“I proroci Božji pomagahu im”

U neposrednom susjedstvu Izraelaca koji su se posvetili poslu obnavljanja Hrama, živjeli su Samarijanci, mješovito stanovništvo koje je nastalo ženidbenim vezama neznabožačkih doseljenika iz asirskih pokrajina i ostatka deset plemena, Izraelaca koji su preostali u Samariji i Galileji. Kasnijih godina Samarijanci su tvrdili da štuju pravoga Boga, ali su u srcu i po djelima ipak ostali neznabošci. Iako su smatrali da ih njihovi idoli samo podsjećaju na živoga Boga, Vladara svemira, ipak su bili skloni obožavanju rezanih likova.

U razdoblju ponovne izgradnje, ovi Samarijanci su postali poznati kao “neprijatelji Judini i Benjaminovi”. Doznavši da “povratnici iz sužanjstva grade svetište Jahvi, Bogu Izraelovu”, potražili su “Zerubabela, Ješuu i glavare obiteljske” i izrazili želju da rade zajedno s njima. Predložili su: “Mi želimo s vama graditi, jer, kao i vi, tražimo Boga vašega i njemu prinosimo žrtve od vremena Esar Hadona, asirskoga kralja, koji nas je ovamo doveo.” Međutim, prednost koju su tražili nije im bila dana. “Nije na vama” — izjavili su glavari Izraelaca — “da s nama gradite Dom našemu Bogu: gradit ćemo mi sami Jahvi, Bogu Izraelovu, kako nam je naredio Kir, kralj perzijski.” (Ezra 4,1-3)

Samo je ostatak odlučio vratiti se iz Babilona; i sada, kad su se prihvatili posla koji je naizgled nadmašivao njihove snage, njihovi najbliži susjedi pojavili su se s ponudom da im pomognu. Samarijanci su se pozivali na svoje obožavanje pravoga Boga i izrazili želju da sudjeluju u prednostima i blagoslovima koje donosi služba u Hramu. Izjavili su: “Mi želimo s vama graditi, jer, kao i vi, tražimo Boga vašega.” Međutim, da su hebrejski starješine prihvatili ponuđenu pomoć, otvorili bi vrata za prodor idolopoklonstva. Oni su prozreli neiskrenost Samarijanaca. Shvatili su da bi pomoć koju bi dobili udruživanjem s ovim ljudima bila kao ništa kad bi se usporedila s blagoslovima koje bi dobili poslušnošću jasnim Gospodnjim zapovijedima.

Što se tiče odnosa Izraela prema okolnim narodima, Gospodin je objavio preko Mojsija: “Nemoj sklapati s njima saveza niti im iskazuj milosti. Ne sklapaj ženidbe s njima. … Jer bi ona odvratila od mene sina tvoga; drugim bi bogovima on služio; Jahve bi se razgnjevio protiv vas, i brzo bi te istrijebio. … Ta ti si narod posvećen Jahvi, Bogu svome; Jahve je odabrao tebe između svih naroda na zemlji da budeš njegov narod, njegova predraga svojina.” (Ponovljeni zakon 7,2-4; 14,2)

Jasno su bile prorečene i posljedice stupanja u ugovorni odnos s okolnim narodima: “Jahve će vas razbacati po svim narodima, s kraja na kraj zemlje” — objavio je Mojsije. “Ondje ćeš iskazivati štovanje drugim bogovima: drvenim i kamenim — koji su bili nepoznati tebi i tvojim ocima. Ali među tim narodima nećeš imati mira; ni tvome stopalu neće biti počivališta, nego će ti ondje Jahve dati srce uznemireno, oči utonule, dušu tjeskobnu. Život tvoj visit će o niti; bojat ćeš se i danju i noću, i nećeš biti siguran za život svoj. U strahu koji će ti stezati srce, i od prizora što će ga oči tvoje gledati, jutrom ćeš govoriti: ‘Oh, da je već večer!’ a navečer ćeš govoriti: ‘Oh, da je već jutro!’” (Ponovljeni zakon 28,64-67) Međutim, bilo im je dano i obećanje: “Ondje ćeš tražiti Jahvu, Boga svoga. I naći ćeš ga ako ga budeš tražio svim srcem svojim i svom dušom svojom.” (Ponovljeni zakon 4,29)

Zerubabel i njegovi drugovi bili su upoznati s ovim i mnogim drugim sličnim riječima, a nedavno sužanjstvo pružalo im je dokaz za dokazom da se oni ispunjavaju. I sada, pošto su se pokajali za bezakonja koja su njima i njihovim očevima donijela kazne koje je Mojsije tako jasno prorekao; pošto su se obratili svim svojim srcem Gospodinu i obnovili Savez s Njim, konačno su dobili dopuštenje da se vrate u Judeju i obnove ono što je bilo uništeno. Trebaju li, onda, na samom početku svojega pothvata, ući u savez s idolopoklonicima?

“Nemoj sklapati s njima saveza” — rekao je Bog. I zato su oni koji su se tek nedavno ponovno posvetili Gospodinu kod žrtvenika usred ruševina Njegova Hrama shvatili da crta razdvajanja između Njegovog naroda i svijeta mora ostati nepogrešivo jasna. Oni su odbili stupiti u savez s onima koji se, iako upoznati s odredbama Božjeg zakona, nisu htjeli pokoriti njegovim zahtjevima.

Načela koja su objavljena u Ponovljenom zakonu za pouku Izraelcima, Božji narod treba poštovati sve do kraja vremena. Pravo blagostanje ovisi o nastavljanju našega zavjetnog odnosa s Bogom. Nikad ne smijemo sebi dopustiti sklapanje kompromisa na štetu načela tako što ćemo ulaziti u saveze s onima koji se ne boje Boga.

Oni koji sebe smatraju kršćanima nalaze se u stalnoj opasnosti da pomisle kako se bar u nekoj mjeri moraju usuglasiti sa svijetom da bi mogli utjecati na svjetovne ljude. Međutim, iako ovakvo ponašanje naizgled donosi velike prednosti, uvijek na kraju donosi duhovne gubitke. Božji narod se mora strogo čuvati svakog podmuklog utjecaja koji pokušava prodrijeti uz pomoć laskavih nagovora neprijatelja istine. Pripadnici Božjeg naroda su gosti i stranci na ovome svijetu, i kreću se stazom koja je puna opasnosti. Zato ne smiju prihvatiti lukave izgovore i zavodljive nagovore da zaborave na svoju vjernost Bogu.

Ljudi kojih se moramo najviše bojati nisu otvoreni i zakleti neprijatelji Božjega djela. Oni koji, slično neprijateljima Jude i Benjamina, dolaze sa slatkim riječima i ugodnim vijestima, naizgled želeći sklopiti savez prijateljstva s Božjom djecom, imaju mnogo veću snagu prijevare. Protiv takvih svaka duša mora biti na oprezu da ne bi nenadano upala u neku pažljivo prikrivenu majstorsku zamku. A posebno danas, kad se završava povijest ovoga svijeta, Gospodin od svoje djece zahtijeva budnost bez trenutka opuštanja. Međutim, iako je bitka neprestana, nitko nije ostavljen da se bori sâm. Anđeli pomažu onima koji hode smjerno pred Bogom i štite ih. Naš Gospodin nikad neće iznevjeriti one koji se u Njega uzdaju. Kad Mu se Njegova djeca približe tražeći zaštitu od zla, On će iz ljubavi i samilosti prema njima podići zastavu nasuprot neprijatelju. Ne diraj ih, reći će On; oni pripadaju meni! Ja sam ih urezao na dlanovima svojih ruku!

Neumorni u svojem protivljenju, Samarijanci su “plašili ljude Judeje i smetali im u gradnji. Podmitili su savjetnike da im ometaju naum: tako je bilo za vrijeme perzijskoga kralja Kira sve do perzijskoga kralja Darija” (Ezra 4,4.5). Lažnim izvještajima izazivali su sumnje onih koje je bilo lako navesti da posumnjaju. Pa ipak, mnogo godina sile zla su bile obuzdavane i Judejci su mogli slobodno nastaviti svoje djelo.

Dok je Sotona pokušavao utjecati na najviše vlasti u medoperzijskom kraljevstvu da postanu nesklone Božjem narodu, anđeli su radili u korist prognanika. Bio je to sukob u koji je bilo uključeno cijelo Nebo. Preko proroka Daniela dobili smo uvid u tu tešku bitku između sila dobra i sila zla. Tri tjedna anđeo Gabriel se hrvao sa silama tame trudeći se da poništi utjecaje koji su djelovali na Kirov um; i prije nego što se ovaj sukob završio, sâm Krist je došao u pomoć Gabrielu. Sâm Gabriel izjavljuje: “Knez kraljevstva perzijskoga protivio mi se dvadeset i jedan dan, ali Mihael, jedan od prvih Knezova, dođe mi u pomoć. Ostavih ga nasuprot Knezu perzijskome.” (Daniel 10,13) Sve što je Nebo moglo učiniti za Božji narod, bilo je učinjeno. Pobjeda je konačno bila postignuta; neprijateljske sile bile su zadržavane za sve vrijeme Kirove vladavine i vladavine njegovog sina Kambiza, koji je vladao oko sedam i pol godina.

Bilo je to vrijeme divnih mogućnosti za Hebreje. Najviše sile Neba djelovale su na srca kraljeva i Božji narod je trebao uložiti najveći napor zbog ostvarenja Kirova naloga. Nisu smjeli žaliti nikakvog truda da obnove Hram i njegove službe i da se ponovno utvrde u svojoj domovini Judeji. Međutim, u dane djelovanja Božje sile mnogi su se pokazali nespremnima. Protivljenje neprijatelja bilo je snažno i odlučno, i graditelji su postupno gubili hrabrost. Neki nisu mogli zaboraviti prizor prigodom polaganja kamena temeljca, kad su mnogi pokazali da im nedostaje povjerenja u uspjeh pothvata. I kako su Samarijanci postajali sve drskiji, mnogi su se Hebreji počeli pitati je li sada uopće vrijeme da se gradi. Ovaj osjećaj uskoro je postao široko rasprostranjen. Mnogi radnici, obeshrabreni i malodušni, vratili su se svojim kućama i prihvatili se uobičajenih životnih zadataka.

Tijekom Kambizove vladavine radovi na obnavljanju Hrama tekli su usporeno. Za kraljevanja lažnog Smerdisa (Ezra 4,7 naziva ga Artakserks) Samarijanci su naveli bezobzirnog varalicu da izda naredbu kojom se Hebrejima zabranjivalo obnavljanje Hrama i grada.

Preko godinu dana Hram je bio zanemaren i skoro zaboravljen. Narod je živio u svojim kućama i nastojao osigurati sebi zemaljsko blagostanje, ali njegov je položaj bio vrijedan žaljenja. Koliko god da je ulagao truda, napretka jednostavno nije bilo. Izgledalo je kao da su se i sama počéla urotila protiv njega. Budući da su Judejci dopustili da Hram stoji zapušten, Gospodin je na njihova imanja pustio strašnu sušu. On im je osiguravao plodove polja i vrtova, žito, vino i ulje, kao dokaz svoje naklonosti; međutim, zato što su se tim obilnim darovima služili na tako sebičan način, blagoslovi su izostali.

Takve su okolnosti vladale u prvom dijelu kraljevanja Darija Histaspa. Duhovno, kao i tjelesno, Izraelci su bili u žalosnom stanju. Tako dugo su gunđali i sumnjali; tako dugo su svoje interese stavljali na prvo mjesto, tako dugo su ravnodušno promatrali razrušeni Gospodnji Hram da su mnogi izgubili iz vida i namjeru s kojom ih je Bog doveo natrag u Judeju. Takvi su govorili: “Nije još došlo vrijeme da se opet sazda Dom Jahvin!” (Hagaj 1,2)

Ali čak ni ti mračni dani nisu bili bez nade za one koji su se uzdali u Boga. Proroci Hagaj i Zaharija pojavili su se da bi se suočili s krizom. Potresnim svjedočanstvima ti su izabrani vjesnici otkrivali narodu uzrok njegovih nevolja. Izostajanje zemaljskog blagostanja bilo je posljedica zanemarivanja Božjih interesa, objavljivali su proroci. Da su Izraelci proslavili Boga, da su Mu ukazali dužno štovanje i odali čast prihvaćajući se obnavljanja Njegovog Hrama kao svojeg prvog zadatka, svakako bi uživali i Njegovu nazočnost i blagoslove.

Onima koji su se obeshrabrili, Hagaj je uputio oštar prijekor: “Vama je vrijeme da stanujete u pokrivenim kućama, dok je ovaj Dom razvaljen! I zato, ovako sada govori Jahve nad Vojskama: ‘Razmotrite svoje putove!’” Zašto ste učinili tako malo? Zašto se starate za svoje građevine dok ste tako ravnodušni prema Gospodnjem domu? Gdje je sada revnost koju ste nekada pokazivali, gdje je nastojanje da se obnovi Gospodnji dom? Što ste postigli služeći sebi i samo svojem dobru? Želja da se oslobodite siromaštva navela vas je da zanemarite Hram, ali vam je to zanemarivanje donijelo upravo ono čega ste se bojali! “Sijete mnogo, malo dovozite; jedete, a niste siti; pijete, a napojit se ne možete; odijevate se, a nije vam toplo. Poslenik zarađuje plaću, a stavlja je u prodrt tobolac!” (Hagaj 1,4-6)

A onda, riječima koje se nisu mogle pogrešno razumjeti, Gospodin otkriva uzroke koji su doveli do nestašice: “Nadaste se obilju, a gle, malo je; što dovezete kući, ja otpuhnem. A zašto? — riječ je Jahve nad Vojskama. Zato što je Dom moj razvaljen, dok se svaki od vas brine za dom svoj. Stog je nebo uskratilo rosu, a zemlja uskratila usjeve. Ja dozvah sušu na zemlju i gore, na žito i vino, na ulje i na sve što zemlja rađa, na ljude i stoku, i na svaki trudno stečen plod.” (Hagaj 1,9-11)

Gospodin je pozivao: “Razmotrite svoje putove! Idite na goru, dovezite drva i podignite opet Dom; bit će mi to milo, i proslavit ću se — govori Jahve.” (Hagaj 1,7.8)

Vijest savjeta i ukora koju je objavio Hagaj, starješine i narod uzeli su k srcu. Osjetili su da Bog ozbiljno misli. Nisu se usudili odbaciti ponovljene savjete koji su im bili upućeni — da njihovo blagostanje, i zemaljsko i duhovno, ovisi o odanoj poslušnosti Božjim zapovijedima. Pokrenuti opomenama proroka, Zerubabel i Jošua, sin Josadakov, “i sav ostali narod poslušaše glas Jahve, Boga svojega, i riječi proroka Hagaja”. (Hagaj 1,12)

Nije prošlo ni mjesec dana otkako su radovi na obnavljanju Hrama bili nastavljeni, kad su graditelji dobili drugu, utješnu poruku: “Budi, dakle, junak, Zerubabele” — sâm Bog je pozivao preko svojeg proroka — “budi junak, Jošua, sine Josadakov … Budi junak, narode sve zemlje — riječ je Jahvina. Na posao! Jer, ja sam s vama! — riječ je Jahve nad Vojskama!” (Hagaj 2,4)

Izraelu, koji se utaborio ispod gore Sinaja, Gospodin je objavio: “Ja ću prebivati među Izraelcima i biti njihov Bog. Upoznat će oni tada da sam to ja, Jahve, Bog njihov, koji ih je izbavio iz zemlje egipatske da prebivam među njima — ja, Jahve, Bog njihov.” (Izlazak 29,45.46) A sada, usprkos činjenici da se mnogo puta “odmetnuše, ožalostiše sveti Duh njegov” (Izaija 63,10), Gospodin još jednom, preko poruka svojega proroka, pruža ruku da ih spasi. U znak priznanja da su surađivali s Njim u ostvarivanju Njegove namjere, Bog je želio obnoviti svoj Savez da će Njegov Duh ostati s njima, pa ih zato poziva: “Ne bojte se!”

Svojoj današnjoj djeci Gospodin kaže: “Budite hrabri i radite, jer ja sam s vama!” Kršćanin u Gospodinu uvijek ima jakog Pomoćnika. Možda ne znamo na koji će nam način Bog pomagati, ali jedno znamo: On nikad neće iznevjeriti one koji se oslone na Njega! Kad bi kršćani mogli shvatiti koliko je puta Gospodin preusmjerio njihove putove da se ne bi ostvarila namjera koju je neprijatelj imao s njima, ne bi se na putu spoticali prigovarajući. Njihova bi se vjera oslanjala na Boga i nikakva nevolja ne bi ih mogla pokrenuti s mjesta. Oni bi priznali Boga kao svoju mudrost i uspješnost, a On bi učinio da se ostvari sve ono što je poželio postići preko njih.

Ozbiljni pozivi i usrdna ohrabrenja upućeni preko Hagaja, dobili su novi naglasak i novu širinu preko Zaharije kojega je Gospodin podigao zbog pomoći u pozivanju Izraela da ustane i gradi Hram. Zaharijina prva poruka glasila je da Božja riječ nikad neće iznevjeriti, bilo je to obećanje onima koji poslušaju sigurnu riječ proroštva.

Iako su im polja ležala neobrađena, iako su se njihove skromne zalihe hrane brzo smanjivale, iako su bili okruženi neprijateljskim narodima, Izraelci su krenuli naprijed u vjeri odazivajući se pozivu Božjih vjesnika i počeli su marljivo raditi na obnavljanju razorenog Hrama. Bilo je to djelo koje je zahtijevalo čvrsto oslanjanje na Boga. Dok se narod trudio da učini ono što se od njega očekivalo, dok je nastojao obnoviti utjecaj Božje milosti u svojem životu i srcu, Zaharija i Hagaj objavljivali su poruku za porukom, uvjeravajući ga da će njegova vjera biti bogato nagrađena i da će se Božje obećanje o budućoj slavi Hrama čije su zidove upravo podizali sigurno ostvariti. Kad se navrši vrijeme, upravo će se u tom Hramu pojaviti Čežnja svih naroda kao Učitelj i Spasitelj cijeloga čovječanstva.

I tako graditelji nisu bili ostavljeni da se sami bore: “Proroci su Božji bili s ljudima i bodrili ih.” Jahve nad Vojskama sâm je objavio: “Budi junak. … Na posao! Jer, ja sam s vama!” (Ezra 5,2; Hagaj 2,4)

Kad se narod iskreno pokajao i izrazio spremnost da ide naprijed u vjeri, objavljeno je i obećanje o zemaljskom blagostanju. Gospodin je obećao: “Al’ od ovog dana ja ću blagosloviti.” (Hagaj 2,19)

Zerubabelu, njihovom starješini — koji je tijekom svih godina od povratka iz Babilona bio tako bolno iskušavan — bilo je upućeno dragocjeno obećanje. Dolazi dan, objavio je Gospodin, kad će biti oboreni svi neprijatelji izabranog naroda. “Toga dana — riječ je Jahve nad Vojskama — uzet ću te, Zerubabele, sine Šealtielov, slugo moja … i stavit ću te kao pečatnjak, jer tebe izabrah.” (Hagaj 2,23) Sada je kraljevski namjesnik u Izraelu mogao vidjeti značenje Providnosti koja ga je vodila kroz sva obeshrabrenja i sve nevolje; sad je u svemu tome mogao prepoznati Božju nakanu.

Ova osobna poruka Zerubabelu bila je zapisana kao ohrabrenje Božjoj djeci svih vremena. Bog izlaže kušnji svoju djecu s određenom namjerom. On ih nikad ne vodi drukčije nego što bi ona sama izabrala kad bi mogla od početka vidjeti kraj, kad bi mogla raspoznati slavu namjere koju ispunjavaju. Sve ono čemu ih izlaže u kušnjama i nevoljama dolazi zato da budu čvrsti u radu i trpljenju za Njega.

Poruke koje su upućivali Hagaj i Zaharija pokrenule su narod da uloži sve potrebne napore u ponovno podizanje Hrama; ali dok su ljudi radili, bili su na žalostan način uznemiravani, jer su Samarijanci i ostali neprijatelji izmišljali svakovrsne smetnje. Jednom prilikom su pokrajinski činovnici medoperzijskoga kraljevstva posjetili Jeruzalem i zahtijevali ime onoga koji je odobrio obnavljanje građevina. Da se u to vrijeme Hebreji nisu oslonili na Gospodina, da nisu zatražili Njegovo vodstvo, ovo je ispitivanje moglo imati nesagledive posljedice. “Ali je oko Božje bdjelo nad starješinama judejskim, te im nisu zabranili da rade dok obavijest nije otišla Dariju.” (Ezra 5,5) Činovnici su dobili tako mudar odgovor da su odlučili poslati pismo Dariju Histaspu, koji je tada vladao Medoperzijom, i skrenuti njegovu pozornost na prvobitni Kirov proglas da se obnovi Božji dom u Jeruzalemu i da se troškovi obnove podmire iz kraljevske riznice.

Darije je potražio proglas i uspio ga pronaći; na temelju njegovih odredaba naredio je onima koji su postavili pitanje o nastavku obnavljanja Hrama: “Pustite neka taj Dom Božji grade upravitelj i starješine židovske. Dom Božji treba sagraditi na njegovu prvotnom mjestu.”

“Evo mojih naredaba” — nastavio je Darije — “o vašem držanju prema starješinama judejskim kako bi se ponovo sagradio taj Dom Božji: od kraljevskog blaga — to jest od danka s onu stranu Rijeke — neka se plaća onim ljudima brižljivo, bez prekida, i što im bude trebalo za žrtve paljenice Bogu neba: junaca, ovnova i i jaganjaca, i pšenice, soli, vina i ulja, neka im se redovito daje svakoga dana, prema uputama svećenika u Jeruzalemu. Neka prinose žrtve na ugodan miris Bogu neba, neka mole za život kralja i njegovih sinova.” (Ezra 6,7-10)

Osim toga, kralj je zapovjedio da se strogo kazne oni koji bi na bilo koji način pokušali promijeniti njegov proglas. Završio je pismo značajnom izjavom: “I Bog, koji je ondje nastanio svoje Ime, neka obori svakog kralja i narod koji bi se drznuo da prekrši moju naredbu i sruši Dom Božji u Jeruzalemu! Ja, Darije, izdao sam ovu zapovijed. Neka se točno vrši!” (Ezra 6,12) I na taj način Gospodin je pripremio put da se dovrši zidanje Hrama.

Prije izdavanja ove naredbe, tijekom mnogih mjeseci, Izraelci su nastavljali raditi u vjeri, dok su im proroci i dalje pomagali pravodobnim porukama u kojima je radnicima bila objavljivana božanska namjera s Izraelom. Dva mjeseca nakon posljednje zabilježene Hagajeve poruke, Zaharija je dobio niz viđenja o Božjem djelu u zemlji. Ove poruke, objavljene u obliku simbola i priča, došle su u vrijeme velike nesigurnosti i zabrinutosti i bile su posebno značajne za ljude koji su išli naprijed u ime Boga Izraelova. Starješinama je izgledalo kao da će dopuštenje koje je omogućavalo Hebrejima da obnavljaju Hram biti povučeno; budućnost im je izgledala vrlo mračna. Bog je vidio da je Njegovom narodu prijeko potrebna potpora i ohrabrenje u obliku otkrivenja Njegove beskrajne ljubavi i Njegove neiscrpne sućuti.

Zaharija je u viđenju čuo Gospodnjeg anđela kako pita: “‘Jahve nad Vojskama, kada ćeš se već jednom smilovati Jeruzalemu i gradovima judejskim na koje se već sedamdeset godina ljuto srdiš?’ A Jahve anđelu koji je govorio sa mnom” — kaže Zaharija — “odgovori utješnim riječima.”

“I koji je govorio sa mnom reče mi: ‘Objavi ovo: Ovako govori Jahve nad Vojskama: Ljubavlju ljubomornom gorim za Jeruzalem i za Sion, a velikim gnjevom plamtim na ohole narode, jer kad se ono malo rasrdih, oni prijeđoše mjeru. Zato ovako govori Jahve: Vraćam se Jeruzalemu s milosrđem; opet će u njemu sagraditi Dom moj — riječ je Jahve nad Vojskama — i opet će se u Jeruzalemu protezati uže mjeračko.’” (Zaharija 1,12-16)

Proroku je sada bilo naređeno da proreče: “Ovako govori Jahve nad Vojskama: Moji će se gradovi opet prelijevati obiljem, i Jahve će utješiti Sion, izabrati Jeruzalem.” (Zaharija 1,17)

Zaharija je sada vidio sile koje su “raznijele Judu, Izraela i Jeruzalem” simbolički predstavljene kao četiri roga. Odmah zatim vidio je i četiri kovača koji su prikazivali sile koje je Gospodin upotrijebio da bi obnovio svoj narod i dom u kojemu će se održavati bogoslužje Njemu u čast. (vidi Zaharija 2,1-4)

Zaharija kaže: “Podigoh oči i vidjeh. I gle: čovjek, a u ruci mu mjeračko uže. Upitah ga: ‘Kamo ideš?’ Odgovori mi: ‘Da izmjerim Jeruzalem i da vidim koliko je širok a koliko dug.’ I gle, anđeo koji je govorio sa mnom stajaše nepomično, a drugi mu iziđe u susret i reče mu: ‘Trči, reci onome mladiću ovako: Jeruzalem će biti kao otvoren grad radi mnoštva ljudi i stoke koji će biti u njemu. A ja ću mu — riječ je Jahvina — biti ognjen zid unaokolo i Slava njegova usred njega.’” (Zaharija 2,5-9)

Bog je zapovjedio da se Jeruzalem opet sazida; viđenje o mjerenju grada bilo je uvjeravanje da će Bog dati utjehu i snagu svojoj namučenoj djeci i da će na njima ispuniti obećanja o svojem vječnom Savezu. Njegova zaštitnička skrb, izjavio je Bog, bit će kao “ognjen zid unaokolo” i preko njih će se Njegova slava otkriti svim ljudima. Ono što je On učinio za svoj narod moralo se objaviti po svoj Zemlji. “Kličite i radujte se, stanovnici Siona, jer je velik među vama Svetac Izraelov!” (Izaija 12,6)