Biblija

Isusovo rođenje

Dijete iz Betlehema, krotki i ponizni Spasitelj, Bog koji se tijelom očitovao, Kruh s Neba, koji je Put, Istina i Život, dao je sebe kako bi svatko tko vjeruje u Njega živio vječno.

Kad govorimo o Isusovom rođenju i biblijskim proročanstvima vezanim uz taj povijesni događaj, ne možemo izostaviti proroka Izaiju, najvažnijeg mesijanskog Božjega glasnika koji je stoljećima prije Krista jasno i slikovito najavio ne samo Mesijino rođenje, već je prikazao i Njegov karakter te put i patnju kroz koju će proći.

Gledajući iz perspektive suvremenog društva, Božić je zasigurno događaj koji se u novijoj ljudskoj povijesti proslavlja najmasovnije. U posljednjih stotinjak godina to je postao gotovo globalni događaj i blagdan, a broj ljudi koji slave Božić stalno raste. Ljudi sa svih strana svijeta pridružuju se ovom sada već komercijalnom blještavilu konzumerizma i hedonizma.

Međutim, sve manje tih ljudi poznaje i shvaća istinsko značenje Božića, to jest Isusovog rođenja, dolaska Mesije. Čini se da i vjernici i ateisti podjednako uživaju u blagodatima božićnog slavlja, i to ponajviše u njegovim potpuno sporednim značenjima — u izobilju jela, u korištenju pirotehnike, svjetlosnim ukrasima te trošenju novca pri kupnji na blagdanskim sniženjima. Na taj način se onaj daleko važniji, duhovni smisao Isusovog dolaska na svijet potiskuje u pozadinu. Zbog osobnih tjelesnih užitaka ljudi često i ne razmišljaju o dubljem smislu Božića i njegovoj pravoj vrijednosti — Isusovom životu.

Budući da u Bibliji nigdje nije zapisan datum Isusovog rođenja, prvi kršćani iz apostolske crkve nisu slavili Božić. Povijesno gledajući, Božić se počeo slaviti u Rimu u četvrtom stoljeću. Povijesni izvori govore o 336. godini, u kojoj se Božić kao blagdan spominje prvi put. Većina povjesničara je suglasna s podatkom da se Božić počeo slaviti 25. prosinca jer se u to vrijeme, u tada još uvijek većinski poganskom Rimskom Carstvu, slavilo rođenje Mitre, nepobjedivog božanstva Sunca, pa je tadašnja kršćanska crkva nastojala potisnuti taj poganski blagdan, a istodobno ipak udovoljiti i poganima i kršćanima zbog slavljenja rođenja Isusa Krista, na kojeg se tada u očima poganske većine gledalo kao na božansko Sunce s visine.

Tijekom svojega kratkog i teškog života na Zemlji, Isus nije imao baš ništa s božićnim izobiljem, potrošačkim pretjerivanjima niti s raskošnim ukrasnim svjetlima kojima su ljudi danas gotovo opčinjeni. Rođen je u skromnoj maloj štalici pored majke i oca, pored magaraca i druge stoke, i nikada nije uživao u obilju dobre “restoranske” hrane, skupoj odjeći ili velikom kupovanju. Tijekom Njegove misije, Isusa su progonili, napadali i vrijeđali. Na kraju je osuđen na smrt i razapet.

Kad je rođen, ljudi koji su znali tko je On došli su u štalicu da Mu donesu darove. Isus je tada bio u središtu pozornosti. On je primao darove. Mnogi su se poklonili Kralju nad kraljevima i spasenju zbog kojeg je On došao. Umjesto naroda, Isus je primao darove i počasti. To je slava i hvala kroz davanje i darivanje, slava koju Isus zaslužuje od svih nas vječno i u svako doba, a ne samo na Božić. Ipak, mnogi od nas u božićnim radostima ne razmišljaju o Kristovoj žrtvi, ili recimo o siromašnim susjedima, o gladnima u Africi, ili o onima čiji su životi poharani ratovima, poplavama ili tajfunima. Na Božić često zaobilazimo one koji nemaju niti topli obrok ili krov nad glavom, dok u svojim mislima planiramo kako ćemo se provesti za taj blagdan. Prorok Izaija, koji je zapisao najljepša i najopsežnija proročanstva o Isusu, u svojoj proročkoj knjizi, nadahnutoj upravo Isusovim Duhom, jasno objavljuje ono što Vladaru svemira u svakom trenutku, a ne samo na Božić pričinjava radost i zadovoljstvo: “Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut’ poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom.” (Izaija 58,6-8)

Sâm Isus nam u Mateju 25,40 poručuje: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” Isus je uspostavio sustav davanja.  Ne postoji ptica ili životinja na Zemlji koja ne služi nekom drugom životu. Nema ni jednog lista u šumi ili male vlati trave, a da nema svoju službu drugome. Svako drvo, grm i list stvaraju kisik, bez kojega čovjek i životinja ne bi mogli živjeti. Sunce rasipa svoju svjetlost da ugrije i osvijetli tisuće svjetova. Ocean, opskrbljivač svih naših vrela i zdenaca, prima rijeke iz svake zemlje, ali uzima da bi opet davao, jer magle koje izlaze iz njegovih dubina padaju kao kiše i natapaju zemlju, da bi iz nje moglo nicati i pupati.

Božji anđeli nalaze svoju radost u davanju kroz neumorno služenje ljudima. Samo ljudi nastoje darovano zadržati za sebe. Apostol Pavao, najveći kršćanski svećenik, misionar i teolog u povijesti, čovjek za kojega se smatra da je daleko najbolje od svih poznavao Krista, kaže da se Krist, kao “trajni Božji lik, nije ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego sâm sebe oplijeni uzevši narav sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.” (Filipljanima 2,6.7)

Jedan od najvećih starozavjetnih proroka, Izaija, otkriva veliku teološku širinu i dubinu. Njegov vremenski opseg obuhvaća prošlost sadašnjost i daleku budućnost. Njegova veličina jest u pozivu i snazi Duha koji ga je potpuno zaokupljao. On otkriva Jahvu, Sveca Izraelovog, koji je slobodan Bog i nije neraskidivo vezan nekom sudbom za Izraela, kojeg ne spašava ni krv, niti zemlja, niti kult, nego obraćenje Bogu i držanje Njegovog Zakona.

Godine 734. prije Krista u Jeruzalemu je vladao mladi kralj Ahaz, koji je imao svega dvadeset godina. Izrael se nalazio pred naletom neprijatelja. Edomci su se pobunili i zauzeli luku Elat u Akapskom zaljevu na Crvenom moru; Amonci su mu uskratili danak koji su dotad davali i vojno mu zaprijetili; a Filistejci su osvojili područja na jugu zemlje. Ipak, najveća je opasnost prijetila sa sjevera. U to mučno i dramatično vrijeme kralju Ahazu dolazi riječ proroka Izaije. Izaija svim silama nastoji uputiti mladoga kralja na pravi put; ali Ahaz ne sluša poruku ni Jahvinu volju. Raskida savez s Jahvom i sklapa savez s Asirijom. To je najteži trenutak za proroka, opisan u prvom poglavlju njegove knjige. Izaiju su odbacili i prognali. Kasnije je on opet uporno pokušavao odvratiti kralja od kobnog savezništva s Asircima. Ahaz je prinio idolima svojega sina, ali idoli nisu dali nikakav odgovor. Izaija je tada pokucao na vrata dvora i donio Ahazu Jahvinu poruku: “Jahve, jedini Gospodar neba, zemlje i podzemlja, spreman je dati kralju znak koji želi.” (Izaija 7,11) Ali nevjerni Ahaz nije volio tajnovita obećanja koja su mu se činila pukim naklapanjem. On se više volio osloniti na svoj razum, te je odbio proroka, rugajući se kako ne želi iskušavati Jahvu. Tada je odbačeni Izaija, u najtežem trenutku izraelskog naroda, navijestio najljepše i najznačajnije proročanstvo u Bibliji: “Poslušaj sad dome Davidov! Zar vam je malo što zamarate ljude, nego i Boga svog zamarate! Zato će vam Gospod dati znak! Gle djevica će začeti i roditi Sina, i nadjenut će mu ime Emanuel.” (7,13.14) Emanuel u prijevodu s hebrejskog znači “Bog s nama”. To je Božji Sin, Isus Krist, koji dolazi da spasi svijet.

Bog nam je i u ovom našem grešnom stanju izgubljenosti ponudio rješenje, jer želi biti vječno s nama. Izraelova kriza, opisana u Knjizi proroka Izaije, ravna je krizi u kojoj se nalazi i današnji svijet. Kralj nad kraljevima, rođen u skromnoj štalici, dolazi kako bi svrgnuo nepravdu u svijetu, oslobodio potlačene i spasio sve one koji vjeruju u Njega. Iako su Mu Juda i Izrael okrenuli leđa, kao što mnogi moćnici čine i danas, Jahve ipak dolazi k njima i najavljuje svoju ljubav i dobrotu utjelovljenu u Emanuelu. Unatoč stalnim patnjama ovoga svijeta, Bog je svojim Duhom uvijek među nama. On nas poziva čak i ako Mu okrećemo leđa, a sve to potvrđuje koliko je Božja milost velika i koliko nam je važno znati svrhu i najveće značenje Isusovog rođenja, pogotovo u ovim čudnim vremenima pred sâm kraj svijeta i jasno najavljeni Kristov dolazak kojemu bi kršćanski svijet također posvećivati mnogo više pozornosti.

Dijete iz Betlehema, krotki i ponizni Spasitelj, Bog koji se tijelom očitovao, Kruh s Neba, koji je Put, Istina i Život, dao je sebe kako bi svatko tko vjeruje u Njega živio vječno. Podnio je svaku Sotoninu kušnju kojoj smo mi izloženi. On jedini nije počinio nijednog grijeha. Na svojem zemaljskom putu dao nam je primjer kako trebamo služiti, pomagati, tješiti i bratski dijeliti terete naših prijatelja, stranaca i susjeda, pogotovo onih najugroženijih i najzapostavljenijih. Pokazao nam je da su svi ljudi svijeta naša braća, i poučio nas je kako pružiti ruku neprijatelju.

Naš svijet, kojega Božji neprijatelj i otmičar još uvijek svojata, ne samo da će biti izbavljen od grijeha, već će biti uzvišen u slavi. Isus bi stoga bio najradosniji kad bismo Njegovo rođenje slavili i veličali svakog dana, a ne samo za Božić. Kroz beskrajne vjekove, dok spašeni budu hodali u svjetlosti samoga Boga, oni će Ga hvaliti za Njegov neizrecivi Dar, za Emanuela, Boga koji je s nama. Jer jedino kroz Sina iz betlehemske štalice mi možemo imati spasenje, pravi mir, ljubav i smisao.

Stoga, radujmo se Isusu i ne razmišljajmo samo o daru koji ćemo mi primiti za Božić, već o daru kojeg mi možemo darovati Isusu, i što možemo učiniti jednom od Njegove najmanje braće, kao i kako se možemo pripremiti za Njegov skori drugi dolazak koji je — pored prvog, božićnog — najvažniji i najsnažnije najavljeni događaj u cijelom Svetom pismu.

Daniel Purda

Podijeli