Usporedbe o izgubljenoj ovci, izgubljenom novčiću i izgubljenom sinu vrlo jasno prikazuju Božju ljubav, punu sažaljenja, prema onima koji su odlutali od Njega. Iako su se odvratili od Boga, On ih ne ostavlja u njihovom jadnom stanju. Bog je pun milosrđa i nježne sućuti prema onima koji su izloženi kušnjama lukavog neprijatelja.
U pouci o izgubljenom sinu (Luka 15,11-32) prikazano je Gospodnje postupanje prema onima koji su nekada poznavali Očevu ljubav i onda dopustili kušaču da ih zarobi i vodi po svojoj volji.
“Neki čovjek imao dva sina. Mlađi od njih reče ocu: ‘Oče, daj mi dio baštine koji mi pripada!’ Otac im podijeli imanje. Poslije nekoliko dana mlađi sin skupi sve svoje te krene u daleku zemlju.”
Ovaj mlađi sin postao je umoran od obuzdavanja u domu svojeg oca. Smatrao je da mu je sloboda ograničena. Pogrešno je tumačio očevu ljubav i brigu pa je odlučio slijediti svoje sklonosti.
Mladić nije priznavao nikakve obveze prema svojem ocu niti mu je izrazio bilo kakvu zahvalnost; a ipak je tražio da kao njegovo dijete dobije dio njegovog imanja. Nasljedstvo koje bi mu bilo dodijeljeno nakon očeve smrti želio je primiti odmah. Važno mu je bilo trenutačno zadovoljstvo i nije mislio o budućnosti.
Dobivši svoju očevinu, otišao je u “daleku zemlju”, daleko od očevog doma. Imajući obilje novca i slobodu da se ponaša kako želi, zanosio se mišlju da će ispuniti sve želje svojeg srca. Nije bilo nikoga da mu kaže: Nemoj to činiti jer ćeš si naškoditi, ili: Učini to jer je tako pravo! Pokvareni prijatelji pomogli su mu da pada sve dublje u grijeh, tako da je rasuo svoje imanje “provodeći život razvratno”.
Biblija govori o ljudima koji su “umišljajući da su mudri” postali “ludi” (Rimljanima 1,22); i upravo je to povijest mladića iz ove usporedbe. Bogatstvo koje je sebično zatražio od svojeg oca rasuo je na bludnice. Uludo je protratio blago svoje mlade muževnosti. Dragocjene godine života, snaga uma, blistave vizije mladosti, duhovne težnje — sve je izgorjelo u ognju strasti.
Kad je zavladala velika glad, počeo je osjećati oskudicu te je otišao služiti k nekom čovjeku u onoj zemlji, koji ga je poslao u polja da pase svinje. Za Židova je to bio najniži i najsramotniji posao. Mladić koji se hvalisao svojom slobodom, našao se u položaju roba. Bio je sputan najtežim lancima — “sapet u … uža svojih grijeha” (Izreke 5,22). Nestalo je sjaja i blještavila koji su ga privlačili, osjećao je jedino težinu svojih okova. Sjedeći na tlu u toj opustošenoj i glađu pogođenoj zemlji, bez ikakvog društva osim društva svinja, bio je primoran hraniti se ljuskama mahunarki kojima su se hranile životinje. Od veselih prijatelja koji su se okupljali oko njega u danima blagostanja, koji su jeli i pili na njegov račun, nije ostao nijedan da mu pomogne. Gdje je sada njegovo buntovno veselje? Dok je umirivao svoju savjest i otupljivao svoju osjetljivost, mogao je sebe smatrati sretnim; ali sada, bez novca, neutažene gladi, ponižen i moralno propao, oslabljene i kolebljive volje, obamrlih plemenitih osjećaja, postao je bijedan osamljenik.
Kakvog li opisa pravog stanja grešnika! Iako okružen blagoslovima Njegove ljubavi, grešnik, sklon popuštanju svojim slabostima i grešnim užicima, najviše od svega želi se odvojiti od Boga. Kao i nezahvalni sin, smatra da mu božanski blagoslovi s pravom pripadaju. On ih uzima kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva, ne uzvraća zahvalnošću, ne služi Bogu iz ljubavi. Kao što je Kajin otišao iz Božje blizine da potraži sebi dom; kao što je izgubljeni sin odlutao u “daleku zemlju”, tako i grešnici misle da će naći sreću ako zaborave Boga (Rimljanima 1,28).
Bez obzira na vanjski izgled, svaki život, usredotočen na sebe, zapravo je protraćen. Tko god pokušava živjeti bez Boga, troši glavnicu života. Rasipa dragocjene godine svojeg života, rasipa sposobnosti uma, srca i duše te se sâm osuđuje na trajnu propast. Čovjek koji se odvaja od Boga da bi mogao služiti sebi, postaje sluga boga novca. Um koji je Bog stvorio da bude u društvu anđela, srozava se na razinu tjelesnog i životinjskog ponašanja. To su posljedice služenja sebi.
Ako ste izabrali takav život, tada znajte da trošite svoj novac na ono što nije hrana i da radite za ono što vas neće nasititi. Svakako ćete se suočiti s trenucima kad ćete shvatiti koliko ste nisko pali. Sami u svojoj “dalekoj zemlji” postat ćete svjesni svoje bijede i u očaju uzviknuti: “Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?” (Rimljanima 7,24) Sveobuhvatna istina krije se u riječima proroka: “Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji.” (Jeremija 17,5.6) Bog “čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima” (Matej 5,45), ali ljudi imaju sposobnost da se zaštite i od sunca i od kiše. I tako, iako Sunce pravednosti sja, iako kiše božanske milosti padaju obilno na sve, mi možemo, odvajajući se od Boga, i dalje živjeti u “usahloj pustinji”.
Božja ljubav i dalje čezne za onim tko je odlučio odvojiti se od Njega i zato se služi različitim utjecajima da ga vrati u Očev dom. Izgubljeni sin je u svojoj bijedi “došao k sebi”. Prijevarna sila koju je Sotona imao nad njim bila je slomljena. Uvidio je da su njegove patnje posljedica njegovih ludosti, te je rekao: “Koliko najamnika u mog oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći ću ocu svome.” Iako se nalazio u jadnom položaju, uvjerenje da ga otac i dalje voli pružilo je nadu izgubljenom sinu. Ta ga je ljubav i pokrenula da se vrati kući. Prema tomu, sigurnost u Božju ljubav navodi grešnika da se vrati k Bogu. “A ne znaš da dobrota Božja hoće da te vodi k obraćenju?” (Rimljanima 2,4) Svaka ugrožena duša okružena je zlatnim lancem milosti i sažaljive Božje ljubavi. Gospodin izjavljuje: “Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.” (Jeremija 31,3)
Sin je odlučio priznati svoju krivnju. Otići će k ocu i reći će mu: “Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom.” I dodat će, pokazujući kako je ograničeno njegovo poznavanje očeve ljubavi: “Primi me kao jednog od svojih najamnika!”
Mladić ostavlja krdo svinja i ljuske mahunarki i polazi prema svojoj kući. Drhteći od slabosti, gubeći svijest od gladi, željno kreće na put. Nema plašta da pokrije svoju poderanu odjeću; ali je bijeda svladala njegov ponos i on žuri zatražiti mjesto sluge u domu u kojemu je nekad bio nasljednik.
Dok je izlazio kroz vrata očevog doma, taj razdragani, nepromišljeni mladić nije imao ni pojma o boli i čežnji očevog srca. Dok je plesao i gostio se sa svojim razuzdanim prijateljima, nije ni mislio o sjenci koja se nadvijala nad njegovim domom. A ni sada, dok se umoran i jadan kretao putem kući, nije znao da netko očekuje njegov povratak. Ali dok je “još bio daleko”, otac ga je prepoznao. Ljubav ima dobro oko. Ni duge godine grešnog života koje su promijenile njegov izgled nisu mogle skriti očevom oku sinovljevo lice. “Opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata”, prihvati ga u dug, čvrst i nježan zagrljaj.
Otac nije htio dopustiti nijednom prezrivom oku da se ruga bijedi i dronjcima njegovog sina. Skinuo je sa svojih ramena široki, krasni ogrtač i njime prekrio oronuli lik svojeg sina, dok je mladić uz jecaje izgovarao riječi pokajanja govoreći: “Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom.” Otac ga je čvrsto zagrlio i uveo u kuću. Nije mu dao priliku da traži mjesto sluge. On je sin koji će biti počašćen najboljim u kući i kojega će spremni sluge i sluškinje poštovati i služiti mu.
Otac je rekao svojim slugama: “‘Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.’ I počnu se veseliti.”
U svojoj nemirnoj mladosti izgubljeni sin smatrao je oca strogim i surovim. Kako se sada promijenilo njegovo mišljenje! Tako i oni koje je Sotona zaveo smatraju Boga strogim i punim zahtjeva. Oni Ga zamišljaju kako samo gleda da bi optužio i kaznio, kako ne želi primiti grešnika sve dok ima neki zakonski izgovor da mu ne pomogne. Njegov zakon oni proglašavaju smetnjom čovjekovoj sreći, teškim jarmom kojega bi se rado riješili. Ali, oni kojima je Kristova ljubav otvorila oči, znaju da je Bog pun samilosti. On se ne pojavljuje kao tiransko, osvetoljubivo biće, već kao otac koji čezne za tim da zagrli svojeg pokajničkog sina. I zato grešnik može uskliknuti zajedno s psalmistom: “Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje.” (Psalam 103,13)
U ovoj usporedbi nema zajedljivosti, nema prigovaranja izgubljenom sinu zbog njegovog zlog puta. Sin osjeća da mu je prošlost oproštena i zaboravljena, izbrisana zauvijek. Tako i Bog kaže grešniku: “Kao maglu rastjerao sam tvoje opačine i grijehe tvoje poput oblaka.” (Izaija 44,22) “Jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.” (Jeremija 31,34) “Nek bezbožnik svoj put ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem, jer je velikodušan u praštanju.” (Izaija 55,7) “U one dane, u vrijeme ono — riječ je Jahvina — tražit ću grijeh Izraelov, ali ga više neće biti; tražit ću opačine judejske, ali ih neće naći. Jer oprostih svima koje sačuvah.” (Jeremija 50,20)
Kakvog li obećanja o Božjoj spremnosti da primi pokajanog grešnika! Jesi li i ti, čitatelju, pošao nekim svojim putem? Jesi li odlutao daleko od Boga? Jesi li se pokušao gostiti plodovima prijestupa, da bi ustanovio da su postali kao pepeo na tvojim usnama? A sada, kad je nestalo tvojega blaga, kad su se izjalovili tvoji životni planovi, kad su propale tvoje nade, sjediš li sam i osamljen? Sada, kad glas koji je već dugo govorio tvojem srcu i koji nikad nisi htio slušati odjekuje jasno i određeno: “Ustanite, idite! Ovo nije počivalište! Zbog nečistoće teško vas uže svezalo.” (Mihej 2,10) Vratite se domu svojeg Oca! On vas poziva govoreći: “Meni se obrati, jer ja sam te otkupio.” (Izaija 44,22)
Nemojte slušati neprijateljev prijedlog da se ne vratite Kristu sve dok ne postanete bolji; dok ne budete dovoljno dobri da se vratite Bogu! Ako budete dotad čekali, nikad se i nećete vratiti. Kad Sotona pokaže vaše prljave haljine, ponovite Isusovo obećanje:
“A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van.” (Ivan 6,37) Kažite neprijatelju da krv Isusa Krista čisti od svakoga grijeha. Neka Davidova molitva postane i vaša: “Poškropi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega!” (Psalam 51,9)
Ustani i idi svojem Ocu! On će ti izići daleko ususret. Ako učiniš samo jedan korak k Njemu u pokajanju, On će se požuriti da te prihvati u svoje naručje beskrajne ljubavi. Njegovo je uho otvoreno za vapaj skrušene duše. Njemu je poznato i kada se tvoje srce prvi put okrenulo Bogu. Nikad nije upućena molitva, ma koliko nesavršena, nikad nije prolivena suza, ma koliko potajna, nikad se nije javila iskrena težnja za Bogom, ma koliko slabašna, da se Božji Duh nije pokrenuo da je zadovolji. čak i prije nego se molitva izgovori ili težnja srca objavi, milost izlazi od Krista da se sretne s milošću koja djeluje na ljudsko srce.
Vaš nebeski Otac želi skinuti s vas odjeću uprljanu grijehom. U prekrasnom simboličkom Zaharijinom proročanstvu veliki svećenik Jošua stoji odjeven u prljave haljine pred Gospodnjim anđelom, predstavljajući grešnike. I Gospodin izgovara riječi: “‘Skinite s njega te prljave haljine!’ I reče mu: ‘Evo, skidam s tebe tvoju krivicu i odijevam te u dragocjenu haljinu!… Stavite mu čist povez oko glave!’ Oni mu staviše čist povez oko glave i odjenuše ga u dragocjene haljine u nazočnosti anđelovoj.” (Zaharija 3,4.5) Isto će tako Gospodin odjenuti i tebe u “haljinu spasenja” (Izaija 61,10). “Dok vi počivaste među stadima, krila golubice zablistaše srebrom, a njeno perje žućkastim zlatom.” (Psalam 68,14)
On će te odvesti u svoju kuću za gozbe, a nad tobom će biti Njegova zastava ljubavi (Pjesma 2,4). On sam izjavljuje: “Ako budeš mojim putovima hodio… ti ćeš biti upravitelj u Domu mojemu, čuvat ćeš moja predvorja, i dat ću ti pristup među one koji ondje stoje” — među anđele koji okružuju Njegovo prijestolje (Zaharija 3,7).
“Kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.” (Izaija 62,5) “Jahve, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno.” (Sefanija 3,17) Zemlja i Nebo sjedinit će se u Očevoj pjesmi radosti: “Jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.”
Sve dovde u Spasiteljevoj usporedbi nema nekog neskladnog tona da naruši sklad radosnog prizora; ali sada Krist uvodi novi element. Kad je izgubljeni sin stigao kući, stariji sin “bijaše u polju. Kad na povratku stiže blizu kuće te ču pjesmu i igru, dozva k sebi jednog od slugu i upita ga što je to. ‘Došao ti brat — odgovori — pa tvoj otac zakla ugojeno tele, što opet sina ima zdrava.’ On se razljuti i ne htjede ući.” Stariji brat nije dijelio očev strah niti je čekao da se vrati izgubljeni brat. Zato nije dijelio ni očevu radost zbog njegova povratka. Zvuci veselja nisu budili radost u njegovom srcu. On se kod sluge raspituje za razloge veselja i odgovor rasplamsava u njemu ljubomoru. Ne želi ući da bi pozdravio svojega izgubljenog brata. Naklonost pokazanu prema izgubljenom sinu on doživljava kao uvredu.
Kad mu je otac prigovorio, otkrila se oholost i zloćudnost njegove naravi. On govori o svojem životu u očevoj kući kao o nizu neplaćenih poslova i onda u pogrešnom svjetlu prikazuje prednosti ukazane sinu koji se upravo vratio. Otvoreno naglašava da je njegova uloga u kući bila prije uloga sluge nego sina. Kad se moglo očekivati da uživa trajnu radost u prisutnosti svojeg oca, on se u mislima bavi dobitkom koji će steći svojim besprijekornim životom. Njegove riječi pokazuju da se upravo zbog dobitka odrekao zadovoljstava grijeha. Prema tomu, ukoliko mlađi brat treba sudjelovati u očevim darovima, stariji brat smatra sebe oštećenim. Zato je nezadovoljan prednostima koje je dobio mlađi brat. Jasno pokazuje da ne bi primio izgubljenog sina da je bio na očevom mjestu. Ne priznaje ga čak ni kao brata, već hladno govori o njemu kao o “tvom sinu”.
Ipak, otac postupa blago i prema njemu. Kaže mu: “Sine, ti si svagda sa mnom i sve je moje tvoje.” Zar ti nisi svih ovih godina koje je tvoj brat proveo kao prognanik uživao prednost da se družiš sa mnom?
Sve što je moglo poslužiti sreći očeve djece, stajalo mu je na raspolaganju u obilnoj mjeri. Sin nije imao potrebe postavljati pitanje darova ili nagrada. “Sve je moje tvoje!” Trebao si samo vjerovati mojoj ljubavi i poslužiti se darom koji ti je u obilnoj mjeri ponuđen!
Jedan sin se privremeno udaljio iz doma, nesvjestan očeve ljubavi. Međutim, sada se vratio i plima radosti odnijela je svaku neugodnu misao: “Jer ti ovaj brat bijaše mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se!”
Je li stariji brat postao svjestan svojega zlog, nezahvalnog duha? Je li shvatio da je izgubljeni sin i dalje njegov brat, iako se ponašao nedolično? Je li se stariji brat pokajao zbog svoje ljubomore i tvrdoće srca? O tome Krist ništa ne govori. Budući da se priča upravo događala, Kristovi slušatelji su mogli pogađati kakav će joj biti ishod.
Stariji sin je prikazivao neobraćene Židove Kristovog doba, ali i farizeje svih vremena koji su prezrivo gledali na one koje su smatrali carinicima i grešnicima. Smatrali su sebe pravednima, jer nisu pali u najdublje poroke. Krist se sukobio s tim cjepidlakama na njihovom tlu. Kao i stariji sin, i oni su uživali posebne prednosti pred Bogom. Smatrali su sebe sinovima u Božjem domu, ali su bili nadahnuti najamničkim duhom. Radili su, ali ne iz ljubavi, već zato što su se nadali nagradi. Bog je u njihovim očima bio strogi poslodavac. Oni su vidjeli kako Krist poziva carinike i grešnike da prime obilan dar Njegove milosti — dar koji su rabini htjeli osigurati sebi teškim radom i pokorama — pa su bili uvrijeđeni. Povratak izgubljenog sina, koji je očevo srce ispunio radošću, njih je samo pokrenuo da postanu ljubomorni.
Očev prigovor starijem sinu nježni je poziv koji Nebo upućuje svim farizejima. “Sve je moje tvoje” — ne kao plaća, već kao dar. Kao i izgubljeni sin, i vi ga možete primiti jedino kao nezasluženi dar Očeve ljubavi.
Vlastita pravednost navodi ljude da ne samo pogrešno prikazuju Boga, već i da budu hladnoga srca i kritički raspoloženi prema svojoj braći. Stariji sin, u svojoj sebičnosti i ljubomori, bio je spreman vladati svojim bratom, kritizirati svaki njegov potez i optužiti ga i za najmanji nedostatak. On je tražio svaku pogrešku svojega brata i svaki je njegov pogrešni postupak preuveličavao. Na taj bi način pokušao opravdati svoj nepomirljivi duh. I danas mnogi čine to isto. Dok neka duša vodi svoje prve bitke protiv poplave kušnji, oni stoje po strani, tvrdoglavi, samovoljni, puni prigovora, optuživački raspoloženi. Oni sebe mogu smatrati Božjom djecom, ali djeluju nadahnuti sotonskim duhom. Svojim ponašanjem prema svojoj braći ovi tužitelji stavljaju sebe u položaj u kojemu ih Bog ne može obasjati svjetlošću sa svojeg lica.
Mnogi se stalno pitaju: “S čime ću doći pred Jahvu, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potoka ulja?” Međutim, “objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.” (Mihej 6,6-8)
Ovo je služba koju je Bog odabrao — “kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.” (Izaija 58,6.7) Kad sebe promatramo kao grešnike koji su spašeni jedino ljubavlju svojega nebeskog Oca, tada ćemo osjećati nježnu sućut prema bližnjima koji pate u grijehu. Tada nećemo više bijedu i pokajanje dočekivati ljubomorom i prijekorima. Kad se led sebičnosti otopi u vašem srcu, tad ćete se složiti s Bogom i dijeliti s Njim radost spašavanja izgubljenih.
Istina je da vi sebe smatrate Božjom djecom; ali ako je ta tvrdnja istinita, onda će onaj koji bijaše “mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se” doista biti “tvoj brat”! On je povezan s tobom najčvršćim vezama jer ga Bog priznaje kao svojeg sina. Odbiješ li svoje srodstvo s njim, pokazuješ da si samo najamnik u kući, a ne dijete u Božjoj obitelji.
Ukoliko se ne pridružiš iskazivanju dobrodošlice izgubljenima, radost će se nastaviti, otkupljeni će dobiti svoje mjesto kraj Oca i u Očevom djelu. Ali ti ćeš ostati u tami, izvan doma. “Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.” (1. Ivanova 4,8)
Ellen. G. White, Isusove usporedbe, str, 130—139