Najveća prijevara
Je li vam jasno da su vas prevarili? — Ovdje nije riječ o uobičajenim teorijama zavjere političara i bankara koji teže za svjetovnom moći. Nije riječ o navodno krivotvorenoj povijesti ili zataškanim posjetima izvanzemaljaca. Nije riječ o lažima vezanim uz mirovine, preskupim proizvodima ili medijskom manipuliranju našim umom. Kod takvih pitanja niti takozvani “prosvjetitelji” ne smatraju sve istinitim.
Riječ je o nečemu puno većem — naime, o vašem životu. Prevarili su vas za vaš život, a vi se ne bunite nego ste sve to prihvatili. Uvjereni u to, vjerojatno čak i branite tu prijevaru. Kad bi se radilo o vašem novcu, sigurno biste drukčije djelovali.
Pretpostavimo da vam financijski savjetnik predlaže posao osuđen na propast. Trebali biste s mukom stečenu ušteđevinu uložiti u fondove koji sigurno neće donijeti zaradu, i nakon nekoliko godina dovest će do gubitka cijelog uloga. Biste li zaključili takav posao? Naravno da ne biste!
Jedan točno takav ugovor potpisalo je mnogo ljudi. Možda i vi. Da bi do toga došlo, na vas su utjecali od djetinjstva. Drukčije sigurno ne biste pristali na to.
Novac ili život?
Zamislite da kasno uvečer prolazite nekom mračnom ulicom kojom se rijetko tko kreće. Najednom vam netko prislanja hladan pištolj na sljepoočnicu, a grub glas prosikće: “Novac ili život!” Što biste odabrali?
Naravno, život! Svatko bi to učinio. Kakvu bi vrijednost imao smotuljak novčanica u vašem novčaniku?
Ako ste mrtvi, s njim ne možete učiniti ništa.
Ali činjenica je da mnogi ne biraju život! Život im je manje bitan od debelog računa u banci. Novac im ipak omogućuje sve životne udobnosti — poput raskošnog automobila, kuće i svakojakih zabava. Jedini je problem: bez života ništa od toga nema vrijednost!
Što imamo od sve raskoši ako smo mrtvi? Nije li život ipak ono najvažnije? Posve sigurno! Ali zašto se onda toliko mnogo ljudi daje prevariti po cijenu svojeg života?
O čemu je riječ
Ono što zapravo želim reći jest: u Bibliji piše… Čekajte, nemojte sad ostaviti ovo štivo po strani! Uvjeravam vas da neće biti jako pobožno! I usput: Zašto danas ne bismo mogli razgovarati o svemu? Vrijeme konjskih štitnika je odavno prošlo. Ili nam je sada znanost dala svoje “štitnike”, sad kad smo odložili one vjerske?
U Bibliji čitamo da postoji jedan Bog, koji nam želi darovati vječni život. Ako je to istina, onda je to najbolja ponuda na svijetu! Ali filozofi i znanstvenici od Friedricha Nietzschea i Charlesa Darwina tvrde da nema Boga! Prema njima ne postoji niti vječni život, a milijuni ljudi ih spremno slijede u smrt.
Takvo što nam je poznato samo iz nekih sljedbi čiji vođe nagovaraju svoje članove na samoubojstvo. Samoubojstvo je riječ kojom nazivamo postupak kad si osoba sama odluči oduzeti život. Možemo negodovati i odmahivati glavom, ali ipak milijuni ljudi biraju takav put u smrt, jer vjeruju tvrdnjama takvih “gurua” koji ih odgovaraju od vječnog života.
Razumijete li sada o čemu je zapravo riječ? Ako postoji život nakon smrti, vječni život bez patnje, tada je “evanđelje” sekularnih znanstvenika ateista najveća prijevara! Pušta se ljude da biraju novac, a oduzima im se život. Šalje ih se u smrt, i gotovo se nitko ne žali.
Je li baš sve besmislica?
“Besmislica!” — možda sad mislite. “Život nakon smrti; pa tko bi u to trebao vjerovati?! To su bajke za djecu, pobožne legende, ludost!”
Doista? — Tko to tvrdi, želi razmišljati znanstveno. Želi činjenice, dokaze, provjerljive podatke, a ne drevne mitove. I to je dobro. Zaboravimo srednjovjekovnu crkvu, liturgije i misno ruho, i postavimo si pitanje o životu.
Najprije pitanje “besmisla”, što znači “nemati smisla”. — Kakav smisao ima naš život, kad je pun patnji i kratak, ako sve završava smrću i ruši se sve što smo izgradili? Odgovor poznajete, i on je porazan.
Ali kakav smisao ima naš život ako postoji vječni život, život bez patnje i smrti?
O toj temi su već napisane debele knjige, duboko promišljene i dobro uobličene. Ali mnoge od njih nas bacaju u hladan svijet bez smisla. Oduzimaju nam svaku nadu. Ostavljaju nam samo kratak trenutak: život koji zasja, a potom se vječno ugasi. Tu nema smisla niti nade i to je jednostavno obeshrabrujuće.
Zapravo, svi moraju vjerovati
Postojanje Boga ne može se znanstveno dokazati. To jest i ostaje pitanje vjere. S druge strane, današnji čovjek traži činjenice i dokaze. On ne želi naivno vjerovati onome što kažu drugi. Zbog toga odbija Boga, Bibliju, Isusa i vječni život. Ali time zapravo počinje ponovno vjerovati. — Kako, molim? Da, dobro ste pročitali! Tko odbija Boga, i taj vjeruje! Vjeruje da Bog ne postoji.
Može li se znanstveno dokazati da Bog ne postoji? Dokazati znači: uvijek provjerljivim pokusima doći do činjenica koje isključuju svaku sumnju. Neoborivo i čvrsto! I to je ono čemu biste se trebali okrenuti ako ne želite naivno vjerovati.
Dosad nitko nije uspio dokazati da Bog ne postoji. Dakle, vjeruje se da ne postoji. Također, nitko nije uspio dokazati da ne postoji uskrsnuće od mrtvih i vječni život. Ljudi moraju u to vjerovati. Pitanje je samo: Što imaju od toga?
Što imam od toga?
Jest, to je odlučujuće pitanje. Uzmimo da postoji Bog i da postoji vječni život — a ja u to vjerujem. U tom slučaju imam pred sobom sjajnu budućnost. Ako je to čak i bila pogreška, tada, iako kroz život prolazim nadajući se u njegovim teškim trenucima, nisam razočaran jer sam mrtav.
Ako pogledamo s druge strane, sve izgleda bitno lošije. Uzmimo da ne postoji Bog niti vječni život — a ja u to vjerujem — tada sve završava smrću. Ali ako Bog i vječni život postoje, i Bog mi na kraju svijeta pokaže sve što sam propustio — vječni život pun radosti i sklada — tada je to zasigurno najgori dan u mojem životu! To je pravi pakao za mene. Tada bih se mogao bez prestanka šamarati što sam vjerovao Nietzscheu, Darwinu i njihovim učenicima.
Načinimo jedan mali misaoni pokus. Uzmimo da netko ima pravo i da njegova vjera odgovara stvarnosti. Što on ima od toga ako vjeruje da ne postoje ni Bog niti vječni život? Ništa, baš ništa! Kratak život, malo zabave, puno ljutnje i patnje — a potom smrt i ništavilo. Takvo uvjerenje baš i nije privlačno!
Ali što imam od toga ako vjerujem da Bog postoji i da postoji vječni život — ako to vjerovanje nije bajka? U svakom slučaju: smisao, nadu i zaštićenost u ovom kratkom životu, pomoć u teškim danima, a nakon smrti veličanstvenu budućnost.
Zaključak: Vjera u Boga nešto donosi; jednostavno imamo više od života.
Koliko je vjera uvjerljiva
Kao što smo rekli, postojanje Boga se ne može dokazati. Isto tako se ne može uvjerljivo dokazati da Bog ni u kojem slučaju ne postoji. Ali to nije sve. Pitanjem o smislu života, ili nakon njega, i što imam od vjere — nije sve razjašnjeno.
Pojavljuju se daljnja pitanja: Koliko je uopće uvjerljiva vjera? Je li razumna? Može li se mjeriti sa stvarnošću? Postoje li nagovještaji koji je podupiru?
Moramo se pozabaviti tim pitanjem, a ne samo paliti televizor da bismo ga isključili. Zašto? Jer se na kraju to tiče našeg života!
Kad je život neke nama bliske osobe ugrožen, učinit ćemo sve da ga spasimo. Razmišljamo, brinemo se, bojimo se, a neki započinju s molitvom. Zašto onda ne bismo pomišljali na vječni život? Na vlastiti vječni život.
Dakle, koliko je uvjerljiva vjera o nepostojanju Boga? Tko tako vjeruje, mora vjerovati i da su sav život i sva divna čuda prirode nastala slučajno iz ničega i da su se razvijali prema višem stupnju. Tu se javljaju pitanja:
Može li se to čvrsto i neoborivo dokazati ponovljivim pokusima? Ako ne, onda je to samo pretpostavka i vjerovanje.
Gdje se danas može promatrati kako nešto nastane iz ničega, da iz nežive tvari nastane život, i da se nešto razvija u viši i posve novi oblik?
Nigdje. Poznajete li dobro opisani primjer pravog razvitka višeg oblika života?
U našoj svakodnevici ne funkcioniraju čak niti načela ovog vjerovanja. Prema našem iskustvu — ništa i slučaj ne donose ništa. Postojeći red se kroz slučajne utjecaje najprije uništi. To je bolno iskustvo mnogih roditelja čija se djeca slobodno razvijaju i iskuse sve što im može pasti na pamet. Pritom djeca posjeduju mozak, a slučajnost ne.
Vjerovanje da su sav život i sva divna čuda prirode nastala slučajnošću je, iskreno rečeno, teško prihvatljivo.
Koliko je, s druge strane, uvjerljivo vjerovanje da postoji Bog? Ovdje moramo pretpostaviti da je svemoćno, inteligentno i kreativno Biće sve stvorilo. To vjerovanje ne kreće baš od ničega, jer iz iskustva znamo da inteligentna i kreativna bića mogu doista stvoriti nešto novo. Što su inteligentnija i sposobnija, to je divnije ono što stvaraju.
Dakle, takvo vjerovanje nije nestvarna pretpostavka. U svakom slučaju, više odgovara našem iskustvu nego vjerovanje u ništa i u slučajnost.
Što je toliko nevjerojatno
U prirodi postoji mnogo toga što, usprkos svim istraživanjima, još uvijek ne razumijemo, a kamoli da to možemo “kopirati”. Nabrojimo samo neke “sitnice”:
Naši znanstvenici točno znaju od čega se sastoji stanica i kako ona funkcionira. Ali dosad je nisu uspjeli stvoriti od njezinih kemijskih dijelova, a kamoli prizvati u život. Potrebna je velika vjera ako kažemo da je tako nešto nastalo slučajno.
Naše tijelo je nevjerojatno ostvarenje. Svi organi, hormoni i kemijski procesi su savršeno usklađeni. Ako bi nedostajala samo jedna kemijska tvar, hormon, neurotransmiter ili antitijelo, oboljeli bismo i umrli.
Nacrt našeg tijela sastoji se od milijardi vrlo složenih informacija. Doduše, genetičari su u međuvremenu popisali nizove tih “kemijskih slova”, ali razumiju samo djelić tih informacija. Ako se taj niz slova samo malo poremeti, nastaju malformacije i bolesti — i biće umire.
U našoj svakodnevici nigdje ne možemo doživjeti da informacije nastaju slučajnošću. Knjiga iz biologije, u kojoj je točan opis ljudskog tijela, se tijekom vremena nije slučajnošću razvila u računalo. Informacije smišljaju inteligentna bića, i što su ona inteligentnija, to su informacije složenije. Teško je vjerovati da su se visokosložene informacije u stanicama razvile slučajno, jer takav razvoj nigdje ne možemo vidjeti. Primjerice, crijevna bakterija escherichia coli može se kretati naprijed zato što je pogoni elektroionski “motor” koji ima dva ležaja i jedan rotor, tako da se pogonska osovina ne može klatiti. Potrebno je vjerovati ako se smatra da bi jedan takav motor nastao slučajno.
Nabavite si knjigu o bionici ili čudima prirode i ponovno se zadivite. Vidjet ćete: ima nešto u vjeri u svemoćno inteligentno Biće.
Bezbožnikov zaključak
Neka gospođa se htjela dodvoriti francuskom filozofu Voltaireu, koji je negirao postojanje Boga, i upitala ga je: “Kako Bog može probuditi mrtve?” Voltaireov odgovor ju je jako iznenadio: “Gospođo, Bog koji je jednom stvorio čovjeka može ga stvoriti i drugi put.” Istina, i to od nekoga tko vječni život drži malo vjerojatnim.
I Nietzsche je sumnjao u svoje uvjerenje kad je izjavio da je Bog mrtav. Napisao je: “Bezbožnik se noću šulja oko groba svojega Boga.” Dakle, nije bio sto posto uvjeren. Onome tko pokopa vjeru u Boga, javlja se tisuću novih pitanja kad razmišlja dalje. Nije nikakvo čudo da se mnogi isključe i da žele uživati samo u svojem kratkom životu. Više im nije preostalo. Prava šteta!
Doživjeti Boga i živjeti
A sad, dosta je teorijskih promišljanja. Odgovaraju li ona stvarnosti, treba se dokazati u životu. Zbog toga slijedi istinita pripovijest koja nije nikakva pobožna legenda. Možda će kritičkom duhu našeg vremena zvučati potpuno nevjerojatno, ali tako se točno zbilo.
Bio je ledeni dan. Na Aljaski je već satima bjesnila oluja. Vjetar je fijukao preko grebena na zapadu i bičevao dolinu oštrim ledenim kristalima. Umoran i očajan, devetnaestogodišnji Leonard Lee probijao se na skijama kroz duboki pršić. Pokušavao je slijediti riječno korito koje ga je, kako je mislio, trebalo dovesti do Liard-Rivera. Tamo je bila trgovačka postaja u kojoj bi se mogao odmoriti i napuniti zalihe.
Pri odlasku je doduše uzeo dovoljno hrane, ali je oluja postajala tako jaka da nije mogao napredovati kao što je proračunao. Njegove su zalihe namirnica već danima bile potrošene. Glad i hladnoća su ga premorili. Stalno se smrzavao, a noge su mu bile teške poput olova.
Iako je odrastao u kršćanskom domu, Leonard Lee se nakon što je odrastao više nije zanimao za Boga. Prekinuo je svoje školovanje i tjednima lutao sâm kroz divljinu Sjeverne Amerike. Ali sada je zaželio vratiti se kući. Oštri snježni kristali su poput igala udarali u njegovo lice, zatvarali mu oči i ledili se u njegovoj bradi. Umor i iscrpljenost zamaglili su njegovo razmišljanje. Kaže se da je smrzavanje ugodna smrt, jer je poput sna za kojim čovjek žudi. Leonard je sad mogao u to povjerovati. Osim njegovih roditelja, nikome ne bi nedostajao. Iako je imao društvo, nije imao prijatelje. Zašto ne bi jednostavno sjeo u snijeg i zatvorio oči? Ovdje u ovoj pustoši nitko ga ne bi pronašao, osim gladnih vukova.
Iznenada mu je netko kroz oluju doviknuo: “Okreni se nalijevo!” Iznenađeno je pogledao gore i okrenuo se. Nije bilo nikoga. Samo mu je oluja zavijala u ušima.
“Tako to počinje”, pomislio je. “Prve halucinacije. Potom dolazi ludilo. Trčiš kao lud u krug, vičeš gluposti i naposljetku se u jednom trenutku iscrpljen slomiš.”
Ali tada je nešto u njemu povikalo: “Ne, ne odustaj!” Još je živio. Još je imao priliku. — Okrenuo se opet na sjever i nastavio se boriti sa snježnom olujom.
Opet je začuo taj jasan i glasan glas: “Okreni se nalijevo!” Ovoga puta glas je bio prodorniji nego prvi put. Ne, to nije mogla biti halucinacija niti unutarnji glas. Bilo je kao da mu je neki muškarac doviknuo te riječi. — Tko je to bio? Zar Bog? Isus? Postoje li oni uopće?
Leonard nije vidio razloga za promjenu smjera. Korito ga je vodilo do trgovačke postaje. S druge strane, smjer kroz šumu vodi na strmi i visoki greben i — što je bilo još gore — protiv vjetra koji kao da je grizao. Okrenuo se ponovno prema sjeveru.
Ali iznenada ga je preplavio neki čudan osjećaj. Bilo mu je kao da trči u sigurnu smrt. U njemu je rastao strah. Što da čini? Nije se želio izgubiti u nepoznatoj divljini. Naposljetku je popustio unutarnjem porivu, pogledao na kompas i okrenuo se prema brežuljcima. Morao se penjati mnoge kilometre, napola slijep od vijavice. Noge su mu utrnule od hladnoće. Uvijek je iznova potonuo u snijeg do kukova, unatoč skijama, i morao se s mukom boriti da se izvuče. Nebo je bilo oblačno. Samo je arktička polarna svjetlost treperila na horizontu i malo rasvjetljavala krajolik.
Leonard se pitao zašto je slijedio taj glas. Glas ga je vodio dalje od trgovačke postaje, a time je prilika za preživljavanje bila jednaka ništici. On nije znao odgovor.
Nakon velikih napora dosegnuo je najviši vrh grebena i započeo sa spustom. Spustio se niz padinu dok napokon nije naišao na sljedeću zaleđenu rijeku u dolini. Usmjerio je svoj kompas prema sjeveru i želio je slijediti korito rijeke. Ali ponovno je čuo snažan glas: “Kreni nalijevo!” Ovog je puta Leonard odmah poslušao.
Prošao je samo nekoliko metara u šumi kad je nabasao na malenu kolibu. Snježna oluja ju je napola zatrpala. Izgledala je kao da je mjesecima nenastanjena.
Leonard je disao. Ovdje bi barem mogao pronaći zaštitu od snažne hladnoće noći. Vatra u kaminu bi mu godila, a mogao bi osušiti svoju odjeću. Možda su ljudi koji su u kolibi boravili ostavili za sobom neke namirnice. To je dobar običaj koji je nekim lovcima na krznaše već spasio život. Leonard je zahvalno pogledao u nebo.
Taj glas je mogao biti samo Božji! To mu je sada bilo jasno. Glas ga je potaknuo da usprkos razumu i protiv sveg njegovog znanja promijeni smjer. Ali točno to mu je spasilo život. Bog, dakle, nije zabluda. On doista postoji.
Da, vodio ga je do ove kolibe. Možda on ne bi uspio doći do trgovačke postaje, već bi se na putu slomio od hladnoće, gladi i iscrpljenosti. Ova je koliba bila njegov spas.
Jednom skijom Leonard je prokrčio put do vrata i ušao. Bilo je mračno. Zrak je bio ustajao i pljesniv. Najednom je netko u kutu glasno zastenjao. Leonard se prestrašeno trgnuo. Prstima ukočenim od hladnoće izvadio je iz džepa šibice i zapalio jednu.
Neki stari čovjek ležao je na niskoj klupi uz zid kolibe baš pored ugaslog kamina. Preko sebe je navukao vreću za spavanje. Brada mu je bila prekrivena ledom. Oči su mu grozničavo sjale u očnim šupljinama. Bilo mu je loše.
Još prije nego je šibica izgorjela, Leonard je vidio da u kolibi nema drva. Požurio je van kako bi nakupio suhih grana s nedaleke riječne obale. Grane su bile prekrivene ledom, ali kad ih je usitnio sjekirom, potpalio je vatru uz pomoć sredstva za potpalu. Uskoro je u kolibi plamtjela vatra i zagrijala je svojim sjajem.
Stari čovjek je polagano dolazio k sebi. Toplina mu je godila. Otvorio je oči i pogledao svojeg posjetitelja. Najednom je počeo govoriti. Glas mu je bio promukao i slab.
Zvao se Henry Bruce. Na putu prema trgovačkoj postaji se poskliznuo i pao. Probadajuća bol govorila mu je jasno da je slomio nogu. S mukom je dopuzao do ove kolibe u nadi da će netko doći i pronaći ga.
Ali kako su prolazili mnogi dani, a njegove se namirnice potrošile, nada u spas postajala je sve slabijom. Najednom se prisjetio djetinjstva, molitava i vjere njegove majke. U očaju je počeo moliti: “Bože, ako postojiš, pošalji mi nekog čovjeka, ako ima koga tko ovuda prolazi i ako ga možeš nagovoriti.”
Kad je Leonard čuo njegovu ispovijest, prožela ga je jeza od glave do pete. To nikako ne može biti slučajnost, nikakvo umišljanje niti pobožno ludovanje. Ovaj Henry Bruce je pun očaja zavapio Bogu za pomoć, i tada je njega — Leonarda Leeja — neki glas triput jasno i glasno pozvao da promijeni smjer. Bog, u kojega više nije želio vjerovati, čuo je vapaj tog ozlijeđenog lovca na krznaše.
Iznenada se Leonard više nije osjećao oslabljeno i umorno. Znao je da ozlijeđeni treba pomoć, što je brže moguće. Otopio je snijeg i napunio vodom bocu tog lovca na krznaše. Zatim je pored njega nagomilao drva kako bi koliba mogla ostati topla više sati.
“Gdje mogu pronaći pomoć?” pitao je starog čovjeka. “Dvadeset i pet kilometara odavde prema zapadu”, tiho je odgovorio ozlijeđeni.
Leonarda je spopala vrućina! Prema zapadu? Trgovačka je postaja dvadeset i pet kilometara zapadno od kolibe? A on je sve vrijeme išao prema sjeveru — u krivom smjeru!
Bio je u praznoj divljini bez ljudi i vjerovao zemljovidu i kompasu. Bio je uvjeren u svoje sposobnosti i svoje znanje — i zbog toga je skoro umro!
Ali očajna molitva starog čovjeka, koji dotad nije ni pomišljao na Boga, bila je za njih obojicu spas. Ni sâm Leonard ne bi mogao još dugo preživjeti. Smrznuo bi se negdje u aljaskim brdima tako neprijateljskim prema ljudima.
Kad je Leonard napustio kolibu, vjetar je zamro. Zvijezde su sjajile s kristalno jasnog neba. Temperatura je vjerojatno pala ispod minus četrdeset stupnjeva. Njegovo je tijelo od dugog hodanja bilo premoreno i svi su ga mišići boljeli. Ali pokušavao je ne misliti na to. Stari je čovjek hitno trebao pomoć. Sva nada lovca na krznaše počivala je na njemu.
Leonard je počeo trčati. Bojao se da bi se vatra mogla ugasiti prije nego što dovede pomoć. U mislima je gledao kako hladnoća prodire u napuštenu kolibu i gasi život čovjeka čija je molitva dosegnula Božje uho.
Gotovo cijelu udaljenost je pretrčao. Kad bi mu se učinilo da ga je snaga napustila, jer je bio iscrpljen od noći i dana bez sna, odmora i hrane, ipak bi kao u snu trčao dalje. Nevidljivi Pratitelj trčao je pored njega i davao mu snagu — to je jasno osjećao.
Kad je sjaj zvijezda izblijedio, Leonard je dospio do trgovačke postaje. Odmah su poslali dva iskusna spasioca na saonicama koje su vukli psi, kako bi izvukli ozlijeđenog lovca na krznaše.
Nakon dobrog doručka Leonard se potpuno iscrpljen uvukao u krevet. Ali nije mogao zaspati. Ono što je doživio previše ga je uzbuđivalo. “Priče” iz Biblije, koje je u svojem djetinjstvu često slušao, za njega su nekad bile bajke koje nemaju veze s njegovim životom. Ali prošle noći je Bog pozvao njega — Leonarda Leeja. Jasno je čuo Njegov glas, kao što su ga čuli ljudi u biblijsko vrijeme. Što bi se dogodilo da nije slušao?
Kompas je proizvod egzaktnih znanosti, ali ipak nije sačuvao Leonarda Leeja od smrti. Taj kompas ne govori sve. Leonard se odlučio protiv svakog razuma; odlučio je slušati Božji glas — i time je spasio svoj život i život jednog umirućeg čovjeka.
Želite li vi spasiti svoj život i život ljudi s kojima biste najradije bili zauvijek zajedno i s kojima čeznete provesti vječnost? Tada poslušajte glas koji vam govori: “Ja živim, a i vi ćete živjeti!” (Isus u Evanđelju po Ivanu 14,19)
Nemojte se dati prevariti po cijenu svojeg života! Nemojte vjerovati onima koji kažu: “Dolazimo iz ničega i ponovno se vraćamo u ništavilo.”
Zašto? Zato što se to ne može dokazati. Zato što se u to mora vjerovati. Zato jer tada nema nade. I zato što takvo vjerovanje čini vaš život praznim i besmislenim.
Isus vam, potpuno suprotno tome, nudi život, vječni život. Vjerujte Mu. Izaberite život. Izaberite Isusa.
Siegfried Wittwer