može otvoriti. U svoj svojoj optužujućoj snazi ova odluka pojavit će se pred njima onoga dana kad knjigu otvori Lav iz plemena Judina.
Židovski narod je gajio zamisao da je miljenik Neba i da će uvijek uživati čast da predstavlja Božju Crkvu. Mi smo djeca Abrahamova, tvrdili su oni, i tako im je čvrst izgle dao temelj njihovog blagostanja da su bili spremni prkositi i Nebu i zemlji ako im se pokušaju oduzeti njihova prava. Međutim, živeći u nevjeri, pripravljali su se za osudu Neba i za odvojenje od Boga.
Pošto je svećenicima opisao vrhunsko djelo njihove po- kvarenosti, Krist im je u usporedbi o vinogradu postavio pi- 295 tanje: “Kada dođe gospodar vinograda, kako će postupiti s tim vinogradarima?” Svećenici su slijedili Isusove riječi s du bokim zanimanjem i, ne povezujući sadržaj usporedbe sa sobom, pridružili su se narodu u odgovoru: “Te će zločince pogubiti za zločine, a vinograd će dati u zakup drugim vino gradarima, takvima koji će mu predati plodove u njihovo vrijeme.”
I ne sluteći što čine, sami su sebi odredili sudbinu. Isus ih je pogledao i pod Njegovim ispitivačkim pogledom oni su osjetili da On čita tajne njihovih srca. Njegova božanska narav zablistala je pred njima s neizrecivom snagom. U vino gradarima su sagledali sebe te su nehotice uzviknuli: “Ne dao Bog!”
Svečano, ali sa žaljenjem, Krist ih je upitao: “Zar niste nigda čitali u Pismima: ‘Kamen koji odbaciše graditelji po stade ugaonim kamenom; to je djelo Gospodnje, ono je divno u našim očima.’ Tako će vam se — velim — oduzeti kraljev stvo Božje i dat će se narodu koji rađa njegovim rodom.”
Krist bi spriječio propast židovskog naroda da Ga je pri hvatio. Međutim, zavist i ljubomora učinile su ih nepomir ljivima. Oni su jednostavno odlučili da neće primiti Isusa iz Nazareta kao svojeg Mesiju. Odbacili su Svjetlo svijeta i upravo zato je njihov život zahvatila tama, tama crnja od noći. Nagoviještena propast stigla je židovski narod. Njiho ve divlje i neukroćene strasti izazvale su njihovu propast. U slijepoj srdžbi uništavali su i jedni druge. Svojom buntovnom, tvrdokornom ohološću navukli su na sebe gnjev rim skih osvajača. Jeruzalem je bio razoren, Hram je ležao u ru ševinama, a samo mjesto preorano je kao njiva. Sinovi Ju- dini izginuli su najstrašnijom smrću. Milijuni su bili prodani da služe kao robovi u stranim zemljama.
Kao narod, Židovi su propustili ispuniti Božju namjeru i vinograd im je bio oduzet. Prednosti koje su zloupotrije bili, djelo koje su omalovažili, sve je to bilo povjereno dru gima. – 296
Današnja Crkva
Usporedba o vinogradu ne smije se primijeniti samo na židovski narod. Ona ima pouku i za nas. Crkva je u ovom naraštaju dobila od Boga velike prednosti i blagoslove i On od nje očekuje odgovarajuće rodove.
Naše otkupljenje plaćeno je visokom cijenom. Jedino po veličini te otkupnine možemo suditi o njezinim posljedica ma. Na ovom svijetu, na tlu koje je natopljeno suzama i krvlju Božjega Sina, trebaju uzrasti dragocjeni plodovi Raja. U ži votu Božjeg naroda istine Njegove Riječi trebaju izraziti svu svoju slavu i uzvišenost. Preko svojeg naroda Krist treba po kazati svoj karakter i načela svojeg kraljevstva.
Sotona se trudi da onemogući Božje djelo i zato nepre stano nagovara ljude da prihvate njegova pravila. On Božji izabrani narod prikazuje kao zavedene ljude. On je “opadač naše braće” i njegove optužbe usmjerene su protiv onih koji čine pravdu. Gospodin na njegove optužbe želi odgovoriti preko svojeg naroda, prikazujući posljedice poslušnosti pravim načelima.
Ova načela trebaju se pokazati u svakom pojedinačnom kršćaninu, u obiteljima, u Crkvi i u svakoj ustanovi koja je utemeljena da služi Bogu. Svi trebaju postati uzori onoga što se može učiniti za svijet. Svi trebaju poslužiti kao prikaz spasonosne sile evanđeoskih istina. Svi trebaju biti sredstva
preko kojih će se ostvariti velika Božja namjera s ljudskim rodom.
297 Židovski starješine ponosili su se svojim veličanstvenim Hramom i dojmljivim obredima svoje vjerske službe; ali pra vednosti, milosti i Božje ljubavi nisu imali. Slava Hrama i sjaj njegovih obreda nisu ih mogli preporučiti Bogu; jer ono što jedino vrijedi u Njegovim očima nisu Mu mogli ponu diti. Nisu mu mogli prinijeti kao žrtvu ponizno i skrušeno srce. Upravo kad se bitna načela Božjeg kraljevstva izgube iz vida, obredi se mnogostruko umnožavaju i postaju ras košni. Tako i kad se zanemari izgradnja karaktera, kad pre stane ukrašavanje duše, kad se izgubi iz vida jednostavnost istinske pobožnosti, tada oholost i ljubav prema razmetanju počinju zahtijevati veličanstvena crkvena zdanja, sjajne ukr ase i dojmljive obrede. Ali sve to ne proslavlja Boga! Po modna religija koja se sastoji od ceremonija, prividne pobož- nosti i razmetanja nije prihvatljiva pred Bogom. Njezine službe ne nailaze na odgovor nebeskih vjesnika. – 298
Crkva je vrlo dragocjena u Božjim očima. On je cijeni, ne zbog vanjskog dojma koji ostavlja, već zbog iskrene po- božnosti kojom se razlikuje od svijeta. On je ocjenjuje pre ma napretku vjernika u poznavanju Krista, prema njihovom napredovanju u duhovnom iskustvu.
Krist čezne da iz svojeg vinograda primi rod svetosti i nesebičnosti. On želi vidjeti na djelu načela ljubavi i dobro te. I najljepša umjetnička djela blijede kad se usporede s ljepotom temperamenta i karaktera koa se treba otkriti u Kristovim predstavnicima. Upravo ozračje milosti kojom je okružena duša vjernika i Sveti Duh koji djeluje na njegov um i njegovo srce, pridonose da on postane miris života na život i omogućuje Bogu da blagoslovi njegov rad.
Neka mjesna crkva može biti najsiromašnija u zemlji. Može biti bez privlačnosti ili ikakve vidljive ljepote; ali ako su njezini vjernici prihvatili načela Kristovog karaktera, imat će i radost u svojim srcima. Anđeli će dolaziti da im se pri druže na njihovim bogoslužjima. Hvala i slava Bogu uzdizat će se iz njihovih zahvalnih srca kao slatki miris.
Gospodin želi da spominjemo Njegovu dobrotu i da go vorimo o Njegovoj moći. Njemu se odaje čast izražavanjem hvale i zahvaljivanja. On sam kaže: “Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu.” (Psalam 50,23) Dok su prolazili kroz 299 pustinju, sinovi Izraelovi slavili su Boga svetim pjesmama. Gospodnje zapovijedi i Njegova obećanja skladani su kao pjesme koje su putnici pjevali tijekom cijelog putovanja. A kad su u Kanaanu proslavljali svoje vjerske blagdane, sjećali su se Božjih divnih djela i upućivali zahvalne pjesme u čast Njegovom imenu. Bog je želio da i cijeli život Njegovog na roda bude život odavanja hvale Stvoritelju. Na taj se način Njegov put trebao objaviti po svoj Zemlji i svi su narodi trebali upoznati Njegovo spasenje (Psalam 67,2).
Tako bi trebalo biti i danas. Ljudi u svijetu obožavaju lažne bogove. Njih treba odvratiti od njihovog lažnog bo goštovlja, ali ne osuđivanjem njihovih idola, već pokaziva njem nečega što je mnogo bolje. Treba objaviti Božju do brotu. “Vi ste mi svjedoci”, kaže Gospodin. “Ja sam Bog od vječnosti!” (Izaija 43,12)
Gospodin želi da mi cijenimo veliki plan otkupljenja, da shvatimo kako visoke prednosti uživamo kao Božja djeca i da hodimo pred Njim u poslušnosti, zahvalno Mu izraža vajući hvalu. On želi da Mu služimo u novom životu radu jući se svakog dana iznova. On želi vidjeti kako se naša srca ispunjavaju zahvalnošću zato što su naša imena zapisana u životnoj knjizi Janjeta, zato što sve svoje brige možemo pre baciti na Onoga koji se brine za nas. On nas poziva da se radujemo zato što smo Gospodnja baština, zato što je Kri stova pravednost postala bijela odjeća Njegovih svetih, zato što imamo blagoslovljenu nadu u skori dolazak našeg Spasi telja.
Hvaliti Boga punim i iskrenim srcem naša je dužnost isto toliko koliko i molitva. Mi moramo pokazati svijetu i svim nebeskim bićima da cijenimo zadivljujuću Božju lju bav prema palom čovječanstvu i da očekujemo sve veće i veće blagoslove iz Njegovog beskrajnog obilja. Mnogo više nego što to inače činimo, trebali bismo govoriti o dragocjenim poglavljima iz svojeg iskustva. Kad osjetimo da je sila Svetoga Duha na poseban način djelovala u našem životu, naša radost u Gospodinu i naša uspješnost u Njegovoj službi zna čajno će se povećati ukoliko budemo govorili o Njegovoj dobroti i Njegovim divnim djelima koja je učinio za svoj na rod. – 300
Kad na ovaj način slavimo Boga, Sotona se povlači. Mi vise nemamo vremena za gunđanje i prigovaranje i kusač gubi tlo pod nogama. U nama jačaju one karakterne oso bine koje stanovnike Zemlje pripremaju za nebeske stanove.
Ovakvo svjedočenje snažno utječe i na druge. Nema us pješnijeg načina zadobivanja duša za Krista od ovoga.
Boga trebamo slaviti i stvarnom službom, čineći sve što je u našoj moći da povećamo slavu Njegovog imena. Bog nam daje svoje darove da bismo i mi mogli davati i tako svijetu obznanjivati Njegov karakter. U vrijeme židovskog su stava darovi i prinosi bili su značajan dio službe Bogu. Od Izraelaca se tražilo da deseti dio cjelokupnog dohotka po svete službama u Svetištu. Osim toga, trebali su donositi i žrtve za grijeh, dragovoljne darove i darove zahvalnosti. To su bila sredstva kojima se podupirala evanđeoska služba u to vrijeme. Bog danas od nas ne očekuje ništa manje nego što je očekivao od svojeg naroda u nekadašnja vremena. Veliko djelo spašavanja duša mora ići naprijed. Preko desetine, da rova i prinosa Bog se pobrinuo za ovo djelo. On želi da se na ovaj način hrane oni koji propovijedaju Evanđelje. On desetinu proglašava svojom i ona se uvijek mora smatrati svetim sredstvima koja se donose u Njegovu riznicu na do brobit Njegovog djela. On traži i naše dragovoljne darove i darove zahvalnosti. Sva ova sredstva moraju se upotrijebiti da bi se Evanđelje odnijelo i u najudaljenije krajeve svijeta.
U služenje Bogu spada i naš osobni doprinos. Svojim vlastitim naporima moramo surađivati s Njim u spašavanju duša u svijetu. Kristov nalog: “Idite po svem svijetu i pro povijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!” (Marko 16,15) 301 upućen je svakom pojedinom Njegovom sljedbeniku. Svi koji su pozvani da žive u Kristu pozvani su i u djelo spašavanja bližnjih. Njihova srca kucat će u skladu s Kristovim srcem. Oni će osjećati istu čežnju za spašavanjem duša koju je On osjećao. Ne mogu svi zauzeti isto mjesto u Božjem djelu, ali mjesta i posla ima za svakoga.
U stara su vremena Abraham, Izak, Jakov, Mojsije, redom krotki i mudri ljudi, i Jošua, mnogostruko sposobni vođa, bili pozvani u Božje djelo. Pjesma i sviranje Marije, hrab rost i pobožnost Debore, djetinja privrženost Rute, posluš nost i vjernost Samuela, nepokolebljiva vjera Ilije, blagotvorni
umirujući utjecaj Elizeja — sve je to bilo potrebno. Zato i sada svi koji su primili Božje blagoslove trebaju odgovoriti uključujući se u aktivnu službu; svaki dar mora se upotrije biti za unapređenje Božjeg kraljevstva i za slavu Njegovog imena.
Svi koji su prihvatili Krista kao svojeg Spasitelja, trebaju prikazati istinu Evanđelja i njezin spasonosni utjecaj na ži vot. Bog ne postavlja nijedan zahtjev prije nego sto osigura sredstva za njegovo izvršenje. Kristovom milošću možemo postići sve što Bog od nas traži. Božji narod treba prikazati sva bogatstva Neba. Krist je rekao: “Otac moj proslavit će se time što ćete roditi mnogo roda i pokazati se moji učenici.” (Ivan 15,8)
Bog polaže pravo na cijelu Zemlju kao na svoj vinograd. Iako je sada u rukama uzurpatora, ona pripada Bogu. Ona je Njegova ne samo stvaranjem, već i otkupljenjem. Kristova žrtva bila je prinesena za svijet. “Da, Bog je tako ljubio svi jet da je dao svoga jedinorođenog Sina.” (Ivan 3,16) Upra vo preko tog jednog dara, ljudima su bili dani svi ostali da rovi. Iz dana u dan cijeli svijet prima blagoslov od Boga.
302 Svaka kap kiše, svaka zraka svjetla koja obasja ovaj naš ne zahvalni rod, svaki list, cvijet i plod svjedoče o Božjoj veli koj strpljivosti i ljubavi.
A kako je svijet uzvratio svojem velikom Darovatelju? Kako se ljudi odnose prema Božjim zahtjevima? Komu pre težna većina ljudi služi cijelog života? Služi bogu novca! Bo gatstvo, položaj, svjetovna zadovoljstva, to je njihov cilj. Bo gatstvo zadobivaju otimačinom, ne samo od ljudi, već i od Boga. Služe se Njegovim darovima da bi zadovoljili svoju se bičnost. Sve čega se mogu domoći upotrebljavaju da bi zado voljili svoju pohlepu i svoju želju za sebičnim užicima.
Grijeh današnjeg svijeta isti je onaj grijeh koji je donio propast Izraelu. Nezahvalnost Bogu, zanemarivanje prilika i blagoslova, sebična zloupotreba Božjih darova — sve je to bilo obuhvaćeno grijehom kojim je Izrael navukao na se Božju srdžbu. Taj isti grijeh donosi propast i današnjem svijetu.
Suze koje je Krist prolio na Maslinskoj gori dok je sta jao iznad izabranog grada nisu bile prolivene samo nad Jeruzalemom. U sudbini Jeruzalema On je sagledao i pro past cijeloga svijeta.
“Kada bi i ti znao u ovaj tvoj dan sto je za mir tvoj! Ali je sada sakriveno od očiju tvojih!” (Luka 19,42 DK)
“Kada bi i ti znao u ovaj tvoj dan!” Taj dan se pribli žava svojem kraju. Razdoblje milosti i prednosti već je sko ro na izmaku. Oblaci osvete već se gomilaju. Oni koji su odbacili Božju milost vrlo skoro će biti zahvaćeni brzom i neizbježnom propašću.
A svijet ipak spava. Ljudi ne znaju kad će im biti suđeno.
Gdje se u ovoj krizi nalazi Crkva? Priznaju li njezini vjernici Božje zahtjeve? Izvršavaju li Njegov nalog, pokazu ju li svijetu Njegov karakter? Skreću li pozornost svojih bliž njih na posljednju milosrdnu vijest opomene?
Ljudi su u opasnosti. Mnoštvo ih propada. A kako malo 303 takozvanih Kristovih sljedbenika osjeća odgovornost za te duše! Sudbina svijeta visi o niti; ali sve to jedva da može pokrenuti čak i one koji tvrde da vjeruju u najdalekosežniju istinu koja je ikada bila povjerena smrtnicima. Osjeća se nedostatak one ljubavi koja je pokrenula Krista da napusti svoj nebeski dom i prihvati ljudsku narav da bi kao čovjek prišao čovjeku i privukao čovjeka Bogu. Božji narod zahva tila je obamrlost, paraliza koja ga sprečava da shvati svoju trenutačnu dužnost.
Kad su Izraelci ušli u Kanaan, nisu ispunili Božju namjeru da zauzmu cijelu zemlju. Pošto su je djelomično pokorili, htjeli su uživati plodove svojih pobjeda. U svojoj nevjeri i ljubavi prema udobnosti, okupili su se u već osvojenim dijelo vima zemlje umjesto da krenu u osvajanje novih područja. I tako su se počeli udaljavati od Boga. Propuštajući izvršiti Njegovu namjeru, onemogućili su i Njemu da izvrši svoje obećanje o blagoslovu. Zar današnja Crkva ne čini upravo to isto? Iako je pred njima cijeli svijet koji osjeća potrebu za Evanđeljem, takozvani kršćani okupljaju se na mjestima na kojima sami mogu uživati u blagodatima Evanđelja. Ne osjećaju potrebu da zauzmu nova područja, da vijest spasenja odnesu u daleke krajeve. Odbijaju izvršiti Kristov nalog: “Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvo renju!” (Marko 16,15) Jesu li onda manje krivi od hebrej ske Crkve?
Takozvani Kristovi sljedbenici nalaze se na ispitu pred očima cijelog svemira; ali utrnulost njihovog žara i slabost njihovih napora u Gospodnjoj službi već ih je obilježila kao nevjerne. Da je ono sto čine najbolje sto mogu, prokletstvo ne bi počivalo na njima; a kad bi njihova srca bila uklju-
304 čena u djelo, mogli bi učiniti mnogo vise. Oni sami znaju, a i svijet zna da su u velikoj mjeri izgubili duh samoodri- canja i nošenja svojega križa. Ima mnogo onih uz čija će imena u nebeskim knjigama biti zapisano: ne sabire, nego prosipa! U mnogima koji nose Kristovo ime Njegova je sla va potamnjela, Njegova ljepota prikrivena, a Njegova čast odbačena.
Ima mnogo onih čija su imena zapisana u crkvenim knjigama, ali koji nisu pod Kristovom upravom. Oni ne slu šaju Njegove upute niti rade Njegov posao. Stoga se nalaze pod upravom neprijatelja. Oni ne čine nikakvo stvarno do bro, pa zato nanose neprocjenjivu štetu. Budući da njihov utjecaj nije miris života za život, on je postao miris smrti za smrt.
Gospodin kaže: “Pa da to ne kaznim?” (Jeremija 5,9) Bu dući da nisu ostvarili Božju namjeru, sinovi Izraelovi bili su odbačeni i Božji poziv je bio upućen drugim narodima. Ako se i oni pokažu nevjerni, zar neće biti odbačeni na isti na čin?
U usporedbi o vinogradu Krist je vinogradare proglasio krivcima. Upravo su oni odbili svojem gospodaru dati plo dove koji su mu pripadali. U židovskom narodu svećenici i učitelji poveli su vjernike u pogrešnom smjeru i tako Bogu uskratili službu koju je zahtijevao. Upravo su oni odvratili narod od Krista.
Krist je Božji zakon, nepomiješan s ljudskim predajama, prikazao kao veliko mjerilo poslušnosti. Time je na sebe na vukao mržnju rabina. Oni su ljudska naučavanja uzdizali iz nad Božje riječi i tako odvraćali narod od Njegovih propisa. Nisu željeli odustati ni od svojih ljudskih zapovijedi da bi poslušali zahtjeve Božje riječi. Svakako da zbog istine ne bi žrtvovali ni svoj intelektualni ponos ni pohvale ljudi. Kad 305 je Krist došao objavljujući narodu Božje zahtjeve, svećenici i starješine osporili su Mu pravo da stane između njih i na roda. Nisu htjeli prihvatiti ni Njegove ukore i opomene, pa su se zauzeli da narod okrenu protiv Njega i da tako izazo vu Njegovu propast.
Oni su zato bili odgovorni sto je narod odbacio Krista i za posljedice koje su iz toga proizišle. Grijeh naroda i nje gova propast morala se pripisati vjerskim vođama.
A zar u naše vrijeme ne djeluju isti utjecaji? Zar mnogi radnici u Gospodnjem vinogradu ne idu stopama židovskih glavara? Zar vjerski učitelji ne odvraćaju ljude od jasnih zahtjeva Božje riječi? Umjesto da ih odgajaju u poslušnosti Božjem zakonu, zar ih ne navode na prijestup? S mnogih propovjedaonica po crkvama vjernici slušaju da Božji zakon više nikoga ne obvezuje. Uzdižu se ljudske predaje, obredi i običaji. Gaji se oholost i samozadovoljstvo zbog Božjih darova, dok se istodobno zanemaruju Božji zahtjevi.
Kad odbacuju Božji zakon, ljudi stvarno ne znaju što čine. Božji zakon je izraz Božjeg karaktera. On utjelovljuje načela Njegovog kraljevstva. Onaj tko odbija prihvatiti ta načela, stavlja sebe izvan dohvata Božjih blagoslova.
Slavne mogućnosti koje su stajale pred Izraelom mogle su se ostvariti jedino poslušnošću Božjim zapovijedima. Isto savršenstvo karaktera, ista punina blagoslova — blagoslova uma, duše i tijela, blagoslova domovima i poljima, blagoslo va u ovom životu i u životu koji će doći — moguća nam je jedino ako živimo u poslušnosti.
U duhovnom svijetu i u svijetu prirode poslušnost Bož jim zakonima uvjet je za donošenje plodova. A kad ljudi uče narod da ne poštuje Božje zapovijedi, sprečavaju ga da do nosi rod Bogu na slavu i tako postaju krivi pred Gospodinom što Mu se uskraćuje rod iz Njegovog vinograda. – 306
I nama su na Učiteljev nalog stigli Božji vjesnici. I oni su, po uzoru na Krista, zahtijevali poslušnost Božjoj riječi. I oni su objavili Njegovo pravo na rod vinograda, rod lju bavi i poniznosti, Njegovo pravo na požrtvovnu službu. Zar se mnogi vinogradari u Gospodnjem vinogradu nisu raz gnjevili kao što su to učinili židovski glavari? Kad su zahtjevi Božjeg zakona bili objavljeni narodu, zar se ti učitelji nisu poslužili svim svojim utjecajem da bi naveli ljude da ih odbace? Takve učitelje Bog naziva nevjernim slugama.
Riječi koje je Bog uputio nekadašnjem Izraelu sadrže svečanu opomenu današnjoj Crkvi i njezinim vođama. Bog je rekao o Izraelu: “Napisah mu velike stvari u zakonu svo me, ali mu se čine kao nešto tuđe!” (Hošea 8,12 DK) Učite ljima i svećenicima je naglasio: “Moj narod gine: nema zna nja; jer si ti znanje odbacio, i ja odbacujem tebe iz svećen stva svoga; jer si Zakon svoga Boga zaboravio, i ja ću tvoje zaboraviti sinove.” (Hošea 4,6)
Hoće li Božje opomene ostati nezapažene? Hoće li pri like za službu ostati neiskorištene? Hoće li poruge svijeta, intelektualni ponos, pokoravanje ljudskim običajima i pre dajama, zadržati takozvane Kristove sljedbenike da ne stupe u Njegovu službu? Hoće li i oni odbaciti Božju riječ kao što su židovski starješine odbacili Krista? Poznate su nam po sljedice Izraelova grijeha. Hoće li suvremena Crkva prihva titi opomenu?
“Ako su neke grane odlomljene, i ako si ti, koji si divlja maslina, pricijepljen mjesto njih i postao s njima sudionik u sočnom korijenu masline, ne uzvisuj se nad grane! … Do bro! Njih je odlomila nevjera, a tebe drži vjera. Ne ponosi se više, nego se boj! Jer, ako Bog nije poštedio prirodnih grana, neće ni tebe poštedjeti.” (Rimljanima 11,17-21)