Duhovnost

Iz slave u slavu

Thomas Buchanan Read: The Angel Appearing before the Shepherds

Bog nije svoju slavu i namjere otkrio učenim profesorima na jeruzalemskom sveučilištu, već pastirima koji su sjedili pokraj logorske vatre i čuvali svoja stada. U Betlehemu je to bilo normalno za pastire; logorovali su sa stadom i čuvali ga.

Uvijek su me privlačile logorske vatre. Jako ih volim. Za vrijeme logorovanja s mladima logorska vatra uvijek stvara posebno ozračje dok sjedimo oko vatre zureći u treperave oblike u crvenom žaru i pečemo kruh ili kukuruzne klipove na štapu. Opuštati se pokraj logorske vatre posebno je zadovoljstvo i prilika za duboke razgovore.

Pastiri su imali dovoljno vremena za razgovor i razmjenu misli. Ellen White kaže: “Na poljima gdje je dječak David vodio svoje stado, pastiri su držali noćnu stražu. Tijekom tih sati tišine razgovarali su o obećanom Spasitelju i molili za dolazak Kralja na Davidovo prijestolje.” (Isusov život, str. 26.) Nisu imali pojma da će njihove molitve biti uslišane. Ono što se zatim dogodilo za njih je bio najveći šok koji su doživjeli u životu.

“Najedanput im pristupi anđeo Gospodnji, i sjaj ih Gospodnji obasja, pa se vrlo uplašiše.” (Luka 2,9)

Ovo nije bio sjaj razgorjele vatre. Ova slika vraća nas u Stari zavjet do Mojsija koji stoji na svetom tlu ispred grma koji ne sagorijeva i uplašeno sluša poziv da izvrši Božji nalog. On nas podsjeća na strah koji je nešto kasnije spopao Izraelce okupljene u podnožju Sinaja dok se planina tresla i Božji glas grmio; na Jošuu pred Jerihonom i Gideona na gumnu.

Ovakvi susreti mogu uznemiriti čovjeka. Božja blizina – to je bila Njegova slava – toliko je uplašila Izraelce pod Sinajem (zahtijevali su da ode) da su tražili da Mojsije razgovara s Bogom, a njima samo prenese vijest. Međutim, ovo nije bila noć straha, već noć Radosne vijesti i veselja. Anđeo koji im se obratio – siguran sam da je pastirima bilo drago što je isprva bio samo jedan – upućuje riječi ohrabrenja: “Ne bojte se! Najavljujem vam veliki i radosni događaj namijenjen svima po svijetu: Upravo se u gradu Davidovu rodio Spasitelj koji je Mesija i Gospodin.” (Luka 2,10.11)

Odjednom se nebo rasvijetlilo, što je uznemirilo pastire. Oni ne znaju razlog ovoga blještavog prizora. Isprva ne zamjećuju mnoštvo anđela koji su ispunili nebo. Sjaj i slava nebeske vojske osvjetljava čitavu visoravan. Dok su pastiri uplašeni Božjom slavom, anđeo predvodnik umiruje njihove strahove otkrivajući im: “‘Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.’ I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: ‘Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!'” (Luka 2,10-14)

Strah, čuđenje i užas nestaje, a nadomješta ga radost. Isprva nisu mogli podnijeti sjaj slave koja je pratila nebesku vojsku. Samo se jedan anđeo javlja pastirima koji bdiju da bi raspršio njihove strahove i objavio svoju zadaću. Dok ih okružuje svjetlo ovog anđela, na njima počiva slava, oni su ojačani i mogu podnijeti veće svjetlo i slavu bezbrojnog mnoštva nebeskih anđela.

Pastiri jedva mogu vjerovati vlastitim ušima. Njima su poznata proročanstva kao što je Mihejevo: “A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.” (Mihej 5,1)

Oni poznaju ovo proročanstvo – ali sada im je najavljeno da se ono upravo ostvaruje! To je čudesno.

Međutim, to je bio tek početak. Ne samo što čuju Radosnu vijest, već dobivaju upute kako mogu biti prvi svjedoci da je Bog postao čovjekom.

“Trebate potražiti dijete povijeno u pelenice gdje leži u jaslama.” (Luka 2,12)

Anđeli se više ne mogu suzdržavati. Pastiri su zapanjeni, a anđeli jednako tako zadivljeni; možda i više s obzirom na to da su tolike godine očekivali ostvarenje Božjeg plana za spašavanje čovjeka koji se sada iz obećanja pretvorio u stvarnost. Gledati Isusa kojeg obožavaju i kome se klanjaju kako postaje mala stanica u majčinoj utrobi i razvija se do ovog čudesnog trenutka. Oni više ne mogu čekati, već počinju pjesmu: “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!” (Luka 2,14)

Razmislite na trenutak o ovim riječima. Doista ih je teško shvatiti. “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir!”

Razmislite! Posljednjih dvije tisuće godina nije bilo mira. Kad sam posljednji put sjedio na Trgu jaslica u Betlehemu, vidio sam izraelske vojnike u žičanim kavezima, spremne da na najmanji znak nemira očiste trg. Danas visoki sigurnosni zid odvaja Jeruzalem od Betlehema. To je područje napetosti, a ne mira. Ali na ovim brežuljcima anđeli su pjevali: “Na zemlji mir!”

Mir – a Herod će ubrzo izvršiti masovno ubojstvo u nastojanju da uhvati i ubije malog Isusa. Mir – a Sotona će progoniti Isusa cijelog Njegovog života. Mir – a Golgota i križ bit će Spasiteljeva sudbina.

Izaija je prorekao da će Mesija biti Knez mira (Izaija 9,6), ali da su pastiri mogli vidjeti budućnost, teško da bi povjerovali u te riječi. Ali pogledajte ovaj događaj iz perspektive onih koji su pjevali ovu veličanstvenu pjesmu.

Kad gledaju na Zemlju, oni vide da je u ratu s Bogom. Vide kako vlada zloća, ali znaju Božju ljubav i kako želi da ovaj pali svijet vrati u svoju obitelj. I zato pjevaju “Slava na visinama Bogu” jer je Bog taj koji je preuzeo inicijativu. Silni Bog, Knez mira, napada neprijatelja na najmanje očekivani način.

Pisac Poslanice Hebrejima to objašnjava iz perspektive anđela: “Njega, za malo manjeg od anđela, Isusa, vidimo zbog pretrpljene smrti slavom i časti ovjenčana da milošću Božjom bude svakome na korist što je on smrt okusio. Dolikovalo je doista da Onaj radi kojega je sve i po kojemu je sve – kako bi mnoge sinove priveo k slavi – po patnjama do savršenstva dovede Početnika njihova spasenja.” (Hebrejima 2,9.10)

Nevjerojatna je misao da se moćni Bog svemira spušta niže od anđela. Da postaje čovjek, da živi, smije se i pati s nama i na kraju umire umjesto svakog čovjeka. Slava o kojoj pjevaju anđeli nije samo radi Isusa; anđeli gledaju unaprijed na obećanje upućeno svima nama da će mnoge sinove privesti k slavi. A tu spadam i ja. Doista čudesni dar.

U Filipljanima 2,6-8 čitamo: “On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.” (Filipljanima 2,6-8)

U trilogiji Gospodar prstenova nalazimo prekrasnu priču o tome kako zlo ne doživljava poraz u slavnim bitkama, već zahvaljujući jednostavnom nastojanju mladog hobita. Unatoč svim preprekama, on nastoji donijeti mir Međuzemlji ne borbom, već bacanjem prokletog prstena moći u “pukotinu usuda”.

Isus je sebe bacio u “pukotinu usuda” ovog svijeta i dospio tamo gdje ga je Sotona najmanje očekivao; nije se borio snagom i moći, već ljubavlju. Anđeli mogu pjevati “Slava na visinama Bogu” jer Sotona može biti poražen jedino tako da čitav svemir vidi da je Bog pravedan i da donosi mir umjesto nesklada.

To je za mene izazov. Kad komentira ovaj ulomak, Ellen White piše: “Isus je na sebe uzeo ljudsku narav da bi čovjeku mogao otkriti čistu, nesebičnu ljubav i naučiti nas da ljubimo jedan drugoga.” (SDA Bible Commentary, sv. 5, str. 1126.) Uvjeren sam da su pastiri nakon ovog susreta s anđelima i posjeta Isusu postali drugi ljudi. Isto sam tako uvjeren da će se moj život promijeniti kad prihvatim veličanstveni dar koji mi je dao Bog slave.

Udaljenost između Neba i Zemlje nije danas veća nego što je bila kad su pastiri slušali anđeosku pjesmu. Ljudski je rod danas isto toliko predmet skrbi Neba kao u vrijeme kad su obični ljudi skromnih zanimanja usred dana sretali anđele i razgovarali s nebeskim vjesnicima u vinogradima i poljima. Nebo može biti vrlo blizu i nama u našoj svakodnevici.

Victor Hulbert

Podijeli