Oholost u blagostanju

Sve dok je Salomon uzdizao zakon Neba, Bog je bio s njim i davao mu mudrost da vlada Izraelom nepristrano i milostivo. Iako je bio obasut svjetovnim počastima i bogatstvom, isprva je ostao skroman, i područje njegova utjecaja bilo je veliko. “Salomon je proširio svoju vlast nad svim kraljevstvima od Rijeke sve do zemlje filistejske i do međe egipatske. … I imao je mir po svim granicama naokolo. Juda i sav Izrael živjeli su bez straha, svaki pod svojom lozom i pod svojom smokvom … svega vijeka Salomonova.” (1. o Kraljevima 5,1.4.5)

Ali, nakon jutra koje je mnogo obećavalo, njegov život je bio pomračen otpadništvom. Povijest bilježi žalosnu činjenicu da je on, koji je bio nazvan Jedidja — “Gospodnji miljenik” (2. Samuelova 12,25) — on, koji je od Boga dobio takve dokaze božanske naklonosti da je svojom mudrošću i poštenjem stekao sveopću slavu, on, koji je naveo druge da čast odaju Bogu Izraelovu, odbacio je obožavanje Jahve i počeo se klanjati neznabožačkim idolima.

Stotinama godina prije nego što je Salomon stupio na prijestolje, Gospodin je, predviđajući opasnosti kojima će biti izloženi oni koji budu izabrani da vladaju Izraelom, dao Mojsiju upute za njihovo usmjeravanje. Po tim smjernicama, onaj tko sjedne na Izraelovo prijestolje treba sebi prepisati Gospodnje uredbe “na svitak … od svećenika Levijevaca. … Neka ga drži uza se; neka ga čita sve vrijeme svoga života, da nauči bojati se Jahve, Boga svoga, držati sve riječi ovoga Zakona i vršiti ove odredbe; da se svojim srcem ne uzdigne iznad svoje braće i da ne skrene od ove zapovijedi ni desno ni lijevo, kako bi dugo kraljevao, on i sinovi njegovi u Izraelu.” (Ponovljeni zakon 17,18-20)

U vezi s ovim savjetima Gospodin je posebno opomenuo onoga tko bude pomazan za kralja “neka nema mnogo žena, da mu srce ne pođe stranputicom; i neka sebi ne gomila srebra ni zlata” (Ponovljeni zakon 17,17).

Salomon je bio upoznat s ovim opomenama i neko ih je vrijeme slušao. Njegova najveća želja bila je da živi i da vlada u skladu s uredbama koje su bile objavljene na Sinaju. Njegov način vođenja državnih poslova potpuno se razlikovao od običaja narodâ njegovog vremena — narodâ koji se nisu bojali Gospodina i čiji su vladari gazili Njegov sveti Zakon.

Pokušavajući ojačati svoje odnose sa snažnim kraljevstvom koje je ležalo južno od Izraela, Salomon se usudio stupiti na zabranjeno tlo. Sotona je znao posljedice koje prate poslušnost; i u ranim godinama Salomonove vladavine — slavnim godinama zahvaljujući mudrosti, dobronamjernosti i poštenju kralja — potrudio se da ojača utjecaje koji bi podmuklo potkopali Salomonovu odanost načelima i naveli ga da se odvoji od Boga. Da je neprijatelj bio uspješan u svojim naporima, znamo iz izvještaja: “Salomon se sprijatelji s faraonom, kraljem egipatskim: oženi se kćerju faraonovom, i uvede je u Davidov grad …” (1. o Kraljevima 3,1)

S ljudskoga gledišta, ovaj brak, iako suprotan naučavanju Božjega zakona, naizgled se pokazao korisnim; jer se Salomonova žena, neznaboškinja, obratila i sjedinila s njime u služenju pravome Bogu. Osim toga, faraon je izvanredno poslužio Izraelu zauzimajući Gezer, istrijebivši “Kanaance koji su ondje živjeli” i dajući ga kao miraz “svojoj kćeri, ženi Salomonovoj” (1. o Kraljevima 9,16). Salomon je ponovno izgradio ovaj grad i tako bar naizgled snažno ojačao granice svoga kraljevstva uzduž Sredozemnoga mora. Ali, sklapajući savez s poganskom državom, sjedinjujući se uskom vezom braka s idolopokloničkom kneginjom, Salomon je nepromišljeno prekršio mudre odredbe koje je Bog proglasio da bi sačuvao čistoću svojega naroda. Nada da će se ta žena Egipćanka možda obratiti bila je samo slab izgovor za grijeh.

Neko vrijeme Bog je u svojoj milosti, punoj milosrđa, poništavao posljedice ove strašne pogreške pa je kralj mudrim ponašanjem u velikoj mjeri mogao obuzdavati sile zla koje je svojom nerazumnošću pokrenuo. Međutim, Salomon je počeo gubiti iz vida Izvor svoje snage i slave. Dok su njegove sklonosti dobivale prevlast nad razumom, njegovo je samopouzdanje raslo, i on je pokušao Gospodnje namjere ostvariti na svoj način. Mislio je da će političko i ekonomsko povezivanje s okolnim narodima privesti te narode k spoznaji pravoga Boga; i tako se počeo upuštati u sklapanje nesvetih saveza. Jedan za drugim okolni su narodi postajali njegovi saveznici. Često su ta povezivanja bila učvršćivana brakovima s neznabožačkim kneginjama. Gospodnje zapovijedi bile su potisnute da bi običaji okolnih naroda mogli dobiti prednost.

Salomon je laskao sebi da će njegova mudrost i snaga njegovoga primjera navesti njegove žene da odbace idolopoklonstvo i da prihvate obožavanje pravoga Boga, i da će tako sklopljeni savezi navesti okolne narode da uspostave uske veze s Izraelom. Uzaludna nada! Salomonova pogreška što je sebe smatrao dovoljno snažnim da se odupre utjecaju neznabožačkoga okruženja bila je kobna. A kobna je bila i prijevara koja ga je navela da misli kako će drugi, usprkos njegovom nepoštovanju Božjeg zakona, moći biti pokrenuti da poštuju i drže svete propise.

Kraljevi savezi i gospodarski odnosi s neznabožačkim narodima donijeli su mu priznanja, počasti i bogatstvo ovoga svijeta. Uvozio je zlato iz Ofira i srebro iz Taršiša u velikim količinama. “Salomon učini da srebra i zlata bude u Jeruzalemu izobila kao kamenja, a cedrova mnogo kao dudova u Šefeli.” (2. Ljetopisa 1,15) Bogatstvo, sa svim kušnjama koje ga prate, postajalo je u Salomonovo vrijeme dostupno sve većem broju ljudi; ali skupocjeno zlato karaktera gubilo je sjaj i kvarilo se.

Salomonovo otpadništvo bilo je tako postupno da je odlutao od Boga prije nego što je postao svjestan što čini. Skoro neprimjetno, počeo se sve manje oslanjati na božansko vodstvo i na Njegove blagoslove, a sve više na svoju snagu. Malo-pomalo stao je uskraćivati Bogu onu nepokolebljivu poslušnost koja je trebala učiniti Izrael posebnim narodom, a sve više se povodio za običajima okolnih naroda. Popuštajući kušnjama koje su proizlazile iz njegovog uspjeha i uglednog položaja, zaboravio je Izvor svojeg blagostanja. Težnja da nadmaši sve druge narode snagom i veličinom navela ga je da iz sebičnih razloga zloporabi nebeske darove koji su dotad služili na slavu Bogu. Novac koji je trebao biti smatran svetim zalogom u korist poštenih siromaha i upotrijebljen za širenje načela svetoga života po cijelome svijetu, bio je sebično potrošen na ambiciozne projekte.

Obuzet neodoljivom težnjom da nadmaši druge narode izvanjskim sjajem, kralj je previdio potrebu za stjecanjem ljepote i savršenstva karaktera. Trudeći se da sebe proslavi pred svijetom, prodao je svoju čast i svoje poštenje. Golemi prihodi, stjecani trgovinom s mnogim zemljama, bili su nadopunjavani teškim porezima. I tako su oholost, slavoljublje, rasipnost i popustljivost donijeli rod u obliku okrutnosti i tlačenja. Savjestan, obziran duh kojim je bilo obilježeno njegovo postupanje prema ljudima u prvim godinama njegove vladavine, sada se promijenio. Od najmudrijeg i najmilosrdnijeg vladara, on se pretvorio u tiranina. Nekada sažaljivi, bogobojazni čuvar naroda, postao je nasilni vladar. Porez za porezom padao je na pleća naroda da bi se iznudila sredstva za održavanje raskošnog dvora.

Narod se počeo tužiti. Poštovanje i divljenje koje je nekad gajio prema svojem kralju, sada je zamijenio odbojnošću i prijezirom.

Da bi ih sačuvao od oslanjanja na tjelesnu snagu, Gospodin je opomenuo one koji će upravljati Izraelom da si ne umnožavaju konje. Međutim, krajnje neposlušan toj zapovijedi, Salomon je “dovodio konje iz Egipta”. “Salomon je uvozio konje iz Musrija i iz svih zemalja.” “Uz to je Salomon sakupio bojnih kola i konjanika; imao je tisuću i četiri stotine bojnih kola i dvanaest tisuća konja, i rasporedio ih je po gradovima bojnih kola i kod kralja u Jeruzalemu.” (2. Ljetopisa 1,16; 9,28; 1. o Kraljevima 10,26)

Kralj je sve više i više raskoš, popuštanje svojim željama i naklonost svijeta počinjao smatrati znacima veličine. Prekrasne i privlačne žene bile su dovođene iz Egipta, Fenicije, Edoma, Moaba i mnogih drugih krajeva. Broj tih žena penjao se na stotine. Njihova je religija bila obožavanje idola, a bile su naučene obavljati okrutne i ponižavajuće obrede. Zaokupljen njihovom ljepotom, kralj je zanemarivao svoje dužnosti prema Bogu i svojem kraljevstvu.

Njegove žene vršile su snažan utjecaj na njega i postupno su ga navodile da sudjeluje s njima u njihovim bogoslužjima. Salomon je prekršio Božju naredbu da služi kao brana protiv otpadništva, a predao se i obožavanju lažnih bogova. “I kada je Salomon ostario, njegove su mu žene okrenule srce prema drugim bogovima, i srce njegovo nije više potpuno pripadalo Jahvi kao što je pripadalo srce njegova oca Davida. Salomon je išao za Aštartom, boginjom Sidonaca, i Milkomom, sramotom Amonaca.” (1. o Kraljevima 11,4.5)

Na južnom obronku Maslinske gore, nasuprot brdu Moriji, na kojemu se uzdizao prekrasni Gospodnji Hram, Salomon je podigao mnoštvo građevina koje su služile kao idolopoklonička svetišta. Da bi ugodio svojim ženama, postavio je goleme idole i nezgrapne likove od drveta i kamena usred lugova mirte i maslina. I tamo, pred žrtvenicima poganskih božanstava, “Kemoša, sramote Moaba” i “Milkoma, sramote Amonaca” obavljali su se najizopačeniji poganski obredi (1. o Kraljevima 11,7).

Salomon je svojim ponašanjem navukao na se sigurnu kaznu. Odvajanje od Boga druženjem s idolopoklonicima donijelo mu je propast. Kad je odbacio svoju odanost Bogu, izgubio je vlast nad sobom. Nestalo je njegove moralne uspješnosti. Njegova se profinjena osjetljivost pomračila, savjest mu je otupjela. On, koji je u prvim godinama svoje vladavine pokazao toliko mudrosti i sućuti pri vraćanju bespomoćnog djeteta nesretnoj majci (vidi 1. o Kraljevima 3,16-28), pao je tako nisko da je dopustio postavljanje idola pred kojim su živa djeca bila prinošena na žrtvu. On, koji je u svojoj mladosti bio pun razboritosti i razuma, i koji je u svojoj snažnoj muževnosti bio nadahnut da napiše “Neki se put čini čovjeku prav, a na koncu vodi k smrti” (Izreke 14,12), toliko se u kasnijim godinama udaljio od neporočnosti da se upuštao u raskalašne, odvratne obrede povezane s obožavanjem Kemoša i Aštarte. On, koji je prigodom posvećenja Hrama rekao svojem narodu: “A vaše srce neka bude potpuno odano Jahvi, Bogu našemu!” (1. o Kraljevima 8,61), sam je postao hulnik odričući se i srcem i životom svojih riječi. Pogrešno je razvratnost proglasio slobodom. Pokušao je — uz kakvu cijenu! — sjediniti svjetlo s tamom, dobro sa zlom, neporočnost s porocima, Krista s Baalom.

Nekada jedan od najvećih kraljeva koji su ikada nosili žezlo, Salomon je sada postao besraman, oruđe i rob drugih. Nekada tako plemenit i muževan po karakteru, postao je slabić i mlakonja. Njegova vjera u živoga Boga bila je zamijenjena ateističkim sumnjama. Nevjerstvo je kvarilo njegovu sreću, slabilo njegova načela i ponižavalo njegov život. Pravednost i velikodušnost njegovih prvih vladarskih godina pretvorila se u despotizam i tiraniju. Kako je jadna i krhka ljudska narav! Bog može vrlo malo učiniti za ljude koji su izgubili svijest o zavisnosti od Njega.

Tijekom tih godina otpadništva, duhovno opadanje Izraela bivalo je sve veće. Kako je i moglo biti drukčije kad je njihov kralj sjedinio svoje interese sa sotonskim oruđima! Preko tih oruđa neprijatelj se trudio unijeti zabunu u um Izraelaca o razlici između pravog i lažnoga bogoslužja, tako da mu postanu lak plijen. Trgovanje s drugim narodima dovelo ih je u blisku vezu s onima koji nisu imali ljubavi prema Bogu, pa se i njihova ljubav prema Njemu u velikoj mjeri ohladila. Pomračilo se njihovo jasno shvaćanje uzvišenosti i svetosti Božjeg karaktera. Odbijajući da idu putom poslušnosti, oni su prihvatili podložnost neprijatelju pravednosti. Postalo je uobičajeno da se sklapaju brakovi s idolopoklonicima, a među Izraelcima se brzo gubila odbojnost prema obožavanju idola. Mnogoženstvo je postalo prihvatljivo. Idolopokloničke majke donosile su svoju djecu da promatraju poganske obrede. Čisto bogoslužje bilo je u životu nekih zamijenjeno idolopoklonstvom najmračnije vrste.

Kršćani trebaju biti različiti i odvojeni od svijeta, njegovog duha i njegovih utjecaja. Bog je savršeno sposoban da nas održi u svijetu, ali mi se moramo potruditi da ne budemo od svijeta. Božja ljubav nije nesigurna niti promjenjiva. On stalno bdi nad svojom djecom i Njegovo staranje je neizmjerno. Ali On zahtijeva nepodijeljenu odanost. “Nitko ne može služiti dvojici gospodara, jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!” (Matej 6,24)

Salomon je bio ispunjen zavidnom mudrošću, ali ga je svijet odvukao od Boga. Današnji ljudi nisu ništa snažniji od njega; i oni su isto tako skloni da popuste utjecajima koji su izazvali njegov pad. I kao što je Bog opomenuo Salomona na opasnost koja mu prijeti, tako i danas opominje svoju djecu da ne dovode u opasnost svoje spasenje povezujući se sa svijetom. “Zato iziđite između njih” — poziva ih On — “i odvojite se … Ne dotičite se ničega nečista, i ja ću vas primiti! Ja ću vam biti Otac, a vi ćete mi biti sinovi i kćeri, veli Gospodin, Svemogući.” (2. Korinćanima 6,17.18)

Usred blagostanja vreba opasnost. U svim vjekovima bogatstvo i počasti uvijek su bili znak opasnosti za poniznost i duhovnost. Nije nam teško nositi praznu čašu; ali čaša puna do vrha mora se vrlo pažljivo nositi. Nevolje i poteškoće mogu izazvati žalost, ali je upravo blagostanje najopasnije za duhovni život. Ukoliko čovjek nije potpuno pokoran Božjoj volji, ukoliko nije posvećen istinom, blagostanje će sigurno probuditi urođene sklonosti prema prekoračenju postavljenih granica.

Ljudi su prilično sigurni u dolini poniženja, kad osjećaju ovisnost o Bogu da ih uči i vodi na svakom koraku. Ali oni koji stoje na nekom veličanstvenom vrhuncu i za koje se, upravo zbog položaja na kojemu se nalaze, pretpostavlja da raspolažu velikom mudrošću — takvi su u najvećoj opasnosti. Ukoliko se ne oslone potpuno na Boga, takvi će sigurno pasti.

Kad god se gaji oholost i nezdrava ambicija, život trpi jer oholost, ne osjećajući nikakvu potrebu, zatvara srce za neizmjerne nebeske blagoslove. Onaj tko želi proslaviti sebe, ustanovit će da mu nedostaje božanska milost čijom se silom stječu istinska blaga i doživljavaju najstvarnije radosti. Ali onaj tko sve daje i sve čini za Krista, doživjet će ispunjenje obećanja: “Gospodnji blagoslov obogaćuje, i ne prati ga nikakva muka.” (Izreke 10,22) Blagim dodirom milosti Spasitelj izgoni iz duše nemir i nesvete težnje pretvarajući neprijateljstvo u ljubav, a nevjerovanje u povjerenje. Kad On progovori duši i kaže: “Hajde za mnom!” tada se razbija čarolija opčinjenosti svijetom. Na zvuk Njegovog glasa duh pohlepnosti i nesvetih ambicija nestaje iz srca, i oslobođen čovjek ustaje da ide za Njim.