„Zar neće čovjek koji ima stotinu ovaca, kad mu jedna od njih zaluta, ostaviti devedeset i devet u gori te poći tražiti zalutalu? (Matej 18,12)
U usporedbi o pastiru koji je tražio izgubljenu ovcu nalazimo sliku nježnog Božjeg strpljenja, ustrajnosti i velike ljubavi. I dok razmišljamo o nesebičnoj Božjoj ljubavi, naša srca su puna zahvalnosti, slavljenja i zahvaljivanja. Mi Ga slavimo zbog neprocjenjivog dara koji nam je dao u svojem jedinorođenom Sinu. … Ne postoji životinja tako bespomoćna i zbunjena kao ovca koja je zalutala od svojeg stada. Ako je sažaljivi pastir ne pronađe, ona nikada neće naći put i vratiti se u tor.
Farizeji su bili spremni optužiti i osuditi Isusa zato što nije kao oni odbacivao i osuđivao carinike i grešnike. … Oni su mislili da će ih Zakon opravdati; nisu smatrali da se sažaljenje i milost koje je Isus objavljivao u svojim poukama moraju svakako unijeti u svakidašnji život. … Krist nikada nije pozivao bezakonike da dođu k Njemu da bi se spasili u svojim grijesima, već da budu spašeni od njih. …
Krist nije ograničio plan spasenja na određene ljude ili narod. On je rekao: „Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka; i njih mi treba dovesti; one će čuti glas moj, te će biti jedno stado i jedan pastir.“ (Ivan 10,16)
Neka se ohrabri svaka očajna, obeshrabrena duša iako su, možda, neki pojedinci žalosno pogriješili. … Nemojte misliti da vam Bog neće oprostiti vaše prijestupe i da vam neće dopustiti da pristupite k Njemu, već imajte na umu da je to upravo onaj Bog koji je učinio prvi korak, Bog koji vas je tražio dok ste se još bunili protiv Njega. …
Ako se već misli da gorljivost i oduševljenje koji se smatraju nezaobilaznim osobinama u postizanju svjetovnog uspjeha, nisu preporučljivi dok tražimo spasenje izgubljenih, koje ima dvostruki cilj – da dobijemo blagoslov i da budemo na blagoslov – što onda jest? Svojim obraćenjem mi smo došli u životodavnu vezu s Isusom Kristom koji je postao naša mudrost, pravednost, posvećenje i otkupljenje. (Signs of the Times, 22. siječnja 1894.)