Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 12,1-23.
“U ono vrijeme kralj Herod poče zlostavljati neke članove Crkve.” Vladanje nad Judom bilo je u rukama Heroda Agripe, podložnog rimskom caru Klaudiju. Herod je ujedno imao položaj tetrarha Galileje. Bio je obraćenik u židovsku vjeru i po svemu sudeći vrlo gorljiv u provođenju obreda propisanih židovskim zakonom. U želji da stekne naklonost Židova, nadajući se da će tako osigurati svoj položaj i čast, počeo je provoditi njihove želje progoneći Kristovu crkvu, pljačkajući kuće i imanja vjernika i zatvarajući vodeće članove Crkve. Bacio je u tamnicu Jakova, Ivanova brata, i poslao krvnika da ga pogubi mačem, kao što je jedan drugi Herod odsjekao glavu proroku Ivanu. Vidjevši da se njegov postupak sviđa Židovima, utamničio je i Petra.
Ove su okrutnosti bile počinjene za vrijeme Pashe. Dok su Židovi slavili oslobođenje iz Egipta i glumili veliku gorljivost za Božji zakon, istodobno su svako načelo tog Zakona kršili proganjanjem i ubijanjem Kristovih vjernika.
Jakovljeva smrt prouzročila je veliku žalost i zaprepaštenje među vjernicima. Kad je i Petar bačen u tamnicu, cijela se Crkva ujedinila u postu i molitvi.
Židovi su odobravali Herodov čin pogubljenja Jakova, premda su neki žalili što je pogubljenje izvedeno privatno tvrdeći da bi javno smaknuće mnogo jače ponizilo vjernike i one koji ih simpatiziraju. Stoga je Herod držao Petra u tamnici namjeravajući još ugoditi Židovima javnim smaknućem. Ali bilo mu je rečeno da ne bi bilo sigurno izvesti apostolskog veterana na pogubljenje pred svim ljudima okupljenima u Jeruzalemu. Bojali su se da bi pogled na njega mogao izazvati samilost mnoštva.
Svećenici i starješine također su se bojali da bi Petar mogao uputiti jedan od onih snažnih poziva kojima je često poticao ljude na proučavanje Isusova života i karaktera — poziva koje unatoč svim svojim pokušajima nisu mogli opovrgnuti. Petrova revnost u obrani Kristova djela navela je mnoge da se opredijele za Evanđelje pa su se starješine bojale da bi narod, ako se Petru pruži prigoda da brani svoju vjeru pred mnoštvom koje se došlo u grad pokloniti Bogu, mogao od kralja zatražiti da ga pusti na slobodu.
Budući da je iz različitih razloga Petrovo smaknuće bilo odgođeno dok ne prođe Pasha, vjernici Crkve imali su vremena za duboko ispitivanje srca i ozbiljnu molitvu. Molili su za Petra bez prestanka jer su smatrali da je potreban u Božjem djelu. Shvatili su da su došli u takvo stanje da će, bez posebne Božje pomoći, Kristova crkva biti uništena.
U međuvremenu su mnogi hodočasnici iz svih naroda došli u hram koji je bio posvećen štovanju Boga. Blješteći zlatom i dragim kamenjem, bio je slika ljepote i veličine. Ali na ovome lijepom mjestu više nisu mogli naći Jahvu. Kao narod, Izrael se odvojio od Boga. Kad je Krist, pri kraju svoje službe na Zemlji, posljednji put gledao unutrašnjost hrama, rekao je: “Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama — pusta!” (Matej 23,38) Dotad je hram nazivao domom svojeg Oca; ali kad je Božji Sin izišao iz tih zidova, Božja se prisutnost zauvijek povukla iz hrama sagrađenog Njemu na slavu.
Konačno je određen dan Petrova pogubljenja, ali molitve vjernika još su se uvijek uzdizale k Nebu. I dok su sve svoje snage i ljubav ulagali u žarke molitve za pomoć, Božji su anđeli bdjeli nad utamničenim apostolom.
Sjećajući se prijašnjeg bijega apostolâ iz tamnice, Herod je u ovom slučaju poduzeo dvostruke mjere osiguranja. Da spriječi svaku mogućnost oslobađanja, stavio je Petra pod stražu šesnaestorice vojnika koji su ga u smjenama čuvali danju i noću. U ćeliji je bio stavljen između dva vojnika i povezan dvama lancima, a svakim je bio pričvršćen za zglob jednog stražara. Nije se mogao pomaknuti a da to oni ne bi zamijetili. Uz čvrsto zaključana tamnička vrata i jaku stražu pred njima, bilo je nemoguće svako izbavljenje ili bijeg ljudskim sredstvima. Ali čovjekova potpuna bespomoćnost Božja je prilika.
Petar je bio zatvoren u ćeliji isklesanoj u kamenu, vrata su bila dobro zatvorena i zakračunata, a vojnici na straži svojim su životom jamčili sigurnost zatvorenika. Ali zasuni, brave i rimska straža, koji su isključivali svaku mogućnost pružanja ljudske pomoći, još su više trebali istaknuti Božji trijumf u oslobađanju Petra. Herod je dizao ruku protiv Svemogućega i trebao je doživjeti potpuni poraz. Očitovanjem svoje moći, Bog će spasiti dragocjeni život koji su Židovi planirali uništiti.
Posljednja je noć prije namjeravanog pogubljenja. Silni je anđeo poslan s Neba da izbavi Petra. Čvrsta vrata koja drže zatvorenog Božjeg sveca otvaraju se bez pomoći ljudskih ruku. Anđeo Svevišnjeg prolazi i vrata se za njim bešumno zatvaraju. Ulazi u ćeliju gdje Petar spava mirnim snom savršenog povjerenja.
Svjetlo koje okružuje anđela ispunjava ćeliju, ali ne budi apostola. On se budi tek kad osjeti dodir anđelove ruke i čuje glas koji govori: “Ustani brzo”; vidi zatvorsku ćeliju osvijetljenu nebeskim svjetlom, a pred sobom sjajnog anđela. Mehanički sluša riječi koje su mu upućene, i kad diže ruke, maglovito je svjestan da su mu s ruku spali okovi.
I ponovo ga nebeski vjesnik poziva: “Opaši se i obuj sandale svoje!” Petar ponovo mehanički sluša, gleda začuđenim očima posjetitelja i misli da sanja ili da ima viđenje. Anđeo opet zapovijeda: “Obuci ogrtač svoj i hajde za mnom!” Kreće prema vratima; inače brbljavi Petar sad ga slijedi potpuno smućen od iznenađenja. Prekoračuju preko stražara i dolaze do teških okovanih vrata koja se sama od sebe otvaraju i odmah zatvaraju, dok straže unutra i vani ostaju nepokretne na svojim stražarskim mjestima.
Dolaze do drugih vrata koja s obje strane također čuvaju straže. Ona se otvaraju kao i prva, bez škripe šarki ili štropota željeznih zasuna. Prolaze kroz njih i ona se iza njih bešumno zatvaraju. Na isti način prolaze kroz treća vrata i izlaze na ulicu. Nije progovorena nijedna riječ; nema odjeka koraka. Anđeo klizi ispred njega, okružen zasljepljujućim svjetlom, a Petar, zbunjen, još uvijek misleći da sanja, slijedi svojeg izbavitelja. Tako prolaze jednu ulicu i onda, budući da je obavio svoju zadaću, anđeo iznenada nestaje.
Nebesko svjetlo se ugasilo i Petar se našao okružen mrklim mrakom. Kad su mu se oči priviknule, a mrak se postupno prorijedio, Petar je zaključio da se nalazi sam u pustoj ulici dok mu noćni vjetar hladi lice. Sad je shvatio da je slobodan u poznatom dijelu grada; prepoznao je mjesto na kojem se često nalazio i za koje je očekivao da će ga sutra ujutro posljednji put vidjeti.
Pokušao se prisjetiti onoga što je doživio u posljednjih nekoliko trenutaka. Sjeća se da je zaspao između dvojice stražara sa skinutim sandalama i ogrtačem. Opipao se i ustanovio da je potpuno obučen i opasan. Njegova zapešća, natečena od nošenja okrutnih okova, sad su bila slobodna. Shvatio je da njegova sloboda nije varka, ni san ni viđenje, već blažena stvarnost. Sutra su ga trebali pogubiti, ali, gle, jedan ga je anđeo oslobodio iz tamnice i izbavio od smrti. “Tada Petar dođe k sebi i reče: ‘Sad znam uistinu da je Bog poslao svog anđela da me izbavi iz ruke Herodove i od svega što je očekivao narod židovski.’”
Apostol je odmah krenuo prema kući gdje su bila okupljena njegova braća koja su se u tom trenutku ozbiljno molila za njega. “Kad Petar pokuca na vanjska vrata, ode sluškinja imenom Rode da posluhne. Kad prepozna Petrov glas, od radosti zaboravi otvoriti vrata, utrča unutra i javi da je Petar pred vratima. ‘Ti si luda!’ rekoše joj na to. Ali ona je svejednako tvrdila da je istina. Oni rekoše: ‘Bit će njegov anđeo.’
A Petar je i dalje kucao. Kad otvoriše vrata, opaziše ga i ostadoše zaprepašteni. On im rukom dade znak da šute te im pripovjedi kako ga je Gospodin izbavio iz tamnice.” Petar “zatim iziđe i ode na drugo mjesto”. Radost i hvala ispunili su srca vjernika jer je Bog čuo i uslišao njihove molitve i izbavio Petra iz Herodovih ruku.
Ujutro se okupilo veliko mnoštvo naroda da prisustvuje apostolovu pogubljenju. Herod je poslao sluge u tamnicu po Petra kojeg je trebalo privesti uz veliku oružanu pratnju ne samo da se spriječi njegov bijeg, već da se ponize svi njegovi simpatizeri i pokaže kraljeva moć.
Kad su čuvari pred vratima ustanovili da je Petar pobjegao, uhvatio ih je strah. Bilo im je izričito rečeno da svojim životom jamče za život zatvorenika i zbog toga su bili posebno oprezni. Kad su sluge došle po Petra, brave i zasuni još su uvijek bili na mjestu, verige su bile na zapešćima dvojice vojnika, ali zatvorenik je nestao.
Kad su Herodu podnijeli izvještaj o Petrovu bijegu, ovaj je bio izvan sebe od bijesa. Optuživši tamničke stražare za nevjernost, naredio je da se pogube. Herod je znao da nikakva ljudska sila nije mogla osloboditi Petra, ali nije htio priznati da je božanska snaga omela njegov plan pa se otvoreno usprotivio Bogu.
Nedugo nakon Petrova oslobođenja iz tamnice, Herod je otišao u Cezareju. Tamo je priredio veliku svečanost kojom je kanio izazvati divljenje i steći pohvalu naroda. Ovoj su svečanosti prisustvovali ljubitelji zabave iz svih staleža; mnogo se jelo i pilo. S velikim sjajem i ceremonijom Herod se pojavio pred pukom i održao rječiti govor. Izgledao je veličanstveno, odjeven u odjeću koja je blještala od srebra i zlata, koja je u svoje nabore hvatala zrake sunca i zaslijepila oči promatrača. Veličanstvenost njegove pojave i snaga odabranih riječi snažno je utjecala na okupljene. Njihova osjetila, izopačena jelom i pićem, bila su zaslijepljena Herodovim ukrasima i omamljena njegovim ponašanjem i govorničkom vještinom. U divljem oduševljenju obasuli su ga laskanjem tvrdeći da nijedan smrtnik ne može imati takvu pojavu i biti tako rječit. Zatim su izjavili da će ga, premda su ga uvijek poštovali kao vladara, odsad štovati kao boga.
Neki od onih čiji su se glasovi sada čuli kako slave bezbožnog grešnika, prije samo nekoliko godina suludo su vikali: Makni Isusa! Raspni Ga, raspni Ga! Židovi nisu htjeli prihvatiti Krista čija je odjeća, gruba i često umrljana od putovanja pokrivala srce božanske ljubavi. Njihove oči nisu mogle pod skromnom vanjštinom nazrijeti Gospodina života i slave, premda se Kristova sila pred njima objavila u djelima koja nijedan čovjek nije mogao činiti. Ali bili su spremni klanjati se kao bogu oholom kralju čija je sjajna odjeća od srebra i zlata pokrivala izopačeno, okrutno srce.
Herod je znao da ne zaslužuje hvalu i čast koju su mu ukazivali, ali je prihvatio klanjanje naroda kao da ga zaslužuje. Srce mu je poskakivalo od trijumfa i njegovim se licem prosulo oholo zadovoljstvo kad je čuo povik: “To je glas Božji, a ne čovječji!”
Ali iznenada se na njemu vidjela velika promjena. Lice mu je problijedjelo nasmrt i iskrivilo se od boli. Velike kaplje znoja navirale su iz njegovih pora. Trenutak je stajao kao skamenjen od boli i straha, a onda, okrećući problijedjelo i posivjelo lice prema svojim užasnutim prijateljima, povikao hrapavim, očajnim glasom: Onaj koga ste uzvisivali kao boga, pogođen je smrću!
Dok je patio od strahovitih bolova, odnijeli su ga s mjesta bančenja i razmetanja. Samo nekoliko trenutaka prije oholo je primao slavljenje i obožavanje golemog mnoštva; sada je shvatio da se nalazi u rukama Vladara moćnijeg od sebe. Obuzelo ga je kajanje; sjetio se nemilosrdnog proganjanja Kristovih sljedbenika; sjetio se svoje okrutne zapovijedi da ubiju nevinog Jakova i namjere da pogubi apostola Petra; sjetio se kako je u bijesu i razočaranju dao oduška bezrazložnoj osveti nad tamničkim stražarima. Osjećao je da se sada Bog pozabavio njime, bezobzirnim progoniteljem. Nije se mogao osloboditi tjelesne boli i užasa koji je zavladao njegovim umom, a to nije očekivao.
Herod je bio upoznat s Božjim zakonom koji kaže: “Nemoj imati drugih bogova uz mene” (Izlazak 20,3); znao je da je time što je dopustio da ga narod obožava napunio čašu svojeg bezakonja i na sebe navukao pravedni Jahvin gnjev.
Isti anđeo koji je iz kraljevskih dvorova došao izbaviti Petra, sad je Herodu bio vjesnik srdžbe i kazne. Anđeo je dotaknuo Petra da bi ga probudio od sna; ovo je sad bio drukčiji dodir kojim je dotaknuo zlog kralja, ponižavajući njegovu oholost i izlažući ga kazni Svemogućega. Herod je od Božje osvetničke kazne umro u velikoj patnji uma i tijela.
Ovakvo očitovanje božanske pravde snažno je djelovalo na narod. Vijest da je Kristov apostol čudom izbavljen iz tamnice i od smrti, dok je njegov progonitelj pogođen Božjom kletvom, proširila se u sve zemlje i postala sredstvom koje je mnoge navelo da povjeruju u Krista.
Filipov doživljaj, kad ga je nebeski anđeo uputio do mjesta gdje je sreo čovjeka koji traži istinu; Kornelijev doživljaj, kad ga je posjetio nebeski anđeo s viješću od Boga; događaj s Petrom, kad ga je zatvorenog i osuđenog na smrt anđeo izveo u sigurnost — sve ovo pokazuje tijesnu vezu između Neba i Zemlje.
Izvještaj o ovim anđeoskim posjetima treba Božjem radniku donijeti snagu i odvažnost. Danas, kao i u apostolske dane, nebeski vjesnici prolaze Zemlju uzduž i poprijeko tražeći da utješe žalosne, zaštite nepokajane, zadobiju srca ljudi za Krista. Mi ih ne možemo osobno vidjeti, ali oni su ipak s nama, vode nas, upućuju i štite.
Nebo se približilo Zemlji onim tajanstvenim ljestvama čije je podnožje čvrsto utvrđeno na Zemlji, dok najviše prečke dosežu do prijestolja Beskonačnoga. Anđeli stalno uzlaze i silaze ovim ljestvama blještavog sjaja noseći pred Oca na nebesima molitve potrebitih i nesretnih, a ljudskoj djeci blagoslov i nadu, odvažnost i pomoć. Ovi anđeli svjetla stvaraju oko duše nebesko ozračje uzdižući nas prema nevidljivome i vječnome. Mi ih svojim prirodnim očima ne možemo vidjeti; samo duhovnim vidom možemo razabrati nebeske stvarnosti. Samo duhovno uho može čuti sklad nebeskih glasova.
“Anđeo Jahvin tabor podiže oko njegovih štovalaca da ih spasi.” (Psalam 34,8) Bog nalaže svojim anđelima da Njegove izabranike izbave od nesreće, da ih čuvaju od “kuge što se šulja kroz tmine” i od “pošasti što hara u podne” (Psalam 91,6). Koliko su puta anđeli razgovarali s ljudima kao što čovjek razgovara s prijateljem i vodili ih na zaštićena mjesta. Koliko su puta ohrabrujuće riječi anđela obnavljale klonuli duh vjernih i, uzdižući njihov um iznad zemaljske stvarnosti, pomogli da vjerom gledaju bijelu odjeću, krune, pobjedničke palmine grane koje će pobjednici primiti kad se okupe pred velikim bijelim prijestoljem.
Posao je anđela da priđu onima koji su u nevolji, koji pate i koji su izloženi kušnjama. Oni neumorno rade u prilog onima za koje je Krist umro. Kad grešnike navedu da se predaju Spasitelju, anđeli o tome izvješćuju Nebo i nebeska se vojska silno raduje. “Tako će biti veće veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.” (Luka 15,7) Na Nebo stiže izvještaj o svakom našem uspješnom naporu da odagnamo tamu i proširimo spoznaju o Kristu. Kad se pred Ocem govori o ovim djelima, radost obuzima svu nebesku vojsku.
Nebeske vlasti i sile promatraju borbu koju Božji sluge vode u naizgled obeshrabrujućim okolnostima. Kad kršćani, okupljeni pod barjakom svojeg Otkupitelja, stupaju u dobru borbu vjere, oni osvajaju nova područja, stječu nove časti. Svi se nebeski anđeli stavljaju u službu poniznom Božjem narodu koji vjeruje; i kad Gospodnja vojska radnika ovdje na Zemlji pjeva pjesme hvale, nebeski zbor priključuje se odavanju hvale Bogu i Njegovom Sinu.
Mi bismo trebali bolje razumjeti zadaću anđela. Bilo bi dobro zapamtiti da nebeska bića surađuju sa svakim istinskim Božjim djetetom. Nevidljive vojske svjetla i moći služe krotkima i poniznima koji vjeruju i prihvaćaju Božja obećanja. Kerubini i serafini, anđeli jaki u sili, stoje zdesna Bogu, “svi službujući duhovi koji se običavaju slati da služe onima koji imaju baštiniti spasenje” (Hebrejima 1,14).